REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola
Poslovni broj Gž-1052/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici Davor Pavičić i Ivana Barišić Šutić iz Odvjetničkog društva Pavičić & partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju generalni punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7053/2024-8 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7053/2024-8 od 24. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđena je ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 028-50-3695251 od 26. rujna 2006., a koji Ugovor je sastavljen između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu ugovorene naknade od 0,50% od iznosa kredita koja se jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Točkom II. naloženo je tuženiku po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplatiti tužiteljici iznos od 195,23 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 25. listopada 2006. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi, a točkom III. naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 1.079,65 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troška tuženiku, podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovni postupak. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-3695251 od 26. rujna 2006., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, zbog čega smatra da ta odredba ne proizvodi pravne učinke i njegov zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj odredbi od 195,23 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. listopada 2006. do isplate. Svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi kojom nije precizirano na što se odnosi, koje usluge pokriva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je od strane tuženika unesena u ugovor na koji tužiteljica, kao potrošač, nije mogla utjecati, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja Ugovora, time nepoštenoj i ništetnoj odredbi prema čl. 81. i 87. ZZP/03.
6. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključivši, u bitnome, da se o ovoj spornoj, tipskoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (tuženik nije dokazao suprotno), formulirao ju je tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj,. Posljedično, ocjenjuje kako je takva, unaprijed formulirana odredba u standardnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštena prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, time i ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03 i 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a) jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik tužiteljici nije razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio spomenutu naknadu niti dokazao opravdanost njene naplate. Pritom se sud prvog stupnja poziva i na stajališta Europskog suda o ljudskim pravima (ESLJP) u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ (tako i C-26/13 od 30. travnja 2014. i C-51/17 od 20. rujna 2018 i 118/17 od 14. ožujka 2019.). Posljedično, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO-a), pri čemu je odbio i tuženikov prigovor zastare.
7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer izreka presude nije nejasna ni nerazumljiva. U presudi su navedeni posve jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje kojeg nema ni između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je (čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne, argumentirane razloge. Pravilno je primijenio i materijalno pravo, spomenute odredbe ZZP/03 i ZOO-a.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
11. Cijeneći sadržaj spomenutih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako se radi o odredbi koja je u navedenom (tipskom) Ugovoru bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca, te zbog toga tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva (nije mu pojašnjeno na što se odnosi i koja je njena svrha). Stoga je ocjena i ovog suda da je nepoštena jer je, u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, posljedično ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Zato je u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.
12. Osim toga, valja istaknuti i da je odlukom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, izraženo pravno shvaćanje, koje je u skladu i sa zaključkom ovog suda iz točke 7. obrazloženja, a koje glasi:
„1. Članak 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
12.1. Valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već ih je potrebno implementirati, a u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila ni članica Europske unije. Međutim, ESLJP ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
12.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/2012., dalje: ZID ZZP/12).
13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
14. Prema ocjeni ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
15. Stoga, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi zaključak da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
16. Tužiteljica je, kako to proizlazi i iz njezinog iskaza, ali i iz tipskog Ugovora s već unaprijed pripremljenim sadržajem, raspolagala s informacijom o obvezi plaćanja predmetne naknade i razumno je mogla izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja, cijeneći sadržaj izvedenih dokaza, ne i o njenoj krajnjoj svrsi.
17. Pri ocjeni postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu (tipski ugovor), tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je, shodno tome, mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač tada pristao na spornu ugovornu odredbu.
18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
19. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe po potrošaču, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a Ugovor ne bi bio zaključen bez plaćanja te naknade.
20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
20.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici (i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna.
20.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te, iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome.
20.3. Konačno, utvrđene su ništetnima i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita pa da, stoga, pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
21. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužiteljica) bila ograničena uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), zbog čega je žalbu tuženika valjalo odbiti.
22. Pri tome, valja istaknuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, nego je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013.) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/2014., dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit pa sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
23. Stoga je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a, pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa (osim u dijelu kamata), radi čega je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu. Cijeneći spomenuto utvrđenje nepoštenja tuženika u ovoj pravnoj stvari, ali i u spomenutim presudama VSRH, valja zaključiti kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana stjecanja nepripadno stečene koristi, ovdje 25. listopada 2006.
24. Žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem smatra da je nastupila zastara tražbine tužiteljice, budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako počinje teći od utvrđenja ništetnosti spomenute odredbe, prema čl. 215. st. 1. ZOO-a. Naime, prema ocjeni ovog suda i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita utvrđena tek u ovoj parnici, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljičine novčane tražbine pa žalba tuženika nije osnovana ni u tom dijelu.
25. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.) pravilno primijenio materijalno pravo pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.
26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.
27. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Puli 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Zoran Šarić
