Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1312/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mraz, Šuti & partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnica Mateja Vidaković Sertić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. srpnja 2025. poslovni broj: P-3230/2025-13, u sjednici vijeća održanoj 21. siječanj 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3230/2025-13 od 24. srpnja 2025. u točkama I., II., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3230/2025-13 od 24. srpnja 2025. u odluci o troškovima postupka sadržanim u točkama V. i VII. izreke.

II. Odbacuje se žalba tuženika u dijelu kojim pobija presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3230/2025-13 od 24. srpnja 2025. u točku VI. izreke kao nedopuštena.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3103760 od 19. listopada 2005., ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. pod brojem:

OU-65/05, a koji glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“. Pod točkom II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 9. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3103760 od 19. listopada 2005. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Đurđice Pozaić dana 25. listopada 2005. godine pod brojem: OU-165/05, a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 347,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2005. do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 72,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. listopada 2011. do isplate. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.162,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 24. srpnja 2025. do isplate. Pod točkom VI. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, a pod točkom VII. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je neosnovana i djelomično nedopuštena.

5. Budući tuženik prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, a da za pobijanje točke VI. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, nema pravni interes, to je u tom dijelu primjenom članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) valjalo žalbu tuženika rješenjem odbaciti kao nedopuštenu (članak 358. stavak 3. ZPP).

6. Tužbu u ovom predmetu podnijela je FS kao tužiteljica pa budući je ista tijekom postupka preminula, prvostupanjski je sud rješenjem broj P-4253/2024-7 od 20. ožujka 2025. utvrdio prekid postupka i istovremeno pozivanjem nasljednika pok. tužiteljice HS na preuzimanje postupka iza pok. tužiteljice nastavio postupak. Stoga će se u nastavku postupka na tužiteljskoj strani označavati kao tužitelj i FS.

7. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste, a na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u pravcu razloga u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a ZPP (očito misleći na članak 326. ZPP budući ZPP nema članak 326.a) u vezi članka 186.c ZPP. Navedenu bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP nalazi u utvrđenju prvostupanjskog suda da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, a da je prihvaćanjem takvog stajališta tužbeni zahtjev trebalo odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave što prvostupanjski sud nije učinio niti obrazlaže zašto to nije učinio. Ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama.

9. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud nije zauzeo pravno stajalište da je tražbina tužitelja dospjela pravomoćnošću prvostupanjske presude zbog čega bi predstavljala tek buduću tražbinu koju u smislu članka 326. ZPP prvostupanjski sud ne bi bio ovlašten naložiti tuženiku ispuniti tužitelju jer nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, već je, pravilno se pozivajući na pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", ocijenio da utuženo potraživanje tužitelja nije zastarjelo jer bi u skladu citiranim pravni shvaćanjem zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom predmetu.

9.1. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio ništetnim (ništavim) odredbe predmetnog Ugovora o kreditu broj 178-50-3103760 kojeg su stranke sklopile 19. listopada 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a koje se odnose na obvezu korisnika kredita prilikom prvog korištenja kredita isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,3% iznosa kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Također je sud prvog stupnja naveo razloge zbog kojih je obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od 347,34 EUR s osnove isplaćene naknade od 3,3% od iznosa kredita i iznosa od 72,64 EUR plaćenih tuženiku s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom od dana kada su ti iznosi plaćeni tuženiku. Stoga pobijana presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova pravilnost i zakonitost.

10. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i dio odredbe članka 9. prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te posljedično tome kondicijski zahtjev za isplatu iznosa od 347,34 EUR s osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi u kojem iznosu je tužitelj s osnova te odredbe platio tu naknadu tuženiku 27. listopada 2005. i iznosa od 72,64 EUR s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita koji je tužitelj platio tuženiku 26. listopada 2011.

11. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih utvrđenih na temelju ocjene pisanih isprava i provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da je pravna prednica tužitelja sada pok. FS sa tuženikom **.**.2005. sklopila Ugovor o kreditu kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti FS na raspolaganje iznos od 16.634,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate dok se ista obvezala navedeni iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom

- da se člankom 3. Ugovora o kreditu FS obvezala podmiriti naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita s kojeg osnova je tuženiku plaćen iznos od 347,34 EUR 27. listopada 2005. te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorene u članku 9. Ugovora o kreditu iznos od 72,64 EUR 26. listopada 2011.

