Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-996/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1195/2023-21 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1195/2023-21 od 22. srpnja 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 016-1392/2005, između tužiteljice kao korisnice kredita i Hypo Alpe-Adria bank d.d. (danas Addiko bank d.d) kao kreditora, sklopljenog 13. srpnja 2005. solemniziranog 14. srpnja 2005. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek pod brojem OU-1713/2005, te stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između stranaka (t. I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 21.325,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose navedene u st. II. izreke, počevši od 1. rujna 2005. do 1. listopada 2022. do isplate. Sve kamate od 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana (t. II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka odredba kojima je ugovorena glavnica vezano za CHF sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 016- 1392/2005, između tužiteljice kao korisnice kredita i Hypo Albe-Adria bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) kao kreditora, sklopljenog 13. srpnja 2005., solemniziranog 14. srpnja 2005. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek pod brojem OU-1713/2005, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između stranaka (t. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.911.01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 22. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku 15 dana (st. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući točke I., II. i IV. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku. Presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, jer sud ne navodi razloge zbog kojih je zauzeo stav da su odredbe o CHF valuti ništetne, već samo paušalno navodi utvrđenja iz „kolektivne presude“ te zakonske odredbe i činjenične navode iz postupka. Sud potpuno nekritički i bez utvrđenja činjenica u konkretnom predmetu utvrđuje primjenu kolektivne presude pozivajući se pogrešno na čl. 502.c ZPP-a. Sud nije utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža između tužitelja i tuženika nastala temeljem spornih ugovornih odredbi odnosno u čemu se ogleda nesavjesnost banke. Sud nije obrazložio iz kojeg razloga smatra da je tuženik morao znati i je li uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF. Ocjena suda da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo irelevantna je za konačnu odluku, jer o valuti nije moguće pregovarati, te se ta ugovorna odredba može samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Čak da je stav o tome da se o valutnoj klauzuli nije pregovaralo ispravan, sud je morao utvrditi je li tada doista došlo do značajne neravnoteže i u čemu se ista sastoji. Značajna neravnoteža predstavlja konstitutivni element prilikom ocjene je li neka odredba potrošačkog ugovora ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, budući da se promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla predviditi, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, navodi se da je primijenjena pogrešna metodologija pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, jer isti ne obuhvaća sve nastale razlike. Sud je naložio tuženiku isplatiti iznos koji ne uključuje razliku nastalu uslijed primijene nižeg tečaja od početnog. Tuženik je naglašavao da se u obzir moraju uzeti i tzv. negativne razlike, no sud iste nije uzeo u obzir ističući da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev. Tužitelj ističe ništetnost odredbi kojima se ugovara valutna klauzula te potražuje isplatu razlike uslijed promjena tečaja, izračun razlike morao je obuhvatiti svaki pojedini plaćeni anuitet. Sud obrazlaže svoju odluku u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate stavom da je tuženik nepošten i nesavjestan jer je odredba o valutnoj obveze ništetna, a zateznu kamatu dosudio je od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, što se osporava. U odnosu na prigovor zastare, sud je pogrešno utvrdio da nije protekao rok od pet godina, jer smatra da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare. Prigovara se i odluci o troškovima postupka, jer sud evidentno primjenjuje jedinstvenu vrijednost boda nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti. Predlaže se preinačiti presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i dosudi trošak postupka tuženiku uključujući i trošak žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, te je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano, a na ročištu je otklonio sve prigovore tužene.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužiteljica nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da tužiteljica tvrdi da su odredbe ugovora (o iznosu kredita vezna u CHF na dan isplate i o obvezi plaćanja anuiteta prema tečaju CHF na dan dospijeća, čl. 2. i 3 ugovora) ništetne i da je preplatila iznos od 21.325,39 eura s osnove promjene tečaja

- da tuženik osporava sve navode tužiteljice, kako u osnovu tako i u visini

- da smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna

- da tuženik ističe prigovor zastare

- da nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik (njegov pravni prednik, Hypo Alpe Adria bank d.d.), kao kreditor, 13.7.2005. zaključili ugovor o kreditu broj 016-1392/2005 za iznos od 109.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom kroz 25 godina

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama

- da je obveza tužiteljice bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća

- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj je novac trebao kako bi riješila svoje stambeno pitanje te je kupila stan u kojem nikada nije obavljalo poslovnu djelatnost

- da je od djelatnika tuženika dobila odgovor da oni nude samo kredit vezan uz CHF, jer je to najbolji, najpovoljniji i najisplativiji kredit

- da je sud povezujući iskaz tužiteljice sa sadržajem ugovora utvrdio da je tužiteljica, fizička osoba, zaključila ugovor kao potrošač

- da presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli, u dijelu čl. 3 ugovora prema kojem je obveza plaćanja anuiteta vezana uz srednji tečaj tuženika na dan dospijeća

- da se radi o nametanju korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita

- da prigovor zastare nije osnovan

- da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu

- da je tužiteljica tužbu podnijela 21. veljače 2023. pa zahtjev nije u zastari

- da je sud utvrdio ništavost pa se ima primijeniti čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova te čl. 1111. st. 1 ZOO-a

- da je tuženik kao profesionalac u obveznom odnosu bio dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle trebao je postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna

- da je sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan pa mora platiti kamatu od dana stjecanja

- da je vještak u skladu sa zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje, pa ga je sud prihvatio u cijelosti

- da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba platila utuženi iznos

- da u skladu s presudom VS RH, broj Rev-677/23: "Nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196.

ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba."

- da zbog navedenog prvostupanjski sud o istom nije odlučivao.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 13. srpnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku iznos od 21.325,39 eura prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenjeno materijalno pravo koje propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. veljače 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i IV. izreke.

24. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

25. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina