Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-623/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog FA, zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu (dalje: OKDO) i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja: K-793/2022-25 od 19. lipnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe OKDO-a i optuženika FA kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski kazneni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: K-793/2022-25 od 21. lipnja 2024., proglasio je krivim optuženog FA, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, bludnom radnjom iz čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021., u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud ne navodi i broje „Narodnih novina“ 84/2021 u kojem su objavljene izmjene i dopune tog zakona koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja djela), te ga je na temelju čl. 155. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj:152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024., dalje: ZKP/08-24) optuženi FA dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 100,00 eura koji trošak je dužan platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu podnose OKDO i optuženik FA po branitelju Juraju Krsniku, odvjetniku.

2.1. OKDO se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da nadležni županijski sud izrekne strožu kaznu.

2.2. Optuženik FA se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da preinači pobijanu presudu i osuđenika oslobodi optužbe.

3. Odgovor na žalbu OKDO-a podnosi optuženik FA putem branitelja Juraja Krsnika, odvjetnika, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-723/2024-3 od 12. rujna 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP/08-25) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održavana je u odsutnosti nadležnog državnog odvjetnika, optuženog FA te branitelja optuženika Juraja Krsnika, odvjetnika, koji su o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da optuženik ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 nalazi kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se , međutim, ne radi o toj žalbenoj osnovi, već o žalbenim tvrdnjama koje se podove pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu ove odluke.

7.1. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi uvodno naznačenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 -24 u njezinom daljnjem tekstu ne konkretizira niti posebno obrazlaže.

7.3. Žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud ostvario i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-24 time što mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.4. Konkretno, optuženik ostvarenje citirane povrede u bitnom nalazi u tome što nadležno državno odvjetništvo niti MUP RH tijekom provođenja izvida i istraživanja nisu pribavili snimku video nadzora, s posljedicom da je ta snimka zbog proteka perioda dužeg od godinu dana bespovratno izbrisana, tako da se taj dokaz nije mogao izvesti na raspravi.

7.5. Budući da bi taj dokaz uvelike doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice, a time i postojanje samog kaznenog djela, žalitelj smatra da je na opisani način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje kao i načelo materijalne istine propisano u čl. 9. ZKP/08-24.

7.6. Prije svega, ovaj žalbeni sud primjećuje da žalitelj očito ima u vidu odredbu iz čl. 9. st. 2. ZKP/08-24 u kojoj je propisano da državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavanju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni postupka pokreće po službenoj dužnosti, te da su ta tijela dužna s jednakom pažnjom prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika, međutim, pritom ispušta iz vida stavak 3. citirane odredbe u kojem je propisano da pravo suda i državnih tijela koje sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje/nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

7.7. Nadalje, a što primjećuje i sam žalitelj, prvostupanjski sud je na raspravi usvojio dokazni prijedlog obrane za pribavom sporne snimke video nadzora, međutim, taj dokaz nije bilo moguće izvesti budući da je zbog proteka razdoblja dužeg od godina dana snimka bespovratno izbrisana.

7.8. Slijedom svega navedenog, žalitelj nije u pravu kada smatra da mu je na opisani način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.9. Na ovom mjestu dodatno valja primijetiti da se propust nadležnog državnog odvjetništva i policije da tijekom provođenja izvida i istraživanja pribave snimku video nadzora ne podvodi niti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-24, budući da ista postoji samo kada sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08-24 ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

7.10. Također, žalitelj nije u pravu kada u žalbi sugerira da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije objasnio na temelju čega je došao do zaključka o njegovoj kriminalnoj volji i upornosti u činjenju kaznenog djela, u svezi čega napominje da pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku predstavlja sastavnicu načela pravičnog postupka propisanog u čl. 6. Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.11. Naime, prvostupanjski sud je u toč. 25. do 26.2. obrazloženja pobijane presude iznio jasne, konkretne i po ocjeni ovog žalbenog suda dostane razloge za odluku o kaznenoj sankciji, tako da žalitelj nije u pravu niti kada smatra da je način kako to tvrdi u žalbi povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku kao jednu od neizostavnih sastavnica načela pravičnog postupka.

8. Optuženik nije u pravu niti kada smatra da je u ovom slučaju došlo do povrede kaznenog zakona na njegovu štetu.

8.1. Konkretno, žalitelj smatra da radnje za koje se tereti prema činjeničnom opisu djela (grljenje i ljubljenje po vratu) nemaju spolni karakter, a što je nužan preduvjet za postojanje predmetnog kaznenog djela, budući da se prema ustaljenoj sudskoj praksi bludnom radnjom smatra samo spolni kontakt koji prema objektivnom mišljenju nedvosmisleno ima spolni karakter.

8.2. Suprotno žalitelju, iz cjelokupnog njegovog postupanja kritične zgode kako je ono činjenično opisano (optuženik žrtvi govori da sanja o njoj, nakon čega ju bez njezinog pristanka obgrli rukama i stišće uz sebe, iz kojeg stiska se ona pokušava istrgnuti, te ju počne ljubiti po vratu, a nakon što se ista uspjela istrgnuti iz stiska slijedi ju i pokušava ući za njom u prostor WC-a govoreći joj: „aha, sama si tu“) i po stavu ovog žalbenog suda nedvosmisleno proizlazi njegova namjera da zadovolji svoj spolni nagon, čime je evidentno ostvaren subjektivni kriterij koji bludne radnje razlikuje od nekažnjivog spolnog ponašanja. Naime, opisano ponašanje optuženika jasno govori o tome da ih isti poduzima s ciljem izazivanja, održavanja i pojačavanja seksualne ugode, s time da pritom za opstojnost ovog kaznenog djela nije odlučno je li i u kojoj mjeri počinitelj doista izazvao svoje spolno uzbuđenje.

8.3. Nadalje, po stavu ovog žalbenog suda u konkretnom slučaju je zadovoljen i objektivni kriterij koji bludne radnje razlikuje od nekažnjivog spolnog ponašanja. Objektivni kriterij se temelji na poimanju društvene sredine o granici slobode u postupcima seksualne prirode, odnosno drugim riječima dok le se može ići a da se ne prijeđe granica pristojnosti i uđe u područje tuđe seksualne nedodirljivosti s posljedicom pojave sablazni zgražanja i osude.

8.4. Imajući u vidu ranije opisano cjelokupno postupanje optuženika kritične zgode kako je ono činjenično opisano, po stavu ovog žalbenog suda nema nikakve sumnje da inkriminirano ponašanje okrivljenika prelazi granice pristojnosti i ulazi u područje seksualne nedodirljivosti žrtve s posljedicom pojave sablazni zgražanja i osude.

8.5. Slijedom navedenog, žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se progoni kazneno djelo (čl. 469. toč. 1. ZKP/08-24.

9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Žalitelj u bitnom smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim relevantnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz žrtve MA, te iskaze svjedokinja GA i FAZ, dok s druge strane, po njegovom mišljenju neosnovano, nije prihvatio kao vjerodostojnu njegovu obranu u kojoj poriče počinjenje terećenog kaznenog djela.

9.2. Pritom žalitelj smatra da je iskaz žrtve u potpunosti nelogičan i kontradiktoran samom sebi, naročito u dijelu gdje je tvrdila da je osjetila slinu po vratu i da je bila sva slinava, budući da on u nekoliko sekundi koliko je trajao navodni događaj objektivno nije mogao proizvesti takvu količinu sline kakvu u svom iskazu opisuje oštećenica.

9.3. Uz to smatra da je iskaz žrtve nelogičan i u suprotnosti sa iskazima svjedokinja GA i FAZ, pri čemu posebno upire da je žrtva, a što je potvrdila i svjedokinja GA, u svom iskazu tvrdila da ju je ljubio po vratu dok je svjedokinja FAZ navela kako joj je oštećenica rekla da ju je pokušao ljubiti po vratu, a također ističe i različitosti u iskazivanju žrtve i svjedokinje GA glede njegovog pokušaja ulaska u WC, konkretno, ukazuje da je oštećenica tvrdila da je pokušao ući u WC, dok je svjedokinja GA navodila da je pritom držao nogom vrata WC-a, a što je životno nelogično budući da se ista otvaraju prema unutrašnjosti WC-a.

9.4. Naposljetku, optuženik upire da svjedokinje OA i GA nemaju neposrednih saznanja o samom inkriminiranom događaju, s time da su iste kolegice žrtve s kojom zajedno rade u istoj zdravstvenoj ustanovi, tako da situaciju nisu u stanju sagledati objektivno, već pristrano u korist žrtve, a što sve dodatno ukazuje na nevjerodostojnost i neistinitost njihovih iskaza, kao i iskaza same oštećenice.

9.5. Sasvim suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, kritičke i pažljive analize svih izvedenih dokaza, pravilno postupio kada je kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim relevantnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz žrtve, te iskaze svjedokinja GA i FAZ, dok je s druge strane njegovu obranu u kojoj poriče počinjenje predmetnog kaznenog djela s pravom ocijenio kao konstrukciju, s ciljem izbjegavanja njegove kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djelo.

9.6. Naime, žrtva je i po stavu ovog žalbenog suda tijekom postupka iskazivala iznimno uvjerljivo, dosljedno, životno i logično, a kakav njezin iskaz u svim bitnim momentima potvrđuju i svjedokinje GA i FAZ. Pritom je žrtva iznijela i niz detalja pa i onih specifičnih, te na vrlo uvjerljiv i životan način opisala i emotivno stanje u kakvom se nalazila kako tijekom samog inkriminiranog zbivanja, tako i nakon toga a u kojem dijelu njezini iskaz podupiru i navedene svjedokinje, naročito svjedokinja GA koja je vrlo detaljno i uvjerljivo opisala u kakvom stanju je zatekla žrtvu u WC-u (konkretno, navela je kako je oštećenica stajala pokraj lavaboa, bila je sva blijeda te se rukom držala za vrat i pritom sva tresla, s time da joj na njezin upit što se dogodila nije niša mogla reći jer je bila u šoku).

9.7. Ovaj žalbeni sud dodatno uočava da je žrtva vrlo detaljno, uvjerljivo i konkretno citirala i riječi koje joj je optuženik izrekao tijekom inkriminiranog zbivanja (da sanja o njoj, nakon čega ju bez njezinog pristanka obgrlio rukama i stisnuo uz sebe, a kada je nakon što se istrgnula iz njegovog zagrljaja došao za njom do WC-a rekao joj „aha, sama si tu“), a isto tako vrlo je okolnosno i uvjerljivo iznoseći pritom i specifične detalje opisala da je uslijed njegovog ljubljenja po vratu osjetila slinu i da je „bila sva slinava“, a što se životno i logično nadovezuje na iskaz svjedokinje GA koja je oštećenicu zatekla u WC-u kako stoji pored lavaboa pri čemu se rukom držala za vrat.

9.8. Takav iznimno uvjerljiv, dosljedan, konkretan i detaljan iskaz, koji u svim bitnim momentima podupiru i navedene svjedokinje, se po stavu ovog žalbenog suda životno i logikom stvari nipošto ne očekuje od osobe koja neistinito iskazuje o događajima koji se stvarno nisu dogodili, odnosno ne na način kako to u opisuje u svojem iskazu, a kako to glede iskaza žrtve optuženik neosnovano sugerira u žalbi.

9.9. Imajući uz sve to dodatno u vidu da niti ovaj žalbeni sud ne nalazi nikakve okolnosti koje bi upućivale na razumnu vjerojatnost o postojanju motiva na strani žrtve i navedenih svjedokinja da lažno terete optuženika, prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, pravilno postupio kada je kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim relevantnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz žrtve MA, te iskaze svjedokinja GA i FAZ, dok je s druge strane njegovu obranu s pravom ocijenio kao konstrukciju s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za terećeno kazneno djela , s time da slijedom svega navedenog određene različitosti u iskazima žrtve i navedenih svjedokinja a na koje u žalbi upire optuženik nisu takve naravi i značaja da dovode u pitanje pravilnost takve ocjene suda prvog stupnja.

9.10. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kaznenoj sankciji, pri čemu državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije optuženiku u dovoljnoj mjeri cijenio kriminalnu količinu i upornost u počinjenju predmetnog kaznenog djela, te činjenicu da je u vrijeme njegovog počinjenja bio star 62 godine a žrtva svega 20, s time da se inkriminirani događaj odigrao svega nekoliko mjeseci nakon što je počela raditi a što je zasigurno imalo utjecaja na njezin daljnji profesionalni razvoj, dok optuženik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani u vidu njegove starije životne dobi, činjenice da do sada nikada nije bio niti kazneno niti prekršajno kažnjavan, te da je otac troje djece, uz napomenu da je i teški kronični bolesnik koji je preživio četiri srčana udara.

10.1. Optuženik uz to smatra da prvostupanjski sud nije objasnio na temelju čega je došao do zaključka o povećanoj kriminalnoj volji i njegovoj upornosti u činjenju predmetnog kaznenog djela.

10.2. U svezi potonjih žalbenih navoda, ovaj žalbeni sud primjećuje da je iz cjelokupnog konteksta obrazloženja pobijane presude, iako prvostupanjski sud to izrijekom ne navodi, jasno da takav zaključak temelji na činjeničnim utvrđenjima koja govore o tome da optuženik nakon što se žrtva istrgnula iz njegovog zagrljaja nije odustao od svoje nakane, već ju je slijedio i pokušao ući za njom u prostor WC-a govoreći joj „aha, sama si tu“ te je prestao s protupravnim ponašanjem tek kada je ugledao medicinsku sestru GA.

10.3. Suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije te proces njezine individualizacije, te ga na temelju toga, polazeći od stupnja krivnje s kojim je počinio predmetno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupanja), pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

10.4. Imajući pritom naročito u videu činjenicu da isti do sada nije bio niti prekršajno niti kazneno osuđivan, a što kada se ima na umu njegova životna dob upućuje na zaključak da se u ovom slučaju radilo o ekscesu u njegovom dosadašnjem životu, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se u konkretnom slučaju opravdano može očekivati da optuženik i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, a slijedom čega mu je pravilno izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

10.5. Stoga žalbe OKDO-a i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji nisu prihvaćene.

11. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke