REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

Poslovni broj Gž-1486/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofija Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-20/2025-11 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuju toč. I. i II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-20/2025-11 od 16. srpnja 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, preinačava se toč. III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-20/2025-11 od 16. srpnja 2025., tako da sada glasi:

„II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 454,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 625,00 eura s traženim zateznim kamatama.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 029-50-3434327 od dana 2. svibnja 2006. koji su sklopili tužitelj i tuženik, a koja glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ pa navedena odredba ugovora i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana. Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 580,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. svibnja 2006. po propisanoj kamatnoj stopi, do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eura sa zateznim kamatama od 16. srpnja 2025. do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih razloga. Ukazuje, u bitnome, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Ukazuje na pogrešno primijenjenu odredbu čl. 326.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje ZPP) u vezi s čl. 186.c ZPP-a, ali i na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da nema razloga o odlučnim činjenicama. Smatra da se ugovaranje naknade ne može smatrati znatnom neravnotežom u pravima i obvezama. Pogrešno je i bez obrazloženja dosuđen i tijek kamata, a i pogrešno i nepotpuno je utvrđeno odlučno činjenično stanje. Pogrešno je i shvaćanje o zastari i primjena odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešno je odlučeno o trošku jer je vrijednost predmeta spora vrijednost kondemnatornog zahtjeva od 530,83 eura pa tužitelju za svaku radnju (osim sastava podneska od 6. lipnja 2025. koja nije bila potrebna jer se ne navode nikakvi novi navodi) pripada 50, a ne 100 bodova. Žalbeni je prijedlog preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uvećano za troškove predmetne žalbe, podredno njeno ukidanje i vraćanje na ponovan postupak.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika manjim je dijelom osnovana u dijelu sporednog zahtjeva.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3434327 od 2. svibnja 2006. (dalje: Ugovor), sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, a koja glasi: „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ i njegov zahtjev za isplatu (vraćanje) plaćenog iznosa te naknade u iznosu od 530,83 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Smatra kako se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona po tuženiku, kao kreditoru, unesena u tzv. tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik, a na koji on, kao potrošač, nije mogao utjecati, što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

6. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene izvedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnome, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer ju je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj pa je, posljedično tome, takva odredba (koja je unaprijed formulirana u standardni ugovor o kreditu po tuženiku) nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Zaključuje i da tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti tužitelju objasnio koji je opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedene naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga, ocjenjuje da tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe i visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo pa je njeno ugovaranje prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu spomenutih odredbi ZZP-a. Tuženik, dakle, nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade, što čini troškove obrade kredita, iako je to morao učiniti, a ne samo naplatiti naknadu u postotnom iznosu, čime su korisnici kredita (tužitelj) dovedeni u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a) i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO-a), a odbio je i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je u pretežitom dijelu pravilna i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. ZPP-a).

8.1. Nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 326.a st. 1. ZPP-a jer je presudom odlučio je o zahtjevu tužitelja, novčanoj tražbini koja je svakako dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da je predmetnu naknadu za obradu kredita tužitelj svakako platio tuženiku prilikom uplate kredita 8. svibnja 2006. (bez plaćanja naknade ne bi mogao ni dobiti kredit).

8.2. Presuda nije donesena ni povredom načela prava na pravično suđenje, konkretno prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na procesnu jednakost koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, budući da su izvedeni svi predloženi dokazi, tako i po žalitelju. Zato se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u tom dijelu na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., dalje Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., dalje Ustav). Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

9. Protivno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je, na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

10. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 (istovjetnom odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07), na koje se poziva i tužitelj u svojom tužbi, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice po sudu prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca, te zbog toga tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj. Ona je tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bila nedovoljno jasna i razumljiva pa je ocjena i ovog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično je ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja pa je žalba žalitelja neosnovana.

14. Pri tome, valja istaknuti i da je odlukom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, izraženo pravno shvaćanje, koje je u skladu i sa zaključkom ovog suda iz točke. 6. obrazloženja, a koje glasi:

„1. Članak 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već ih je potrebno implementirati, a u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila ni članica Europske unije. Međutim, ESLJP ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/2012., dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Prema ocjeni ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Stoga, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi zaključak da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze u nju i u kojoj visini).

18. Tužitelj je, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, ali i iz tipskog Ugovora s već unaprijed pripremljenim sadržajem, raspolagao informacijom o obvezi plaćanja predmetne naknade i razumno je mogao izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja, cijeneći sadržaj izvedenih dokaza, ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

19. Pri ocjeni postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu (tipski ugovor), tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je, shodno tome, mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač tada pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a Ugovor ne bi bio zaključen bez plaćanja te naknade.

22. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici (i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna.

22.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te, iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome.

22.3. Konačno, utvrđene su ništetnima i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita pa da, stoga, pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga, i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), zbog čega je žalbu tuženika valjalo odbiti.

24. Pri tome, valja istaknuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, nego je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013.) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/2014., dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit pa sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

25. Stoga je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu. Cijeneći spomenuto utvrđenje nepoštenja tuženika u ovoj pravnoj stvari, ali i u spomenutim presudama VSRH, valja zaključiti kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana stjecanja nepripadno stečene koristi.

26. Osim toga, žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem smatra da je nastupila zastara tražbine tužitelja, budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako zastara počinje teći od predmetnog utvrđenja ništetnosti spomenute odredbe, prema čl. 215. st. 1. ZOO-a.

27. Sud prvog stupnja je pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje Tarifa), ali visina tih troškova dijelom nije pravilno utvrđena.

27.1. Tuženik osnovano ističe kako je na visinu troška utjecala pogrešna odluka prvostupanjskog suda o vrijednosti predmeta spora koja je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime tužbeni zahtjev tužitelja ne predstavlja dva zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a), nego zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe predstavlja deklaratornu preambulu zahtjevu za isplatu i, kao takav, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), već se ta vrijednost određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (tako Rev-1811/2016 i Rev-1927/2017). Žalitelj je u pravu kada tvrdi da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 6. lipnja 2025. jer njime tužitelj tek ponavlja već iznesene navode tijekom postupka pa se radi o nepotrebnoj radnji. Zato je zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen. Tužitelju zato konačno pripada trošak postupka prema VPS-u od 530,83 eura za preostale poduzete radnje po punomoćniku, odvjetniku, kako su mu priznate po sudu prvog stupnja, ali u vrijednosti od 150 bodova uz PDV, odnosno u iznosu od 375,00 eura. Valjalo mu je priznati i troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 53,09 eura), ukupno 454,64 eura, dok je u preostalom dosuđenom dijelu, do iznosa od 1.079,64 eura, odnosno za iznos od 625,00 eura zahtjev valjalo odbiti uz primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tarife, time preinačiti odluku o trošku prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

28. Žalba tuženika je u pogledu glavne stvari odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

29. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tuženik je uspio sa žalbom svega u pogledu dijela sporednog zahtjeva pa mu ne pripadaju troškovi žalbe.

U Puli 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić