REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-107/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Štriterski, odvjetnica u Garešnici, uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice Grada Garešnice, OIB: 58382750026, Vladimira Nazora 20A, Garešnica, kojeg zastupa punomoćnica Marina Lacković, odvjetnica u Daruvaru, protiv tuženica ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednica iza FN iz [adresa], i ŠN iz [adresa], koje sve zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj: P-1146/2020-34 od 16. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj: P-1146/2020-34 od 16. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi kako je vlasnica preostalog dijela od 5/24 nekretnina upisanih u zk. ul. broj [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] - Centar koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] broj D.L. 12-2 [adresa] sa 2290 m2 (dvorište sa 2137m2, kuća, [adresa] sa 131 m2, drvarnica sa 22 m2) koje su u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnički dio 1/24 ŠN, udio 2/24 ŽN i udio 2/24 KN što da su tuženice dužne tužiteljici priznati i trpjeti zemljišnoknjižnu provedbu. Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženicama trošak postupka u iznosu od 3.000,00 eura u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi od 16. listopada 2024. do isplate.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Utvrđenja suda (da tužiteljica nije imala kvalificirani posjed i ispunila rok od 20 godina posjedovanja predmetne nekretnine; da pravni prednici tuženica ŽN i KN i tuženica ŠN nisu isplaćeni za eksproprijaciju nekretnina zbog čega da postupak izvlaštenja nije proveden do kraja pa da niti Grad Garešnica kao pravni sljednik SIZ-a, na čiju se korist trebao provesti postupak eksproprijacije, nije bio legitimiran pravnom predniku tužiteljice, njenom ocu, priznati pravo vlasništva na dijelu nekretnina koji je predmet postupka; da je otac tužiteljice nepošten posjednik jer je protiv pravne prednice tuženih ŽN i KN i tuženice ŠN bio pokrenuo postupak za razvrgnuće suvlasničke zajednice 1995.; da se tužiteljica u posjedu spornih nekretnina nalazi od 2012. pa da u vrijeme podnošenja tužbe nije proteklo dovoljno vremena za njeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću od 20 godina) su protivna sadržaju isprava koje prileže spisu, iskazima saslušanih svjedoka i logičnom zaključivanju koje mora postojati kod analize izvedenih dokaza. Time je počinjena bitna povreda odredaba postupka, očito iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) i 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Prema zapisniku od 12. travnja 1990. proizlazi da je između SIZ-a, SN i ŠN sklopljen sporazum o naknadi prema kojem oni prihvaćaju isplatu za svoje suvlasničke dijelove za prestanak svojih prava na spornim nekretninama i suvlasničkim dijelovima te da se isplatom naknade odriču bilo kakvih tražbina s naslova prestanka sukorištenja dijelova predmetnih nekretnina. Iz rješenja od 9. svibnja 1990. proizlazi kako je odbijen prijedlog SIZ-a za eksproprijaciju zgrada sagrađenih na spornim nekretninama jer SIZ nije osigurao sredstva za isplatu građevina za suvlasništvo JN u 4/24 dijela (pravna prednica tuženih ŽN i KN), SN u 1/24 dijela i ŠN u 1/24 dijela te DN u 18/24 dijela. U odnosu na JN, SN i ŠN postoji napomena koja je ručno dopisana od strane osobe koja je radila na tom predmetu da su te osobe isplaćene za svoje suvlasničke dijelove. Iz dopisa od 10. srpnja 1990. proizlazi da se SIZ obratio Upravi za poljoprivredno zemljište sa zahtjevom da se ponovo pokrene postupak eksproprijacije zbog osiguranih sredstva u smislu prethodno opisanog rješenja. Iz uplatnica od dana 24. rujna 1990. proizlazi da je JN isplaćen iznos od 37.200 dinara, uz naznaku uplata naknade po sudskoj presudi R-162/90, a iz uplatnice od 19. travnja 1990. da je ŠN isplaćen iznos od 932 dinara uz naznaku sporazuma o naknadi prilikom eksproprijacije. Iz zapisnika od 24. rujna 1990. proizlazi da je između JN i SIZ-a zaključena nagodba prema kojoj je SIZ dužan platiti JN 37.200,00 dinara za deposedirane nekretnine. U spisu postoji i prijedlog za izvršenje upućen Općinskom sudu u Garešnici od 30. studenog 1992. u kojem je navedeno da su JN, ŠN i ŠN ON isplaćeni za deposedirane nekretnine. Cijeneći navedenu dokumentaciju, isprave koje su prethodno opisane i iskaz svjedoka UN, proizlazi da su svi suvlasnici na spornim nekretninama, osim pravnog prednika, odnosno oca tužiteljice, isplaćeni za svoje suvlasničke dijelove nekretnina, s time da tužiteljičin otac nije isplaćen jer je imao dogovor sa SIZ-om odnosno Gradom Garešnica da se njemu nakon isplate prepuste u vlasništvo suvlasnički dijelovi ostalih suvlasnika, a da će on zauzvrat prepustiti Gradu Garešnici prilaznu stazu za potrebe dječjeg vrtića, što je on i učinio. U tom je dijelu iskaz tog svjedoka potkrijepljen, u bitnom, i iskazom svjedoka ĆN. Sud pogrešno uzima prijedlog za diobu suvlasništva iz 1995. kao dokaz nepoštenja posjeda. Postupak razvrgnuća je pokrenut samo iz formalnih razloga protiv tadašnjih zemljišnoknjižnih vlasnika, kako bi otac tužiteljice riješio pitanje vlasništva. Tuženici su trebali dokazati nepoštenje posjeda, u skladu s odredbom članka 219. stavak 1. ZPP- a, a to nisu učinili. Kako iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica (što sama, a što putem oca) u kvalificiranom posjedu spornih suvlasničkih dijelova nekretnina od 1990., kada su pravni prednici tuženih, odnosno sama tužena ŠN isplaćeni, stekli su se uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do podnošenja tužbe. Tuženici, a niti njihovi pravni prednici od 90-tih nisu vršili nikakve posjedovne radnje na tim nekretninama, a niti se koristili bilo kakvim ovlaštenjima koja bi proizlazila iz okolnosti upisanog vlasništva u zemljišnim knjigama, što upućuje na zaključak da su i oni svjesni da im u stvarnosti te nekretnine ne pripadaju. Stoga, sud nije brižljivo analizirao sve izvedene dokaze, a pojedine koje je uzimao u obzir nije pravilno cijenio što predstavlja bitnu povredu ZPP-a koja je utjecala i na pravilno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna je zato i odluka o troškovima postupka. Predlaže preinačenje pobijane presude u smislu žalbenih navoda te traži naknadu troškova žalbe.
3. Tuženice nisu dostavile odgovore na žalbu.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim u odnosu na tuženice traži utvrđenje vlasništva na 5/24 dijela k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Centar (ranije k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i to ŠN u 1/24 dijela, a ŽN i KN, svake u 2/24 dijela (kako je konačno tužiteljica odredila u podnesku od 27. ožujka 2024.). Tvrdi kako je tu nekretninu u 18/24 dijela (ranije spomenute nekretnine) stekla od svog oca CN na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 16. travnja 2009., a 6/24 dijela (uključujući dio od 1/24 dijela ON o kojem je odlučeno u ovoj pravnoj stvari donošenjem pravomoćne presude na temelju priznanja) darovnim ugovorom zaključenim s ocem 3. rujna 2012. Također, tvrdi kako je AN suvlasnički dio nekretnine od 6/24 dijela stekao od Grada Garešnice priznanjem vlasništva i dosjelošću (da mu je Grad Garešnica, kao pravni sljednik ranijeg SIZ-a stambeno-komunalne djelatnosti Općine Garešnica na temelju sudske nagodbe Općinskog suda u Garešnici broj R1-62/90 po kojoj je isplatio tuženicima cijenu njihovog suvlasničkog dijela nekretnine očitovanjem 2012. te priznao vlasništvo na tim nekretninama, zbog čega da je RN od 1990. (isplate tuženima) u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine, tužiteljica uz njega, kao poštena, zakonita i istinita posjednica već 29 godina.
6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako ona nije bila kvalificirana posjednica predmetne nekretnine u predmetnom dijelu od 5/24. Ocjenjuje kako je predmet izvlaštenja, za koji je JN, prednici tuženica ŽN i KN i tuženici IN 1990. plaćena naknada, bio samo dio predmetne nekretnine i to neizgrađeno građevinsko zemljište, a u pogledu sagrađenog objekta nije postignut dogovor oko naknade, zbog čega su tuženici i ostali upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine. Zaključuje kako zato Grad Garešnica, kao pravni prednik SIZ-a stambeno-komunalne djelatnosti Garešnica, nije ni bio legitimiran priznati pravo vlasništva predniku tužiteljice na suvlasničkim dijelovima tuženika niti je to učinio danim očitovanjem od 17. srpnja 2012., kojim izjavljuje da ne polaže vlasnička prava na predmetnim nekretninama. Zato ocjenjuje kako očitovanje i darovni ugovor od 3. rujna 2012. ne čine tužiteljicu zakonitom posjednicom suvlasničkih dijelova tuženih, unatoč njenom nespornom posjedu od 2012. (i posjedu njenog prednika CN od 1990.). Ujedno, ocjenjuje kako je i pravnom predniku tužiteljice CN bilo poznato vlasničko stanje predmetnih nekretnina, budući da je 25. rujna 1995. pokrenuo postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice u odnosu na pravne prednike tuženih ŽN i KN i tuženicu IN, poslovni broj R1-40/1995, pa se on ne može smatrati poštenim posjednikom cijele stvari, budući da je znao kako mu pravo na posjed spornog dijela ne pripada. Zaključuje kako zato pravni prednik tužiteljice RN u pogledu predmetnog suvlasničkog dijela (6/24 dijela) nije mogao darovati tužiteljici taj dio jer nije ni bio njegov vlasnik (a nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što mu pripada).
6.1. Posljedično, ocjenjuje kako pravni prednik tužiteljice RN i tadašnji SIZ stambeno-komunalnih djelatnosti Garešnica nisu ni mogli zamijeniti dijelove nekretnina jer u odnosu na tuženike (njihove prednike) nije izvršena eksproprijacija objekta, nego samo djelomična eksproprijacija zemljišta. Kako pravni prednik tužiteljice RN nije bio pošteni posjednik u odnosu na suvlasničke udjele tuženih na predmetnoj nekretnini, a tužiteljica je stekla posjed predmetnog dijela 2012., čak i da se smatra poštenom posjednicom, ona nije mogla steći vlasništvo dosjelošću jer nekretninu nije posjedovala 20 godina (do podnošenja tužbe 15. veljače 2019. nije protekao rok prema odredbi članka 159. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014.) zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po tužiteljici u odnosu na suvlasničke udjele tuženica na predmetnoj nekretnini.
8. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica (iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a). Naime, utvrđenja suda (i zaključci koje izvodi iz utvrđenih odlučnih činjenica) da tužiteljica nije imala kvalificirani posjed i ispunila rok od 20 godina posjedovanja predmetne nekretnine; da JN, pravna prednica tuženica ŽN i KN i tuženica ŠN nisu u cijelosti isplaćene za eksproprijaciju nekretnina (objekta na njoj), zbog čega da postupak izvlaštenja nije proveden do kraja (u odnosu na objekte na nekretninama) pa da niti Grad Garešnica, kao pravni sljednik SIZ-a, u čiju se korist trebao provesti postupak eksproprijacije, nije mogao pravnom predniku tužiteljice, njenom ocu, priznati pravo vlasništva na dijelu nekretnine koja je predmet postupka; da je otac tužiteljice nepošten posjednik jer je protiv pravne prednice tuženih ŽN i KN i tuženice ŠN bio pokrenuo postupak za razvrgnuće suvlasničke zajednice 1995.; da se tužiteljica u posjedu spornih nekretnina nalazi od 2012. pa da u vrijeme podnošenja tužbe nije proteklo dovoljno vremena za njeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću od 20 godina) proizlaze iz sadržaja isprava na koje se poziva žaliteljica i prihvaćenih iskaza svjedoka.
9.1. Također, prvostupanjski sud je pravilno odlučio koje će činjenice uzeti dokazanima prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Isprave i dokazi koje žaliteljica ističe u žalbi (spis predmeta koji je umješač Grad Garešnica predala u spis o postupku izvlaštenja predmetne nekretnine (tada postojećih k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i to posebno rješenje od 14. veljače 1990. iz tog postupka, zapisnik od 12. travnja 1990., rješenje od 9. svibnja 1990., dopis od 10. srpnja 1990., uplatnice od 24. rujna 1990. i 19. travnja 1990., iskaze svjedoka) prvostupanjski sud je pravilno analizirao u pogledu odlučnih činjenica i ocijenio ih, u skladu s odredbom članka 8. stavak 1. ZPP-a.
10. Između stranaka nije sporno da se tužiteljica nalazi u posjedu predmetnog dijela nekretnine od 2012., zaključenja darovnog ugovora s ocem CN, kao i da je njen pravni prednik RN bio u njenom posjedu od 1990.; da je tadašnji SIZ (Samoupravna interesna zajednica) tijekom 1990. pokrenuo postupak za njeno izvlaštenje (deposedaciju i eksproprijaciju). Nesporan je i sadržaj isprava na koje se tužiteljica poziva u žalbi (rješenja od 14. veljače 1990. prema kojem se pravnim prednicima stranaka, točkom I. i II., oduzima iz posjeda pravo korištenja građevinskog zemljišta i to k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (sada k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Centar), točkom IV. određuje da novi korisnik nekretnina (SIZ Stambeno komunalne djelatnosti Općine Garešnica) stječe pravo na posjed navedenih nekretnina nakon što s vlasnicima objekta sagrađenog na istima, u roku od godine dana, riješi imovinskopravne odnose vezane za građevinske objekte izgrađene na zemljištima koja su predmet izvlaštenja ili mu u protivnom prestaje pravo korištenja tih zemljišta, a da je u obrazloženju rješenja navedeno kako je u postupku uviđajem utvrđeno kako se na tim nekretninama nalazi izgrađen poslovno stambeni objekt te da se korisnici (pravni prednici stranaka) ne protive deposedaciji ni eksproprijaciji objekata, iskazavši najveći interes za isplatu vrijednosti njihovih vlasničkih dijelova; zapisnika od 12. travnja 1990. prema kojem je između SIZ-a, TN i MN sklopljen sporazum o naknadi prema kojem ON i MN prihvaćaju isplatu od 466,00 dinara (svako od njih) za oduzeto pravo sukorištenja k. č. [katastarska čestica] i to oranice kod škole i 1565/1 i to dvorišta u Ul. Brat. i jed. k. o. [katastarska općina] te izjavljuju da nakon isplate, kojom im prestaje pravo sukorištenja spomenutih dijelova nekretnina, neće prema SIZ-u imati daljnjih potraživanja; rješenja od 9. svibnja 1990. kojim je odbijen prijedlog SIZ-a za eksproprijaciju zgrada sagrađenih na spornim nekretninama jer SIZ nije osigurao sredstva za isplatu građevina za suvlasništvo JN u 4/24 dijela, SN u 1/24 dijela, ŠN u 1/24 dijela i DN u 18/24 dijela (uz naknadno ručno dopisane napomene kod imena JN, SN i ŠN - plaćeno); dopisa od 10. srpnja 1990. kojim se SIZ obratio Upravi za poljoprivredno zemljište sa zahtjevom da se ponovo pokrene postupak eksproprijacije jer su osigurana sredstva u smislu rješenja od 9. svibnja 1990.; uplatnice od 24. rujna 1990. iz koje proizlazi proizlazi da je JN (prednici tuženica ŽN i KN) isplaćen iznos od 37.200 dinara, uz naznaku uplata naknade po sudskoj presudi R 162/90, a iz uplatnice od 19. travnja 1990. da je MN isplaćen iznos od 932 dinara uz naznaku naplate po sporazumu o naknadi prilikom eksproprijacije; zapisnika od 24. rujna 1990. prema kojem je došlo do zaključenja sudske nagodbe između JN i SIZ-a u predmetu RI 62/90 za deposedirane nekretnine korisnice JN pri čemu je punomoćnik JN izjavio kako je ona iznosom od 37.200 dinara, kao naknadom za njezine deposedirane nekretnine, u cijelosti namirena; da je SIZ podnio prijedlog za izvršenje od 30. studenog 1990. u kojem navodi da su JN, ŠN JN i ŠN mlt. ON isplaćeni za deposedirane nekretnine; da je očitovanjem od 17. srpnja 2012. Grad Garešnica, po zamolbi odvjetnice Marije Štriterski iz [adresa] (sada punomoćnice tužiteljice), naveo kako ne polaže vlasnička prava na k. č. br. [katastarska čestica] – kuća br. 8 u [adresa] i dvorište niti na k. č. [katastarska čestica] oranica kod škole niti ima ikakav obveznopravni zahtjev u vezi istih ni osnove protiviti se zahtjevu stranke za upis prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama; da je prema darovnom ugovoru od **.**.2012. RN, kao darovatelj, sada tužiteljici LN, kao daroprimateljici, darovao 6/24 dijela k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), kao i činjenica da je tužiteljica u dijelu od 18/24 predmetne nekretnine postala njenom suvlasnicom na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenom 2009. s CN. Nije sporno ni da je otac tužiteljice RN protiv pravne prednice tuženih ŽN i KN (JN) i tuženice IN te ČN, kao tadašnjih suvlasnika, 25. rujna 1995. pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnim razvrgnućem u predmetu poslovni broj R1-40/1995 koji je trajao do obustave postupka 23. ožujka 2001. (budući da nekretnine nisu bile prodane na održanim javnim dražbama).
11. Prvostupanjski sud je i dokazivanjem, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari i ocjene izvedenih dokaza, utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje i zaključio:
- da se predmetna nekretnina vodi upisana kao suvlasništvo tužiteljice i tuženih i to tužiteljice u 19/24 dijela, a tuženica u 5/24 dijela;
- da je prema prijedlogu SIZ-a Stambeno komunalnih djelatnosti Garešnica 1990. došlo do izvlaštenja samo dijela nekretnina (tada postojećih k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i to neizgrađenog građevinskog zemljišta (uz saznanje i utvrđenje da se na istima nalaze i sagrađene građevine) jer u postupku nije postignut dogovor oko naknade i za građevine;
- da je naknada koja je isplaćena prednicima tuženih ŽN i KN, JN **.**.1990. (37.200 dinara) te tuženici IN **.**.1990. (922 dinara, 466 dinara za tada mlt. PN) bila djelomična jer se nije odnosila na objekte na građevinskom zemljištu, nego samo na neizgrađeno građevinsko zemljište;
- da je odbijen prijedlog SIZ-a Stambeno komunalnih djelatnosti Garešnica za eksproprijaciju zgrada sagrađenih na tim nekretninama (k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) pa da nije ni bilo moguće (u uvjetima gdje je samo izvlašteno građevinsko zemljište bilo naznačeno kao neizgrađeno, a na istom je bilo građevina), provesti uknjižbu promjene prava vlasništva ne temelju dokumentacije koju je tada posjedovao SIZ Stambeno-komunalne djelatnosti Garešnica;
- da očitovanje Grada Garešnice od 17. srpnja 2012. (na koje se poziva tužiteljica kao dokaz osnove stjecanja prava vlasništva njenog pravnog prednika CN), potom i darovni ugovor od 3. rujna 2012. koji je zaključila s njim ne čine zakonitu osnovu po kojoj je tužiteljica mogla postati zakonita posjednica suvlasničkih dijelova tuženih;
- da je otac tužiteljice, njen pravni prednik, protiv JN, pravne prednice tuženih ŽN i KN i tuženice IN te PN, kao tadašnjih suvlasnika, 25. rujne 1995. pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice civilnim razvrgnućem u predmetu poslovni broj R1-40/1995 koji je trajao do obustave postupka 23. ožujka 2001. (jer nekretnine nisu bile prodane na održanim javnim dražbama);
- da su između CN i tadašnjeg SIZ-a Stambeno-komunalne djelatnosti Garešnica vođeni određeni pregovori o zamjeni dijelova nekretnina (pa i predmetnih), ali da SIZ Stambeno-komunalne djelatnosti Garešnica nije izvršio eksproprijaciju i zemljišta i građevina na istome, već samo djelomičnu eksproprijaciju (deposedaciju) zemljišta.
12. Tako utvrđeno nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje (i dane zaključke) prihvaća i ovaj sud, budući da dijelom nisu sporni, a dijelom proizlaze iz izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene i analize u pogledu odlučnih činjenica, pojedinačno i u međusobnoj vezi, ocjene izvršene u skladu sa svim pravilima logičkog zaključivanja prema odredbi članka 8. ZPP-a.
13. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja, uz pravilnu primjenu odredaba mjerodavnog ZV-a, kako je obrazloženo u točkama 6. i 6.1. ove presude.
13.1. Prema odredbi članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Tom odredbom se određuje i da: samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 2.); da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 3.); da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i 3. ovog članka (stavak 4.).
13.2. Odredbom članka 18. ZV-a propisano je: „(1) Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). (2) Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. (3) Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. (4) Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku. (5) Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. (6) Poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, a poštenje i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskoga zastupnika - prema poštenju i postupanju toga njihova zastupnika.“
14. Pravilno je prvostupanjski sud, cijeneći odredbu članka 18. stavak 3. ZV-a, zaključio kako prednik tužiteljice RN u pogledu predmetnog dijela (5/24) nekretnine nije bio pošteni posjednik, koji zaključak prihvaća i ovaj sud.
14.1. Okolnost da je pravni prednik tužiteljice RN znao kako nije vlasnik predmetnog dijela nekretnine, odnosno znao da mu ne pripada pravo na posjed tog dijela nekretnine, protivno žalbi, upravo proizlazi iz odlučne činjenice da je 25. rujna 1995. pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice protiv pravnih prednika I. i II. tuženih JN te tuženice ŠN i tadašnjeg suvlasnika PN. Pokretanje tog postupka razvrgnuća govori o tome da mu je već u to vrijeme svakako bilo poznato vlasničkopravno stanje predmetnih nekretnina (koje je očito zato i prihvaćao), tako i da mu je bilo poznato kako na predmetnom dijelu nema pravo na posjed. Izvanparnični postupak razvrgnuća podrazumijeva nesporne suvlasničke udjele, uz uzimanje u obzir prava svih suvlasnika, a do razvrgnuća nije došlo zbog neuspjelih dražbi pa je postupak obustavljen 2001. Navedeno opovrgava žalbene navode tužiteljice kako je pravni prednik tim postupkom želio samo urediti zemljišnoknjižno stanje.
15. Budući da pravni prednik tužiteljice RN nije bio pošteni posjednik u odnosu na suvlasničke udjele tuženih na predmetnim nekretninama tužiteljici se njegov posjed ne može uračunati (članak 160. stavak 2. ZV-a), a posjed suvlasničkih dijelova tuženih stekla je 2012. Zato, čak i uz pretpostavku da se nju smatra poštenom posjednicom, ona ne bi mogla dosjelošću steći pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je u takvom slučaju rok dosijedanja dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja prema članku 159. stavak 3. ZV-a, a tužiteljica, s obzirom na dan podnošenja tužbe, 15. veljače 2019., tu pretpostavku trajanja posjeda nije ispunila, tako ni uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u odnosu na suvlasničke udjele tuženih na predmetnoj nekretnini.
16. Ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da pravna prednica tuženica ŽN i KN, JN, i tuženica ŠN nisu potpuno isplaćene za eksproprijaciju nekretnina (objekta na njoj), što je jasno obrazloženo po prvostupanjskom sudu i proizlazi iz rješenja od 9. svibnja 1990. kojim je odbijen prijedlog SIZ-a za eksproprijaciju zgrada sagrađenih na spornim nekretninama jer SIZ nije osigurao sredstva za isplatu građevina za suvlasništvo JN u 4/24 dijela, SN u 1/24 dijela, ŠN u 1/24 dijela i DN u 18/24 dijela. Zato je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda kako postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina nije proveden do kraja (u odnosu na objekte na nekretninama) pa Grad Garešnica, kao pravni sljednik SIZ-a, u čiju se korist trebao provesti postupak eksproprijacije, doista nije mogao pravnom predniku tužiteljice, CN priznati pravo vlasništva na dijelu nekretnine koji je predmet postupka jer nije ni postao vlasnik nekretnine. Ocjena je ovog suda kako se očitovanje Grada Garešnica od 17. srpnja 2012. na koje se poziva tužiteljica doista ne može smatrati priznanjem prava vlasništva predniku tužiteljice. Spomenuti nesporni sadržaj tog očitovanja nema značaj takvog priznanja vlasništva, a Grad Garešnica zbog činjenice što nije bio vlasnik nekretnine, s pravnim učinkom nije mogao ni pravnom predniku tužiteljice priznati sporno suvlasništvo. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako zato ni pravni prednik tužiteljice njoj nije mogao darovati navedeni dio nekretnine iz navedenih razloga.
17. Žaliteljica neosnovano smatra kako nepoštenje pravnog prednika tužiteljice nije dokazano. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio okolnosti koje govore o nepoštenju CN, prednika tužiteljice, pravilno je zaključio o njegovom nepoštenju, kako je to navedeno i u točki 14.1. obrazloženja ove presude. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću moguće je i kada je posjed samo pošten, pod uvjetom da se radi o posjedu odrađenog neprekidnog trajanja, a poštenje posjeda se pretpostavlja. Radi se o pravnoj pretpostavci, zakonskoj presumpciji, koja se temelji na stavu da je neka činjenica istinita dok se ne dokaže suprotno, s time da je na tužitelju teret dokaza činjenice posjeda i njegovog trajanja, a na tuženiku, kako tvrdi i tužiteljica, teret dokaza da postoje činjenice i okolnosti iz kojih se može razumno zaključiti da posjed tužitelja (ovdje tužiteljice) ne udovoljava zakonskoj definiciji poštenog posjeda (članak 18. stavak 3. ZV-a). Dakle, poštenje posjeda je činjenica koju tužiteljica nije dužna dokazati, već to mora dokazati onaj koji tvrdi suprotno (tako i u Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018., Rev-543/2015 od 8. siječnja 2019., Rev-457/2016 od 5. studenog 2019., Rev-125/2019 od 19. listopada 2022., Rev-725/22 od 11. listopada 2022. i dr.). Međutim, ako iz dokaza proizlazi da posjed nije pošten, kako je utvrđeno i u ovom slučaju (tako i odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III/5864/2013), nepoštenje posjeda ne mora dokazivati ni protivna strana.
18. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a. O trošku postupka odlučeno je prema odredbi članka 166. st. 1. ZPP-a.
U Puli, 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Zoran Šarić
