REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1360/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4101/2023-9 od 10. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4101/2023-9 od 10. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103709040 solemniziranog kod javnog bilježnika Katice Valić, pod poslovnim brojem OV- 14870/2007 dana 23. listopada 2007., u dijelu koji glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ Točkom II. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 667,81 eura zajedno sa zateznim kamatama od 2. studenog 2007. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi. Točkom III. naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 575,77 eura sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv presude je pravovremenu žalbu podnio tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje ZPP). Činjeničnim utvrđenjima ne prigovara. Ističe, u bitnome, da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo ne uzimajući u obzir odredbe čl. 100., 96. i 98. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., dalje ZZP/07). Osim razumljivosti na formalnoj i materijalnoj razini, važno je da li je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene naknade, a sve to je mogla shvatiti. Budući da se radilo u svemu o razumljivoj odredbi Ugovora s kojom je bila upoznata (obvezom njenog plaćanja i njenom visinom), nije se mogla ni utvrđivati nepoštenost/ništetnost te odredbe. U vrijeme zaključenja ugovora nije ni bilo zapreke ugovaranju ulazne naknade, što je uvedeno tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 2013. („Narodne novine“ broj 143/2013.). Ni jedna utvrđena okolnost ne dovodi do kršenja načela savjesnosti i poštenja. Neprovođenjem testa nepoštenosti počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Poziva se i na praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), C-621/2017, prema kojoj se u ugovoru ne moraju detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za iznos naknade. Pogrešna je i odluka o početku tijeka zateznih kamata pa je i time počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešna primjena materijalnog prava, odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a). Pogrešno je odlučeno o zastari, kao što su pogrešno dosuđene i kamate od sljedećeg dana od dana plaćanja naknade, ali što su i dosuđene i za trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020., dalje ZIM). Također, pogrešno je odlučeno i o troškovima postupka, pogrešnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troška postupka. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, podredno njeno ukidanje i ponovno provođenje postupka. Traži naknadu troška žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5103709040, solemniziranog kod javnog bilježnika Katice Valić, pod poslovnim brojem OV-14870/2007 dana 23. listopada 2007. (dalje: Ugovor), sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je između njih ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 01,000% i njezin zahtjev za isplatu (vraćanje) plaćenog iznosa naknade od 667,81 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi. Svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona unesena u tzv. tipski ugovor sastavljen po tuženiku, kreditoru, a na koji ona, kao potrošač, nije mogla utjecati, nejasnoj i neodređenoj odredbi iz koje se ne zna koji su troškovi plaćeni iznosom naknade, što smatra protivnim odredbama čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

6. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice zaključivši, u bitnome, da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed formulirao tuženik, trgovac. Tužiteljica tako nije imala utjecaja na njezin sadržaj, tuženik joj nije pojasnio razloge njenog ugovaranja ni na što se naknada odnosi pa je takva odredba nepoštena i ništetna jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača (tako i odluka Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.). Zato predstavlja nepoštenu i ništetnu odredbu u smislu odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07 (tako i prema odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023., ali i VSRH Rev-673/2023) te čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO). Posljedično, zaključuje kako je tuženik u obvezi isplatiti (vratiti) tužiteljici navedeni novčani iznos prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a, pri čemu odbija i tuženikov prigovor zastare.

7. Protivno žalbenim navodima žalitelja, presuda je razumljiva i valjano obrazložena pa se može ispitati. U presudi su navedene potrebne odlučne činjenice i razlozi o njima. Zato nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Žalitelj pod ovu procesnu povredu neosnovano podvodi prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s neprovođenjem testa nepoštenosti i odlukom o tijeku zateznih kamata. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (čl. 102. ZZP/03).

9. Odredbe čl. 98. i 100. ZZP/07 su također bitne za prosudbu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, iako se na njih prvostupanjski sud nije pozvao. Prema članku 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 100. ZZP/07 propisano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.1. Ocjena o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, ne može se temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) i druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora pa i ostale ugovorne odredbe, sve u smislu navedenih odredbi ZZP/07 (tako i VSRH u presudi broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.).

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je tužiteljica potrošač i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužiteljica, kao potrošač, mogla stvarno utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe.

11. Iz citiranih odredbi ZZP/07 proizlazi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne.

11.1. Test poštenosti, koji se provodi u cilju ispravljanja neravnoteže koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe, sadrži dva kriterija: suprotnost načelu dobre vjere i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zahtjev dobre vjere ispunjen je ako je tuženik, kao banka, vodio računa o interesu tužiteljice kao potrošača i mogao razumno pretpostaviti da bi tužiteljica, kao potrošač, pristala na spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kriterij za prosudbu uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, nije samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena bi li neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

11.2. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može, na temelju točnih i razumljivih kriterija, procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne znači da u ugovoru o kreditu moraju biti specificirano navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je prvostupanjski sud i učinio.

12. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, a iz izvedenih dokaza proizlazi i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita). Međutim, iz istih dokaza doista ne proizlazi da je tužiteljica bila informirana o krajnjoj svrsi te naknade, odnosno o razlozima koji opravdavaju njeno plaćanje (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a kako je to tužiteljica tvrdila u tužbi. Stoga se predmetna ugovorna odredba ne može smatrati transparentnom, odnosno razumljivom, jer je određivanje visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke, a tužiteljici nisu bili pojašnjeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade. Postupanjem tuženika povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik tijekom postupka nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita. Razumno je, stoga, pretpostaviti da tužiteljica, kao potrošač, u pojedinačnim pregovorima (da su oni vođeni) na takvu ugovornu odredbu ne bi pristala, odnosno da banka prilikom ugovaranja te ugovorne odredbe nije vodila računa o interesima potrošača. Odredba nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer se tužiteljici nameće obveza plaćanja nezanemarive novčane svote u odnosu na odobreni iznos kredita (1%), a da nije jasno što dobiva zauzvrat, odnosno koja je protuusluga koja joj se zauzvrat pruža, dok nepristajanjem na plaćanje te naknade ne bi mogla ishoditi kredit (budući da se radilo o standardnom ugovoru i o predmetnoj se odredbi nije moglo pregovarati). Osim toga, radi se, kako to navodi i prvostupanjski sud, o tome da je tužiteljici nametnuta dodatna obveza koja u to vrijeme nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (spomenuti ZOO i ZZP/07).

13. Pored navedenog, cijeneći ostale ugovorne odredbe predmetnog Ugovora prema odredbi čl. 98. ZZP/07, ovaj sud primjećuje da Ugovor u čl. 9. sadrži odredbu o promjenjivoj kamati (koja je u trenutka ugovaranja iznosila 5,25%) koja se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu može mijenjati, kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećim odlukama banke. Budući da iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da se o odredbama nije moglo pregovarati, i ova ugovorna odredba ukazuje na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri jer sadrži nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Tako je u vezi s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici (i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13.2. Također, Ugovor sadrži i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te, iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome.

13.3. Konačno, utvrđene su ništetnima i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita pa da, stoga, pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

14. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je tužiteljica, kao potrošač, bila ograničena uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora, ostale ugovorne odredbe, posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga, i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupila u dobroj vjeri ni prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako i VSRH u odluci Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.), zbog čega je žalbu tuženika valjalo odbiti.

15. Pritom, valja istaknuti, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, nego je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013.) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/2014., dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit pa sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. Stoga je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa (osim u dijelu kamata), radi čega je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu. Cijeneći spomenuto utvrđenje nepoštenja tuženika u ovoj pravnoj stvari, ali i u spomenutim presudama VSRH, valja zaključiti kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana stjecanja nepripadno stečene koristi, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

17. Valja ukazati da je ESLJP u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu ESLJP), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. Proizlazi, dakle, da je prvostupanjski sud osnovano predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita utvrdio ništetnom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo jer ona, iako jasna i uočljiva, nije bila transparentna i razumljiva, budući da tužiteljici očito nije razjašnjen odnos između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji su konkretni troškovi nastali, a trebali bi se podmiriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Ta odredba zato, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su nepoštene i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli i CHF.

19. Žalitelj se neosnovano poziva na odredbu čl. 99. ZZP-a koja isključuje iz testa poštenosti odredbe o predmetu ugovora i cijeni jer sporna ugovorna odredba nije odredba o predmetu ugovora ni o cijeni, već se radi o odredbi akcesornog karaktera, kako to utvrđuje i sud prvog stupnja. Zato nije isključena primjena testa transparentnosti.

20. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i prigovor zastare s obrazloženjem da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kao posljedice ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

21. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ta je ugovorna odredba nepoštena, time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer ju je nametnuo tužiteljici, kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega prema čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zatezne kamate od dana plaćanja te naknade. Slijedom navedenog, neosnovani su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika.

22. Materijalno pravo glede odluke o pripadajućim zateznim kamatama nije pogrešno primijenjeno ni s obzirom na odredbe ZIM-a jer je odredbom članka 1. navedenog Zakona propisano da se tim zakonom propisuju posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 pa se, posljedično tome, i odredba čl. 7. tog zakona odnosi samo na tijek zateznih kamata u tim postupcima, ali ne i u drugim pravnim odnosima vjerovnika i dužnika pa ni u obveznopravnom odnosu kakav je predmetni.

23. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za vraćanje (isplatu) novčanog iznosa primljenog na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

24. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio nadoknaditi tužiteljici navedene troškove postupka pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu, sve na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

26. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, ne pripada mu ni trošak žalbenog postupka, sve u skladu s odredbom čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić