REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10983/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d iz Zgareba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i punomoćnice tuženika Matee Mimica Žarković, odvjetnice, dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 016-50-066961 od 2. ožujka 2004. sklopljenog između tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 kao kreditora i tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 337,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. ožujka 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 832,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 20. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 2.3.2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-50-066961 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

Ugovor je sklopljen na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu nije bila predmet pregovora, tako ni sporna odredba čl. 3 na temelju koje je tuženik prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 2.515,56 kn dana 22.3.2004. godine s osnove troška obrade kredita („ulazna naknada“), kao što je vidljivo iz Isplatnog naloga. Iznos ulazne naknade od 2.515,56 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 333,87 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1,50% od iznosa kredita. Ulazna naknada je ugovorena po principu "uzmi ili ostavi“ te tužitelj na istu nije mogao utjecati niti o njoj pregovarati. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 016-50- 066961 od 2.3.2004. u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % ništetna. Od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 333,87 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.3.2004. do isplate, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 016-50-066961, otplatni plan, specifikaciju uplata i pregled prometa za klijenta.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Tužitelju osporava svojstvo potrošača. Navodi da je sporna odredba preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske, nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) niti je ništetna po primjenjivim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jednokratna naknada obrade kredita u predstavlja odredbu o cijeni koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva. O njoj se pojedinačno pregovarao što proizlazi iz 3. Ugovora o kreditu u kojem stoji da je strankama ugovor protumačen i da ga kao takvog potpisuju i priznaju. Odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna jer je napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Razumljiva je jer je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Odredba nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača. Naime, ugovaranje ulazne naknade uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Tuženik pojašnjava i da jednokratni troškovi obrade kredita služe namirenju općenitih troškova koji nastaju tuženiku prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti. Naime, kako bi korisnici kredita uspješno pozajmili novčana sredstva, banka mora provesti vrlo složen proces kojise sastoji od mnogo koraka prije same isplate pozajmljenih sredstava potrošaču. Većina tih koraka je nevidljiva prosječnom potrošaču, međutim zbog složenosti usluge koje banke pružaju, banka prije isplate svakog novčanog iznosa interno provodi složene procese, što neminovno dovodi do znatnih troškova u poslovanju. Ti procesi se sastoje od sastanka s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, pribavljanja osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama, obavještavanja klijenta o vrstama kredita koje banka ima u ponudi, pružanja informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu, procjene očekivane kreditne sposobnosti klijenta, pribavljanja potrebne dokumentacije radi daljnje obrade kredita, internog pregleda dokumentacije te provođenja detaljne obrade kreditnog prijedloga, provjere svih preduvjeta prije odobrenja nadležnog tijela tuženika, utvrđivanja potrebnih sredstava osiguranja plaćanja, sastavljanja ugovora o kreditu i prateće dokumentacije, pozivanja korisnika na sklapanje kredita, pripreme isprava, čitanja i potpisivanja ugovora, dogovora i radnji oko isplate kredita, provođenja brojnih procesa nakon odobravanja kredita. Stoga, plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita služi kao simbolična naknada kojom se nadoknađuje barem dio svih troškova koje banke nužno snose, kako bi uspješno pozajmile novac korisnicima kredita.

Zaključno tuženik navodi da je tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove, ugovora o kreditu. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

U prilogu odgovora na tužbu tuženik kao dokaze prilaže zapisnik sa sjednice kreditnog odbora za podnositelja FH i kreditni prijedlog FH.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava naprijed opisane navode tuženika iz odgovora na tužbu kao paušalne i neosnovane. Naglašava da je u Ugovoru o kreditu definiran iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva i taj je iznos naplaćen u visini i na datum kako je specificirano u tužbi. Međutim, niti u Ugovoru o kreditu niti u bilo kojoj drugoj dokumentaciji nije definirano od čega se to sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tj. koje je to stvarne troškove tuženik imao kako bi sklopio Ugovor o kreditu. Da bi tuženik imao pravo naplatiti ulaznu naknadu, morao je imati neke stvarne troškove vezane uz sami čin sklapanja Ugovora o kreditu. Pošto banke općenito i tuženik konkretno nisu imale takve troškove u praksi, već su naplaćivale paušalne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu tj. postotku kako su kojem potrošaču mogle, tako su takve odredbe nepoštene i ništetne. Tužitelj svojim potpisom na Ugovoru o kreditu ili plaćanjem ulazne naknade nije izvršio nikakvo priznanje duga niti odricanje od potraživanja. O pitanju zastare je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela dana 1.3.2022. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koja glasi: "3. NAKNADA 1,50 %(jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Sporno je je li naprijed citirana ugovorna odredba bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom te ugovorne odredbe tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj status potrošača i koliko iznosi sporna naknada. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu. Na okolnost navoda iz tužbe j e saslušan tužitelj. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva je provedeno financijsko vještačenje. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tužitelj FH u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog vozila za osobne potrebe. U banku uopće nije odlazio, sve je dogovorio u auto kući. Točnije, u bitnome su raspravljali o iznosu kredita i načinu plaćanja. Gotov primjerak ugovora je prvi puta vidio kod javnog bilježnika koji mu nije posebno čitao niti objašnjavao odredbe ugovora. Više se ne sjeća je li ugovor detaljno pročitao i je li imao pitanja za javnog bilježnika. Koliko se sjeća, iznos kredita mu je isplaćen umanjen za trošak obrade kredita. Nitko ga nije posebno upozoravao na tu ugovornu odredbu. U vrijeme dizanja kredita, a niti kasnije, nije imao u vlasništvu obrt ili firmu. U vrijeme podizanja kredita nije bio svjestan da će morati platiti naknadu za obradu kredita niti je mogao kome prigovoriti zbog te naknade jer u banku nije niti odlazio.

7. Na temelju iskaza tužitelja te naznake iz predmetnog ugovora o kreditu da je namjena kredita potrošački kredit za kupovinu novog vozila sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj koji je kredit podigao radi kupnje novog automobila za osobne potrebe ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

8. Povezujući opisani iskaz tužitelja sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 016- 50-066961 sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe sa službenikom tuženika nije niti moglo pojedinačno pregovarati, kao niti drugima ugovornim odredbama budući je tužitelj sve rješavao u auto kući u kojoj je kupio vozilo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

9. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Odredbom čl. 142 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 u nastavku ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.(st. 1). Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način.(st.2). Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.(st. 3). Članak 143 ZOO-a propisuje da su ništave odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa (st. 1). Odredbom čl. 46 st. 1 ZOO-a određeno je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.(st.2). Članak 47. ZOO-a određuje da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

12. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u iznosu od 1,50% iznosa kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da sa tuženikom nije niti mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti da ga je itko posebno upozorio na značaj te odredbe, već mu je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je prvi puta vidio neposredno prije potpisivanje kod javnog bilježnika. Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je plaćanje naknadu nužno niti opravdano, a kako bi se obavili poslovi koji ulaze u redovno poslovanje bankovnog službenika (sastanak s klijentom, pribavljanje informacija o klijentu, procjena kreditne sposobnosti klijenta, sastavljanje ugovora, pozivanje klijenta na potpis ugovora i sl.). Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

14. Prema odredbi članka 104.st. 1 ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Na okolnost sporne visine naknade za trošak obrade kredita i dana kada je ista naplaćena je provedeno financijsko vještačenje. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Koraljka Cesarec Noršić, dipl. oec. je u svom nalazu i mišljenju od dana 17.3.2025. utvrdila da visina naknade za trošak obrade kredita iznosi 337,50 EUR te da je ista naplaćena dana 22.3.2004.

16. Sukladno izračunu vještaka na koji nije imao prigovora je tužitelj podneskom od dana 19.3.2025. specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 337,50 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 22.3.2004. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

17. Tuženik se protivi preinaci jer tužitelj umjesto prvotno traženih 333,87 EUR sada potražuje iznos od 337,50 EUR. Osporava da je tužitelju naplaćena bilo kakva naknada, međutim, iz isplatnog naloga proizlazi da je ona trebala biti naplaćena u iznosu od 2.515,56 kn/333,87 EUR, a ne u iznosu od 337,50 EUR kako to vještak navodi u svom Nalazu. Čak je i sam vještak u svom Nalazu na stranici 3. pod točkom III. naziva „OBRAČUN“ naveo u tablici da je naknada u kunama trebala iznositi 2.515,56 kn pa nije jasno na koji način vještak dolazi do izračuna od 337,50 EUR.

18. Sudski vještak se očitovao na prigovor tuženika podneskom od dana 26.5.2025. Pojašnjava da je Ugovorom o kreditu br. 016-50-066961 ugovorena je redovna kamata 7,99% na iznos kredita od 22.500,00 EUR na rok otplate od 5 godina uz anuitete koji iznose 456,22 EUR mjesečno, a dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Naknada iznosi 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Na temelju Isplatnog naloga od 22.03.2004. - list 13 i gore navedene dokumentacije, pristupila je izradi Nalaza i mišljenja. Naknada za kredit iznosi: 22.500,00 * 1,50% = 337,50 EUR. Pojašnjenje: predmetni kredit je kredit u valuti euro, a iznos naknade je obračunat kao 1,50% od iznosa kredita također u eurima. Dakle iznosi koji su predmet vještačenja već su valutirani u euru, a razlika tečaja valuta kn/euro nije predmet ovog zadatka. Kako je tečaj eura/kuna na dan obračuna naknade iznosio 1 EUR/7, 4535 kn tako je kunski iznos naknade na dan obračuna iznosio 2,515,56 kn. Obračun naknade na kredit u euru izrađen je na dan 22.3.2004., ujedno je kredit u valuti eur i obračun naknade je u valuti eur i vješak je mišljenja da treba koristiti valutu eur kao takvu te da nije u skladu sa pravilima struke preračunavati kunski iznos iz 2004. prema tečaju na 1.1.2023., dok ujedno to nije niti bio zadatak vještaka (razlika valute).

19. Nakon zaprimanja opisanog očitovanja tuženik nije imao daljnjih pitanja niti primjedbi. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je u cijelosti ispunila zadatak suda, utvrđenja su pregledna i jasna, a prigovor tuženika je sa sigurnošću otklonjen nakon čega isti nije imao daljnjih primjedbi na izračun vještaka.

20. Sa sigurnošću je stoga utvrđeno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 337,50 EUR koji je naplatio tužitelju dana 22.3.2004. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa. Učinjena preinaka je neznatna (3,63 EUR) te je sud temeljem čl. 191. st. 2. ZPP-a dopušta budući tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje povišeni iznos kao rezultat provedenog financijskog vještačenja.

21. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

22. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7 t.1), podnesaka od 10.4.2024. i 19.3.2025. u iznosu od po 50 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 9.9.2024., 28.1.2025. i 15.12.2025. u iznosu od po 50 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV- a u iznosu od 162,50 EUR, trošak tužitelja iznosi 812,50 EUR. Navedenom treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR i trošak financijskog vještačenja u iznosu do 250,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 832,41 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 20.1.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 20. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. o pristojbi na presudu (13,27 EUR)

2. Pun. tuženika