REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-710/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ZOU Zlatko Gregurić i dr. odvjetnicima iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima OD Metelko i dr. odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti, isplate stečenog bez osnove, i dr., nakon javne i glavne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju LA, [adresa], 48260 KRIŽEVCI , OIB: [osobni identifikacijski broj] plati s osnova preplata zbog ništetne valutne klauzule tj. tečajnih razlika u valuti CHF iznos od 9.015,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1.08.2015. do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, tekućima od dana:

02.09.2005. na iznos od 11,47 EUR

02.10.2005. na iznos od 9,58 EUR

02.11.2005. na iznos od 8,93 EUR

02.12.2005. na iznos od 8,53 EUR

02.01.2006. na iznos od 8,90 EUR

02.02.2006. na iznos od 5,67 EUR

02.03.2006. na iznos od 0,22 EUR

02.09.2006. na iznos od 0,41 EUR

02.11.2008. na iznos od 21,71 EUR

02.01.2009. na iznos od 26,47 EUR

02.02.2009. na iznos od 28,40 EUR

02.03.2009. na iznos od 30,36 EUR

02.04.2009. na iznos od 24,52 EUR

02.05.2009. na iznos od 24,12 EUR

02.06.2009. na iznos od 17,74 EUR

02.07.2009. na iznos od 10,26 EUR

02.08.2009. na iznos od 13,34 EUR

02.09.2009. na iznos od 18,76 EUR

02.10.2009. na iznos od 13,48 EUR

02.11.2009. na iznos od 12,97 EUR

02.12.2009. na iznos od 19,24 EUR

02.01.2010. na iznos od 24,27 EUR

02.02.2010. na iznos od 30,85 EUR

02.03.2010. na iznos od 29,26 EUR

02.04.2010. na iznos od 40,57 EUR

02.05.2010. na iznos od 38,12 EUR

02.06.2010. na iznos od 40,81 EUR

02.07.2010. na iznos od 70,93 EUR

02.08.2010. na iznos od 64,26 EUR

02.09.2010. na iznos od 88,78 EUR

02.10.2010. na iznos od 76,62 EUR

05.11.2010. na iznos od 62,59 EUR

02.12.2010. na iznos od 97,46 EUR

02.01.2011. na iznos od 113,44 EUR

02.02.2011. na iznos od 101,49 EUR

02.03.2011. na iznos od 105,17 EUR

02.04.2011. na iznos od 95,16 EUR

02.05.2011. na iznos od 96,27 EUR

02.06.2011. na iznos od 128,03 EUR

02.07.2011. na iznos od 133,28 EUR

02.08.2011. na iznos od 169,45 EUR

02.09.2011. na iznos od 164,33 EUR

02.10.2011. na iznos od 135,94 EUR

02.11.2011. na iznos od 135,26 EUR

02.12.2011. na iznos od 133,27 EUR

02.01.2012. na iznos od 140,62 EUR

02.02.2012. na iznos od 148,83 EUR

02.03.2012. na iznos od 149,02 EUR

02.04.2012. na iznos od 143,89 EUR

02.05.2012. na iznos od 145,58 EUR

02.06.2012. na iznos od 148,73 EUR

02.07.2012. na iznos od 145,73 EUR

02.08.2012. na iznos od 145,96 EUR

02.09.2012. na iznos od 143,07 EUR

02.10.2012. na iznos od 137,35 EUR

02.11.2012. na iznos od 143,93 EUR

02.12.2012. na iznos od 145,81 EUR

02.01.2013. na iznos od 145,96 EUR

02.02.2013. na iznos od 136,43 EUR

02.03.2013. na iznos od 142,56 EUR

02.04.2013. na iznos od 144,22 EUR

03.05.2013. na iznos od 140,55 EUR

02.06.2013. na iznos od 130,22 EUR

02.07.2013. na iznos od 124,98 EUR

02.08.2013. na iznos od 130,39 EUR

02.09.2013. na iznos od 134,73 EUR

02.10.2013. na iznos od 142,71 EUR

02.11.2013. na iznos od 138,86 EUR

02.12.2013. na iznos od 140,94 EUR

02.01.2014. na iznos od 142,37 EUR

02.02.2014. na iznos od 143,22 EUR

02.03.2014. na iznos od 145,62 EUR

02.04.2014. na iznos od 143,92 EUR

02.05.2014. na iznos od 140,87 EUR

02.06.2014. na iznos od 139,36 EUR

02.07.2014. na iznos od 140,66 EUR

02.08.2014. na iznos od 144,31 EUR

pa do isplate;

- s osnova promjenljive kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom banke iznos od 934,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1.08.2015. do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, tekućima od dana:

02.02.2008. na iznos od 12,07 EUR

02.03.2008. na iznos od 12,23 EUR

02.04.2008. na iznos od 12,38 EUR

02.05.2008. na iznos od 12,02 EUR

02.06.2008. na iznos od 11,92 EUR

02.07.2008. na iznos od 12,03 EUR

02.08.2008. na iznos od 11,82 EUR

02.09.2008. na iznos od 11,86 EUR

02.10.2008. na iznos od 12,08 EUR

02.11.2008. na iznos od 13,08 EUR

02.12.2008. na iznos od 12,32 EUR

02.01.2009. na iznos od 13,22 EUR

02.02.2009. na iznos od 13,27 EUR

02.03.2009. na iznos od 13,33 EUR

02.04.2009. na iznos od 13,16 EUR

02.05.2009. na iznos od 20,81 EUR

02.06.2009. na iznos od 20,51 EUR

02.07.2009. na iznos od 20,16 EUR

02.08.2009. na iznos od 20,31 EUR

02.09.2009. na iznos od 20,56 EUR

02.10.2009. na iznos od 20,31 EUR

02.11.2009. na iznos od 20,29 EUR

02.12.2009. na iznos od 20,58 EUR

02.01.2010. na iznos od 20,81 EUR

02.02.2010. na iznos od 21,12 EUR

02.03.2010. na iznos od 21,05 EUR

02.04.2010. na iznos od 21,58 EUR

02.05.2010. na iznos od 21,46 EUR

02.06.2010. na iznos od 21,59 EUR

02.07.2010. na iznos od 22,99 EUR

02.08.2010. na iznos od 22,68 EUR

02.09.2010. na iznos od 23,83 EUR

02.10.2010. na iznos od 23,26 EUR

05.11.2010. na iznos od 17,43 EUR

02.12.2010. na iznos od 18,69 EUR

02.01.2011. na iznos od 19,26 EUR

02.02.2011. na iznos od 18,83 EUR

02.03.2011. na iznos od 18,97 EUR

02.04.2011. na iznos od 18,61 EUR

02.05.2011. na iznos od 18,65 EUR

02.06.2011. na iznos od 13,21 EUR

02.07.2011. na iznos od 13,34 EUR

02.08.2011. na iznos od 14,21 EUR

02.09.2011. na iznos od 14,09 EUR

02.10.2011. na iznos od 13,41 EUR

02.11.2011. na iznos od 6,04 EUR

02.12.2011. na iznos od 6,02 EUR

02.01.2012. na iznos od 6,10 EUR

02.02.2012. na iznos od 6,19 EUR

02.03.2012. na iznos od 6,19 EUR

02.04.2012. na iznos od 6,14 EUR

02.05.2012. na iznos od 6,15 EUR

02.06.2012. na iznos od 6,19 EUR

02.07.2012. na iznos od 6,16 EUR

02.08.2012. na iznos od 6,16 EUR

02.09.2012. na iznos od 6,13 EUR

02.10.2012. na iznos od 6,07 EUR

02.11.2012. na iznos od 6,14 EUR

02.12.2012. na iznos od 6,16 EUR

02.01.2013. na iznos od 6,16 EUR

02.02.2013. na iznos od 6,05 EUR

02.03.2013. na iznos od 6,12 EUR

02.04.2013. na iznos od 6,14 EUR

03.05.2013. na iznos od 6,10 EUR

02.06.2013. na iznos od 5,99 EUR

02.07.2013. na iznos od 5,93 EUR

02.08.2013. na iznos od 5,99 EUR

02.09.2013. na iznos od 6,04 EUR

02.10.2013. na iznos od 6,12 EUR

02.11.2013. na iznos od 6,08 EUR

02.12.2013. na iznos od 6,10 EUR

02.01.2014. na iznos od 6,12 EUR

pa do isplate;

- zbog neosnovano uvećane glavnice iznos 2.522,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.10.2015. do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom u roku po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1.08.2015. do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika koji glasi: " Stoga, ukoliko iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 2.713,15 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 19,02 od 02. 04. 2006. godine pa do isplate,

- kn 11,22 od 02.05.2006. godine pa do isplate,

- kn 3,63 od 02.06.2006. godine do isplate,

- kn 18,68 od 02.07.2006. godine do isplate,

- kn 23,33 od 02.08.2006. godine do isplate,

- kn 5,54 od 02. 10. 2006. godine pa do isplate,

- kn 4,04 od 02.11.2006. godine pa do isplate,

- kn 16,28 od 02.12.2006. godine do isplate,

- kn 51,14 od 02.01.2007. godine do isplate,

- kn 74,56 od 02.02.2007. godine do isplate,

- kn 63,69 od 02.03.2007. godine do isplate,

- kn 70,04 od 02.04.2007. godine do isplate,

- kn 129,36 od 02.05.2007. godine do isplate,

- kn 143,93 od 02.06.2007. godine do isplate,

- kn 163,16 od 02.07.2007. godine do isplate,

- kn 163,01 od 02.08.2007. godine do isplate,

- kn 136,68 od 02.09.2007. godine do isplate,

- kn 175,87 od 02.10.2007. godine do isplate,

- kn 176,83 od 02.11.2007. godine do isplate,

- kn 149,33 od 02.12.2007. godine do isplate,

- kn 152,34 od 02.01.2008. godine do isplate,

- kn 96,20 od 02.02.2008. godine do isplate,

- kn 55,99 od 02.03.2008. godine do isplate,

- kn 16,27 od 02.04.2008. godine do isplate,

- kn 109,44 od 02.05.2008. godine do isplate,

- kn 135,31 od 02.06.2008. godine do isplate,

- kn 107,05 od 02.07.2008. godine do isplate,

- kn 163,38 od 02.08.2008. godine do isplate,

- kn 150,72 od 02.09.2008. godine do isplate,

- kn 95,07 od 02.10.2008. godine do isplate,

- kn 32,04 od 02.12.2008. godine pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika koji glasi: "Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, a što tuženik osporava u cijelosti tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati. Slijedom toga tuženik predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 734,15 CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- CHF 41,63 od 02. 02. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 41,15 od 02.03.2014. godine pa do isplate,

- CHF 40,64 od 02. 04. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 40,14 od 02.05.2014. godine pa do isplate,

- CHF 39,64 od 02. 06. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 39,13 od 02.07.2014. godine pa do isplate,

- CHF 38,62 od 02. 08. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 38,10 od 02.09.2014. godine pa do isplate,

- CHF 37,58 od 02. 10. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 37,06 od 02.11.2014. godine pa do isplate,

- CHF 36,53 od 02.12. 2014 godine pa do isplate,

- CHF 36,01 od 02.01.2015. godine pa do isplate,

- CHF 35,47 od 02. 02. 2015 godine pa do isplate,

- CHF 34,93 od 02.03.2015. godine pa do isplate,

- CHF 34,39 od 02. 04. 2015 godine pa do isplate,

- CHF 33,85 od 02.05.2015. godine pa do isplate,

- CHF 33,30 od 02. 06. 2015 godine pa do isplate,

- CHF 32,75 od 02.07.2015. godine pa do isplate,

- CHF 32,19 od 02. 08. 2015 godine pa do isplate,

- CHF 31,64 od 02.09.2015. godine pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta.“

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.456,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 17. rujna 2025., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 981,18 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio 10. lipnja 2019. godine tužbu u kojoj navodi da je Tužitelj je kao korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom 04.07.2005. godine zaključio je Ugovor broj : 2402006-1031262160 / 51400607-5102503123. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nataši Jelić Veršić u Križevcima pod brojem OU-295/05. Navedenim Ugovorom tuženik se kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 85.150,00 šivicarskih franaka ( CHF ) po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, kao rok korištenja kredita utvrđen je zaključno dan 31.07.2005. godine, a kredit je bio odobren kao stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Ugovorom o kreditu je člankom 8. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke , a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,500% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Visina kamatne stope, kao i način obračuna i naplate je prema odredbi članka 8 st.2 Ugovora mogla biti promijenjena, u skladu s odlukom Banke. Nadalje je ugovorena i interkalarna kamata u visini ugovorene kamate na iskorišteni dio kredita od početka korištenja do stavljanja kredita u otplatu , koja se naplaćuje jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja. Člankom 9. je ugovoreno da se na sva dospjela a nenaplaćena novčana potraživanja kao i na iznos kredita koji se koristi protivno ugovoru, zaračunava kamata u visini zakonom propisane zatezne kamate. Rok otplate kredita je iznosio 168 mjeseci, te se je imao otplatiti u 168 jednaka mjesečna anuiteta od po 684,07 CHF koji su dospijevali svakog prvog u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu švicarski franak / CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Po istoj je tablici predviđeno da tužitelj treba ukupno platiti na ime primljene glavnice i kamate ukupno 114.961,79 CHF. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 8. Ugovora korisnik kredita je trebao pristati da banka promijeni iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Korisnik kredita je radi osiguranja plaćanja tražbine iz Ugovora uručio banci ovjerovljenu zadužnicu, tri komada osobnih mjenica i to od korisnika kredita, sudužnika FA i sudužnika ZA, te javnobilježnički ovjerenu suglasnost o zapljeni primanja sudionika kreditu, suglasnost o zapljeni svih kunskih i deviznih sredstava po svim računima sudionika kredita. Za osiguranje vraćanja kredita stranke su ugovorile upis založnog prava na nekretnini založnog dužnika – korisnika kredita upisanoj u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , zemljišno knjižni odjel Križevci, čest. broj 1437/4, u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , zemljišno knjižni odjel Križevci, čest. broj 1437/3, te depozit u visini od 10 % od iznosa kredita, po ugovoru o oročenom depozitu br. [broj depozita]. Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koju je Banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama. Tužitelj nije bio unaprijed upoznat na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bio obavještavan pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužitelj je u dobroj vjeri i s povjerenjem u stručnjaka - Banku pristupio zaključenju ugovora, koji je bio tipski ugovor tužene, te tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe, te nije bio upozoren na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Tužena nije upoznala tužitelja niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Stoga je tužena postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Isto se odnosi i na odredbu čl. 8 Ugovora o kreditu kojom je tuženoj dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, unaprijed ugovorom predviđenog razloga, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja rasla sve do trenutka kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ista učinjena nepromjenljivom. Iz sadržaja ugovora nije razvidno koji su razlozi uslijed kojih bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, pa je odredba čl. 8 naprijed opisanog pravnog posla ostavljala mogućnost tuženoj da jednostrano i proizvoljno mijenja odredbu o visini kamatne stope. Stoga je ova odredba nepoštena jer takovo postupanje tužene uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čl. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a čl. 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o jednostranim odlukama tužene, koja ona donosi autonomno i proizvoljno, bez bilo kakvog utjecaja bilo kojeg potrošača, pa tako i ovdje tužitelja kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Naprotiv, iskorištavanje svoje pozicije jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te koja je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjena kamatnih stopa rukovodeći sa svojim vlastitim odlukama, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, te kojoj nikada nisu niti uručene znači da tužitelj s njima kao ni s razlozima kojima se tužena rukovodila prilikom njihovog donošenja nije bio upoznat, pa je tužena time postupila suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo tim više jer u sadržaj Ugovora tužena nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem. Također tužitelj nije inzistirao na kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima ( CHF). Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se tužena Banka obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u CHF . Namjena kredita je bila izgradnja i adaptacija nekretnine u Hrvatskoj, što je sve isplaćeno u kunama. Dakle, uopće nije bilo potrebe da ugovor tužitelja i tužene bude vezan uz valutnu klauzulu i to uz valutu švicarski franak . Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj nije prilikom zaključenja ugovora upozoren na njemu jasan i razumljiv način niti je bio upoznat s mogućim rizicima rasta kamate na kredit kao ni rasta pojedine rate kredita uslijed promjene tečaja za švicarski franak i uslijed promjene kamate stope. Ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli za tužitelja su bile nejasne i nerazumljive, o njihovom značaju i posljedicama nije bio cjelovito informiran, u kreiranju sadržaja ugovora nije ni mogao sudjelovati, tako da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Banku, što je za njega prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama. Stanje se očitovalo u porastu anuiteta koji je obuhvaćao ratu i kamatu sa početnih =684,07 CHF što je iznosilo prema tečajnoj listi na dan početka otplate kredita 01.09.2005.g. =3.264,00 kuna , sve do =4.900,00 kuna, po ugovoru br. 5102503123. Tužitelj je dana 29.12.2015. zaključio Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu broj 5102503123, što je bilo nakon provedene konverzije 30.09.2015.g., te je kredit dalje u otplati. Tužitelj smatra da su uglavci ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi. Tužitelj kao potrošač se poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na:

- presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine , koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke , o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna ;

- odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt.249/14 kojom je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora, a time i ništetna;

- presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u kolektivnom sporu, kojom odlukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana u valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ;

-presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br.Rev-2245/17 kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača. Sud je u donošenju odluke o pojedinačnim pravima tužitelja vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa, sukladno čl. 502c ZPP-a. Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je direktno inplementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, pa time i direktno primjenljiva. Na temelju podataka pribavljenih od tužene i to : „pregled prometa po partiji kredita 5102503123 za razdoblje 30.06.2005. do 30.09.2015.“tužitelj je sam zatražio izračun od vještaka financijsko – knjigovodstvene struke i to: razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme otplate kredita , za valutu švicarski franak. Iz nalaza i miljenja vještaka dipl.oec Josipa Rašić proizlazi utvrđena ukupna preplata po navedenim ugovorima s osnova više plaćenih kamata , razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule i promjenljive kamatne stope u ukupnom iznosu od =77.187,79 kuna po ugovoru - partiji kredita 5102503123. Tužena nije tužitelju pravilno obračunala efekte konverzije na dan 30.09.2015.g., te ga je oštetila za daljnji iznos od = 2.970,59 kuna s osnova razlike glavnice. Tužitelj predlaže da se u slučaju osporavanja zahtjeva , službenim putem zatraži od tužene da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu uz ugovor opisan pod toč. I ove tužbe, sve podatke o promjenama kamatne stope i o promjenama tečaja što je utjecalo na visinu zaduženja tužitelja, te sve podatke i isprave vezane uz plaćanje kredita i način knjiženja primljenih uplata. U slučaju osporavanja obračuna po nalazu vještaka koje tužitelj prilaže, predlaže provesti dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem kojim će biti potrebno utvrditi više plaćenu obvezu po svakom kreditu , u pogledu previše plaćenih redovnih kamata i previše plaćenih anuiteta glavnice zbog promjene kamate i zbog valutne klauzule. Kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog prvog dana u mjesecu, tužitelj na svako mjesečni iznos preplate potražuje od tužene zakonske zatezne kamate tekuće od pojedine izvršene uplate do isplate. Obzirom da tužena nije u cijelosti otklonila štetne posljedice ugovora provođenjem konverzije a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj ustaje ovom tužbom i traži povrat preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, po stopi propisanoj zakonom. Kako je radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa morao angažirati stručnu osobu, jer sam nije u mogućnosti niti zna izvršiti prikladni izračun , za njega je nastao trošak u iznosu od 1.000,00 kuna radi izrade preliminarnog vještačenja, prema računu Rašić d.o.o. u prilogu, koji potražuje od tuženika kao trošak postupka. Tužitelj si pridržava pravo nakon provedenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom sudskog vještaka, ukoliko tuženik ne prihvati priloženi nalaz. Slijedom svega navedenog tužitelj, predlaže sudu koji je mjesno nadležan po odredbi čl.19L Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 59 Zakona o parničnom postupku da sud presudom utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi te naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od ukupno 80.158,38 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 2. kolovoza 2019. godine tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru. Nadalje, opreza radi ističe da osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari jer se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, prema odredbama ZOO-a. U pogledu konverzije kredita smatra da su tim Aneksom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu. Tvrdi da su sukladno odredbi čl. 19. toč. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni do tada radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c. st. 1. toč. 3. istog Zakona pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit. Ukratko postupak konverzije proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice, definirana je kamatna stopa te kreiran novi otplatni plan za novi eurski kredit. Iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita preračunati su u eure po tečaju na dan uplate. U odgovoru se poziva na različita stajališta sudova u drugim državama, poziva se i na presudu Županijskih sudova RH. Tuženik prvenstveno smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio informiran i obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik opširno u odgovoru daje teoretska stajališta u pogledu valutne klauzule i promjena kamatnih stopa, osporava da bi za tužitelja nastala bilo kakova šteta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Potražuje trošak.

3. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer nije samo on vršio otplatu rata predmetnog kredita, jer su pojedine uplate vršne od strane sudužnika. Ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati u iznosu od 2.713,15 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ističe i Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati u iznosu od 734,15 CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U nastavku postupka ponovo ukazuje da da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Spomenutim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

4. Tužitelj je podneskom od 28. veljače 2025. specificirao tužbeni zahtjev, odnosno isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, pa u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potražuje isplatu s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a kroz razdoblja otplate kredita u iznosu od 9.015,72 eura, s osnove preplate zbog promjenjive kamatne stope kroz razdoblja otplate kredita iznos od 934,15 eura, sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom te isplatu iznosa od 2.522,90 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., na ime uvećanja glavnice kredita provedbom konverzije.

5. Tuženik se protivio tako postavljenom tužbenog zahtjevu, tj. preinaci, međutim sud je stajališta imajući u vidu kako tužitelj specificirani iznos potražuje temeljem iste činjenične osnove, sukladno provedenom knjigovodstveno financijskom vještačenju, zbog čega se tuženik istoj ne može protiviti.

6. Na ročištu od 4. veljače 2025. tuženik izjavljuje da odustaje od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem službenika tuženika, dok na ročištu od 1. travnja 2025. tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga saslušanja svjedoka FA.

7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Aneks ugovora, ugovor o kreditu, pregled prometa, Aneks, vještački nalaz /list 7-39/, sudska praksa, obavijesti banke /list 55-128/, sudska praksa /list 140-147/, sudska praksa, izračun konverzije, kalkulator konverzije, letak, nacrt aneksa /180-262/, sudska praksa /435-559/. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka IA /411/ i tužitelja PA /411-412/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije DA iz [adresa] nalaz /289-302, 399-401 i 414-417/ i iskaz /570/.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, te utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102503123 od 04.07.2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102503123 zaključen u Križevima 28. 12. 2015.

10. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, činjenicu da je kredit konvertiran, prigovor da tužitelj nije potrošač i prigovor prijeboja. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR, da li je osnovan prigovor zastare i prigovor prijeboja s osnova tzv. negativnih razlika.

11. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102503123 od 04.07.2005. (list 9-13 spisa) proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.150,00 CHF, da je ugovoren Stambeni kredit za kupnju nekretnine, da je rok otplate kredita 14 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 168 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 684,07 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke tuženika, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,50% godišnje. Člankom 8. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora.

12. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103694262 od 28. 12. 2015. /7-9/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se utvrđuje da će se temeljem ovog Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 511414526, otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutu CHF vezana uz valutu EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, primjenjuju se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, da s osnova obveze iz osnovnog ugovora u CHF nedospjela glavnica kredita iznosi 29.452,91 CHF, da na dan naveden u zaglavlju Aneksa pretplata uplaćenog iznosa iznosi 16.158,18 kuna, da od dana stupanja od na snagu Aneksa visina promjenjive kamatne stope iznosi zbroj šestomjesečnog EU RIBOR-a i 4,431 postotna boda godišnje zaokruženo na tri decimale, ali da se primjenjuje visina ugovorene kamatne stope od 3,23 % da obveza na dan potpisa Aneksa iznosi ukupno 27.290,30 EUR, da se utvrđuje iznos anuiteta koji je korisnik kredita obvezan otplaćivati za vrijeme važenja Aneksa u iznosu od 462,54 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, da je banka korisniku kredita i ostalim potpisnicima uručila novi otplatni plan, da svi instrumenti osiguranja sklopljeni odnosno izdani temeljem i u svezi s osnovnim ugovorom ostaju na snazi u cijelosti, da korisnik kredita i drugi potpisnici izričito prihvaćaju opće uvjete poslovanja banke tuženika.

13. Iz obavijesti o izračunu konverzije, izračuna konverzije, Obračuna, Obrasca za prihvat Izračuna konverzije, /229-247/ u bitnom proizlazi da glavnica isplaćenog kredita na dan 30. 09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom iznosi 27.290,30 eura/ 42.999,93 CHF, da na dan 30.09.2015. glavnica kredita s vk u CHF iznosi 205.60405 kuna i usporenog kredita s vk u EUR iznosi 155.847,03 kuna, da pretplata iznosi 14.386,31 kuna, te iznos nove redovne obveze sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 462,54 eura.

14. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka DA, dipl. oec. od 26. 04. 2021.

/289-302/, proizlazi da preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu euro iznosi 16.158,18 kuna. Nakon uračunavanja priznate pretplate u konverziji ukupno potraživanje na ime preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. 10. 2015. iznosi 74.967,26 kuna, od čega pretplata po osnovi valutne klauzule u CHF iznosi 67.928,93 kune, a po osnovi promjenjive kamatne stope pretplata iznosi 7.038,33 kune, dok uvećanja glavnice kredita nakon konverzije iznosi19.008,81 kuna. Vještak navodi da tzv. negativna razlika u tečaju, u razdoblju kada je tečaj CHF u odnosu na početni tečaj u HRK, odnosno na dan isplate iznosi 2.691,46 kuna.

16. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 10. ožujka 2023. /399-401/ proizlazi da preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu euro iznosi 16.158,18 kuna, zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do 30. 09. 2015. iznosi 26. 430,46 kuna, a ukupno potraživanje na ime preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iznosi 74.967,26 Nakon uračunavanja priznate pretplate u konverziji ukupno potraživanje na ime preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. 10. 2015. iznosi 74.967,26 kuna, kao i na iznos od 10.272,28 kuna na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog uračunavanja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na pretplaćene anuitete, dok je prilikom konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu euro na dan 30. 09. 2015. došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 19.008,81 kuna.

17. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 14. 02. 2025. /414-417/ proizlazi da uvidom u Aneks ugovora o kreditu, vještak potvrđuje kako je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, da je tuženik je sve iznose koje je primio od tužitelja po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Aneksu ugovora o kreditu iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužitelj provedbom konverzije nije obeštećen, odnosno nije mu izvršen povrat preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, sve kako je to utvrđeno u Nalazu i mišljenju. Pitanje potpunog obeštećenja tužitelja predstavlja pravno pitanje, da je sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, došlo je do uvećanja glavnice kredita za iznos od 19.008,81 kuna / 2.522,90 EUR. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj po tečajnoj listi HNB-a važećoj na dan 30.9.2015. godine, a zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 19.008,81 kuna / 2.522,90 eura. Tabela br. 3. u Nalazu i mišljenju matematički prikazuje razliku glavnice nakon konverzije - da je provedbom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR uvećana obveza po kreditu za iznos od 19.008,81 kuna/ 2.522,90 EUR.

18. Iz iskaza stalnog sudskog vještaka DA, dipl. oec. proizlazi da vještak da u cijelosti ostaje kod svog vještačkog nalaza i mišljenja od 28.9.2021. godine, dopune nalaza i mišljenja od 15.3.2023. godine i očitovanje na podnesak tužitelja od 17. veljače 2025. godine, a na vještaka stranke nemaju posebnih pitanja.

19. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno, u skladu sa pravilima struke. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu, od 28. 12. 2015., jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.

20. Svjedok IA saslušan kao svjedok iskazivao je:

"Ja sam sudužnik spornog kredita kojeg je moj otac PA sklopio kao korisnik sa tuženikom, kao sudužnik bio sam prisutan samo potpisivanju kredita, a vezano za predmetni kredit, a ja sam obzirom da sam u to vrijeme živio u [adresa], radio u Rovinju, u poslovnici tuženika u Rovinju sam preuzimao dokumentaciju vezanu za sklapanje kredita, dok nemam neposrednih saznanja o razgovorima koje je moj otac vodio sa bankarom tuženika samo po njegovom kazivanju. Otac mi je rekao da je takva vrsta kredita jedina opcija kredita koju je banka ponudila za stambeni kredit. Znam da je namjena predmetnog kredita bila obnova naše obiteljske kuće, koje je vlasnik tužitelj, a novac je potrošen na građevinski materijal i plaćanje radnika. Znam da je moj otac mogao jedino dobiti kredit vezan za švicarski franak obzirom na njegovu kreditnu sposobnost. Tata je u vrijeme sklapanja kredita bio vlasnik OPG-a koji je poslovao isključivo preko banke tuženika, pa baš zbog toga što je to bila naša banka nismo niti pokušavali tražiti kredit u nekoj drugoj banci. Ja sam bio prisutan prilikom sklapanja ugovora o konverziji kredita i isti sam potpisao. Znam da smo imali dva kredita vezana za švicarski franak i za prvi kredit je rata na početku bila 3.000,00 kuna, i onda je otišla na 4.600,00 kuna, dok je rata za drugi kredit bila na početku oko 2.000,00 kuna, a kasnije je skočila na preko 3.000,00 kuna. Nama je objašnjeno da je konverzija kredita, jedini način da smanjimo divljanje i rast mjesečnih rata. Ja sam razgovarao sa službenicom banke u poslovnici Križevci, te sam ih upitao za način da se smanji taj rast rata, pa mi je ona predložila da se provede konverzija, a sve u skladu sa očevim kreditnim sposobnostima. Ta dva kredita su se nakon konverzije ujedinila, i zajednička je bila manja od zbroja tih kredita, taj kredit i dalje otplaćujemo, a mjesečna rata za oba kredita je oko 800,00 eura, mislim da ga još otplaćujemo dvije i pol godine. Na posebno pitanje pun. tužitelja ponavljam da je kredit utrošen za adaptaciju obiteljske kuće. U toj kući su u tom trenutku živjeli moji roditelji, ali ja sam se planirao vratiti u tu kuću, pa nakon što sam se oženio zajedno sa suprugom i dvoje djece živim u toj kući. Ja sam kao sudužnik predmetne Ugovore o kreditu dobio na uvid tek u banci prije potpisivanja, pa smo prije samog potpisivanja smo otišli na kavu i pročitali smo ugovor. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da su mi sve odredbe ugovora bile jasne jer su tako i bile postavljene u ugovoru. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da niti mom ocu niti meni nitko nije objasnio na koji način će se ta promjenjiva kamatna stopa, za koju smo znali da je kao takva ugovorena kreditom mijenjati niti koliko će rasti odnosno padati. Niti meni niti mom ocu bankari nisu objašnjavali razliku između valutne klauzule u eurima i u CHF, a mi smo smatrali da je to stabilna valuta, a nitko nas nije upozorio da bi se tečaj CHF-a mogao mijenjati odnosno rasti."

21. Tužitelj PA saslušan kao stranka iskazivao je:

"Ja sam zajedno sa sudužnicima sinom IA i suprugom FA radi adaptacije naše obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i sada živim, podigao prvo jedan kredit, jer mi je sin rekao da bi se ženio i da bi želio sa obitelji živjeti u našoj manjoj obiteljskoj kući, pa smo kuću željeli adaptirati i prilagoditi da u istoj mogu živjeti dvije obitelji. Nakon što smo već počeli sa radovima vidjeli smo da nam jedan kredit nije dovoljan, nakon čega sam zajedno sa istim sudužnicima podigao još jedan kredit kod tuženika. Ja sam osobno pregovarao vezano za predmetne kredite i to sa zaposlenicom tuženika u banci u poslovnici u Križevcima, ona mi je objasnila da su u to vrijeme sklapanja ugovora o kreditu krediti u švicarcu bili najpovoljniji i rata mjesečna je bila najpovoljnija. Oni meni niti nisu nudili kredit vezan za euro, već su samo nudili kredit vezan za švicarski franak. Meni nije bio dostavljen ranije kredit na uvid, kada smo došli u banku radi sklapanja kredita sve je bilo pripremljeno, mi smo dobili ugovor, otišli na kavu, pregledali ga pročitali i nakon toga smo otišli k javnom bilježniku. Sa nama je bila i sudužnik FA moja supruga. U ono vrijeme, kako nam je to službenim obrazložio sve nam je bilo jasno, nije mi objašnjenja razlika između kredita vezanog za euro i kredita vezanog za švicarski franak, znao sam da je u kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije mi objašnjeno da bi ta stopa mogla značajno rasti, ja sam mislio ako dođe do neke male promjene vezane za neke administrativne male promjene i sl., a ja nisam mogao pregovarati niti vezano za valutu, niti za promjenjivu kamatnu stopu, ugovor je bio napravljen i ja sam ga mogao samo prihvatiti ili odbiti. Za prvi kredit nam je rata na početku bila 3.000,00 kuna, da bi skočila na posljetku na 4.500,00 kuna, a isto tako je rata rasla i za drugi kredit, a rate su temeljem ugovora skidane sa mojeg računa. Najviše vezano za konverziju kredita je pregovarao moj sin kao sudužnik, a ja sam zapravo došao samo prilikom potpisa, a morao sam potpisati jer su krediti glasili na mene, kredit još nije otplaćen, i dalje se plaća ali sada u eurima i sve ide na mojeg sina, a on taj kredit i dalje otplaćuje, a također i nekretnine sada su u vlasništvu moga sina i nadalje su opterećene hipotekom tuženika. Da sam ja znao koliko će rasti rata kredita, sigurno ne bi stupio u taj kredit, ja sam živio od poljoprivrede i početne rate sam mogao plaćati, ali nakon takvog rasta više nisam mogao kredit namirivati. "

22. Sud je prihvatio iskaz svjedoka i tužitelja zbog suglasnog životnog, logičnog, i uvjerljivog iskazivanja, koji iskazi su sukladni materijalnim dokazima koji su izvedenim tijekom postupka.

23. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

24. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

26. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

27. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost valutne klauzule sukladno odluci tuženika te odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a uslijed kojih je došlo do rasta valute, odnosno kamatne stope kredita, ništetne.

29. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te je ista odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Također, iako su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, iste nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

30. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

31. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

32. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, odnosno promjenjive kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

33. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute i povećanja promjenjive kamatne stope. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

34. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka DA, dipl. oec.

35. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

36. Slijedom navedenog, obzirom je sud je našao ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102503123 od 04.07.2005. koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

37. Presudom suda EU C118/17 (slučaj P) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

38. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužitelja i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužitelj potpuno obeštećen, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužitelj i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a niti ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je i vidljivo iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope. Nadalje, sud je stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka DA, dipl. oec., tužitelj ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.

39. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 9.015,72 eura, dok je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj katnoj stopi tužitelj je preplatio iznos od 934,15 eura, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također, tužitelj osnovano potražuje i iznos od 2.552,90 eura, obzirom je provedbom konverzije kredita uvećana glavnica kredita za navedeni iznos.

40. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).

41. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je tijekom postupka utvrđeno da je namjena predmetnog Ugovora o kreditu, bila obnova obiteljske kuće u kojoj tužitelj i danas živi sa svojom obitelji, a tužitelj u vrijeme ugovaranja i tijekom otplate kredita, nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva.

42. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13.06.2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.

43. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje:ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana uplate svakog pojedinog iznosa, odnosno od dana kad je izvršeno uvećanje glavnice konverzijom, pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

44. Također, nije osnovan ni tuženikov istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.713,15. kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, na ime u razdoblja primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita, niti istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 734,15 CHF kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati, koji tuženik pogrešno naziva u podnesku od 20. rujna 2019. prigovorom radi prijeboja. Naime, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema mišljenju suda iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Ukoliko bi tuženik eventualno samoinicijativno snizio kamatnu stopu, znači da je dao potrošaču popust u određenom anuitetu, te takvo što nije bilo nepošteno, niti je u tužbi prigovarano na knjiženja anuiteta s popustom. Sud smatra da je potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju. Ovdje to nije slučaj jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je niti sam sud ne može utvrditi. Ako je u određenom periodu otplate kredita banka primijenila nižu kamatnu stopu(u odnosu na početnu), ne postoji odgovornost potrošača tj. tužitelja. Tu nema protupravnosti na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja. Pravomoćno presuđenje iz kolektivnih presuda da je ništetna jednostrana promjenjivost kamatne stope i ugovaranje CHF valute, djeluje jednosmjerno u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja banaka (čl. 502 c Zakona o parničnom postupku), a ne u cilju zaštite banke.

45. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13 dalje ZSP), odnosi na trošak sastava zahtjeva tuženika radi dostave dokumentacije u visini od 25 bodova/Tbr. 33. 1 OT/, trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 25. rujna 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava odgovora na žalbu od 13. veljače 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 30. listopada 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 21. rujna 2021. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podnesaka od 9. prosinca 2022., 16. prosinca 2021., 23. prosinca 2024. i 28. veljače 2025. svaki u vrijednosti 25 bodova (Tbr.8. t.4. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2019. u vrijednosti od 100 bodova(Tbr.9. t.1. i 54 OT), 23. veljače 2023. u vrijednosti od 100 bodova(Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 4. veljače 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 28. veljače 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 1. travnja 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), što iznosi 1225 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 2.500,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 625,00 eura, dakle 3.125,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 3.456,81 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 17. rujna 2025. godine pa do plateža.

46. Nije osnovan zahtjev tužitelja za trošak plaćanja preliminarnog vještačenja u iznosu od 106,18 eura, jer isto, obzirom je u postupku provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje za koje je tužitelju priznat trošak, nije bilo potrebno za vođenje postupka. Također, u smislu odredbe čl. Tbr. 8. t.3. OT tužitelju za trošak sastava podnesak od 9. prosinca 2022., 16. prosinca 2021., 23. prosinca 2024. i 28. veljače 2025. nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 25. eura plus PDV za svako navedeno ročište. Tužitelju nije priznat ni trošak ročišta za objavu presude u visini od 50 bodova plus PDV budući isto nije održano.

47. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 20. siječnja 2026.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).