REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 1704/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica u Bujama, Istarska 22, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.081,71 eura (tisuću osamdeset jedan euro i sedamdeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u kojem je zahtijevao da mu tuženik isplati zatezne kamate koje teku na iznos 1.081,71 eura (tisuću osamdeset jedan euro i sedamdeset jedan cent) od uplate svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kao i da mu isplati 253,42 eura (dvjesto pedeset tri eura i četrdeset dva centa) sa zateznim kamatama.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 193,87 eura (sto devedeset tri eura i osamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 0,10 eura od 2. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos € 0,09 od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 0,10 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 0,09 eura od 2. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 10,26 eura od 2. veljače 2014. do isplate,

- na iznos 10,19 eura od 2. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos 10,12 eura od 2. travnja 2014. do isplate,

- na iznos 10,05 eura od 2. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos 9,98 eura od 2. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos 9,90 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos 9,83 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos 9,76 eura od 2. rujna 2014. do isplate,

- na iznos 9,69 eura od 2. listopada 2014. do isplate,

- na iznos 9,62 eura od 2. studenog 2014. do isplate,

- na iznos 9,54 eura od 2. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos 9,46 eura od 2. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos 9,39 eura od 2. veljače 2015. do isplate,

- na iznos 9,31 eura od 2. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos 9,23 eura od 2. travnja 2015. do isplate,

- na iznos 9,15 eura od 2. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos 9,08 eura od 2. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos 9,00 eura od 2. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos 8,91 eura od 2. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos 8,83 eura od 2. rujna 2015. do isplate,

do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 95,84 eura (devedeset pet eura i osamdeset četiri centa) s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbacuje se zahtjev tužitelja naslovljen kao „eventualno kumulirani tužbeni zahtjev“ koji glasi: „Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 451,48 eura (četiristo pedeset jedan euro i četrdeset osam eura) na ime zateznih kamata koje teku na više plaćene iznose kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, te tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj, od dana svake pojedine uplate do dana 30. rujna 2015., zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. svibnja 2019. do isplate. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.027,50 eura (dvije tisuće dvadeset sedam eura i pedeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 1.430,97 eura (10.781,66 kuna) sa zateznim kamatama od 1. svibnja 2009. do isplate po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.

1. 1. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103399607 dana 6. veljače 2007. (dalje: ugovor o kreditu), kojim mu je odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu 11.300,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je otplata u 180 jednakih mjesečnih anuiteta. Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta iznosio je 95,29 švicarskih franaka uz valutnu klauzulu na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama Banke, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,99 % godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostrano, bez poznate metode i parametara, povećao kamatnu stopu. Na dan isplate kredita srednji tečaj švicarskog franka iznosio je 4,574 kuna, a tijekom otplate tečaj se drastično povećao što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.) koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci Banke. U skladu s čl. 87. ZZP/03. nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene kamatne stope i tečaja valute švicarski franak što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. Sud je vezan za utvrđenja iz kolektivnog postupka zaštite interesa potrošača te se ona imaju primijeniti i u ovom postupku. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/15.) s tuženikom je 28. prosinca 2015. sklopio aneks broj 1 ugovora o kreditu na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Konverzijom nisu otklonjene posljedice ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke, pa mu je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose stečene bez osnove do dana konverzije i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

1. 2. U daljnjem podnesku od 10. listopada 2019. tužitelj je ustrajao na navodima iznijetim u tužbi i tužbenom zahtjevu te je osporio navode i prigovore iz odgovora na tužbu. Na pripremnom ročištu 30. rujna 2020. naveo je da ne osporava izračun konverzije.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti suda. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljem je 28. prosinca 2015. sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja izjednačio je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Dakle, aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eurima od dana sklapanja osnovnog ugovora. Njegova je zakonska obveza bila da tužitelju ponudi sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je imao mogućnost odlučiti da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. U postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu su uzete u obzir. S obzirom na provedenu konverziju tužitelju ne pripada nikakvo potraživanje kako se to navodi u tužbi. Osporio je utvrđenja iznijeta u kolektivnom sporu „Potrošač“. Tužitelju su prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem brošura, reklamnih materijala te od strane djelatnika banke. Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope su također izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Ugovorne strane jasno su u vrijeme sklapanja ugovora očitovale svoju volju da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna kamatna stopa. Na strani tužitelja nije nastupila nikakva šteta koju bi on prouzročio.

2. 1. U podnescima od 9. listopada 2019., 28. kolovoza 2020., 25. srpnja 2022. i 25. srpnja 2024. tuženik je ustrajao na navodima i prigovorima iznijetim u odgovoru na tužbu te je u bitnome ponovio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti s obzirom provedenu konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Ujedno je u podnesku od 9. listopada 2019., u slučaju da sud utvrdi ništetnim pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravodobno istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene u iznosu 319,33 švicarskih franaka sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate.

Po provedenom vještačenju uskladio je iznos tražbine za koju je istaknuo prigovor radi prijeboja s nalazom i mišljenjem vještaka na način da ono iznosi 193,87 eura sa zateznim kamatama kako su one specificirane u t. III. izreke presude.

3. Tužitelj je u podnesku od 20. studenog 2025. (zaprimljen kod ovog suda 24. studenog 2025.) uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu ukupno 1.335,13 eura sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana uplate anuiteta do isplate po osnovi pretplate anuiteta na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak. Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, postavio je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuje isplatu 451,48 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. svibnja 2019. do isplate. Navedeni iznos potražuje po osnovi obračunatih dospjelih zateznih kamata u razdoblju od uplate anuiteta do konverzije (30. rujna 2015.) na preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak.

3. 1. Dakle, tužbeni zahtjev u podnesku tužitelja od 20. studenog 2025. postavljen je u formi u skladu s čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). No, prema ocjeni ovog suda ne radi se o takvoj kumulaciji tužbenih zahtjeva. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu u povodu kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bile istaknute u istoj tužbu u formalnom smislu, a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pri čemu je "kumulirani zahtjev", sadržan u "glavnom" tužbenom zahtjevu, pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjevi u t. I. podneska tužitelja bio odbijen u cijelosti, a podredni eventualno kumulirani zahtjev prihvaćen. Zbog toga je odbačen dio zahtjeva koji je tužitelj naslovio kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao nedopušten te je odlučio kao u t. II. izreke rješenja.

3. 2. Tužitelj je u podnesku od 20. studenog 2025. u t. I. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na početni zahtjev za 95,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama, čemu se tuženik nije protivio, to je u skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrđeno da je u tom dijelu tužba povučena te je riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

4. Rješenjem ovog suda posl. br. P 1704/2019-15 od 30. rujna 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž 4488/2020-2 od 11. veljače 2021.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 8-9), otplatni plan, (str. 10-13), pregled prometa po kreditu (str. 14-21), obavijest o promjeni kamatne stope s otplatnim planom (str. 22-26, 142-143), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 38- 40), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 41-46), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 47), promidžbeni materijali tuženika (str. 88-103), dopis od 7. lipnja 2013. (str. 104-105), priopćenje HNB-a od 21. siječnja 2015. (str. 106-112), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (str. 113-116), obavijest (str. 117), priopćenje HNB-a od 16. ožujka 2015. (str. 118), priopćenje Ministarstva financija (str. 119), očitovanje – pisani iskaz ŽV (str. 235-236), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš od 6. srpnja 2024. (str. 389-422) te dopuna nalaza i mišljenja od 7. listopada 2025. (str. 451-460). Pored toga saslušan je tužitelj (str. 477-478).

5. 1. Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni jer su na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Pritom je za napomenuti da je tuženik u tijeku postupka odustao od izvođenja personalnih dokaza (saslušanjem svjedoka ŠV i VV).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Prigovor radi prijeboja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je između stranaka 28. prosinca 2015. sklopljen aneks broj 1 ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.

8. Nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita 6. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103399607 dana 6. veljače 2007. (dalje: ugovor o kreditu), kojim mu je odobren stambeni kredit za adaptaciju u iznosu 11.300,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Korisnik kredita se obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 180 jednakih mjesečnih anuiteta sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan plaćanja. Mjesečni anuitet ugovoren je u visini 95,29 švicarskih franaka s ugovorenim dospijećem svakog prvog dana u mjesecu. Također su ugovorili da je redovna kamata promjenjiva i da na dan sklapanja ugovora iznosi 5,99 % godišnje. U razdoblju od 7. veljače 2007. do 31. ožujka 2009. kamatna stopa bila je 5,99 %, od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2011. 6,30 %, od 1. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. 5,95 %, a od 1. siječnja 2014. do konverzije 3,23 % u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.). Kamata se obračunava u švicarskim francima te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je korisnik kredita bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je korisnik kredita imao status potrošača u skladu s odredbama ZZP/03. .

8. 1. Stranke su 28. prosinca 2015. sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103399607 u skladu ZID ZPK/15. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije kredita iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora po realiziranoj otplati bio je 6.036,64 švicarskih franaka, dok je iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio 3.954,48 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. Tužitelju je takvim izračunom utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćen iznos (pretplata) koja je korištena za namirenja obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, odnosno za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti. Ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio je 704,90 eura, a kako je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja aneksa broj 1 (28. prosinca 2015.) vršena otplata kredita nastala je daljnja preplata u iznosu 32,52 eura, pa ukupni iznos preplate je iznosio 734,42 eura (5.556,08 kuna) kako je to utvrđeno u čl. 5.3. aneksa.

9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može osnovano zahtijevati isplatu po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je s tuženikom sklopio sporazum o konverziji u skladu sa ZID ZPK/15.

10. Kako tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“), to je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi da li se i u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplatu većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.

10. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost zahtjeva u tom dijelu, u bitnome, naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj kao potrošač u postupnosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijale za stambene kredite, kako je to isticao u tijeku ovog postupka, samo po sebi ne dokazuje da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Valja istaknuti da su i takvi materijali bili jednostrano sastavljeni od strane tuženika.

10. 7. Tužitelj je u postupku iskazao da su mu u Banci ponudili sklapanje ugovora o kreditu u valuti švicarski franak, kao najpovoljniju opcija za njega. Nije mu bilo ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti. U Banci mu ništa posebno nije bilo rečeno glede valute švicarski franak, pa tako ni glede kretanja tečaja za prethodno razdoblje, niti projekcije kretanja tečaja za buduće razdoblje. Ugovor o kreditu sastavila je banka; na njegov sadržaj nije mogao utjecati. Pročitao je ugovor o kreditu, odnosno što se iz tog ugovora može pročitati. Bilo mu je jasno ono osnovno, a to je broj rata, visina anuiteta i odobreni iznos kredita. Dodatna pojašnjenja sadržaja ugovora nije tražio.

10. 8. Iz iskaza tužitelja, koji je pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bio razumljivo obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazan mu je kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule.

10. 9. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.

10. 10. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. U konkretnom je slučaju početna kamatna stopa iznosila 5,99 % da bi tijekom otplate narasla i na 6,30 %. Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10. 11. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

10. 12. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.

11. Slijedom navedenog, kao prethodno pitanje, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (čl. 8. t. 1. i 2). ugovora) i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak (čl. 7. t. 3. ugovora).

12. Suprotno navodima tuženika, sklapanje aneksa broj 1. ugovora o kreditu (sporazuma o konverziji), samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

12. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15. kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Odredbama ZID ZPK/15., a niti u sporazumima sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15., odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

12. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – ZV protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15. predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

12. 3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. – XZ protiv Ibercaja Banco SA nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. 4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim, to ne znači, kako to ističe tuženik, da tužitelju ne pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

12. 5. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka i to prema početnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju tuženika na dan isplate ugovora o kreditu.

13. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 6. srpnja 2024. Na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. više je uplaćeno ukupno 46,51 eura (tzv. pozitivna pretplata), dok je po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita više uplaćeno na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, 1.288,62 eura (tzv. pozitivna pretplata). Ukupna pretplata iznosi 1.335,13 eura. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio pretplatu u iznosu 704,90 eura koja je korištena za namirenje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Izračun konverzije je proveden ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK15. Konverzijom kredita izvršeno je samo izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u eurima, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po kreditu u švicarskim francima sa svim promjenama kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. koje su korištene za namirenje simulirane otplate kredita u valuti euro sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po euro kreditu.

13. 1. U dopuni nalaza i mišljenja od 7. listopada 2025. vještak je utvrdio da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope u razdoblju do 30. rujna 2015. iznose ukupno 29,79 eura, dok zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015. ukupno iznose ukupno 421,69 eura, sveukupno 451,48 eura. Iz tablice br. 1. u dopuni nalaza i mišljenja vidljivo je da je vještak utvrdio datum uplate za svaki pojedini anuitet te od tog dana računao tijek zateznih kamata na preplaćene iznose. Tečajne razlike u odnosu na početni tečaj nastaju prije 30. rujna 2015. i na svaku pojedinu razliku se obračunavaju zatezne kamate do 30. rujna 2015., odnosno zatezne kamate obračunavaju se na svaki pojedinačni preplaćeni iznos u anuitetima do 30. rujna 2015. Tuženik je na dan 30. rujna 2015. kroz utvrđenu preplatu iz konverzije priznao dio duga, pa je za sve navedeno valjalo sačiniti obračun na isti dan kako bi se vidjelo koliko je ukupno potraživanje na dan 30. rujna 2015. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015., potom pojedinačne tečajne razlike u anuitetima, te potom razlika u glavnicama u skladu s čl. 171. i 172. ZOO/05.

Ukupna razlika na dan 30. rujna 2015. s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za pretplatu iz konverzije iznosi 1.081,71 eura. Dakle, iznos pretplate od 704,90 eura prebijen je u cijelosti s iznosom zateznih kamata na pretplatu s osnova promjene kamatne stope i tečaja za 451,48 eura, te je za daljnju razliku u iznosu 253,42 eura prebijen s iznosom potraživanja s osnove pretplate kamatne stope i tečaja. Prema tome, pretplata s osnova promjenjive kamatne stope i promjene tečaja umanjena za ostatak neprebijene pretplate iz konverzije (253,42 eura) iznosi 1.081,71 eura.

13. 2. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni na njegovu dopunu. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu, kao argumentirane, jasne i objektivne. Vještak je u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja.

14. Uzimajući u obzir izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u konkretnom slučaju je utvrđeno da tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti te on nije konverzijom stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Tužitelj je sklapanjem sporazuma o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos pretplate do 30. rujna 2015. (704,90 eura) budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do dana konverzije 30. rujna 2015. ukupno preplatio 1.335,13 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Na preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, teku zatezne kamate od dana uplate anuiteta i koje do 30. rujna 2015. iznose 451,48 eura. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj na temelju čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

16. Iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 171. i 172. ZOO/05. jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije 30. rujna 2015., nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

17. S obzirom na to da ukupno dospjele zatezne kamate obračunate na pozitivnu pretplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi od uplate do 30. rujna 2015. iznose 451,48 eura, a da pretplata priznata tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 704,90 eura, valjalo je po prijeboju navedenih tražbina, za daljnju razliku neprebijene pretplate iz konverzije od 253,42 eura umanjiti iznos koji tužitelju pripada po osnovi preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije (1.335,13 eura). Slijedom toga tužitelju pripada pravo na restituciju 1.081,72 eura (1335,13 eura – 253,42 eura) na ime pretplate na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena. Slijedom navedenog je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

18. Stoga, u preostalom dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata koje teku na iznos 1.335,13 eura od uplate svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kao i u djelu u kojem potražuje isplatu pretplate u daljnjem iznosu 259,02 eura sa zateznim kamatama tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen (t. II. izreke presude).

19. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.

19. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

19. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka izjavio prigovor radi prijeboja tražbine koje ima prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamata bila niža od početno ugovorene, uvećano za zatezne kamate kako je to specificirano u t. III. izreke.

20. 1. Prigovor radi prijeboja nije osnovan. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope jer tužitelj uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope u odnosu na početnu nije stekao ništa bez osnove, pa ne može ni postojati obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO/05. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

21. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

22. 1. Prema čl. 154. st. 2. ZPP–a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

22. 2. Tužitelj je u sporu uspio u pogledu osnove 100 % i visine 81 %. To znači da uspjeh tuženika u postupku u odnosu na osnovu iznosi 0 %, a u odnosu na visinu 19 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspio tužitelj (90,5 %) od manjeg postotka uspjeha tuženika (9,5 %) dobije se 81 %, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi 81 % opravdanog troška.

22. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka i to za zastupanje kod sastava tužbe 100,00 bodova, sastava podnesaka od 14. listopada 2019. i 20. studenog 2025. (zaprimljen kod ovog suda 24. studenog 2025.) po 100 bodova, kod pristupa ročištima 30. rujna 2020., 15. ožujka 2023., 25. studenog 2025. i 15. prosinca 2025. po 100 bodova, ukupno 700,00 bodova, odnosno 1.400,00 eura, uvećano za PDV 25 % 350,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura te troškove financijskog vještačenja ukupno 700,00 eura.

22. 4. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP–a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT-e), kod pristupa ročištima 30. rujna 2020., 15. ožujka 2023., 25. studenog 2025. i 15. prosinca 2025. po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT–e), te kod sastava obrazloženih podnesaka od 14. listopada 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 20. studenog 2025. (usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka) po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. OT–e), ukupno 1.400,00 eura, uvećano za PDV 25 % 350,00 eura (tbr. 46. OT-e), ukupno 1.750,00 eura. Pored toga priznat mu je trošak financijskog vještačenja u iznosu 700,00 eura te podmireni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019.). Time opravdani troškovi postupka tužitelja iznose 2.503,09 eura, od čega 81 % iznosi 2.027,50 eura.

22. 5. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP–a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

22. 6. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.027,50 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.

U Pazinu 20. siječnja 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.