Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-291/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TT, zbog kaznenog djela iz čl. 147. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ) i dr., odlučujući o žalbi privatnog tužitelja AT protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: K-335/2018-50 od 17. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba privatnog tužitelja AT i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 452. t. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP- 22) protiv optuženog TT odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 147. st. 1. KZ-a činjenično i pravno opisano u točki I izreke te presude, te je ujedno na temelju čl. 453. ZKP-22 oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 117. KZ-a (ispravno: čl. 117. st. 1. KZ-a) na način i pod okolnostima opisanim u točki II izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 158. st. 3. ZKP-22 privatni tužitelj AT s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu, dok je na temelju čl. 149. st. 3. ZKP-22 isti obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-22, te nužne izdatke optuženika i nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja, o visini kojih će biti odlučeno posebnim rješenjem kada se pribave potrebni podaci.

2. Protiv te presude je privatni tužitelj AT putem opunomoćenika Nemanje Nožinića, mag. iur., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenim sankcijama (sic!), s prijedlogom da nadležni županijski sud pobijanu presudu „u cijelosti ukine i preinači u smislu žalbenih navoda“, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Premda je u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. i st. 3. ZKP-22, pri čemu privatni tužitelj reproducira zakonske tekstove spomenutih odredbi, iz njena sadržaja proizlazi da je ustvari uložena zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega je osporena presuda u tom segmentu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25), pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na odbijajući dio pobijane presude:

5. Vezano za kazneno djelo iz čl. 147. st. 1. KZ-a privatni tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno pravno kvalificirao činjenice, slijedom čega je činjenično stanje podveo pod pogrešne odredbe KZ-a. Privatni tužitelj smatra da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti okolnosti konkretnog događaja iz kojih slijedi da se on zapravo nije uznemirio ili ustrašio zbog izgovorenih riječi optuženika, već da se prvenstveno osjećao postiđenim i povrijeđenog dostojanstva s obzirom da se optuženik na inkriminirani način obratio pred djecom čiji je privatni tužitelj dugogodišnji trener. U tom smislu žalitelj drži da je prvostupanjski sud učinio „nedopustiv manevar“ kada je optuženikove riječi upućene privatnom tužitelju tretirao kao prividni stjecaj, odnosno kao radnju koja je konzumirana kaznenim djelom prijetnje, a ne kao kazneno djelo uvrede koje samostalno egzistira u eventualnom realnom stjecaju s kaznenim djelom prijetnje.

6. Iz konkretnog činjeničnog opisa djela proizlazi da se optuženik kritične zgode obratio privatnom tužitelju riječima: „Kako možeš reći mome sinu da je pičkica, što ti misliš tko si ti“, zaprijetivši mu višestruko: „Ubit ću te, zakopat ću te“, nakon čega je u spavaonici Planinarskog doma pred djecom rekao: „Svi ste vi pičke, vaš trener (privatni tužitelj) je pička.“

6.1. Jedan od modaliteta prividnog stjecaja kaznenih djela je konsumpcija koja se sastoji u tome da jedno biće kaznenog djela iscrpljuje svo nepravo nekog zbivanja pa nema potrebe kažnjavati i za neko drugo kazneno djelo čija obilježja to zbivanje također sadrži. Tri su temeljna tipa konsumpcije, a jedan od njih je nekažnjivo prateće djelo do čijeg ostvarenja je upravo došlo u konkretnom slučaju. Naime, kada se predmetni činjenični supstrat sagleda u svojoj cjelokupnosti i logičnoj povezanosti i smislenosti, tada se ukazuje opravdanim zaključak suda prvog stupnja da u inkriminiranom incidentu dominiraju višestruke optuženikove prijetnje privatnom tužitelju riječima: „Ubit ću te, zakopat ću te“, što je popraćeno uvredljivim izrazom da je privatni tužitelj „pička“. Nesporno se ovdje radi o ozbiljnim prijetnjama likvidacijom privatnog tužitelja i stoga prvostupanjski sud osnovano ustvrđuje da je ovdje prvenstveno riječ o kaznenom djelu prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ-a koje kao teže djelo, za koje je zapriječena kazna zatvora do tri godine, „konzumira“ lakše kazneno djelo uvrede iz čl. 147. KZ-a, za koje je propisana novčana kazna. Osim toga ovdje je riječ o jednom jedinstvenom događaju, budući da i sam privatni tužitelj potvrđuje da mu je optuženik najprije višekratno prijetio, a da je odmah potom ušao u spavaonicu Planinarskog doma Strmac, gdje je pred petnaestak djece privatnom tužitelju rekao: „Pičko jedna, svi ste vi pičke“. U takvim okolnostima uistinu se ove riječi u objektivnom smislu mogu smatrati uvredljivim izrazom koji je uporabljen kao sredstvo da se pojačaju ranije prijetnje, dok se nipošto ne može zanemariti da je odlučujuća usmjerenost optuženika de facto bila da zapravo ozbiljno zaprijeti privatnom tužitelju ubojstvom, što proizlazi i iz činjenice da je on više puta ponovio prijetnju „ubit ću te, zakopat ću te“. Budući, dakle, da se u ovom slučaju radi o istom, odnosno istovremenom verbalnom sukobu koji čini jedinstvenu cjelinu, fokus mora biti na težem kaznenom djelu koje bolje opisuje kriminalnu količinu događaja, a to je konkretno kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ-a za koje, međutim, privatni tužitelj nije ovlašten tužitelj, već je to nadležni državni odvjetnik po prijedlogu žrtve.

6.2. Slijedom svega izloženog ovaj je žalbeni sud prihvatio pravno stajalište suda prvog stupnja iz odbijajućeg dijela pobijane presude izloženog u točkama 7. i 8. njenog obrazloženja i našao da je taj sud opravdano na temelju čl. 452. t. 2. ZKP-22 odbio optužbu protiv optuženika zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ-a.

U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude:

7. Privatni tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje vezano za kazneno djelo iz čl. 117. st. 1. KZ-a jer se isključivo oslonio na medicinsku dokumentaciju ignoriravši istovremeno da je on potvrdio da je u inkriminiranom događaju uslijed optuženikova guranja zadobio ogrebotinu.

8. Suprotno naprijed iznijetom žalbenom prigovoru sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene izvedenih dokaza s potpunim pravom zaključio da u konkretnom slučaju nema dokaza da je privatni tužitelj u opisanom ekscesu zadobio tjelesnu ozljedu koja se spominje u činjeničnoj osnovi predmetne inkriminacije, slijedom čega je na temelju čl. 453. t. 3. ZKP-22 opravdano donio oslobađajuću presudu.

9. Valja ponajprije primijetiti da postoji diskrepancija oko opisa tjelesne ozljede privatnog tužitelja koju on spominje u svom iskazu i žalbi i onog koji je naznačen u činjeničnom supstratu djela. Naime, privatni tužitelj prilikom svjedočenja i u pravnom lijeku govori o ogrebotini (na vratu i desnoj nozi), dok se u činjeničnom opisu djela spominje natučenje s hematomima u predjelu leđa i vratne regije. Osim ovog proturječja u opisu ozljede, sud prvog stupnja je ispravno uočio da niti jedna od navedenih ozljeda nije potkrijepljena odgovarajućom valjanom medicinskom dokumentacijom, budući da u konkretnom slučaju postoji samo specijalistički nalaz Opće bolnice Nova Gradiška, Odjela za psihijatriju, protokol broj: 2018001421 od 3. rujna 2018. (list 6) iz kojeg proizlazi da je kod privatnog tužitelja bila dijagnosticirana akutna stresna reakcija, da je privatni tužitelj „doživio pokušaj fizičkog napada“ i da se „osjeća nelagodno, rastrešeno, pobudljivo i zabrinuto, odnosno blago napet i uznemiren“, što su zapravo osobni doživljaji i osjećaji privatnog tužitelja koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi u sudskomedicinskom smislu ne mogu podvesti pod zakonski pojam „tjelesne ozljede“.

9.1. Prema tome, budući da privatni tužitelj nije na valjan način argumentirao svoju tvrdnju da je kritične zgode u fizičkom napadu od strane optuženika zadobio tjelesnu ozljedu iz činjeničnog opisa predmetnog kaznenog djela, a što je odlučna činjenica kada je u pitanju kazneno djelo iz čl. 117. KZ-a, sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju posve osnovano na temelju čl. 453. t. 3. ZKP-22 donio oslobađajuću presudu.

10. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-25 stoga donijeti odluku kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic