Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžzd-73/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optužene ĆH, zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Gospiću (dalje: OKDO) podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovnog broja: Kzd-4/2022-29 od 23. travnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Ksenije Vidović Vincek,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba ODO-a kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Gospiću presudom poslovni broj: Kzd-4/2022-29 od 23. travnja 2024. je na temelju čl. 453. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP/08-24) optuženu ĆH oslobodio optužbe, da bi počinila kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 dalje: KZ/11, u svezi čega valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti i brojeve „Narodnih novina“ 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 u kojim su objavljene izmjene i dopune kaznenog zakona koje su bile na snazi u vrijeme donošenje oslobađajuće presude).
1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-24 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08, te nužni izdaci optužene i nužni izdaci i nagrada njezinog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu podnosi ODO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu podnosi optužena ĆH po branitelju Siniši Milevoju, odvjetniku, s prijedlogom da nadležni drugostupanjski sud odbije žalbu ODO kao neosnovanu.
4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-644/2024-3 od 20. kolovoza 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/25, dalje: ZKP/08-25) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Ksenije Vidović Vincek, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 održana u odsutnosti optužene ĆH i njezinog branitelja Siniše Milevoja, odvjetnika, a koji su o sjednici uredno obaviješteni.
6. Žalba nije osnovana.
7. Državni odvjetnik ostvarenje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda da se iskazi svjedoka GH, ĐH, KH, UH i JH ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni i istiniti izvora saznanja o odlučnim i drugim relevantnim činjenicama u ovom predmetu. Naime, po stavu državnog odvjetnika, njihovi iskazi su u svim bitnim momentima u potpunosti suglasni, a kako je riječ o bliskim članovima obitelji optuženice i žrtve, koji su k tome bili i neposredni očevici inkriminiranih postupaka optuženice, smatra da je riječ o vjerodostojnim i istinitim dokazima.
7.1. Uz to, ODO u žalbi ističe da se za ostvarenje kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 ne traži nastupanje posljedice kod žrtve već ponašanje u odnosu na dijete koje ga potencijalno može ugroziti.
8. Vezano za potonje žalbene navode prije svega valja primijetiti da prvostupanjski sud nastupanje posljedice kod žrtve ne tretira kao činjenicu odlučnu za postojanje predmetnog kaznenog djela, već rezultate provedenog psihijatrijsko – psihologijskog vještačenja iz kojeg proizlazi da kod žrtve nisu utvrđeni znakovi zlostavljanja i traumatiziranosti tretira kao tzv. pomoćnu činjenicu, odnosno činjenicu važnu za ocjenu vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka.
8.1. Nadalje, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, kritičke i savjesne analize svih dokaza izvedenih na raspravi, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno postupio kada je iskaze svjedoka na koje u žalbi upire državni odvjetnik i na kojima se temelji optužba ocijenio kao nevjerodostojne dokaze, te shodno tome s pravom zaključio da u ovom slučaju nije dokazano da bi optuženica počinila terećeno kazneno djelo.
8.2. Tako prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, pravilno uočava da su iskazi svjedoka GH, ĐH, KH, UH i JH u nizu važnih momenata proturječni i međusobno kontradiktorni, te da takve njihove iskaze ne podupiru niti drugi izvedeni dokazi.
8.3. Prije svega, sud prvog stupnja pravilno primjećuje da svjedok GH, suprug optuženice i otac mldb. žrtve MH, koji je s njima notorno provodio najviše vremena u bitnome tvrdi kako je optuženica od lipnja 2020. djecu svakodnevno udarala kuhačom, na način da je bila riječ o „baš pravom udaranju“, da bi u daljnjem iskazivanju naveo da su djeca pohađala vrtić i da im od udaraca nisu ostajale masnice.
8.4. Takav iskaz svjedoka sud prvog stupnja s pravom ocjenjuje kao kontradiktoran. Doista, kada bi navodi tog svjedoka da je optuženica žrtvu svakodnevno udarala drvenom kuhačom i da se radilo o „baš pravom udaranju“ bili istiniti, tada bi i po stavu ovog žalbenog suda bilo životno i logično za očekivati da kod žrtve koja je u inkriminirano vrijeme bila u dobi od svega četiri godine ostanu vidljivi tragovi udaranja, naročito kada se dodatno ima na umu da se radilo o vremenu od lipnja do kolovoza, kada je dijete bilo laganije odjeveno.
8.5. Pored toga, iskaz tog svjedoka je u suprotnosti s iskazima svjedoka KH i JH koji u svojim iskazima tvrde da su na žrtvi vidjeli tragove udaraca (tako svjedokinja KH navodi kako je vidjela modrice na tijelu djece, dok je svjedok JH govorio kako je na žrtvi uočio ožiljke od udaraca u području bedara). Ovdje valja dodatno navesti da je u suprotnosti s iskazima tih svjedoka i iskaz svjedokinje UH koja, kao i svjedok GH, na djeci nije uočila vidljive modrice.
8.6. Uz to, sud prvog stupanj pravilno uočava da svjedoci ĐH, KH, UH i JH, premda nisu živjeli u istom domaćinstvu s optuženom i njezinom obitelji, iskazuju o fizičkom zlostavljanju svo troje djece koje je trajalo u dužem razdoblju od onog koje u svom iskazu spominje svjedok GH koji je kao suprug optužene i otac mldb. oštećenika notorno s njima provodio najviše vremena. Doista, i po stavu ovog žalbenog suda, nije logično i životno da navedeni svjedoci raspolažu s konkretnijim i preciznijim saznanjima o tome u kojem razdoblju se optužena prema žrtvi ponašala na inkriminirani način od osobe koja je s njima u to vrijeme provodila najviše vremena.
8.7. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uočava da iskaze navedenih svjedoka glede učestalosti, sadržaja i intenziteta inkriminiranog postupanja optuženice ne podupiru niti drugi izvedeni dokazi.
8.8. Tako iz podneska Dječjeg vrtića Pahuljica od 22. srpnja 2020. proizlazi da kod djece nije uočena zapuštenosti, kao niti ozljede ili drugi indikatori koji bi ukazivali na zanemarivanje ili zlostavljanje djece, dapače ista imaju usvojene radne i higijenske navike, te nisu uočene teškoće u njihovom ponašanju. Isto tako, i u podnesku Doma zdravlja Gospić, gdje su djeca u kolovozu 2020. bila na sistematskom pregledu i cijepljenju, se navodi da su ista urednog psihomotornog razvoja, bez znakova zanemarivanja.
8.9. Isto tako, prvostupanjski sud pravilno uočava da iskaze navedenih svjedoka glede učestalosti, sadržaja i intenziteta inkriminiranog postupanja optuženice ne podupiru niti rezultati provedenog psihijatrijsko psihologijskog vještačenja.
8.10. Tako prvostupanjski sud prije svega pravilno rezonira da bi pod pretpostavkom istinitosti iskaza svjedoka o tome na koji način, kakvim intenzitetom, u kojem razdoblju i koliko učestalo je optuženica fizički i verbalno atakirala na žrtvu bilo životno i logično za očekivati da kod iste budu prisutni znakovi zlostavljanja i traumatiziranosti, kakve znakove, međutim, vještaci kod žrtve nisu utvrdili.
8.11. Imajući uz sve to još dodatno u vidu rezultate dokaznog postupka koji govore o tome da su se odnosi unutar obitelji GH, kao i odnosi između optužene i njezinih roditelja bitno promijenili kada je optužena započela izvanbračnu vezu s drugim muškarcem te zajedno s djecom napustila supruga GH i protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog nasilja u obitelji, a što sve vremenski koincidira s podnošenjem predmetne kaznene prijave protiv nje zbog sumnje na zanemarivanje potreba djeteta, iako su navedeni svjedoci prama vlastitim iskazima o tome imali saznanja najmanje godinu dana ranije, kao i činjenicu da su optuženici i vlastiti roditelji zamjerali izvanbračnu vezu s drugim muškarcem i napuštanje supruga, prvostupanjski sud je, a suprotno državnom odvjetniku, s pravom zaključio da se iskazi svjedoka GH, ĐH, KH, UH i JH ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni i istiniti izvori saznanja o odlučnim i drugim relevantnim činjenicama u ovom predmetu.
9. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupanja je suprotno žalbenim tvrdnjama izveo pravilan zaključak da u ovom slučaju nije na izvjestan i pouzdan način dokazano da bi optuženica počinila terećeno kazneno djelo.
10. Kako žalba ODO-a nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
