REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-144/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
RJEŠENJE
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o., OIB: 69693144506, Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, protiv tuženika KRULA d.o.o., OIB: 37107711622, Zagreb, Rudeška cesta 142, zastupanog po punomoćniku Mirku Kutleša, odvjetniku u OD Kutleša i Žakula u Zagrebu, radi isplate, zaključio je glavnu raspravu 11. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te donio i objavio presudu 20. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 11. studenog 2024. godine koji se zasniva na ovršnim ispravama - presudi Trgovačkog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem: P-804/2018 od 24. siječnja 2022. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem: Pž-
1180/2022 od 6. lipnja 2023."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 12.562,50 EUR, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 663,61 EUR.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prijedlog za prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovni broj Povrv-1527/2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 9. siječnja 2025. zaprimio rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. OVR-4332/2024, kojim ga je Općinski građanski sud uputio da u roku 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim temeljem ovršne isprave - presude Trgovačkog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem: P-804/2018-50 od 24. siječnja 2022. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem: Pž-1180/2022-2 od 6. lipnja 2023. iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 9. Ovršnog zakona. Tuženik je 11. studenog 2024. na temelju ovršnih isprava, pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Rijeci, posl. br. P-804/2018 od dana 24. siječnja 2022. godine i presude Visokog Trgovačkog suda posl.br. Pž- 1180/2022 od dana 6. lipnja 2023. godine (dalje u tekstu: „Presude“), zatražio izravnu naplatu tražbine protiv Tužitelja te su po istoj osnovi zaplijenjena i u korist računa tuženika prenesena novčana sredstva u iznosu od 235.300,51 EUR. Tužitelj ističe kako je tražbina tuženika prestala prijebojem-kompenzacijom te kako tuženik više nije ovlašten tražiti naplatu predmetne tražbine iz razloga njenog utrnuća. U bitnome navodi da su tužitelj u svojstvu tužitelja-protutuženika i tuženik u svojstvu tuženika- protutužitelja vodili spor pred Trgovačkim sudom u Rijeci, koji je djelomično završen u korist tuženika, a djelomično je nastavljen u odnosu na potraživanje tužitelja. Tuženik, temeljem Ugovora o zakupu, u svojstvu zakupnika drži u posjedu veći broj nekretnina tuženika, a 2018. godine tužitelj je raskinuo taj ugovor. U parnici koja je potom uslijedila Trgovački sud u Rijeci je pravomoćno utvrdio da ugovor nije valjano raskinut i da je isti dalje na snazi, sve sukladno tužbenom zahtjevu tuženika. Tijekom cijelog trajanja postupka od 2018. do danas tuženik nije platio niti jednu zakupninu tužitelju, usprkos činjenici da je i dalje u posjedu nekretnina, te usprkos činjenici da se sudskim putem borio da dokaže kako je ugovor na snazi. Zaključno sa kolovozom 2024. godine nepodmirena potraživanja tužitelja prema tuženiku iznose 1,487,402.64 eura, odnosno značajno više nego potraživanje tuženika prema tužitelju, te je tužitelj 26. studenog 2024. uputio tuženiku putem e-maila, tako i putem pošte, dopis kojim je prebio potraživanja tuženika sa vlastitim dospjelim potraživanjima, sve sukladno čl. 195. do 202. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Isticanjem navedenog prijeboja sukladno zakonskim odredbama potraživanje tuženika je utrnulo u cijelosti. Tuženik je, naime, koristio 45 (četrdesetpet) objekata Hrvatskih šuma d.o.o. tijekom punih 6 (šest) godina, iznajmljivao ih trećim osobama (turistima), ubirao naknadu za to, a nije plaćao zakupninu tužitelju, te sada želi potpuno izbjeći te obveze, pri čemu odgovorna osoba tuženika naprasito odlazi iz društva bez ikakve obavijesti svom jedinom poslovnom partneru (Krula d.o.o. je SPV, osnovan isključivo radi natječaja Hrvatskih šuma, i upravljanja objektima Hrvatskih šuma). Tuženik je u svojim navodima u postupku OVR-4332/2024 paušalno osporavao tražbine tužitelja, bez ikakvog smislenog obrazloženja, u kojem osporavanju se također pozivao i na zastaru. Tužitelj ovdje koristi priliku da ponovo istakne kako se radi o tražbinama od 2018. do 2024. godine, stoga sve kad bi i tražbine iz 2018. godine bile zastarjele (a nisu) tražbine iz 2022., 2023. i 2024. godine sasvim sigurno nisu. U prilog svojim navodima, užitelj dostavlja i pravno mišljenje redovnog profesora HI s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pri čemu isti između ostalog jasno navodi: „Ako bi uistinu bilo riječi o stjecanju bez osnove od strane Hrvatskih šuma tražbina H po toj osnovi dospijeva od takvog stjecanja, što proizlazi iz činjenice da stjecatelj pri vraćanju mora platiti kamate od dana stjecanja. Osim toga i H u zahtjevu za povratom navedenog iznosa zahtjeva kamate od 21. siječnja 2019. pa očigledno i sama smatra da je kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje te tražbine od navedenog dana. I u sudskoj praksi je prihvaćen stav da u slučaju stjecanja bez osnova postoji obveza vraćanja od trenutka stjecanja. Drugim riječima da onaj iz čije je imovine bez osnove izišlo neko pravo ima pravo zahtijevati povrat od dana kad je stjecatelj stekao bez osnove. Slijedom, tražbina H na temelju eventualnog stjecanja bez osnove bila je sposobna za kompenzaciju na dan 21. siječnja 2019., odnosno, preciznije rečeno, s tom tražbinom su se mogle kompenzirati sve tražbine Hrvatskih šuma koje su imale prema H na taj dan a koje nisu do tog dana zastarjele, kao i sve kasnije tražbine koje su dospjele nakon tog dana. U konkretnom slučaju i najstarija tražbina zakupnine Hrvatskih šuma koja je dospjela 15.12.2018. bila je utuživa na dan 21.1.2019. kad je postala utuživa tražbina H iz stjecanja bez osnove. Također, i u pogledu kasnijih tražbina Hrvatskih šuma pretpostavka utuživosti bit će ispunjena sve dok je utuživa i tražbina H iz stjecanja bez osnove.“ Sukladno pravilu iz stavka 2. članka 196. Zakona o obveznim odnosima „Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.“ smatra se da je tražbina Tuženika prestala 2019. godine, obzirom da je tužitelj imao istovrsna kompenzabilna potraživanja tada, sve kako navodi i prof. HI u svom mišljenju. Slijedom navedenog, potraživanje tuženika iznad 176.693,68 eura nije ni nastalo.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, a što se sve obrazlaže kako slijedi. Navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik u određenom poslovnom i ugovornom odnosu koji je krivnjom tužitelja bio nezakonito otkazan, glede čega se vodio i još uvijek vodi parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci, posl.br.: P-804/2018 (sada P-460/2023), a u kojem je pravomoćno utvrđeno kako je otkaz ugovornog odnosa od strane tužitelja bio nezakonit te kako je upravo tužitelj, nezakonito, stekao bez pravne osnove novčani iznos koji je tuženik sada, i to nakon godine dana čekanja na dobrovoljno podmirenje, prisilno naplatio putem FINA-e, a čiji postupak prisilne naplate na temelju pravomoćne i ovršne presude tužitelj sada, u ovom postupku, nastoji osporiti. Pri tome je Visoki trgovački sud RH, presudom posl.br.: Pž-1180/2022, ukinuo dio predmetne prvostupanjske presude glede kondemnatornog zahtjeva tužitelja prema tuženiku u iznosu od 5.667.590,91 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, povodom čega je Trgovački sud u Rijeci u ponovljenom postupku, posl.br: P- 460/2023, dana 20. veljače 2025. donio presudu kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i prema kojoj je tužitelj dužan upravo tuženiku platiti iznos od 161.351,29 EUR na ime troškova parničnog postupka. Iako se radi o nepravomoćnoj presudi, iz navedenog je razvidno kako tužitelj, za razliku od tuženika, nema potraživanje prema tuženiku koje bi bilo pravomoćno utvrđeno bilo kakvom sudskom odlukom, dok je istom tom presudom tuženiku dosuđen značajan iznos troškova parničnog postupka koje mu tužitelj duguje, a koja odluka o visini troškova nije konačna te bi iznos predmetnih troškovi mogao, povodom žalbe ovdje tuženika, biti odmjeren i u znatnom većem iznosu. U odnosu na prijeboj, tuženik ističe da je predmetno potraživanje tuženika postalo ovršno, a samim time i prisilno naplativo 15. rujna 2023., dok je postupak izravne naplate pokrenut 11. studenog 2024. godine. Dakle, u trenutku pokretanja postupka izravne naplate nije postojao niti je uredno izjavljen prijeboj bilo kakve tražbine tužitelja prema tuženiku. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj dane Izjave o prijeboju te prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, tužitelj izjavu o prijeboju po prvi puta daje nakon pokretanja postupka izravne naplate. Tužitelj naime, ne tvrdi niti dokazuje da bi izjavu o prijeboju u smislu čl. 196. ZOO-a dao tuženiku ikad prije pokretanja postupka izravne naplate. Kako je procesnopravni prigovor prijeboja ograničen na parnični postupak i ne može se s uspjehom isticati tek u ovršnom postupku, ne radi se o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a. Sve i da se, u konkretnom slučaju, ne radi o procesnopravnom prigovoru prijeboja, tužitelj je imao mogućnost davanja građanskopravne izjave o prijeboju nakon donošenja ovršne isprave, a prije pokretanja ovršnog postupka (postupka izravne naplate). U trenutku pokretanja ovršnog postupka (predaje zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i) tražbina iz ovršne isprave nije prestala, jer je za odluku o postojanju tražbine mjerodavno stanje u trenutku pokretanja ovršnog postupka (postupka izravne naplate) (tako i Županijski sud u Rijeci, posl.br: : Gž- 328/2014-6 od 5. travnja 2017. i Županijski sud u Dubrovniku, posl.br.: Gž Ovr- 58/2022 od dana 22. veljače 2023.) te je u tom svjetlu potrebno odlučiti jesu li pljenidba i prijenos u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu bili dopušteni. Ovršenik, ovdje tužitelj, može isticati prigovor obavljenog prijeboja (građanskopravni prijeboj) samo u slučaju ako je izjava o prijeboju dana u vremenu između okončanja postupka iz kojeg proistječe ovršna isprava pa do pokretanja ovršnog postupka (isti stav izražen je u knjizi „Prijeboj“ autorice ĐI, izdanje Informator, 2020., koji tekst knjige je baziran na dorađenom i prilagođenom tekstu doktorske disertacije „Prijeboj“, kojeg je autorica uspješno obranila u veljači 2019. na Pravnom fakultetu u Zagrebu). Pri tome je vrlo signifikantno da je tražbina tuženika iz ovršne isprave postala ovršna dana 15. rujna 2023. godine, dakle prije više od godinu dana, dok tužitelj izjavu o prijeboju upućuje tuženiku dana 26. studenoga 2024., dakle tri dana prije podnošenja Prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a nakon pokretanja postupka izravne naplate i to radi prijeboja s navodnom vlastitom tražbinom i to na temelju računa – vjerodostojnih isprava koji su svi izdani na isti dan
– 10. rujna 2024., za datum isporuke dobara/usluga: 10. rujna 2024., s datumom dospijeća 10. listopada 2024. (valuta računa), i to za navodne tražbine zakupnine od 2018. do 2024. Ako je tužitelj smatrao da ima potraživanje prema tuženiku i uvjete za prijeboj, tužitelj je imao mogućnost davanja izjave o prijeboju nakon donošenja ovršne isprave, a prije pokretanje postupka izravne naplate što isti nije učinio. Prema odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Imajući u vidu odredbe čl. 195. i čl. 196. st. 1. ZOO-a, odnosno imajući u vidu da se prijeboj vrši izjavom o prijeboju koju jedna strana daje drugoj strani, prijeboj nastaje kada druga strana tu izjavu o prijeboju primi (tako i VSRH, Rev- 622/2023-2, od dana 19. rujna 2023. i Županijski sud u Zadru, Gž- 776/2022, od dana 25. kolovoza 2022.). Teret dokazivanja da je dana izjava o prijeboju i da ju je druga strana primila je na osobi koja je prijeboj izjavila. Uvidom u dostavljenu dokumentaciju tužitelja uz tužbu, tj. Izjavu o prijeboju te dostavnicu, razvidno je kako se ne može utvrditi tko je preporučenu pošiljku primio, ali je razvidno da istu nije primio tuženik, odnosno da to nije potpis direktora tuženika u trenutku primitka pošiljke (ŽI), odnosno osobe ovlaštene za zastupanje. Da je tome tako potvrđuju i navodi samog tužitelja izneseni u tužbi (stranica 6.) koji navodi cit.: „Ukoliko se izvrši uvid u povratnicu dopisa kojim je Tuženik obaviješten o prijeboju tada se iz iste može jasno razlučiti da ju je zaprimio upravo VI, iako isti u tom trenutku već dva mjeseca nije direktor niti osnivač društva Krula d.o.o., a što upućuje da je on i dalje osoba koja stoji iza svih postupaka Tuženika.“ Tuženik ističe kako nikada nije primio predmetnu Izjavu o prijeboju te da ne zna o čijem se potpisu ovdje radi jer tuženik u trenutku navodnog zaprimanja poštanske pošiljke nije imao zaposlenih radnika, već isključivo direktora, u statusnoj ulozi, kao osobu ovlaštenu za zastupanje, koja nije primila predmetnu poštansku pošiljku. Stoga, nitko osim direktora nije mogao u ime i za račun tuženika primiti predmetnu Izjavu o prijeboju da bi ista imala pravni učinak u svjetlu pozitivnih zakonskih propisa i sudske prakse. Dakle, tužitelj je očito bio svjestan da tuženik nikada nije primio Izjavu o prijeboju, već da ju je primila treća osoba, što znači da je svjestan da do prijeboja nikada nije niti došlo. Opreza radi, tuženik predlaže vještačenje na okolnost potpisa predmetne dostavnice. Tuženik je u razgovoru s bivšim vlasnikom i direktorom društva utvrdio kako isti također nikada nije zaprimio predmetni dopis, odnosno poštansku pošiljku, te kako potpis izvršen na dostavnici nije njegov, te se i tom dijelu navodi tužitelja osporavaju kao paušalni, netočni i neosnovani. Nadalje, tužitelj ne dokazuje niti da su se ispunile zakonske pretpostavke za prijeboj. Tužitelj ne dokazuje da njegova tražbina zaista postoji, naročito jer predmetnu tražbinu tužitelj nastoji potraživati među identičnim strankama u okviru parničnog prvostupanjskog postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci, posl.br: P-804/2018 (sada P-460/2023), a što i sam tužitelj navodi pod točkom III. pasus 1. tužbe, a o kojem tužbenom zahtjevu je odlučeno, nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci, posl.br: P- 460/2023, od dana 20. veljače 2025., na način da je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. Vjerodostojne isprave nisu dokaz postojanja tražbine tužitelja niti je tužitelj pravilno utvrdio visinu zakupnine koju je tuženik dužan platiti tužitelju, s obzirom na ugovorne odredbe o troškovima koje snosi tužitelj kao zakupodavac, primjeni ugovorenog tečaja za obvezu laćanja zakupnine koja je ugovorena u kunskoj protuvrijednosti tada strane valute, dospijeće te obveze, zastaru većeg dijela potraživanja, i, konačno, što obvezu tuženika nije vezao za rok na koji je ugovor o zakupu sklopljen, a što je utvrdio i sam VTS RH u svojoj drugostupanjskoj odluci, posl.br.: Pž-1180/2022. Tuženik je isticao i ponovo ističe zastaru potraživanja tužitelja, a naročito zastaru potraživanja kojeg tužitelj nastoji prebiti. Sukladno čl. 198. ZOO-a, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. U tom smislu, pravno je odlučno je li i kada je zastarjela tražbina tužitelja, pa ovisno o tome da li učinjena Izjava o prijeboju proizvodi pravne učinke. U izjavi o prijeboju tužitelj izričito navodi kako prebija tražbine tuženika do visine tražbine tužitelja koja iznosi 176.639,68 EUR i to prvenstveno s najstarijim obvezama, a čime je sam tužitelj odredio red uračunavanja, sukladno čl. 171. ZOO-a. Najstarija tražbina koju tužitelj želi prebiti sa tražbinom tuženika odnosi se na zakupninu za 12/2018 koja je trebala dospjeti 15.12.2018. Tražbina tuženika postala je pravomoćna dana 6. kolovoza 2023., a ovršna dana 15. rujna 2023., kada je presuda Trgovačkog suda u Rijeci,posl.br: P-804/2018, od dana 24. siječnja 2022., u tom dijelu postala pravomoćna i ovršna. Tražbina do tada nije postojala, već je nastala kao posljedica utvrđenja da je otkaz Ugovora nezakonit (ništetan – protivan prisilnim propisima). Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20) održane 30. siječnja 2020. zauzeo je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Odredbe ZOO-a koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove (čl. 14. ZOO-a), u ovom slučaju jednostrani pravni posao - otkaz ugovora o zakupu za koji je pravomoćnom i ovršnom presudom utvrđeno da je nezakonit te da je, posljedično tome, tužitelj neosnovano naplatio predmetni iznos po osnovi sredstava osiguranja, budući da u trenutku aktiviranja bankarske garancije nije postojao dug tuženika prema tužitelju po osnovi plaćanja mjesečne zakupnine. Primjenjujući analogijom pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na konkretnu pravnu situaciju, zastara, a koja je vezana uz dospijeće tražbine, teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena nezakonitost otkaza ugovora o zakupu, tj. od dana 6. kolovoza 2023., a što znači da sve tražbine tužitelja po osnovi zakupnine koje su stavljene u prijeboj, a starije su od 6. kolovoza 2020. godine (čl. 229. ZOO-a), čak i da je prijeboj primjenjiv (a nije!) su u zastari, odnosno u zastari je cjelokupno potraživanje tužitelja koje je, prema jasno definiranom redu uračunavanja i u jasno određenoj visini, stavljeno u prijeboj s tražbinom tuženika. Glede zateznih kamata, njihovo dospijeće i tijek regulirani su izričitom zakonskom odredbom (čl. 1115. ZOO-a) te nisu vezani uz dospijeće same tražbine na koju teku, i to kao svojevrsna naknada za koristi koje je u međuvremenu tužitelj imao od onoga što je dužan vratiti. Iz toga proizlazi, da, sve i kad bi se u ovom postupku cijenila predmetna izjava o prijeboju i kada potraživanje ne bi bilo u zastari, a je, iz iste je razvidno kako je tužitelj s tuženikom prebio tražbinu za iznos od 176.693,68 EUR, dok je iz dostavljene dokumentacije uz tužbu razvidno kako sveukupna tražbina tuženika na dan pokretanja postupka izravne naplate, uvećana za plaćeni iznos predujma FINA-i, iznosi 235.300,51 EUR, a što bi značilo da cjelokupna tražbina tuženika iz ovršne isprave, u svakom slučaju, nije prestala izjavom o prijeboju, barem ne u cijelosti. Tuženik niti po osnovi zakona niti po osnovi ugovora nije bio dužan obavijestiti tužitelja o bilo kakvoj promjeni vlastite vlasničke strukture i osobe ovlaštene za zastupanje, naročito u situaciji kada je tužitelj taj koji je svojim postupanjem doveo do narušenja međusobnih odnosa stranaka prisiljavajući tuženika da se godinama bori na sudu kako bi dokazao nezakonitost postupanja tužitelja. Netočan je i navod tužitelja kako je bivši direktor i vlasnik društva, VI, bio od početka poslovne suradnje jedina osoba u društvu tuženika, kad je prvotni direktor i vlasnik društva, a ujedno i potpisnik Ugovora o zakupu i svih ostalih Sporazuma i Aneksa, bio JI.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: izvadak iz banke (str. 12. spisa), preslik povratnice (str. 13. spisa), bonitetni izvještaj (str. 14. – 27. spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje FINE (str. 28. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-4332/2024 od 7. siječnja 2025. (str. 29. – 35. spisa), presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-804/2018 od 24. siječnja 2022. (str. 36. – 51. spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (str. 52. – 54. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-1180/2022 od 6. lipnja 2023. (str. 55. – 62. spisa), Izjavu o prijeboju od 26. studenog 2024. (str. 63. – 64. spisa), e-mail korespondenciju (str. 65. te 88. – 90. spisa), bonitetni izvještaj (str. 66. – 79. spisa), pravno mišljenje prof.dr.sc. HI (str. 80. – 87. spisa), račune (str. 91. – 159. spisa), Ugovor o zakupu poslovnog prostora (str. 160. – 170. spisa), dopis od 29. siječnja 2025. (str. 214. – 215. spisa), preslika dostavnica (str. 216. spisa), izjava o otkazu Ugovora o zakupu (str. 217. – 219. spisa)
4. Sud nije proveo dokazni prijedlog grafološkog vještačenja na okolnost potpisa dostavnice od strane bivšeg direktora i vlasnika jer to nije bilo potrebno s obzirom na to da iz činjeničnih navoda sadržanih u tužbi proizlazi da je dostavnicu potpisao raniji zastupnik po zakonu tuženika. Pored toga, sud je ocijenio da je izjava o prijeboju dana nakon podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINI nije dopuštena pa činjenica kada je i je li izjava o prijeboju zaprimljena od strane ovlaštene osobe tuženika nije odlučna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a sve i da je odlučna, okolnost je li na dostavnici potpis ranijeg zastupnika po zakonu tuženika nije relevantna budući da izjavu o prijeboju, da bi ista proizvodila pravne učinke, mora zaprimiti osoba ovlaštena za zastupanje tuženika po zakonu. Sud nije ocjenjivao niti isprave kojima tužitelj dokazuje postojanje svoje protutražbine iz Izjave o prijeboju (Ugovor o zakupu od 14. travnja 2014., dopise od 7. i 9. listopada 2024., pravno mišljenje od 25. studenog 2024. o pitanju zastare protutražbine) odnosno saslušao svjedoka kojeg je tuženik predložio VI, jer je zaključio da građanskopravni prijeboj, koji je istaknut nakon podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu FINI, nije dopušten, odnosno da izjava o prijeboju nje proizvela građanskopravne učinke, pa okolnost postoji li ili ne postoji protutražbina istaknuta u takvoj izjavi o prijeboju nije odlučna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Sud nije po tužiteljevom prijedlogu priklopio ovršni spis Ovr-4332/2024 jer između stranka nije bio sporan datum primitka zaključka ovršnog suda o upućivanju tužitelja kao ovršenika u parnicu niti je pribavio po tuženikovom prijedlogu podatak od HZMO o broju zaposlenih tuženika jer to nije bilo potrebno.
6. Nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 11. studenog 2024. godine koji se zasniva na ovršnim ispravama - presudi Trgovačkog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem: P-804/2018 od 24. siječnja 2022. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem: Pž-1180/2022 od 06. lipnja 2023.
8. Između stranaka nije sporno, a proizlazi iz isprava u spisu, da je:
- presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-804/2018 od 24. siječnja 2022., utvrđeno da Izjava o otkazu Ugovora o zakupu od 27. ožujka 2018. bez pravnog učinka (točka III. izreke), naloženo je tužitelju – protutuženiku HRVATKE ŠUME d.o.o. da isplati tuženiku – protutužitelju KRULA d.o.o. iznos d 1.331.298,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2019. do isplate (točka IV. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku – protutužitelju KRULA d.o.o. iseliti i predati u samostalan i neposredna posjed tužitelju – protutuženiku HRVATSKE ŠUME d.o.o. poslovne prostore određene u tužbenom zahtjevu (točka V. izreke),
- presudom VTSRH poslovni broj Pž-1180/2022 od 6. lipnja 2023. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-804/2018 od 24. siječnja 2022. u točki III., dijelu točke IV. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti tužitelju iznos od 1.331.298,60 kn/176.693,69 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2019. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i u točki V. izreke, dok je preinačena presuda prvostupanjskog suda u preostalom dijelu točke IV. izreke tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu stope zateznih kamata na glavnicu preko stope propisane za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa,
- 11. studenog 2024. tuženik podnio FINI Zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršne odluke Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-804/2018 od 24. siječnja 2022., i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1180/2022 od 6. lipnja 2023. iz kojeg proizlazi da je odluka ovršna 15. rujna 2023. radi naplate tražbine u cijelosti prema ovršnoj ispravi i zateznih kamata na troškove postupka koji nisu određeni osnovom za plaćanje po propisanoj stopi od dana donošenja odluke
(str. 52. – 53. spisa)
- 12. studenog 2024. po tužiteljevim računima zaplijenjen iznos od 235.300,51 EUR (izvadak prometa o računu na str. 12. spisa), od čega se iznos od 176.693,69 EUR odnosi na glavnicu, iznos od 57.943,21 EUR na neplaćeni iznos dospjele kamate te iznos od 663,61 EUR na trošak (specifikacija izvršenja osnove za plaćanje P-804/2018 na str. 28. spisa)
- 26. studenog 2024. tužitelj uputio tuženiku dopis kojim stavlja u prijeboj svoju protutražbinu s osnova zakupnina do iznosa tuženikove tražbine u iznosu d 176.693,69 EUR, sukladno odredbama čl. 195. – 202. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO),
9. Iz spisa proizlazi da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-4332/2024 od 7. siječnja 2025. ovdje tužitelj kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od dana dostave ovog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenom temeljem ovršne isprave – presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-804/218 od 24. siječnja 2022. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1180/2022 od 6. lipnja 2023. iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona. Iz obrazloženja zaključka ovršnog suda proizlazi da je ovršenik u prijedlogu istaknuo kako je tražbina ovrhovoditelja prestala prijebojem – kompenzacijom jer je između stranaka vođen spor pred Trgovačkim sudom u Rijeci, koji je djelomično završen u korist ovrhovoditelja i djelomično nastavljen u odnosu na ovršenikovo potraživanje jer temeljem Ugovora o zakupu sklopljenim s ovrhovoditeljem kao zakupnikom drži u posjedu veći broj nekretnina, temeljem kojeg ovrhovoditelj nije platio zakupnine u ukupnom iznosu od 1.487.402,64 EUR, slijedom čega je ovršenik uputio dopis ovrhovoditelju kojim je prebio sporno potraživanje s vlastitim dospjelim potraživanjem, sukladno čl. 195. – 202. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u tužbi navodi, a tuženik ne osporava, da je zaključak ovršnog suda zaprimio 9. siječnja 2025., dok je tužba podnesena 10. siječnja 2025., dakle u roku od 15 dana od dana dostave zaključka.
10. Između stranaka je sporno je li tužitelj mogao izjaviti prijeboj nakon podnošenja Zahtjeva za izravnu naplatu FINI, je li izjava o prijeboju dostavljena ovlaštenoj osobi tuženika, a podredno je li protutražbina koju je tužitelj stavio u prijeboj zastarjela.
11. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje: OZ) je propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata na temelju isprave iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. stavka 5. ovog zakona ili nakon što na drugi način sazna da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim (st. 1.). Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o žalbi na rješenje o ovrsi (st. 2.).
12. Odredbom čl. 50. st. 1. OZ-a, na kojoj se temelje razlozi zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen u parnicu, je propisano da ovršenik može podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (t. 7.), odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (t. 9.).
13. Odredbom čl. 52. st. 5. OZ-a je propisano da se na pokretanje i vođenje parnice iz stavka 3. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka, dok je odredbom čl. 55. st. 3. OZ-a propisano da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.
14. Imajući u vidu razloge koje je ovršenik istaknuo u žalbi (da je tražbina iz postupka izvansudske ovrhe prisilne naplate prestala prijebojem), a na kojima tužitelj temelji tužbu, sud je ocijenio da se radi o razlozima koji su nastali kada ih ovršenik više nije mogao isticati u postupku iz kojeg potječe ovršna sudska odluka na tamelju koje je zatražena ovrha, međutim, takvi razlozi prema stajalištu ovoga suda ne utječu na dopuštenost ovrhe jer se radi o razlozima koji su nastali nakon što je ovrha već bila pokrenuta, dok prema stajalištu ovoga suda činjenica prestanka tražbine davanjem izjave o prijeboju treba nastati u vremenskom razdoblju od nastupa pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave iz koje potječe ovrha do pokretanja ovršnog postupka.
15. Nije sporno da je tuženik kao ovrhovoditelj na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke podnio Zahtjev za izravnu naplatu FINI dana 11. studenog 2024., da je FINA dana 12. studenog 2024. po tužiteljevim računima zaplijenjenila iznos od 235.300,51 EUR, dok je 26. studenog 2024. tužitelj uputio tuženiku dopis kojim stavlja u prijeboj svoju protutražbinu s osnova zakupnina do iznosa tuženikove tražbine u iznosu d 176.693,69 EUR, sukladno odredbama čl. 195. – 202. ZOO-a.
15. Prijeboj ne nastaje kad se ispune pretpostavke za prijeboj, nego tek izjavom o prijeboju (čl. 196. st. 1. ZOO-a). U konkretnom slučaju je izjava o prijeboju istaknuta nakon što je pokrenut postupak ovrhe pa takav (građanskopravni) prijeboj (pod pretpostavkom da je izjavljen ovlaštenoj osobi) ne ne može dovesti do prestanka tražbine radi čije prisilne naplate je pokrenut ovršni postupak (isto tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-3345/2025 od 22. listopada 2025., Županijski sud u Rijeci u odluci poslovni broj Gž-328/2014 od 5. travnja 2017.) jer je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a). Naime, do prestanka obveze dolazi suglasnošću volja sudionika, ispunjenjem (Odjeljak 2. Glave VII.) i u drugim zakonom propisanim slučajevima (Odjeljak 3. Glave VII.) (čl. 160. st. 1. ZOO-a – opće pravilo). Prijeboj jest jedan o načina prestanka obveza, ali ne predstavlja ispunjenje u smislu Odjeljla 2. Glave VII. ZOO-a, slijedom čega izjavljivanje prijeboja nakon pokretanja ovršnog postupka prema stajalištu ovoga suda predstavlja zloupotrebu prava s ciljem osujećenja ostvarenja tražbine koju dužnik nije u primjerenom roku dobrovoljno ispunio.
16. Pored toga, sve i da se radi o dopuštenom prijeboju, da bi izjava o prijeboju proizvodila pravni učinak, takva izjava na strani tuženika pravne osobe mora biti upućena i zaprimljena od strane osobe ovlaštene za zastupanje tuženika po zakonu jer prijeboj nastaje kada druga strana, koja postupa sukladno načelu savjesnosti i poštenja, tu izjavu o prijeboju primi, odnosno kada na drugi način o njoj bude obaviještena (isto tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-622/2023). Iz činjeničnih navoda sadržanih u tužbi proizlazi da je dostavnicu o primitku izjave o prijeboju dana 29. studenog 2024. zaprimio u ime i za račun tuženika VI, za kojeg sam tužitelj u tužbi navodi da već dva mjeseca nije bio ovlašten za zastupanje tuženik, već je to bio ŽI. Tužitelj je, nadalje, tvrdio da je izjavu o prijeboju uputio tuženiku i na adresu elektroničke pošte upisanu u sudski registar, međutim, kako je tuženik osporio primitak izjave o prijeboju, na tužitelju je sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a bio teret dokazivanja da je e-mail (koji je upućen), zaista i zaprimljen od strane tuženika. Kako tuženik na tu okolnost nije predlagao nikakve dokaze, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a utvrdio da tuženik nije zaprimio Izjavu o prijeboju od 26. studenog 2024. pa takve izjava, sve i da je poslana, u odnosu na tuženika nije stvorila građanskopravni učinak kakav joj zakon pripisuje.
17. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev jer je ocijenio da ne postoje razlozi na koje se tužitelj poziva (čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ- a).
18. Sud nije tužitelju dodijelio na ročištu održanom 11. prosinca 2025. rok za očitovanje o primjeni materijalnog prava koje je tuženik iznio na ročištu, kao i sudskoj praksi na koju se pozvao, jer je tužitelj zastupan po profesionalnom punomoćniku pa se mogao odmah na ročištu očitovati o tome. Pored toga, radi se o navodi koji su već bili sadržani u odgovoru na tužbu pa je tužitelj imao dovoljno vremena do dana održavanja ročišta za očitovanje.
19. S obzirom na to da je sud našao da izjava o prijeboju nije dopuštena, odnosno da nije proizvela pravne učinke, sud je odbio na tuženikov prijedlog odrediti prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. Povrv-1527/2025 koji se vodi glede visine zakupnine jer se ne radi o prethodnom pitanju o kojem ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a).
20. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).
21. Tuženiku su nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 3.350,00 eur (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 12. svibnja 2025. u iznosu od 3.350,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), te zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025. u iznosu od 3.350,00 eur (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za pdv od 25%. Stoga je sud obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku u iznosu od 12.562,50 EUR.
22. Tuženik nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 663,61 eur jer sudsku pristojbu na tužbu, po pravomoćnosti postupka, plaća ona strana koja izgubi spor (čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj 118/2018, 51/2023), pa je u tom dijelu odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
U Zagrebu, 20. siječnja 2026.
Sutkinja
Ines Božić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
