Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1222/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Vitomira Boića, suca izvjestitelja i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Predrag Brlečić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Brlečić & Parneri j.t.d. u Varaždinu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Željka Zrnčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-225/2019-68 od 8. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Privredne banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-225/2019-68 od 8. listopada 2025. u stavku I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Privredne banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-225/2019-68 od 8. listopada 2025. u stavku II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 8.610,24 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (st. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu a do zatraženog iznosa od 1.067,01 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan (st. II. izreke).

1.1. Rješenjem suda prvoga stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu br. 9011781268 od 11. kolovoza 2006., smatra se povučenim (st. I. izreke), a naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.849,57 EUR (slovima: dvije tisuće osamsto četrdeset devet eura i pedeset sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO -a), tekućom od 8. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana (st. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke i na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, koji je tužbeni zahtjev temeljen na presudi VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenoj povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka je izmijenjen. Konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata je priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice, pa je neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uredio je pitanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome ZID ZPK je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima pa je jasno da njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi . Sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, jer je sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija . Tužena smatra da je takvo stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti. Vezano za dio presude kojom je utvrđena ništetnost pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora ističe se da je tužiteljica ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatila potpisom istoga, pa je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana. Iz ponašanja tužiteljice prilikom potpisa ugovora, ali i tijekom razdoblja otplate utvrđuje se da se ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika da bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja, pa je nesporno da su tužiteljici takve promjene bile jasne i razumljive. Tuženik je mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom. Banka je tijekom ugovornog odnosa ugovornu kamatu mijenjala zbog promjena tržišnih uvjeta, međutim tužiteljica ni jednom nije prigovorila povećanju stope redovne kamate, niti je zatražio raskid Ugovora o kreditu. Odluka kojom se ugovornu odredbu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope utvrđuje ništavom, nema uporišta u zakonskim propisima, niti u provedenom postupku . Ovakvo utvrđenje ukida pravo tuženika da uopće ugovara promjenjivu kamatnu stopu. U odnosu na utvrđenje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, ističe se da sud niti ne obrazlaže na koji je način navedeno utvrdio, a niti se referira na navod da je valutna klauzula zakonom dopuštena i uobičajeno korištena klauzula u ugovorima o kreditu, pa nije „nečija špekulacija“. Tužiteljica je svojevoljno ušla u ugovorni odnos s tuženikom, pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a na sadržaj ugovora ni u kom trenutku nije prigovorio . Presuda se temelji na vještačenju čiji je zadatak bio pogrešan, jer tužiteljica nije dokazala da je promjena stope/tečaja bila neopravdana. Stranke su ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke, pa se nalaz vještaka i presuda temelji na pogrešnoj premisi da bi kamata i tečaj trebali ostati na razini početno ugovorenog . Dosudom utuženog iznosa sud je de facto i Dodatak ugovoru o kreditu utvrdio ništetnim. Osporava se i odluka o neosnovanosti prigovora zastare, jer se pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog zahtjeva na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, odnosno uz datum donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda u RH. Svaka sudska odluka treba sadržavati jasne, razumljive i provjerljive argumente i stavove, usklađene i konzistentne s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima, dok pobijana presuda ne predstavlja to ostvarenje ustavnih načela jer je sud odstupio od ustaljene sudske prakse. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka koju smatra nezakonitom. Rješenje u dijelu koji se odnosi na troškove postupka u suprotnosti je sa obrazloženjem presude, jer sud nije uzeo u obzir djelomični uspjeh u sporu, te je trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2 ZPP-a. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2. 1. Sadržajno tužena pobija stavak I. izreke presude, te stavak II. izreke rješenja.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Pravilno je sud utvrdio da se prigovori tužene nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. U obrazloženju pobijane odluke je između ostalog navedeno:

- da su stranke 11. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.995,59 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita

- da je 8. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž -6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak

- da je utvrđeno iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužiteljicu kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je sporno da li tužiteljica može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK

- da se radi o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo na ovaj parnični predmet

- da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava

- da se prema čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi

- da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor

- da je tuženik trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu

- da je na te okolnosti tuženik predložio saslušanje osobnog bankara i javnog bilježnika, a od kojih dokaznih prijedloga je tijekom postupka odustao

- da se o pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit uzela u svrhu adaptacije stambenog objekta, te dijelom za otplatu ranijeg kredita

- da joj je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljnija opcija

- da je konverziju kredita prihvatila iz razloga što su tada bili u teškoj situaciji

- da ju nitko nije upozoravao na rizike vezano za kredit u CHF već im je samo rečeno da je to najpovoljniji kredit uz nisku stopu kamate

- da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane Banke i nije mogla utjecati na pojedine odredbe Ugovora, imala je opciju ili potpisati Ugovor ili ne

- da su rate kredita rasle su od početnih 2.700,00 kn do otprilike 4.300,00 kn

- da je Dodatak Ugovora o kreditu također bio unaprijed pripremljen od strane Banke

- da tuženik nije dokazao da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski

- da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, a tužena nije dokazala drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda

- da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kredi tiranju ("Narodne novine", broj 102/15), u odredbi članka 19.b propisano načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR

- da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule

- da okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita

- da je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, pa takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo

- da je iz financijsko -knjigovodstvenog vještačenja, po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasto Santo Olđa utvrđen izračun preplate, koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji, te je utvrđeno da preostala razlika više plaćenog iznosi 8.610,24 EUR

- da je tuženik naveo da je na nalaz i mišljenje vještakinje iznio samo prigovore pravne naravi, a da na matematički izračun vještaka nema primjedbi

- da je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 8.610,24 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospjelosti do isplate

- da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je odluka o naknadi parničnog troška donesena primjenom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a.

7. Tužena tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, osporava tužbeni zahtjev navodom da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu temeljem Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), stranke sporazumno riješile posljedice eventualne ništetnosti, pri čemu su sve uplate uzete u obzir, pa da tužiteljica neosnovano zahtijeva isplatu temeljem utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

8. Na žalbene navode valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanoj u navedenom Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 249/2014 i Rev-2221/2018.

9. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala.

10. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP -a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema spornim odredbama nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da ne postoji tražbina tužiteljice jer da je sklapanjem Aneksa ugovora u cijelosti obeštećena. Naime, sklapanjem Aneksa ugovoru nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti citiranih odredbi.

15. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora izvršena je temeljem ZIDZPK, a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZPK, na način kako to nalaže zakon. Odredbama ZIDZPK, a niti Aneksom ugovora, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF i s kamatom koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke. Svrha ZIDZPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

16. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

17. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica više platila tuženoj, zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, uzimajući u obzir i iznos preplate utvrđene u konverziji, iznos od 8.610,24 EUR-a. Kako tužiteljica nije obeštećena konverzijom, to ima pravo na restitucijski zahtjev za utvrđeni iznos preplate s osnova ništavosti spornih odredbi u navedenom iznosu.

18. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" . Slijedom toga, neosnovano tuženik navodi da tužiteljica nema pravo na povrat stečenog bez osnove.

19. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je da je unatoč provedene konverzije,

uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji, preostala razlika više plaćenog od 8.610,24 EUR-a.

20. Stoga, prema odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 1111. ZOO-a tužiteljica ima pravo od tužene zahtijevati isplatu iznosa koji je tužena primila na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom tekućom od izvršenih uplata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer je tužena nepošteni stjecatelj.

21. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO-a koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev - 2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. travnja 2019. zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

23. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25) te sukladno postavljenim zahtjevima. Prilikom donošenja odluke o naknadi troškova postupka u svakom pojedinom predmetu pred nacionalnim sudom, potrebno je voditi računa i o kvalitativnom i o kvantitativnom uspjehu tužitelja u sporu, posebno respektirajući stav ES u tom pogledu. O tome je li u skladu s načelom s načelom djelotvornosti to da se potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe, ES se bavio u predmetu ABC (presuda od 16. srpnja 2020., spojeni predmeti C-224/19 i C-259/19).

24. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud trebao dosuditi razmjerni trošak parničnog postupka u odnosu na smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva, valja istaći da nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni, iako je uspjela u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

25. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ 26. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u stavku I. izreke presude, a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u stavku II. izreke.

27. U preostalom, a nepobijanom dijelu (st. II. izreke presude, te st. I. izreke rješenja) presuda i rješenje suda prvog stupnja ostaju neizmijenjeni (čl. 365. st. 1. ZPP).

28. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke drugostupanjskog rješenja).

U Velikoj Gorici 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina