REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-728/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Židić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice PJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupaju punomoćnik Ivan Župan i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, na ročištu za objavu i uručenje presude 20. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici PJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 7.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. lipnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke kao i da mu namiri parnični trošak u iznosu od 1.116,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2026. do isplate po istoj stopi, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. svibnja 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da su on kao prodavatelj i tuženica kao kupac 7. svibnja 2024. zaključili ugovor o kupoprodaji motornog vozila Audi A3, 1,9 TDI, registarskih oznaka [registarska oznaka] i da je ugovorena cijena od 9.000,00 eura. Prilikom sklapanja ugovora tuženica mu je platila iznos od 1.500,00 eura, a ostatak se obvezala platiti najkasnije do 20. lipnja 2024. Prema navodima tužbe tuženica je 12. prosinca 2024. platila još dio duga u iznosu od 500,00 eura dok ostatak od 7.000,00 eura nije podmiren do dana podnošenja tužbe iako je tužitelj tuženicu više puta usmeno pozivao da plati taj iznos, a pokušao ju je pozvati na plaćanje i pisanim putem preko odvjetnika. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 7.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. lipnja 2024. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da ništa ne duguje tužitelju. Potvrđuje da su tužitelj i njen suprug DJ pregovarali o kupnji predmetnog automobila i da je dogovorena cijena od 9.000,00 eura od čega je 1.500,00 eura tužitelju plaćeno u gotovini te dodaje da je ona bila prisutna tim pregovorima, ali da ona nije ništa dogovarala ni isplatila 1.500,00 eura već je to obavio njen suprug. Tuženica navodi da je ona neposredno čula da su tužitelj i njen suprug dogovorili da se za auto isplati 1.500,00 eura i da će ostatak njen suprug odraditi tako da umjesto tužitelja izvrši uređenje stana u vlasništvu tužiteljevog šefa FJ te da je njen suprug te dogovorene radove gletanja i bojanja zidova, postavljanja pločica, laminata, podnog grijanja i sanitarija u kupaonici sa svim instalacijama te ugradnju unutarnje stolarije, izradu zidova od knaufa i sastavljanje i postavljanje kompletnog namještaja izvodio od početka svibnja do kraja lipnja 2024. pa je zato i u ugovoru navedeno da ostatak kupoprodajne cijene treba isplatiti do 20. lipnja 2024. kad je dogovoren dovršetak radova i predaja stana. Tuženica navodi i da je svim zaposlenicima u društvu Frigoterm d.o.o. poznato da je njen suprug izveo te radove kao i to da ih je izveo umjesto tužitelja kako bi otplatio automobil. Tvrdi da je predmetni automobil u cijelosti isplaćen i da će podnijeti kaznenu prijavu protiv tužitelja te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 17. lipnja 2025. tužitelj navodi da između njega i tuženice nije postojao nikakav dogovor o kompenzaciji plaćanja kupoprodajne cijene za automobil na način da bi tužitelj pristao da umjesto njenog plaćanja tuženičin suprug izvrši određene radove u stanu u navodnom vlasništvu FJ i ističe da tuženica nije dostavila nijedan dokaz poput računa, ponuda, ugovora, narudžbenica i sl. iz kojeg bi bilo vidljivo da bi njen suprug izvodio ikakve građevinske radove u stanu FJ i koliki bi bili obujam i troškovi tih radova. Navodi i da, ako tuženica tvrdi da je postojao takav dogovor, tada nije jasno zašto je tužitelju plaćeno 500,00 eura na ime povrata duga u prosincu 2024.

4. U podnesku od 23. rujna 2025. tuženica navodi da nije zaprimila tužiteljevu opomenu pred tužbu pa nije mogla doći u zakašnjenje. Dodaje i da je tužba preuranjena jer je tužitelj nije prethodno pozvao na plaćanje pa je treba odbaciti kao takvu.

5. Sud je pročitao ugovor o kupoprodaji motornog vozila (str. 4), potvrdu o uplati (str. 5), opomenu predu tužbu (str. 6, 7) i saslušani su stranke i svjedoci EJ i DJ.

6. Nisu saslušani svjedoci RJ, FJ, IJ i TJ jer je tuženica odustala od tih dokaznih prijedloga.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je 7. svibnja 2024. sklopljen kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj tuženici prodao motorno vozilo Audi A3 1,9 TDI registarskih oznaka [registarska oznaka] za cijenu od 9.000,00 eura i da je tužitelju isplaćen iznos od 1.500,00 eura u gotovini kako to proizlazi iz tužbe i odgovora na tužbu. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li tužba preuranjena.

9. Tuženica u svojem iskazu navodi da su prodaju predmetnog vozila dogovarali tužitelj i njen suprug te da su njoj donijeli ugovor da potpiše i da ga je ona pročitala prije potpisivanja. Da su prodaju vozila dogovarali tužitelj i tuženičin suprug proizlazi i iz iskaza tužitelja i ovog svjedoka s tim da je tužitelj naveo i da ga je začudilo kad je DJ predložio da ugovor glasi na tuženicu, a DJ je rekao da ga je tuženica potpisala na njegovo traženje jer je on htio da joj to bude motivacija da položi vozački ispit. Međutim, iz toga što je tuženica potpisala predmetni ugovor o kupoprodaji proizlazi da ga je ona sklopila kao kupac vozila i na to utvrđenje nema nikakvog utjecala tko je pregovarao o prodaji vozila. Kako je tuženica s tužiteljem sklopila taj kupoprodajni ugovor, obveza plaćanja ugovorene cijene je njena obveza pa je ona pasivno legitimirana u ovoj parnici.

10. U ugovoru o kupoprodaji motornog vozila od 7. svibnja 2024. (str. 4) navedeno je da će tuženica kao kupac ostatak prodajne cijene u iznosu od 7.500,00 eura isplatiti do 20. lipnja 2024. čime su stranke ugovorile rok za ispunjenje obveze i protekom tog dana tuženica je u skladu s čl. 183 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) pala u zakašnjenje. Tuženica pogrešno navodi da ju je tužitelj bio dužan pozvati na plaćanje prije podnošenja ove tužbe jer se ne radi o situaciji kad rok za ispunjenje obveze nije određen i kada prema čl. 183 st. 2 ZOO-a dužnik dolazi u zakašnjenje tek kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu. Tuženica je pala u zakašnjenje već istekom 20. lipnja 2024. pa to što tužitelj nije uspio tuženici uručiti pisanu opomenu pred tužbu, kako to proizlazi iz napomene pošte na koverti (str. 7), nema nikakvog utjecaja na pravodobnost ove tužbe i njena tvrdnja da je tužba preuranjena je neosnovana.

11. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je sa DJ kojeg je znao iz viđenja dogovorio da mu obavi radove postavljanja glazure i pločica u garaži za površinu od 50 m[2] i taj svjedok mu je rekao da će cijena biti od 1.300,00 do 1.500,00 eura što je on prihvatio. Naveo je i da je u to doba FJ, tadašnji direktor, a sada prokurist društva Frigoterm, odlučio uređivati apartmane koji se nalaze preko puta sjedišta društva te da je jedan apartman uređivao RJ, a tužitelj je za drugi apartman predložio i preporučio DJ i doveo je njega i FJ u kontakt, a sve ostalo su oni dogovarali sami. Dodao je da on nije s ovim svjedokom dogovarao da izvodi te radove i rekao je da se ne bavi uređenjem stanova ni ikakvim građevinskim radovima. Tužitelj je pojasnio da je ovaj svjedok još dok je obavljao radove kod njega ostao bez auta i da mu je rekao da ih ne može doći završiti zbog čega je postao upitan i njegov posao s tužiteljevim gazdom pa kako je on tada imao dva automobila i prodavao je Audi, rekao je DJ cijenu od 9.000,00 eura. Tužitelj je iskazao da je svjedok rekao da bi dio odradio, a dio platio i da je on pretpostavio da svjedok misli platiti nakon što završi radove koje je radio za FJ te je dodao da on s njim nije dogovarao nikakvu kompenzaciju. Pojasnio je i da je on svjedoku pripremio 1.500,00 eura za radove koje je obavio kod njega, no svjedok mu je rekao da ostavi taj iznos za auto te da će mu ostatak platiti do datuma koji je naveden u ugovoru jer je očekivao da će do tada biti gotov s poslom kod FJ i dobiti novce. Tužitelj je dalje iskazao da je DJ krajem 2024. za FJ radio neke poslove na jugu Hrvatske koje nije dobro izveo i bio je bezobrazan prema njemu pa je dobio otkaz. On ga je pitao za isplatu ostatka cijene pa mu je u prosincu 2024. DJ platio dio u iznosu od 500,00 eura i iskazao je da je shvatio da mu neće platiti ostatak nakon što je dobio otkaz. Naveo je da nije točno da bi on DJ pozajmio iznos od 500,00 eura i da mu nije ništa pozajmio jer mu je već dugovao za prodani automobil. Dodao je da ga je par puta tražio da plati ostatak cijene te da to nije tražio tuženicu koju nije viđao. Iskazao je i da ga je DJ u prosincu 2024. nazvao i rekao da će mu osiguranje za vozilo biti skupo jer tuženica nikad nije imala na sebe auto i tražio je da naprave novi ugovor u kojem bi kao kupac bio naveden svjedok što je tužitelj odbio. Tužitelj je naveo i da je sa DJ radio kod istog poslodavca i da ga je tamo viđao, da mu je on stalno govorio da će ovo riješite te da nije mislio da će pobjeći sve dok nije dobio otkaz pa je zato tužbu podnio godinu dana nakon sklapanja ugovora. Iskazao je i da je tuženičinog oca EJ prvi put vidio na sudu te da je tijekom travnja i svibnja 2024. bio na radu u Austriji. Tužitelj je naveo i da ga tuženica i njen suprug nikad nisu tražili da im da potvrdu o isplati cijene za vozilo.

12. Tuženica je u svojem iskazu navela i da tužitelju nije ništa platila za predmetno vozilo, da nije zaposlena i da nije ništa s njim dogovarala, a dodala je da joj je suprug rekao da je on s tužiteljem dogovorio da će to otplatiti tako što će odraditi neke poslove nasuprot Frigoterma i da joj je krajem 2024. kad je završio te radove rekao da je time riješio auto. Dodala je i da vozilo nikad nije glasilo na nju i da ga je ona prenijela na supruga kako bi ga mogao registrirati. Iskazala je i da je tužitelja vidjela dva ili tri puta u životu te da ga je viđala u prolazu, u kafiću i da je jednom bila kod njega doma na druženju.

13. Tuženičin otac EJ u svojem je iskazu naveo da mu je poznato da je tužitelj njegovom zetu DJ dao automobil pod račun jer je njegov zet radio dva apartmana, jedan za novce, a drugi pod račun za taj automobil i pojasnio je da mu je to poznato jer je bio sa zetom u firmi gdje je radio apartmane te da tužitelj radi preko puta. Naveo je i da je bio prisutan kad je tužitelj rekao da je on dogovorio uređenje apartmana u vlasništvu njegovog gazde i da će za to dati auto i da je bio prisutan kad je završen prvi apartman i kad je tužitelj rekao njegovom zetu da je to sad za auto, a da će ostalo biti plaćeno. Pojasnio je da je on na tom gradilištu bio dva ili tri puta te da je svaki put bio prisutan i tužitelj. Dodao je i da je tužitelj vozilo dao kad su se počeli izvoditi ti radovi i da on nije bio prisutan kad je ugovor sklapan ni kad je vozilo predano i ne zna zašto je ugovor potpisala njegova kći tuženica, a ne zet. Ovaj svjedok je iskazao da je on zetu pomagao gletati taj apartman, a ne zna je li on tada bio zaposlen u Frigotermu ili je imao obrt. Dodao je i da je bio sa zetom u automobilu i čuo je da telefonski razgovara s tužiteljem o tome da tužitelj donese ugovor za auto na ime DJ, ali je tužitelj rekao da je već napravio jedan ugovor i da neće raditi drugi.

14. Tuženičin suprug DJ je iskazao da je predmetno vozilo glasilo na njega i da ga je on prodao kad je podnesena ova tužba s tim da ga je na sebe prenio tek u prosincu 2024. nakon što je obavljen tehnički pregled. Naveo je da je cijena vozila u cijelosti odrađena radovima tako da je u ugovoru navedeno da je isplaćeno 1.500,00 eura, a to se odnosilo na radove koje je dotad već bio odradio za tužitelja i da mu nije isplatio nikakav iznos dok je ostatak cijene trebao odraditi i da je tužiteljeva ideja bila da se u ugovor napiše da je ostatak cijene 7.500,00 eura. Pojasnio je da je on te radove odradio na uređenju stana u vlasništvu bivšeg direktora Frigoterma FJ tako da je stan unutra kompletno uređen i on je postavio podno grijanje i laminate, knauf i pregradne zidove, pogletao je i obojao zidove, a jedino nije radio struju i vodu. Dodao je i da je njemu poznato da je tužitelj trebao urediti taj stan jer mu je kolega RJ pokazao ponudu za uređenje tog stana, a ne zna je li tužitelj naplatio taj posao. Iskazao je i da je radio s tužiteljem u Frigotermu i da mu ništa nije rekao vezano za predmetni ugovor te da je između njih dvoje krajem 2024. došlo do razmirica jer mu je tužitelj odbio potpisati da je ugovor isplaćen i dodao je da je tužitelj podnio ovu tužbu iz svojevrsne osvete nakon što je on dobio otkaz. Svjedok je naveo i da se uplata od 500,00 eura uopće ne odnosi na vozilo nego na pozajmicu koju mu je tužitelj dao i da ju je uplatio na njegov račun jer tužitelj tada nije bio u Hrvatskoj, a opis plaćanja je tako napisao jer su tada bili u svađi. Dodao je i da su on i tužitelj dogovorili rok u kojem je on trebao izvesti te radove u stanu i da je to datum koji je u ugovoru naveden kao dan do kojeg je trebao platiti ostatak cijene. Naveo je i da je radove većinom izvodio sam i da mu je jedino punac EJ par puta donio užinu i tada je on pokušao nešto gletati i rekao je da je njegov punac o tom ugovoru mogao čuti samo od njega. Poznato mu je da je njegov punac sreo tužitelju u Frigotermu, no ne zna jesu li ikad razgovarali. DJ je naveo i da je tužitelja tražio potvrdu da je auto isplaćen i da je tužitelj to odbio izdati, a nije ga tražio potvrdu da je izvršio radove na stanu jer je išao na povjerenje. Naveo je i da je auto od tužitelja preuzeo dok je još radio radove na njegovoj garaži i prije nego što je počeo raditi na stanu. Dodao je i da se taj stan koji je uređivao nalazi nasuprot sjedišta Frigoterma i kad mu je punac tamo donosio užinu navraćali su i radnici iz Frigoterma, a i tužitelj koji je navraćao svaki dan. Nije radio poseban obračun izvedenih radova i iskazao je da je pristao na tužiteljevu ponudu da ti radovi na stanu pokriju ostatak cijene za vozilo u iznosu od 7.500,00 eura što se odnosilo samo na jedan apartman dok je drugi apartman uređivao kolega RJ kojem je on pomagao i za to mu je RJ platio. Dodao je i da je on upućen u cijelu situaciju jer mu je on pričao o tome te da je za FJ radio i druge radove u apartmanu i to uređenje kupaonice i vanjsko uređenje stubišta i terasa te popravke stubišta koji se ne odnose na ugovor za vozilo i to mu je FJ platio.

15. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka EJ jer iz njegovog iskaza, a i izjave svjedoka DJ da njegov punac saznanja o predmetnom ugovoru može imati samo od njega, proizlazi da on nema nikakvih neposrednih saznanja o predmetnom ugovoru o kupoprodaji vozila i o tome je li cijena plaćena. Također, ovaj je svjedok kao otac tuženice zainteresiran da ona uspije u ovom sporu. Iskaz svjedoka DJ u dijelu u kojem navodi da je ostatak kupoprodajne cijene od 7.500,00 eura otplaćen radovima na uređenju stana u vlasništvu FJ sud nije prihvatio i smatra da je ovaj svjedok tako iskazivao u cilju da njegova supruga tuženica uspije u sporu. Naime, nije logično ni životno da tužitelj s ovim svjedokom, koji je također bio zaposlen kod istog poslodavca FJ, na sebe preuzima obvezu uređenja stana u vlasništvu FJ i potom za to angažira DJ da to napravi kao kompenzaciju za ostatak cijene prodanog automobila čime si nepotrebno komplicira situaciju oko plaćanja kupoprodajne cijene, a pogotovo uzimajući u obzir da je DJ iskazao da ga je FJ i sam angažirao za obavljanje dijela radova u tom stanu za što mu je i platio, a to tvrdnje ovog svjedoka da bi tužitelj s njim dogovarao radove u stanu treće osobe FJ čini dodatno neuvjerljivim. Tuženica je u odgovoru na tužbu navela da je takav navodni dogovor između tužitelja i njenog supruga bio poznat svim zaposlenicima Frigoterma, a potom tijekom postupka odustaje od toga da se saslušaju FJ i RJ i takav potez nije logičan ako bi ti svjedoci trebali potvrditi tvrdnje tuženice i njenog supruga, kako bi to proizlazilo iz odgovora na tužbu i iskaza svjedoka DJ. Iz iskaza tuženice također proizlazi da ona nema neposrednih saznanja o navodnom dogovoru tužitelja i njenog supruga da će njen suprug cijenu vozila kompenzirati obavljanjem građevinskih radova jer je iskazala da joj je suprug to tako ispričao, no tu treba dodati da je u odgovoru na tužbu tvrdila drukčije jer je u njemu navela da je bila prisutna kad su njen suprug i tužitelj pregovarali i da je sama čula kako dogovaraju da će se automobil otplatiti radovima što pridonosi tome da se tuženičine izjave ocjene neuvjerljivima. Tužiteljev iskaz sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, a navode njegovog iskaza potvrđuju i isprave u spisu. Na temelju njegovog iskaza sud je utvrdio da su tužitelj i tuženičin suprug dogovorili da će se cijena isplatiti do 20. lipnja 2024. dokad je DJ trebao završiti radove za FJ i za koje bi dotad trebao biti plaćen.

16. U potvrdi o plaćanju iznosa od 500,00 eura od 12. prosinca 2024. (str. 5) DJ je naveden i kao platitelj i kao primatelj tog iznosa, no iz navoda tužbe i iskaza tužitelja i DJ proizlazi da je ta uplata doista izvršena tužitelju. Na toj potvrdi kao opis plaćanja navedeno je: „vraćanje jebenog duga“. Sud nije prihvatio navod svjedoka DJ da se radilo o povratu pozajmice jer je prihvatio navod tužitelja da se radi o plaćanju dijela cijene za prodani automobil kao logičniji, životniji i neposredno uvjerljiviji. Naime, doista nije vjerojatno da bi tužitelj osobi koja mu već duguje dio kupoprodajne cijene automobila još i pozajmljivao daljnje novčane iznose. Sud je stoga utvrdio da je ovom uplatom od 500,00 eura DJ za tuženicu platio dio kupoprodajne cijene za automobil.

17. Uzimajući u obzir da je u ugovoru navedeno da je tuženica već platila 1.500,00 eura i da je ovom uplatom od 12. prosinca 2024. plaćeno još 500,00 eura te da je ugovorena kupoprodajna cijena od 9.000,00 eura, tuženica tužitelju duguje još 7.000,00 eura pa kako nije predloženim dokazima dokazala da je tužitelju platila taj iznos, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje iznos od 7.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. lipnja 2024. do isplate što je u skladu s čl. 29 ZOO-a jer je tuženica bila dužna platiti tužitelju kupoprodajnu cijenu do 20. lipnja 2024. i istekom tog dana je pala u zakašnjenje.

18. Odluka o parničnom trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku sadržanom u tužbi, podnesku od 17. lipnja 2025. i na zapisniku od 10. prosinca 2025. Tužiteljev trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u zatraženom iznosu od 58,23 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 58,23 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Njegov trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 17. lipnja 2025. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 1. listopada 2025. i 10. prosinca 2025. po 200,00 eura prema Tbr. 9/1 OT, odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojati 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.116,46 eura pa je tuženici naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 20. siječnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Marko Židić

2. odvjetnik Ivan Župan