- da je prema iskazu tužitelja njegova baka FS na kredit kupila automobil marke Hyundai Getz kojeg su vozili članovi obitelji radi prijevoza bake kod liječnika i sl. te isti nikad nije korišten u neke poslovne svrhe

- da tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu koji je unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen po tuženiku pojedinačno pregovaralo,

pa polazeći od odredbe članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je prijepornim odredbama tužitelju odnosno njegovoj pravnoj prednici nametnuta obveza plaćanja naknada za korištenje kredita bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi u visini od 3,30% iznosa kredita niti je tuženik tijekom postupka opravdao ugovorenu visinu naknade te da u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena člankom 9. i koju naknadu ocjenjuje stoga neodređenom i neodredivom u smislu članka 270. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje u tekstu: ZOO), zaključuje da su takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su iste nepoštene, a time i ništave u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Posljedično takvom utvrđenju prvostupanjski sud usvaja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti članka 3. i djelomično članka 9. Ugovora o kreditu.

12. Polazeći od odredbe članka 323. stavka 1. ZOO prema kojem je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je na temelju stavka 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćene ulazne naknade u iznosu od 347,34 EUR i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 72,64 EUR, na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO obvezuje tuženika vratiti taj iznos tužitelju sa zateznom kamatom od sljedećeg dana kada su ti iznosi plaćeni do isplate primjenom članka 1115. ZOO.

13. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud smatra da već samo nepostojanje pojedinačnog pregovaranja uzrokuje nepoštenost ugovora što ocjenjuje neosnovanim jer je to tek jedna od pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe. Neosnovanim smatra zaključak prvostupanjskog suda da su predmetne odredbe nerazumljive, neodređeno i neodredive te da nije jasno od kojih se troškova sastoje te s tim u vezi ističe da je tužitelj iz odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti da li je takva odredba za njega prihvatljiva ili nije, a isto da se odnosi i na odredbu o izlaznoj naknadi. Osporava pravno shvaćanja prvostupanjskog suda da je nepošten stjecatelj jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao razloga sumnjati u zakonitost svojeg postupanja, a niti je u vrijeme zaključenja ugovora ugrađivanjem takvih ugovornih odredbi bilo dovedeno u pitanje od strane regulatora kao ni sudske prakse. Imajući u vidu da je predmetna naknada za obradu kredita naplaćena čak devetnaest godina prije podnošenja tužbe, a naknada za prijevremenu otplatu kredita prije trinaest godina prije podnošenja tužbe, smatra da je prvostupanjski sud morao dati odgovarajuće razloge zašto smatra da je dužan zateznu kamatu platiti za cijelo navedeno razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu pa takvo nepostupanje prvostupanjskog suda smatra neprihvatljivim sa stajališta prava na pravično suđenje.

13.1. Nastavno u žalbi tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke i to jesu li sporne odredbe u konkretnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne te da propušta utvrditi jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti utvrđuje činjenično stanje u odnosu na navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osporavajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 budući da sud ne provodi test poštenosti niti navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 1024. stavak 3. ZOO kojom je propisano da je korisnik kredita dužan banci naknaditi štetu koju bi banka pretrpjela zbog prijevremenog vraćanja kredita, a ista šteta ne može obuhvaćati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Poziva se na odredbe članka 16. stavak 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. iako navodi da se isti primjenjuje isključivo na kredite zaključene nakon 1. siječnja 2010., a ne i na ovaj koji je zaključen 19. listopada 2005. te tvrdi da ne postoji zakonska odredba koja bi branila tuženiku obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme kada je ista naplaćena ujedno tvrdeći da je ista propisana općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a i zbog čega smatra da je zakonito naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Osporava pravno shvaćanje o ne nastupu zastare utužene tražbine navodeći da se pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a ukoliko bi to shvaćanje bilo primjenjivo to bi značilo da je predmetna tužba preuranjena jer tužiteljeva tražbina još nije dospjela. Tvrdi da je pogrešno primijenjena odredba članka 326. stavka 2. ZOO jer je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da se radi o eventualnoj zabrani manjeg značaja zbog čega se više ne može ništetnost isticati pri tome se pozivajući na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-4/2017 od 21. ožujka 2017. Također tvrdi da je pogrešno primijenjena odredba članka 1115. ZOO te da nije dužan platiti zateznu kamatu od dana naplate spornih naknada.

13.2. Konačno tuženik osporava i odluku o troškovima postupka prije svega jer je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti te osim toga ističe da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak podneska od 6. ožujka 2025. jer takav podnesak ne prileži spisu predmeta, a ako i postoji da se ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP . Također smatra da su tužitelju pogrešno dosuđeni troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 50,00 EUR jer navedene pristojbe iznose 53,09 EUR svaka. Pri tome se pozivaja na članak 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama prema kojem se za podneske poslane elektroničkim putem pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, a što bi u konkretnom slučaju iznosilo 26,55 EUR umjesto dosuđenih 50,00 EUR dok se prema stavku 2. istog Zakona na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je plaćena u roku od 3 dana pa ako je tužitelj svojom krivnjom platio pristojbu u punom iznosu, takav trošak tuženik nije dužan snositi.

14. Iznesenim navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja ovaj sud prihvaća pravilnim.

15. Prijeporni Ugovor o kreditu valja prosuđivati primjenom ZZP/03 jer je isti sklopljen za vrijeme važenja tog Zakona zbog čega se prvostupanjski sud kao i tuženik povremeno pogrešno pozivaju na pojedine Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – ispravak i 79/09).

16. Člankom 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.) te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika na tipskom formuliranom obrascu. Tuženik predloženim i provedenim dokazima nije dokazao (niti je dokazivao) da je prednica tužitelja imala utjecaj na sadržaj spornih odredbi te da su stranke tog Ugovora o tim odredbama pregovarale.

18. Točno je da se odredba o jednokratnoj naknadi od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) može smatrati transparentnom u smislu članka 85. ZZP/03 kako to smatra tuženik jer je napisana jasno, razumljivo i lako je uočljiva te je omogućavala prednici tužitelja da procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no to ne znači i da je poštena. Prednica tužitelja nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi se podmiruju i u kojoj visini svaki od njih) niti je to određeno navedeno u Ugovor o kreditu, a niti je o obvezi plaćanja te naknade (kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita) mogla s tuženikom pregovarati. Stoga je i po ocjeni ovog suda takva odredba nepoštena i posljedično ništetna na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/03 jer se o toj, unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi tipskog Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, dok tuženik na kojem je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao suprotno. Takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelju je tom odredbom nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (niti je bila zabranjena), koju je dužan ispuniti i prije korištenja kredita i to uz sve ostale obveze nametnute odredbama članka 9. istog Ugovora o kreditu, a odnose se na plaćanje svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi te svih drugih troškova vezanih za naplatu tražbine kao i svih eventualnih poreza utvrđenih posebnim propisima, a da pri tome nije obaviješten što takvom naknadom koja visina je ovisna o visini kredita plaća tuženiku. Takva odredba je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere budući tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima prije samog sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

21. U odnosu na utvrđenu ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev u tom dijelu, u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena člankom 9. Ugovora o kreditu, uključujući i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je i izjavo da je upoznat sa sadržajem općih akata. U dokaz takvih navoda je dostavio "Naknade u poslovima kreditiranja građana" koje sadrže vrste naknada i visinu naknada, a ne i opći kako to navodi u odgovoru na tužbu, tvrdeći da zakonitost tog akata koji podliježe kontroli HNB nije dovedena u pitanje. Sada u žalbi tvrdi da je utvrđenje prvostupanjskog suda da nije imao pravo obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita posljedica pogrešne primjene članka 1024. ZOO-a. Također tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 16. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 75/09) koji Zakon se sukladno članku 29. stavku 1. ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka time da za članak 16. stavkom 2. članka 29. nije propisan izuzetak u primjeni propisan člankom 29. stavkom 1. tog Zakona.

22. U odnosu na primjenu općih propisa obveznog prava valja ponoviti da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. listopada 2005. zbog čega se sukladno članku 1163. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05) odredbe tog Zakona ne primjenjuje na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona, a isti je stupio na snagu 1. siječnja 2026. uz izuzetke propisane člankom 1165. Stoga je za prosudbu predmetnog obveznopravnog odnosa uz ZZP/03 relevantan je Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91)

23. Člankom 1068. ZOO/91 (koji je identični članku 1024. ZOO/05) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2) te da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.), dok je stavom 4. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

24. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

25. Dakle, odredbe članka 1068. stavka 3. i 4. ZOO/91 predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

26. Tuženik u odgovoru na tužbu niti tijekom postupka ne tvrdi da je prijevremenom otplatom predmetnog kredita pretrpio štetu niti je dokazuje, a niti iznosi razloge koji opravdavaju ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako ne dostavlja opći akt u kojem je takva obveza korisnika kredita predviđena već samo visinu svojih naknada (Naknade u poslovanju kreditiranja građana) s danom primjene od 6. lipnja 2011. pa iz navedenog razloga neosnovano tuženik osporava da ta ugovorena naknada nije određena u vrijeme sklapanja Ugovora o kredita kao relevantnog vremena za ocjenu te odredbe u smislu članka 81. ZPP/03.

27. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe ugovora o kredita kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

28. Kako tuženik ni činjenično nije obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, a niti tvrdi da ugovorena naknada predstavlja štetu koju trpi zbog prijevremene otplate kredita to i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ista nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 i stoga na temelju članka 87. tog Zakona ništava.

29. Ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje tuženika da bi se zbog ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu radilo o zabrani manjeg značaja pa da se zbog toga, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti izvršen, ništavost više ne može isticati pri tome se pozivajući na članak 326. stavak 2. ZOO/05 (ispravno članak 107. stavak 2. ZOO/91). Spornim odredbama povrijeđen je ne samo interes tužitelja već je njima povrijeđen i javni interes obzirom na broj potrošačkih ugovora koje sklapa tuženik i ostale banke u Republici Hrvatskoj. Zaštita prava potrošača javni interes koji je zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača i općim propisom o obveznim odnosima. Zbog toga, neovisno o tome što je predmetni ugovor ispunjen prijevremenom otplatom, nema mjesta primjeni članka 107. stavka 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavost samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

30. Posljedice ništavosti ugovora jednako kao u članku 323. stavku 1. ZOO/05 propisane su člankom 104. stavkom 1. ZOO/91. Tom zakonskom odredbom propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu to je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 210. stavka 1. ZOO/91 za naknadu plaćenu za obradu kredita i članka 1111. stavka 1. ZOO/05 za naknadu za prijevremenu otplatu kredita budući je ista plaćena za vrijeme važenja tog Zakona, pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika da plaćene iznose s osnove tih ništavih odredbi u iznosu od 347,34 EUR i 72,64 EUR vrati tužitelju.

31. Člankom 110. ZOO/91 propisano je da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Stoga imajući na umu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi te posljedice ništavosti ugovornih odredbi propisanih člankom 104. stavkom 1. ZOO/91, logičnim se nameće zaključak da zbog nenastupanja zastare isticanja ništetnosti ne počinje teći ni rok zastare tražbine koje proizlaze iz ništetnih odredbi . Stoga ovaj sud pravilnim prihvaća pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 citiranom u točki 9. ovog obrazloženja na koje se poziva i prvostupanjski sud u razlozima zbog kojih je neosnovanim ocijenio prigovor zastare utuženih tražbina.

32. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 214. ZOO/91 i članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznos plaćen na ime ispunjenja nepoštene (ništave) ugovorne odredbe od dana kada su plaćeni (dan stjecanja na strani tuženika s osnove koja otpala) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio te zakonske odredbe kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon toga.

33. Iz naprijed navedenih razloga žalbeni razlozi tuženika nisu osnovani zbog čega je ovaj sud primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odbio njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u točkama I., II., III., IV. i VII. izreke.

34. Neosnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka u odnosu na dosuđeni trošak podneska tužitelja od 6. ožujka 2025. koji je prvostupanjski sud dosudio tužitelju u visini 25 bodova primjenom Tbr.8. točke 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23). Trošak tog podneska u kojem punomoćnik tužitelja obavještava prvostupanjski sud o smrti tužiteljice FS, dostavlja rješenje o nasljeđivanju iza pok. FS i predlaže nasljednika pozvati na preuzimanje postupka, je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u smislu članka 155. ZPP potreban za vođenje parnice.

35. Točno je da pristojba na tužbu i presudu prema Tar. br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.327,33 EUR iznosi 53,09 EUR. U toj visini tužitelj je i platio te sudske pristojbe ne iskoristivši mogućnost (ne i obvezu) plaćanja 50% pristojbe predviđene člankom 7. stavkom 1. i stavkom 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18 i 51/23), pa je stoga prvostupanjski sud trošak pristojbi za tužbu i presudu dosudio tužitelju u traženom iznosu sukladno članku 154. stavku 1. ZPP u vezi članka 164. stavka 1. i članka 155. istog Zakona.

36. Obzirom na naprijed navedeno valjalo je primjenom članka 380. točke 2. u vezi članka 129. stavka 5. ZPP odbiti žalbu tuženika i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanoj u točki V. izreke i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a isto tako i u točki VII. izreke pobijane presude jer je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška pravilno odbijen u cijelosti n temelju članku 154. stavku 1. ZPP.

37. Budući tuženik nije uspio sa žabom to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 21. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer