P-1171/2023-29
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ul. Ivana Gundulića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martina Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. za usluge, Zagreb, Radnička cesta 48, OIB 87064273078, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 21. listopada 2025. godine u prisustvu zamjenice punomoćnika tužitelja AD, odvjetničke vježbenice kod Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu, dana 20. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 sklopljenog dana 25.1.2008.g. i Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine, sklopljenog između tužitelja i HYPO LEASING KROATIEN DRUŠTVO ZA FINANCIRANJE d.o.o. podružnica Split (sada BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o.) i to: - članka 3. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je vrijednost leasinga, iznos PDV-a i ukupna vrijednost objekta leasinga s PDV-om ugovorena uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF; - članka 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je ukupni iznos naknada bez PDV-a, iznos PDV-a te ukupni iznos naknada s PDV-om ugovoren uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF; - članka 6. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je propisana specifikacija otplate leasinga i to leasing obrok neto, PDV, leasing obrok mjesečno ukupno uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF; - članka 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je način isplate ugovorenih obroka za leasing, bez PDV-a, PDV, ukupni bruto obrok, ugovoren uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF, te je ugovoreno da je mjesečni iznos obroka vezan za 3- mjesečni Libor;
- članka 8. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je ugovoreno da se sva plaćanja prema ovom ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate; - članka 9. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je visina jamčevine na dan uplate ugovorena uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF; - članka 13. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 u kojem je navedeno da Primatelj leasinga svojim potpisom izjavljuje da je ugovor i opće uvjete pomno pročitao da razumije njihove odredbe, te je s istima suglasan; - članka 6.6. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da za svaku izvršenu uplatu obroka ili troškova obrade Davatelj leasinga obračunava razliku po valutnoj klauzuli; - članka 6.7. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedena obveza plaćanja računa za troškove obrade i to protuvrijednost u kunama deviznog iznosa računa po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; - članka 6.8. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da ukoliko dođe do promjene tečaja valute i/ili uvjeta na tržištu kapitala, odnosno ukoliko dođe do promjena troškova refinanciranja, ili ako se prodajna cijena objekta leasinga povisi prije isporuke, Davatelj leasinga može uskladiti obračun obroka. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je obrok za leasing vezan uz kretanje tečaja tromjesečnog EURIBOR/LIBOR-a te će se usklađivanje rate vršiti kvartalno; Ugovorne strane ugovaraju mogućnost izmjena nekog od elemenata izračuna iznosa ukupne naknade, a koji utječu na iznos pojedinog obroka i ukupne naknade, stoga je davatelj leasinga dužan primatelju leasinga pri sklapanju ugovora ponuditi mogućnost odabira načina obavještavanja o navedenim promjenama. O načinu obavještavanja Primatelj će sepismeno izjasniti prilikom zaključenja ugovora o leasingu; Primatelj leasinga je dužan u roku od 3 dana po pismenom pozivu Davatelja leasinga uplatiti troškove iz ove točke Davatelju leasinga ili u korist tijela koje ima pravo tražbine; - članka 12.6. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine u kojem je navedeno da primatelj leasinga/sudužnik/jamac, potpisom ugovora potvrđuju da su pročitali i preuzeli Opće uvjete te prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njih proizlaze; - članka 12.7. Općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila/pokretnine koji u kojem je navedeno da se usklađivanje visine iznosa obroka ili drugih plaćanja iz ugovora uslijed primjene valutnih tečajeva, promjene valute plaćanja, uvjeta refinanciranja, kamatne stope ne smatraju izmjenom ili dopunom ugovora i da za takva usklađenja nije potrebna suglasnost Primatelja leasinga.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime razlike uvećanja leasing obroka, isplati tužitelju ukupan iznos od 2.833,72 EUR, sa zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose od: - 2,21 EUR koja teče od 12.3.2008. - 1,29 EUR koja teče od 9.5.2008. - 1,29 EUR koja teče od 14.6.2008. - 0,76 EUR koja teče od 15.7.2008. - 0,76 EUR koja teče od 14.8.2008. - 1,33 EUR koja teče od 12.9.2008. - 3,73 EUR koja teče od 15.10.2008. - 9,37 EUR koja teče od 15.11.2008. - 2,28 EUR koja teče od 16.12.2008. - 24,22 EUR koja teče od 15.1.2009. - 24,46 EUR koja teče od 14.2.2009. - 17,16 EUR koja teče od 16.3.2009. - 17,58 EUR koja teče od 17.4.2009. - 17,65 EUR koja teče od 19.5.2009. - 15,01 EUR koja teče od 15.6.2009. - 15,47 EUR koja teče od 15.7.2009. - 12,18 EUR koja teče od 14.8.2009. - 15,39 EUR koja teče od 16.9.2009. - 12,40 EUR koja teče od 15.10.2009. - 15,19 EUR koja teče od 17.11.2009. - 13,52 EUR koja teče od 14.12.2009. - 20,50 EUR koja teče od 16.1.2010. - 23,53 EUR koja teče od 10.2.2010. - 22,24 EUR koja teče od 11.3.2010. - 27,39 EUR koja teče od 16.4.2010. - 33,69 EUR koja teče od 17.5.2010. - 36,61 EUR koja teče od 18.6.2010. - 43,48 EUR koja teče od 24.7.2010. - 42,53 EUR koja teče od 14.8.2010. - 50,35 EUR koja teče od 30.9.2010. - 46,64 EUR koja teče od 23.10.2010. - 52,07 EUR koja teče od 13.11.2010. - 59,19 EUR koja teče od 9.12.2010. - 67,03 EUR koja teče od 14.1.2011. - 59,86 EUR koja teče od 15.2.2011. - 62,16 EUR koja teče od 15.3.2011. - 62,31 EUR koja teče od 15.4.2011. - 72,10 EUR koja teče od 17.5.2011. - 83,10 EUR koja teče od 16.6.2011. - 92,26 EUR koja teče od 12.7.2011. - 119,64 EUR koja teče od 13.8.2011. - 90,48 EUR koja teče od 14.9.2011. - 80,93 EUR koja teče od 12.10.2011. - 80,91 EUR koja teče od 15.11.2011. - 81,73 EUR koja teče od 9.12.2011. - 90,81 EUR koja teče od 14.1.2012. - 92,74 EUR koja teče od 13.2.2012. - 93,75 EUR koja teče od 14.3.2012. - 94,18 EUR koja teče od 26.4.2012. - 93,14 EUR koja teče od 15.5.2012. - 95,23 EUR koja teče od 18.6.2012. - 92,40 EUR koja teče od 11.7.2012. - 92,94 EUR koja teče od 13.8.2012. - 87,99 EUR koja teče od 12.9.2012. - 90,45 EUR koja teče od 12.10.2012. - 93,23 EUR koja teče od 13.11.2012. - 90,99 EUR koja teče od 13.12.2012. - 91,89 EUR koja teče od 14.1.2013. do isplate, sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime nakade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 2.275,00 EUR, sa zateznom kamatom koja se na navedeni iznos obračunava od donošenja 20. siječnja 2026. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za isplatom naknade parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-6 spisa) protiv tuženika radi isplate.
1.1. Stranke su sklopile Ugovor o operativnom leasingu broj HR/020101306 dana 25. siječnja 2008.g.
1.2. Temeljem Ugovora o operativnom leasingu broj HR/020101306 od dana 25. siječnja 2008.g. tuženik je odobrio leasing za kupnju vozila u iznosu od 27.179,50 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
1.3. Otplata leasinga ugovorena je na 60 jednaka mjesečna obroka, čiju visinu određuje tuženik.
1.4. Svako plaćanje obroka vršilo se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
1.5. Iznos ukupne naknade za leasing promjenjiv je u skladu s Općim uvjetima tuženika.
1.6. Bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik je jednostrano za sebe pridržao pravo, za vrijeme trajanja ugovora, primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugom aktu davatelja leasinga.
1.7. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tuženika, važećim aktima kreditora, tužitelju su povećani obroci uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.
1.8. Na temelju čl. 78. Zakona o leasingu Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA) obavila je po službenoj dužnosti nadzor nad leasing društvom po predmetu nadzora obračuna kamatnih stopa po ugovorima o leasingu.
1.9. Da je tuženik postupao nezakonito i nepravilno proizlazi iz Rješenja HANFA-e od 26. siječnja 2022.g. u kojem se navodi da je Temeljem zapisnika o provedenom nadzoru od 21. siječnja 2021.g. HANFA Rješenjem od 22. travnja 2021.g. radi otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti, naložila tuženiku s primateljima leasinga sklapati ugovore o leasingu na jasan i razumljiv način tako da u ugovorima o operativnom leasingu koji se sklapaju s promjenjivim leasing obrokom vezano uz određeni promjenjivi parametar bude jasno određen način obračuna leasing obroka, te način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom. Navedenim Rješenjem je naloženo tuženiku dostaviti Izvješće o poduzetim mjerama zajedno s izmijenjenim te od strane Uprave usvojenim tipskim ugovorim o leasingu (obrazac ugovora i opći uvjeti).
1.10. Prema tome, tužitelj ima potraživanje prema tuženiku s osnova pogrešno obračunatih kamata/leasing obroka zbog primjene valutne klauzule u CHF-u, primjene promjenjive kamatne stope i nezakonite promjene marže, a koje razlike predstavljaju predmet ovog postupka.
1.11. EURIBOR je referentna kamatna stopa koja se utvrđuje na europskom međubankarskom tržištu.
1.12. LIBOR je referentna kamatna stopa koja predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na londonskom međubankarskom tržištu.
1.13. Premda je EURIBOR i LIBOR promjenjive kategorije i stranke su ugovorile mogućnost promjene ugovorene kamatne stope, stranke nisu ugovorile mogućnost mijenjanja marže, niti je ista u skladu s člankom 319. i 320. ZOO-a.
1.14. Čl. 319. ZOO-a ističe: „Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.“
1.15. Prema čl. 320. ZOO-a: „U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Nejasne odredbe u besplatnom ugovoru treba tumačiti u smislu koji je manje tegotan za dužnika, a u naplatnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih činidaba.“
1.16. Obzirom na navedeno tuženik je svojom odlukom nezakonito i jednostrano mijenjao maržu.
1.17. Odredbe o promjenjivoj marži u prethodno citiranom ugovoru su ništetne, te su iznosi naplaćeni temeljem tih odredbi uslijed povećanja marže naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.
1.18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, tako što se u potrošačkim ugovorima koristila nepoštena ugovorna odredba, jednostrano i nezakonitom izmijenjenom maržom, koja treba biti fiksna i iznositi 3,83 postotnih poena godišnje, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je određeno da je odredba ništetna.
1.19. Dakle, povećanje kamate na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika.
1.20. Ugovorena marža mora biti određena ili barem odrediva, kako to nalaže čl.269.st.2. Zakona o obveznim odnosima, te Direktiva 93/13 EEZ, na način da određuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu korisnika leasinga, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.
1.21. Dakle radi pojašnjenja: „ kamatne stope na kredite formiraju prema formuli referentna stopa (parametar) plus fiksna marža“. Isto bi značilo kako je marža fiksni dio kamatne stope i ne smije se mijenjati, a tuženik je to činio.
1.22. Tužitelj ističe kako tuženik do danas nije dostavio financijsku dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno kako se marža mijenjala pa radi toga tužitelj nije ni u mogućnosti navesti postotak izmjene iste.
1.23. Stranke su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika leasinga, u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano, unaprijed formuliranom- standardiziranom ugovoru odredio je obvezu tužitelju, koji promjenu nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.
1.24. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra DD i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza plaćanje obroka u određenoj valuti bitan je element ugovora s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.
1.25. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da korisnik na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o leasingu.
1.26. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.
1.27. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti ugovora mogu imati na vraćanje duga.
1.28. Stoga, s jedne strane, korisnik leasinga mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o leasingu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, davatelj leasinga mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju leasinga u stranoj valuti, osobito ako korisnik leasinga ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.
1.29. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.
1.30. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.
1.31. Temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim postupcima pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za Zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđenim ili ugroženim zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava.
1.32. U tom je slučaju sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu prethodno citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranka pozvala na takvo utvrđenje.
1.33. Odredbom iz čl. 104. st. 1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl. 323. st.1. i 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila.
1.34. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.
1.35. Prema Ugovoru o leasingu, stranke su ugovorile mjesečne obroke u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
1.36. Temeljem jednostrane odluke tuženika, na osnovi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati, valuti i nezakonitoj promjeni marže, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećen.
1.37. Tužitelj napominje da je predmetni leasing otplaćen u cijelosti.
1.38. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u podnesku od 18. kolovoza 2025. godine (listovi 151 do 158 spisa).
2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (listovi 13-20 spisa)
2.1. Tuženik obavještava naslovni sud da je isti za zastupanje u ovoj pravnoj stvari opunomoćio odvjetnike iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], a sukladno izvorniku odvjetničke punomoći koji se dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu, slijedom čega se moli i predlaže sva pismena i pozive dostavljati izravno na adresu iskazanih punomoćnika.
2.2. Dana 11.04.2023. godine tuženik je zaprimio stupnjevitu tužbu tužitelja od dana 27.03.2023. godine. Ovime tuženik temeljem članka 284. i 285. Zakona o parničnom postupku, (S.l. 4/77, 36/1977, 6/1980, 36/1980, 43/1982, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 35/1991, N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/11, 148/11, 25/13, 93/14, 70/2019), (nadalje u tekstu: ZPP), kao i temeljem drugih odgovarajućih pozitivnih propisa, daje odgovor na gore navedenu tužbu, i to kako slijedi.
2.3. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
2.4. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.
2.5. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.
2.6. Tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi, te se tuženik tome izričito protivi.
2.7. Naime, tužitelj uopće nije odredio vrijednost predmeta spora niti je tužbenim zahtjevom specificirao iznos koji potražuje od tuženika, već pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju.
2.8. S tim u vezi tuženik ukazuje sudu, a i tužitelju, kako sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.
2.9. Tuženik prije svega ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o leasingu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o leasingu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koji je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istom omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva.
2.10. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o leasingu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti.
2.11. Dodatno, tužitelj u tužbi nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za dostavom dokumnetacije, a da je tuženik odbio postupiti po njegovom zahtjevu, a što je osnovni preduvjet za podnošenje stupnjevite tužbe.
2.12. U odnosu na prethodni navod, tuženik ovdje ističe rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl br. Gž-986/2021 od dana 16.11.2021. godine kojim određuje: „Tuženica osnovano u žalbi ističe da je u odgovoru na tužbu osporila bitnu činjenicu od koje ovisi osnovanost prvog zahtjeva tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 3. ZPP – da tuženica ne želi predati tužitelju zatražene podatke s kojima raspolaže…Tužitelj, međutim, nije dokazao da mu tuženica ne želi – odbija ili izbjegava –predati traženu dokumentaciju navedenu u izreci pobijanog rješenja, pa se njegov zahtjev za davanje podataka ukazuje neosnovan.“.
2.13. Isto tako je odlučio je Županijski sud u Bjelovaru u rješenju posl.br. Gž- 82/2023 od dana 14.02.2023. godine: „Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a je u dužnosti tužitelja dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati da mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. (…) Budući tužitelj nije ni tvrdio da je prije podnošenja tužbe zatražio od tuženice dokumentaciju potrebnu radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 186.b stavak 3. ZPP-a za donošenje rješenja kojim se nalaže tuženici dostavljanje dokumentacije.“
2.14. U istom smjeru odlučio je i Županijski sud u Splitu rješenjem posl.br. Gž- 1196/2022 od dana 20.12.2022. godine: „Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prijedlog tužiteljice za donošenje rješenja kojim bi tuženiku bilo naloženo dostaviti u spis pisanu dokumentaciju kako je tužiteljica predložila, obrazlažući da tužiteljica ničim nije dokazala da je od tuženika prethodno zatražila dostavu predmetne dokumentacije (…) Imajući u vidu činjeničnu osnovu tužbe na kojoj tužiteljica temelji zahtjev radi isplate, točnije, narav građanskopravnog odnosa na kojem je zahtjev zasnovan i dokumentaciju čija se predaja traži, u okolnostima konkretnog slučaja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da za isticanje rješenja radi predaje, u smislu citiranih zakonskih odredaba, nisu ostvarene propisane zakonske pretpostavke.“
2.15. U skladu s navedenim odlučio je i Županijski sud u Varaždinu u rješenju posl.br. Gž-1334/2020-2: „Kako je tužitelj zatražio tzv. manifestacijskim zahtjevom da se naloži tuženici dostaviti svu dokumentaciju vezanu uz Ugovor o kreditu (…) pri čemu kondemnatorni zahtjev za isplatu nije postavio u određenoj visini, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tuženica odbila predati zatraženu dokumentaciju. Obzirom je tuženica osporila da joj se tužitelj ikada obratio sa zahtjevom za predaju dokumentacije vezane uz ugovorni odnos, a da tužitelj nije dostavio dokaz da je dokumentaciju od tuženice zatražio, te da u činjeničnim navodima tužbe niti ne navodi da je dokumentaciju od tuženice zatražio već samo da on dokumentaciju ne posjeduje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za osnovanost tzv. manifestacijskog zahtjeva te je iznio valjane i jasne razloge za ocjenu neosnovanosti zahtjeva i pritom nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u žalbenim navodima, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.“
2.16. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužiteljica u svojoj tužbi, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu.
2.17. Nadalje, tuženik ističe kako predmetna tužba tužitelja ne sadrži sve obvezne sastojke propisane člankom 186. ZPP-a, a slijedom čega je istu potrebno odbaciti kao nedopuštenu.
2.18. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.
2.19. Prije svega, neosnovano je pozivanje tužitelja na rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga.
2.20. Naime, iz rješenja HANFA-e ne proizlazi, kako to tužitelj pogrešno zaključuje, da bi bilo koja ugovorna odredba sadržana u ugovoru o leasingu i pripadajućim općim uvjetima bila ništetna, već upravo sasvim suprotno. Rješenjem o provedenom nadzoru je utvrđeno kako je tuženik u svom poslovanju kao ugovorna strana imao potpuno pravo slobodno određivati uvjete pod kojima sklapa ugovore o leasingu, pa tako i uvjete koji se odnose na kamatnu stopu odnosno uvjete njene promjenjivosti. Bit navedenog rješenja sastoji se u ocjeni jesu li ugovorni uvjeti za promjenu dijela kamatne stope u pojedinim ugovorima o leasingu bili ispunjeni u trenutku promjene kamatne stope u pojedinom ugovornom odnosu, a iz čega proizlazi upravo kako je ova ugovorena mogućnost ugovorena u skladu sa pozitivnim propisima na snazi u Republici Hrvatskoj, a ne, kako tvrdi tužitelj, da bi ugovorna odredba koja to omogućava bila ništetna.
2.21. S tim u vezi, tuženik ističe kako tužitelj nije ni na koji način dokazao da se rješenje HANFA-e odnosi upravo na ugovor o leasingu koji je sklopio s tuženikom, odnosno da su navodne nepravilnosti na koje se tužitelj poziva počinjene upravo i u odnosu na ovaj konkretan ugovor. Okolnost da je rješenjem HANFA-e utvrđeno da su određene nepravilnosti počinjene ne znači ujedno da su iste počinjene u odnosu na svaki ugovor o leasingu koji je tuženik sklopio odnosno da bi bile počinjene i u odnosu na ugovor o leasingu sklopljen s tužiteljem. Navedeno svakako ne proizlazi iz rješenja HANFA-e na koje se poziva tužitelj, a niti sam tužitelj ne pojašnjava zbog čega se isti poziva na navedeno rješenje, odnosno u kakvoj je vezi isto rješenje s ugovorom o leasingu koji je predmet ovog spora.
2.22. Nadalje, neosnovano je i pozivanje tužitelja na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača.
2.23. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Navedene uvjete niti tužitelj niti tuženik u konkretnom slučaju ne ispunjavaju.
2.24. Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o leasingu, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova.
2.25. Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana 01.06.2021. godine pod posl. brojem Revd 2379/21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u točki 3. predmetne odluke zauzeo stajalište kako se tužitelj koji zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu „ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira da li se tretira kao trgovac ili potrošač“, a sve iz razloga što tuženik nije stranka kolektivnog spora.
2.26. Nadalje, tuženik kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu pa sve do 2014. godine nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente obzirom da je riječ o rizicima o kojima nije bio, niti mogao biti upoznat, a iz čega je razvidno kako isti nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
2.27. Isto tako, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju člankom 3. stavak 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu, a o kakvom ugovoru je ovdje riječ.
2.28. Iz svega navedenog je razvidno kako u konkretnom slučaju nema mogućnosti ni izravne ni neizravne primjene utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, te posebno kako tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
2.29. Tuženik nadalje ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te posebno kako tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno za niti jedan svoj navod nije ponudio konkretan dokaz, a koje navode tuženik u cijelosti osporava.
2.30. Osim što su tužitelj i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužitelj i vršio otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te je time konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.
2.31. Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule.
2.32. Štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna u novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I- 392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“.
2.33. S tim u vezi, tuženik ovime ukazuje kako je člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP- a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
2.34. Dodatno, tuženik ukazuje kako je odredbama predmetnog ugovora o leasingu valutna klauzula ugovorena na način da je ista vezana na srednji tečaj HNB- a kao regulatora na dan plaćanja. Ova činjenica ujedno znači da tuženik nije mogao utjecati na kunsku protuvrijednost odnosno visinu svake pojedine najamnine, jednako kao što to nije mogao niti tužitelj.
2.35. Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate.
2.36. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o leasingu, tužitelj je izjavio da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitao, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasan, dakle suglasan je i s valutnom klauzulom u CHF.
2.37. Nastavno svemu do sada iznesenom vezano uz valjanost ugovaranja valutne klauzule na način kako je ista ugovorena u konkretnom ugovoru o leasingu, tuženik skreće pozornost sudu i na recentnu sudsku praksu, a kojom je upravo navedeno nedvojbeno potvrđeno.
2.38. Tuženik u prilogu dostavlja sudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenu dana 17.08.2022. godine pod posl. brojem Pž- 1112/2022, a gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izrijekom navodi: „…pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule u skladu s odredbom članka 22. ZOO-a pa odredbe ugovora kojima se mjesečna rata leasinga i ostala davanja po Ugovoru o financijskom leasingu nekretnine vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka nisu ništetne i da je tužiteljeva činidba bila moguća, dopuštena i određena…“.
2.39. Dodatno, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju člankom 3. stavak 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu, a o kakvom ugovoru je ovdje riječ.
2.40. Nastavno svemu iznesenom, tuženik posebno navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužitelja, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bio u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja.
2.41. Tuženik ovime, opreza radi, temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021; u daljnjem tekstu: ZOO) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.
2.42. Naime, tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 27.03.2023. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su predmet ovosudnog postupka nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
2.43. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
2.44. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-10 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 22- 38 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu na ročištu od 16. siječnja 2024. godine (listovi 62-83 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 24. siječnja 2024. godine (listovi 88-108 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu na ročištu od 29. veljače 2024. godine (listovi 111- 119 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 9. prosinca 2024. godine (listovi 128-129 spisa), pregledao nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije Ines Lozić (listovi 137-145 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da su tužitelj, kao primatelj leasinga i Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. Split, Podružnica Split, kao davatelj leasinga, zaključili ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 dana 25. siječnja 2008. godine (listovi 8 do 10 spisa).
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka sporne odredbe ugovora o operativnom leasingu motornog vozila te je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju zahtijevane novčane iznose na ime razlike uvećanja leasing obroka.
8. Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/020101306 (listovi 8 do 10 spisa zaključen je 25. siječnja 2008. godine između Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. Split, Podružnica Split, kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga.
8.1. Ugovorne strane sporazumno utvrđuju da davatelj leasinga kao vlasnik objekta leasinga – motornog vozila marke Suzuki daje primatelju leasinga navedeni objekt na korištenje u obliku operativnog leasinga (članak 1. ugovora).
8.2. Ugovara se trajanje leasinga na rok od 60 mjeseci (članak 2. ugovora).
8.3. Vrijednost objekta leasinga bez PDV-a je 22.278,28 CHF, iznos PDV-a od 22 % 4.901,22 CHF, a ukupna vrijednost objekta leasinga sa PDV-om je 21.179,50 CHF, sve protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja (članak 3. ugovora).
8.4. Ukupni iznos naknada bez PDV-a je 20.521,09 CHF, iznos PDV-a od 22 % 4.514,60 CHF, a ukupni iznos naknade sa PDV-om 25.035,69 CHF sa, sve protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 4. ugovora).
8.5. U članku 6. ugovora precizirana je, odnosno specificirana otplata leasinga po leasing obroku, sa uključenim PDV-om te režim otplate.
9. U svom iskazu od 9. prosinca 2024. godine (listovi 128-129 spisa) tužitelj OD, pok. O iz [adresa] izjavljuje: Imao sam namjeru kupiti novi automobil. Odlučio sam se za kupnju modela Suzuki Sx4 te je taj model automobila prodavala firma ATT iz Splita, Auto za treće tisućljeće. Poznavao sam i vlasnika tog poduzeća g. ĆD, naša djeca su skupa trenirala vaterpolo. Ispočetka sam imao namjeru kupiti taj automobil u gotovu novcu kojeg sam imao spremnog za tu svrhu. Međutim, baš mi je PD sugerirao da ne kupujem automobil u gotovu novcu, nego da ga steknem temeljem leasing ugovora. Predložio mi je da se obratim u poduzeće Hypo leasing u zgradi Montera i da zaključim ugovor sa njima, rekavši mi da je to puno povoljnija kupnja, odnosno stjecanje automobila za mene. Prihvatio sam njegovu sugestiju te se obratio u Hypo leasing. Tamo su mi odmah predočili ponudu, konkretno ugovor i to isključio u opciji valute Švicarskog franka; druge opcije u pogledu valute nije bilo. Pritom mi ništa nisu govorili o eventualnim opasnostima i rizicima sklapanja tog ugovora u Švicarskom franku. Predočena mi je mjesečna rata od 1.650,00 kn na 5 godina. To je za mene tada bilo prihvatljivo i ja sam na to pristao. Počeo sam otplaćivati rate leasinga, te sam kroz svo vrijeme leasing otplate morao biti kasko osiguran po pravilima leasinga. Te su otplate u navedenom iznosu funkcionirale uredno prema mojim očekivanjima nekih godinu, godinu i pol dana. Međutim, nakon toga odjednom sam dobio obavijest od Hypo leasing da se povećava kamata i uslijed toga te uslijed promjene tečaja CHF-a na tržištu meni je otplatna rata skočila na 2.800,00 kn, što je za mene bilo neprihvatljivo. Tu su naravno počeli problemi za mene. Da bi prevazišao te probleme morao sam dizati nenamjenske kredite u drugim bankama te na taj način otplaćivati povećane leasing rate, što mi je baš bio problem. Na koncu sam to uspio otplatiti uz poteškoće. Međutim, tada je uslijedilo još jedno neugodno iznenađenje. Naime, u leasing kući su mi rekli da još moram 1.5000,00 – 2.000,00 Švicarski franaka na ime otkupa automobila, da bi na taj način automobil bio prenijet meni u vlasništvo. Naime, do tada sam se vodio samo kao leasing korisnik automobila. Morao sam posuditi novac u obitelji da bi platio i taj iznos i na taj način napokon uz poteškoće stekao automobil. Naposljetku me je taj automobil kado sam zbrojio sve te uplate došao nekih 180.000,00 – 200.000,00 kn, a kupovna cijena mu je bila 123.000,00 kn. Napominjem da prilikom otplatne projekcije ugovora sam trebao po toj otplati, da nije bilo nepredviđenih povećanja, uplatiti ukupno iznos koji je nešto veći od 123.000,00 kn, ali svakako manji od 180.000,00 kn. Mislim da su Blue Iris Resolution Zagreb pravni sljednici Hypo leasing Croatia koji je meni prodao predmetni automobil.
9.1. Na poseban upit pun. tužitelja, tužitelj odgovora da prilikom sklapanja ugovora nije imao nikakvu mogućnost za izmjenu nekih ugovornih odredbi.
10. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj kao primatelj leasinga zaključio predmetni ugovor o operativnom leasingu motornog vozila sa pravnim prednikom tuženika kao davateljem leasinga.
11. Posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu (čl. 5. st. 1. Zakona o leasingu; Narodne novine br. 135/2006; u daljnjem tekstu ZL).
11.1. Posao leasinga iz stavka 1. ovoga članka s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga (čl. 5. st. 2. ZL).
11.2. Posao financijskog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga naknadu koja uzima u obzir cjelokupnu vrijednosti objekta leasinga, snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad tim objektom leasinga po određenoj cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga u tom trenutku (čl. 5. st. 3. ZL).
11.3. Posao operativnog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete (čl. 5. st. 4. ZL).
12. Prema svojoj biti operativni leasing je dakle, po svojoj pravnoj prirodi, ugovor o najmu s elementima financiranja.
12.1. Karakterizira ga: da predmet leasinga ostaje u vlasništvu leasing društva; da nema obveze kupnje po isteku ugovora (može, ali ne mora postojati mogućnost otkupa); da rizik i troškove (servis, amortizacija) često snosi davatelj leasinga; da korisnik vraća predmet po isteku ugovora ako ga ne otkupi.
13. Prema tome bi se dalo zaključiti da operativni leasing zapravo više odgovara najmu nego kreditu po svojim pravnim karakteristikama.
14. Međutim, potrošački status ne ovisi o vrsti leasinga.
15. Naprotiv, nije u konkretnom slučaju odlučna priroda ugovora, nego svrha korištenja predmeta leasinga i status osobe koja ga koristi.
16. Naime, prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; u daljnjem tekstu ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
16.1. Dakle, i korisnik operativnog leasinga može biti potrošač ako je ugovor sklopio izvan svoje gospodarske djelatnosti, bez obzira na to što ne stječe vlasništvo nad objektom leasinga.
17. Tako Sud Europske unije u presudi C-45/96 (Bayerische Hypotheken- und Wechsel-Bank AG) zaključuje da je potrošač osoba koja sklapa ugovor radi osobnih potreba, neovisno o vrsti ugovora (kredit, zakup, leasing).
18. Iz stranačkog iskaza tužitelja, kojem je sud poklonio vjeru kao životno uvjerljivom, proizlazi da je tužitelj zaključio predmetni ugovor o operativnom leasingu motornog vozila sa pravnim prednikom tuženika upravo u svrhu uzimanja vozila za osobnu ili obiteljsku uporabu (privatni automobil, bez gospodarske svrhe).
19. Premda prema slovu navedenog ugovora suugovaratelji nisu ugovorili obvezu otkupa predmeta leasinga, on je i dalje zadržao ekonomski učinak sličan potrošačkom ugovoru o korištenju robe.
19.1. U tom specifičnom slučaju navedeni ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora o usluzi.
20. Prema tome treba tužitelja u konkretnom slučaju tretirati kao potrošača spram pravnog prednika tuženika, odnosno u konačnici spram tuženika.
21. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
22. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
23. Nedvojbeno je da se o ugovornim odredbama prema kojoj je otplata leasinga vezana uz valutu CHF te uz promjenu tečaja - nije pojedinačno pregovaralo.
24. Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
25. U odnosu na pitanje o ništetnosti tzv. valutne klauzule vezane za CHF treba istaći sljedeće.
26. U konkretnom slučaju pravni prednik tuženika se, kao davatelj leasinga, obvezao dati tužitelju, kao primatelju leasinga, na korištenje, u obliku operativnog leasinga, predmetni automobil marke Suzuki.
26.1. Visina anuiteta, kako je ugovorena, ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.
27. Valutna klauzula spada u tzv. zaštitne klauzule, odnosno u slučaju kad su obveze stranaka vezane za tečaj CHF navedena klauzula ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana.
28. Međutim, u konkretnom slučaju ova je klauzula postala izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja primatelja leasinga – tužitelja u pogledu vrijednosti obveza, zbog čega te ugovorne odredbe treba prosuditi ništetnima (čl. 87. ZZP).
28.1. Naime, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se uspostavljanjem valutne klauzule nije postigla u konkretnom slučaju, već je naprotiv primjena te klauzule bila razlog, između ostaloga, nestabilnosti u pravima i obvezama stranaka.
29. Prema tome, na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule te promjenu tečaja, tj. odredbe članaka: 3, 4, 6, 7, 8, 9, 13 nepoštene, i prema tome ništetne.
29.1. Navedeno se utvrđenje odnosi po naravi stvari i na referentne odredbe čl. 6.6, 6.7, 6.8, 12.6 i 12.7 općih uvjeta operativnog leasinga motornog vozila.
30. Naime, Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
31. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
32. Prema odredbi članka 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
33. S obzirom na izloženo, očito je da pobijane ugovorne odredbe, odnosno pobijane odredbe općih uvjeta tuženika ne udovoljavaju načelu savjesnosti i poštenja.
34. Tome dosljedno, tužbeni je zahtjev u cijelosti osnovan.
35. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I. izreke.
36. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 27. ožujka 2023. godine.
37. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
38. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
39. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
40. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
41. U svom nalazu i mišljenju (listovi 137-145 spisa) vještakinja Ines Lozić navodi: Ukupan iznos preplata, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate vezane uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, u razdoblju otplate iznosi 797,25 kn, odnosno preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa je 105,80 EUR (Tabela 2, stupac '5').
41.1. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblje otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju otplate iznosi 20.553,30 kn, odnosno preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa je 2.727,92 EUR (Tabela 2, stupac '6').
41.2.Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja iznosi 21.350,55 kn, odnosno preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa je 2.833,72 EUR (Tabela 2, stupac '7').
42. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
43. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.
44. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.
45. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
46. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
47. Radi toga je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke.
48. Prema tome, tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.
49. Pripada stoga tužitelju pravo na naknadu parničnog troška od tužene (članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).
50. Na ime naknade popisanog parničnog troška (listovi 157, 158 i 167 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155 ZPP, tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 4. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 16. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 29. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 9. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 18. kolovoza 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 21. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno iznos od 1.500,00 EUR.
50.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 375,00 EUR na ime PDV-a, te iznos od 400,00 EUR na ime troškova vještačenja.
50.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.275,00 EUR.
51. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja, tj. od 20. siječnja 2026. godine do isplate (čl. 29. st. 1 i 2 ZOO).
52. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.
53. Tuženik je prema izloženom u cijelosti izgubio parnicu.
53.1. Ne pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1 ZPP).
54. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
U Splitu, dana 20. siječnja 2026. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
