Poslovni broj: P-738/2021-31

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužiteljice IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Miliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 418-50/3967592, zaključenog u Splitu, dana 14. ožujka 2007. godine, između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 13.769,50 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužiteljica kao korisnica kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu.

II Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj: 418-50/3967592, zaključenog u Splitu, dana 14. ožujka 2007. godine, između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime preplate s naslova primjene valutne klauzule CHF iznos od 2.510,86 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 6,76 EUR od 31.10.2008. godine,

- na iznos od 1,01 EUR od 30.11.2008. godine,

- na iznos od 8,32 EUR od 31.12.2008. godine,

- na iznos od 9,44 EUR od 31.1.2009. godine,

- na iznos od 9,95 EUR od 28.2.2009. godine,

- na iznos od 8,86 EUR od 31.3.2009. godine,

- na iznos od 9,14 EUR od 30.4.2009. godine,

- na iznos od 6,92 EUR od 31.5.2009. godine,

- na iznos od 5,29 EUR od 30.6.2009. godine,

- na iznos od 5,72 EUR od 31.7.2009. godine,

- na iznos od 6,58 EUR od 31.8.2009. godine,

- na iznos od 6,51 EUR od 30.9.2009. godine,

- na iznos od 5,64 EUR od 31.10.2009. godine,

- na iznos od 7,27 EUR od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 8,58 EUR od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 10,44 EUR od 31.1.2010. godine,

- na iznos od 10,02 EUR od 28.2.2010. godine,

- na iznos od 12,54 EUR od 31.3.2010. godine,

- na iznos od 12,06 EUR od 30.4.2010. godine,

- na iznos od 13,00 EUR od 31.5.2010. godine,

- na iznos od 21,08 EUR od 30.6.2010. godine,

- na iznos od 19,42 EUR od 31.7.2010. godine,

- na iznos od 24,50 EUR od 31.8.2010. godine,

- na iznos od 22,74 EUR od 30.9.2010. godine,

- na iznos od 19,92 EUR od 31.10.2010. godine,

- na iznos od 25,88 EUR od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 33,46 EUR od 31.12.2010. godine,

- na iznos od 28,09 EUR od 31.1.2011. godine,

- na iznos od 29,98 EUR od 28.2.2011. godine,

- na iznos od 27,58 EUR od 31.3.2011. godine,

- na iznos od 28,01 EUR od 30.4.2011. godine,

- na iznos od 38,18 EUR od 31.5.2011. godine,

- na iznos od 39,17 EUR od 30.6.2011. godine,

- na iznos od 47,35 EUR od 31.7.2011. godine,

- na iznos od 43,02 EUR od 31.8.2011. godine,

- na iznos od 38,27 EUR od 30.9.2011. godine,

- na iznos od 37,06 EUR od 31.10.2011. godine,

- na iznos od 36,70 EUR od 30.11.2011. godine,

- na iznos od 38,92 EUR od 31.12.2011. godine,

- na iznos od 40,86 EUR od 31.1.2012. godine,

- na iznos od 41,12 EUR od 29.2.2012. godine,

- na iznos od 39,78 EUR od 31.3.2012. godine,

- na iznos od 40,68 EUR od 30.4.2012. godine,

- na iznos od 41,30 EUR od 31.5.2012. godine,

- na iznos od 40,26 EUR od 30.6.2012. godine,

- na iznos od 40,54 EUR od 31.7.2012. godine,

- na iznos od 39,76 EUR od 31.8.2012. godine,

- na iznos od 38,07 EUR od 30.9.2012. godine,

- na iznos od 39,87 EUR od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 40,73 EUR od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 40,13 EUR od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 36,73 EUR od 31.1.2013. godine,

- na iznos od 39,61 EUR od 28.2.2013. godine,

- na iznos od 39,87 EUR od 31.3.2013. godine,

- na iznos od 38,74 EUR od 30.4.2013. godine,

- na iznos od 35,22 EUR od 31.5.2013. godine,

- na iznos od 35,14 EUR od 30.6.2013. godine,

- na iznos od 36,00 EUR od 31.7.2013. godine,

- na iznos od 37,38 EUR od 31.8.2013. godine,

- na iznos od 39,30 EUR od 30.9.2013. godine,

- na iznos od 38,31 EUR od 31.10.2013. godine,

- na iznos od 39,01 EUR od 30.11.2013. godine,

- na iznos od 39,80 EUR od 31.12.2013. godine,

- na iznos od 40,30 EUR od 31.1.2014. godine,

- na iznos od 41,34 EUR od 28.2.2014. godine,

- na iznos od 727,63 EUR od 31.3.2014. godine,

do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime preplate s naslova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 613,06 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 2,30 EUR od 31.5.2008. godine,

- na iznos od 5,55 EUR od 30.6.2008. godine,

- na iznos od 3,64 EUR od 31.7.2008. godine,

- na iznos od 3,74 EUR od 31.8.2008. godine,

- na iznos od 4,87 EUR od 30.9.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.10.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 30.11.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.12.2008. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 31.1.2009. godine,

- na iznos od 6,69 EUR od 28.2.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.7.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.8.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.9.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.1.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 28.2.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.7.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.8.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.9.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.12.2010. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.1.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 28.2.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.3.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.4.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 31.5.2011. godine,

- na iznos od 10,57 EUR od 30.6.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 31.7.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 31.8.2011. godine,

- na iznos od 9,85 EUR od 30.9.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2011. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 29.2.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.4.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.5.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.6.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.7.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.8.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.9.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 28.2.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.4.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.5.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.6.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.7.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.8.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.9.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.10.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 30.11.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.12.2013. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.1.2014. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 28.2.2014. godine,

- na iznos od 7,80 EUR od 31.3.2014. godine,

do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici.

i r i j e š i o j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 2.215,90 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.215,90 eura, a do zatraženog iznosa od 2.690,02 eura.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu, u protuvrijednosti iznosa od 13.769,50 CHF, s rokom otplate 84 mjeseca. Iz odredbi navedenog Ugovora da je razvidno kako je banka zadržala sebi pravo jednostrano mijenjati utanačene odredbe istog bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorenih kamata što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takvim postupanjem banke da e narušava nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi. Banka prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora nije tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora. Izravna posljedica predmetnih članaka ugovora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci banke te CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, da se očituje u tome da je tužiteljica svoju kreditnu obvezu preplatila u iznosu od 24.431,74 kune, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos da je tuženik stekao bez ikakve osnove. Visoki trgovački sud RH da je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je naveo kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina MK, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Ističe prigovor zastare i mjesne nenadležnosti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o kreditu od 14. ožujka 2007. ( l.s. 9-11, 24, 25), nalaz i mišljenje vještaka izrađenog prije sudskog postupka ( l.s. 12-23), otplatni plan i obavijesti tuženika ( l.s. 44-61), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 117-123, 135-140), saslušao tužiteljicu. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i na ročištu od 25. studenog 2025. su predložile zaključiti glavnu raspravu. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka te pribave podataka od Ministarstva financija.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer ugovorna klauzula iz Ugovora o kreditu od 14. ožujka 2007. kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora predstavlja nepoštenu odredbu ugovora. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a posebno odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP/14), odnosno čl 54. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 19/22, 59/23), koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te I Editores SA protiv IKP i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji o nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ttom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbe unaprijed formuliranog Ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, jer bi i ona, čije je prebivalište na području ovog suda, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i teškoćama. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost suda u Zagrebu. Slijedom toga, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016,u daljnjem tekstu: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 46. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Tužiteljica ima prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

7. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu, dok je sporno je li ugovorena valutna klauzula ništetna i je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nakon izrade nalaza i mišljenja tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila u skladu s izračunom vještaka. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

9. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 14. ožujka 2007. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,20 % godišnje te da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

10. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je valutna klauzula ništetna, kao i da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

12. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

13. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 15. veljače 2021., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

15. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte ( odluke, opći akti) koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

18. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 2. Ugovora: „Redovna kamata: 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.

19. Tužiteljica je priložila obavijesti o promjeni kamatne stope ( od 19. studenog 2007., 14. svibnja 2008., 11. veljače 2009., 15. rujna 2011.), ali u tim obavijestima tuženik nije navodio razloge zbog kojih dolazi do promjene. Tuženik je u nedostatku odgovarajućih propisa o tome u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1215/17, od 26. lipnja 2019.

20. Sud je nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Ante Mrčele prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan. Vještak je naveo da je u tablici iskazao razlike anuiteta u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata i tečaja, za razdoblje od 30. travnja 2007. do 31. ožujka 2014., tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti, u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 23.537,20 kuna, što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunato po spomenutom fiksnom tečaju konverzije, 3.123,92 eura. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je naveo kako je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao razlike anuiteta, kamata i tečaja za razdoblje od 30.4.2007. do 31.3.2014. godine, tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti i to kako slijedi: a) Razlike anuiteta u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 23.537,20 kuna (stupac 11.b, red ukupno), što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunato po spomenutom fiksnom tečaju konverzije, 3.123,92 € (stupac 11.c, red ukupno). b) Razlike kamata u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 4.619,05 kuna (stupac 12., red ukupno), protuvrijednosti u eurima iznosi 613,06 € (stupac 12.a, red ukupno). c) Razlike tečaja u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 18.918,15 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednosti u eurima iznosi 2.510,86 € (stupac 13.a, red ukupno).

21. Nakon nalaza i mišljenja ( i dopune) vještaka, tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mrčeli bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužiteljice proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužiteljica potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 te da je ugovor o kreditu tužiteljica sklopila radi kupnje automobila, a kako proizlazi iz njenog iskaza i što nije izvedenim dokazima dovedeno u sumnju. Pravni interes tužiteljice postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO. Tužiteljica je već u tužbi predložila provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je u ovakvoj vrsti postupka uobičajeno uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, odnosno tužiteljica je nakon vještačenja ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora, kako je i navela do zaključenja prethodnog postupka. Zbog navedenog se ne radi o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva podneskom od 21. kolovoza 2025.

22. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

23. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja međutim nije utvrđena ništetnost same odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nego samo odredba o načinu promjene kamatne stope odlukom banke što da znači da se kamata i dalje smije mijenjati, ali ne na štetu potrošača. Sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju. Naime, osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje, zbog čega je odlučeno kao u točki V izreke presude.

24. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

25. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

26. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

27. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužiteljici, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 30. siječnja 2024., 5. studenog 2024. i 21. kolovoza 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanja na ročištu od 12. veljače 2024., 29. kolovoza 2025. i 25. studenog 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja ( 550 eura) ukupno iznosi 2.215,90 eura. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za vještačenje provedeno prije sudskog postupka jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužiteljicu nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023).

28. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 20. siječnja 2026.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.