Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-241/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog Ureda Zoran Šarić i Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1216/2023-11 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1216/2023-11 od 12. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010469158/2007 sklopljenog 4. travnja 2007. između tužiteljice CP i tuženika Addiko bank d.d., a kojom je odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene (stavak I. izreke). Nadalje, u tvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (stavak II. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove iznos od 2.415,44 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.448,60 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. siječnja 2024. do isplate (stavak III. izreke) dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška tužiteljica odbija (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010469158/2007 sklopljenog 4. travnja 2007. i to valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

6. Također, nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena.

7. Naime, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP propisano je da se iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Točna visina navedenih potraživanja utvrđivana je tijekom postupka po tužiteljici predloženom dokazu financijskim vještačenjem, stoga je, a imajući u vidu i činjenicu da je tužena osporavala visinu tužbenog zahtjeva zbog koje je tužiteljica bila prisiljena dokazivati visinu tražbine vještačenjem, u takvim okolnostima prema stajalištu ovoga drugostupanjskog dopuštena je preinaka tužbe učinjena pismenim podneskom od 31. svibnja 2021., a identično stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Nadalje, valja istaći da se ovaj drugostupanjski sud rješenjem poslovni broj Gž- 241/2024-2 od 23. rujna 2025. poslužio ovlastima iz čl. 373.b st. 3. ZPP te je naložio sudu prvoga stupnja da kao svjedoka sasluša svjedoka NP zaposlenicu tužene čije je saslušanje tužena predložila u odgovoru na tužbu, a koja nije saslušana tijekom postupka, radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja.

10. Kako iz sadržaja spisa proizlazi da ista nije pristupila na ročište zakazano za 18. prosinca 2025. (list 240 spisa), a da je tužena podneskom od 17. prosinca 2025. izričito navela da ukoliko navedeni svjedok ne pristupi na ročište radi saslušanja odustaje od provođenja toga dokaza, ovaj sud drugoga stupnja žalbene navode vezane za saslušanje toga svjedoka nije razmatrao.

11. Iz sadržaja spisa i utvrđenja prvostupanjskoga suda u bitnome proizlazi: da su tužiteljica i pravna prednica tužene Slavonska banka d.d. zaključile 4. travnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250-60010469158/2007 i to tužiteljica kao korisnica kredita, a prednik tužene kao kreditor, temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen iznos od 18.000,00 CHF u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita; da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje, time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je rok otplate 5 godina.

12. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kada je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi.

13. Pri tome u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

14. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tužena ističe da se prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju presude pozvao na odredbu čl. 502. c ZPP o direktnom učinku presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, koje žalbene navode obrazlaže tvrdnjama da njezin prednik Slavonska banka d.d. nije sudjelovala u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

16. Naime, treba istaći da je u kolektivnom sporu, među osam tuženih banaka sudjelovala i Hypo Alpe Adria bank d.d. pri čemu je Slavonska banka d.d. 2009. pripojena Hypo Alpe Adria bank d.d. i kao pripojeno društvo prestala postojati pri čemu je Hypo Alpe Adria bank d.d. preuzela cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. i time postala pravni slijednik Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 522. Zakona o trgovačkim društvima pri čemu je Hypo Alpe Adria bank d.d. 2016. promijenila naziv tvrtke u Addiko bank d.d. odnosno sada tuženu pa je s obzirom na navedeno tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, a isto tako na tuženu se u ovoj parnici primjenjuju pravni učinci presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u kojem je kao tužena banka sudjelovao prednik tužene odnosno Hypo Alpe Adria bank d.d.

17. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP/14, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

18. U odnosu na žalbene navode tužene da je nejasno temeljem čega je sud prvoga stupnja utvrdio da je tužiteljica savjestan potrošač obzirom da je iskazala da Ugovor nije pročitala, valja istaći da je tužena u ovom predmetu trebala dokazati da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile razumljive, u smislu da je tužena dala tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope, sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, stoga sve i da je tužiteljica i pažljivo pročitala predmetni Ugovor ne bi bila upoznata sa stvarnim rizicima pa su i žalbeni navodi u kojima tužena ukazuje da tužiteljica nije pročitala Ugovor neodlučni.

19. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi čl. 3. st. 4. i čl. 4. Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Ovo stoga, jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora slijedom čega otplata kredita ni po čemu ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti isplatu na temelju ništetnih odredbi o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

21. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,40% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

23. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 4. travnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

24. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. travnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

25. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu kao i otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja odnosno dio odredbi čl. 3. st.4. i čl. 4. Ugovora o kreditu ništetne.

26. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno preplatila tuženoj iznos od 2.415,44 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

27. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

28. Pravilno je sud prvoga stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare ali ne iz onih razloga navedenih u obrazloženju presude, odnosno da ista počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

29. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovome predmetu podnesena 21. svibnja 2019., to utužena tražbina tužiteljice iz navedenih razloga nije zastarjela.

31. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić