Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-392/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužiteljice UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključenje glavne rasprave 20. studenoga 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno s punomoćnikom Srđanom Kalebotom, odvjetnikom u Splitu i punomoćnika tuženika Tomislava Bulića, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak III. Ugovora o kreditu broj 00611 od 6.6.2007. godine u dijelu u kojem je ugovoreno kako su iznos mjesečnog obroka, iznos svih mjesečnih obroka, troškovi zaključenja ugovora, ukupni troškovi ugovora, obračunati u valuti CHF, čl. 5. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve novčane obveze ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedećem za CHF na dan plaćanja, članak 9.1. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem visina mjesečnih iznosa podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

II Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, da tužiteljici UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 3.857,83 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

– na iznos od 2,84 eura od 20. kolovoza 2007.,

– na iznos od 0,18 eura od 20. rujna 2007.,

– na iznos od 0,04 eura od 30. studenoga 2007.,

– na iznos od 1,66 eura od 31. siječnja 2008.,

– na iznos od 4,55 eura od 28. veljače 2008.,

– na iznos od 8,70 eura od 28. ožujka 2008.,

– na iznos od 2,93 eura od 28. travnja 2008.,

– na iznos od 2,17 eura od 28. svibnja 2008.,

– na iznos od 3,44 eura od 30. lipnja 2008.,

– na iznos od 0,14 eura od 28. srpnja 2008.,

– na iznos od 0,45 eura od 28. kolovoza 2008.,

– na iznos od 2,33 eura od 29. rujna 2008.,

– na iznos od 25,31 eura od 28. listopada 2008.,

– na iznos od 9,41 eura od 28. studenoga 2008.,

– na iznos od 19,75 eura od 29. prosinca 2008.,

– na iznos od 22,35 eura od 28. siječnja 2009.,

– na iznos od 27,18 eura od 02. ožujka 2009.,

– na iznos od 22,09 eura od 30. ožujka 2009.,

– na iznos od 19,83 eura od 14. travnja 2009.,

– na iznos od 20,76 eura od 19. svibnja 2009.,

– na iznos od 17,44 eura od 19. lipnja 2009.,

– na iznos od 18,25 eura od 11. srpnja 2009.,

– na iznos od 18,13 eura od 20. kolovoza 2009.,

– na iznos od 17,63 eura od 28.rujna 2009.,

– na iznos od 15,57 eura od 20. listopada 2009.,

– na iznos od 18,81 eura od 18. studenoga 2009.,

– na iznos od 19,70 eura od 21. prosinca 2009.,

– na iznos od 22,28 eura od 18. siječnja 2010.,

– na iznos od 23,24 eura od 18. veljače 2010.,

– na iznos od 25,12 eura od 18. ožujka 2010.,

– na iznos od 27,25 eura od 20. travnja 2010.,

– na iznos od 32,15 eura od 18. svibnja 2010.,

– na iznos od 35,73 eura od 21. lipnja 2010.,

– na iznos od 38,10 eura od 20. srpnja 2010.,

– na iznos od 43,05 eura od 19. kolovoza 2010.,

– na iznos od 46,99 eura od 20. rujna 2010.,

– na iznos od 46,51 eura od 19. listopada 2010.,

– na iznos od 46,27 eura od 19. studenoga 2010.,

– na iznos od 58,92 eura od 20. prosinca 2010.,

– na iznos od 57,77 eura od 18. siječnja 2011.,

– na iznos od 55,53 eura od 21. veljače 2011.,

– na iznos od 58,09 eura od 21. ožujka 2011.,

– na iznos od 56,60 eura od 19. travnja 2011.,

– na iznos od 63,31 eura od 17. svibnja 2011.,

– na iznos od 74,78 eura od 17. lipnja 2011.,

– na iznos od 86,52 eura od 26. srpnja 2011.,

– na iznos od 93,22 eura od 29. kolovoza 2011.,

– na iznos od 74,24 eura od 28. rujna 2011.,

– na iznos od 70,75 eura od 19. listopada 2011.,

– na iznos od 72,53 eura od 17. studenoga 2011.,

– na iznos od 76,15 eura od 20. prosinca 2011.,

– na iznos od 79,84 eura od 17. siječnja 2012.,

– na iznos od 80,59 eura od 17. veljače 2012.,

– na iznos od 79,33 eura od 21. ožujka 2012.,

– na iznos od 78,09 eura od 17. travnja 2012.,

– na iznos od 81,01 eura od 18. svibnja 2012.,

– na iznos od 80,79 eura od 19. lipnja 2012.,

– na iznos od 80,29 eura od 30. srpnja 2012.,

– na iznos od 78,12 eura od 28. kolovoza 2012.,

– na iznos od 75,95 eura od 28. rujna 2012.,

– na iznos od 78,82 eura od 22. listopada 2012.,

– na iznos od 79,50 eura od 19. studenoga 2012.,

– na iznos od 78,57 eura od 20. prosinca 2012.,

– na iznos od 1.300,19 eura od 07. siječnja 2013.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se traži od suda da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka II Ugovora o kreditu 00611 od 6. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je kojom je ugovoreno kako se stavlja tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 21.931,31 CHF, po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank d.d.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

II Dopušta se objektivna preinaka tužbenog zahtjeva sačinjena u podnesku tužitelja od 12. studenoga 2025.

III Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, da tužiteljici UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.674,70 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi trošak postupka, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 30. siječnja 2024. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 00611 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 21.931,31 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužena da je u Ugovoru ugradila odredbe kojima da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF te je otplata kredita vezana za tu valutu. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio od suda utvrditi ništetnim ugovornu odredbu članka 2., 3., 5. i 9.1. Konačno tužitelj od tuženika zahtijeva povrat sredstava s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.615,71 eura što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predložio je izvođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, prigovor zastare, istaknuo je da tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutim na temelju kolektivne tužbe potrošača, sadržajno je istaknuo da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i ugovaranje valutne klauzule. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu.

3. Podneskom od 12. studenoga 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev , istaknuo je da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 3.857,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose na ime razlike po kreditu na ime razlike po kreditu nastale uslijed promjene tečaja valute.

3.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka treba navesti da je sud odlučio dopustiti preinake tužbenog zahtjeva iako je do preinaka došlo nakon zaključenja prethodnog postupka. Prema odredbi članka 190. stavka 1. ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. ove odredbe iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Treba navesti tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe kao i u trenutku zaključenja prethodnog postupka ne može sa sigurnošću bez provedenog financijskog vještačenja postaviti točnu visinu tužbenog zahtjeva, pa sud smatra da iako se tuženik usprotivio preinaci, ista je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Preinaka je učinjena nakon provedenog vještačenja te je sud na temelju članka 190. stavak 2. i 3. ZPP dopustio preinaku i odlučio kao u izreci rješenja pod točkom I.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu pozivajući se na odredbe predmetnog Ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle Općinskog suda u Zagrebu, te je predložio da se sud oglasi nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

4.1. Prigovor tuženika nije osnovan.

4.2. Prema odredbi članka 70. stavak 1. ZPP, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Međutim, osim gore navedenih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti nužno je da je sporazum o mjesnoj nadležnosti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom članka 70. stavak 3. ZPP, već i da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

4.3. Stoga u odnosu na prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu s obzirom da je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. ). Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku. Ovi zakoni usklađeni su s direktivom Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te na taj način hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. U samoj tužbi tužitelj navodi kako je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran, standardiziran, a što bi značilo da o odredbi Ugovora o prorogaciji nadležnosti kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora koji je pripremila banka, stranke nisu pregovarale, što znači da tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe. Stoga je takva ugovorna klauzula nepoštena odredba ugovora jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a pored ovoga sud smatra da bi tužitelj koji prebiva u [adresa] radi ostvarenja svojih prava i obveza morao putovati u Zagreb, a što bi s obzirom na njegovo mjesto stanovanja uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu, a za to je potrebno i dosta vremena. Napominje se da je ovakav stav zauzet i obrazložen već ranije u sudskoj praksi Županijskog suda u Vukovaru broj Gž 173/202, od 6. svibnja 2020. i Županijskog suda u Varaždinu, Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž- 723/2020, Županijskog suda u Rijeci, broj Gž-2044/2020…. Također i na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od 29. siječnja 2020. zauzet je stav da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud i opće imovinsko stanje potrošača.

4.4. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 00611, otplatnog plana, prometa po kreditu, prijevremene otplate, financijskog izračuna. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

6. U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Marijanu Joviću, koji je u predmetnom postupku izradio pisani nalaz i mišljenje i dostavio ga sudu 28. svibnja 2025.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu 00611 (dalje: Ugovor), ) koji je sklopljen 6. lipnja 2007., a kojim odredbama je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.931,31 CHF, obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank d.d. za CHF na dan plaćanja (članak II), kako su iznos mjesečnog obroka, iznos svih mjesečnih obroka, troškovi zaključenja ugovora, ukupni troškovi ugovora, obračunati u valuti CHF, (članak III), u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve novčane obveze ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedeći za CHF na dan plaćanja, (članak V).

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 6. lipnja 2007. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 00611 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 21.931,31 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku III redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,00 % godišnje.

10. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe članka II, III, V i IX Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i kamate u tijeku otplate.

10.1. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen u lipnju 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.)

11. Utvrđenja suda iz postupka pokrenutog za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ne obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku, jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz tog postupka, pa je sud ocjenom svih izvedenih dokaza u svojoj ukupnosti i svakog dokaza zasebno, utvrđivao radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora, ima li tužitelj pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi i koliko iznosi visina tog potraživanja, od kada teku zatezne kamate na isto, te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučila na kupnju automobila, otišla je u auto kuću Porsche u [adresa], odlučila je kupiti auto na leasing, u auto kući da su joj pripremili unaprijed papire da potpiše tipski ugovor, to da je bio princip uzmi ili ostavi, govorili su joj da je CHF stabilna valuta, da se neće ništa mijenjati, nisu joj nudili kredit ni u eurima ni u kunama već samo u valuti CHF. Mjesečna rata da joj je s 1.400,00 kuna došla na preko 2.000,00 kuna, u međuvremenu je rata stalno rasla, ona da je pokrila zadnju godinu kredita jer je otišla u mirovinu, a otac da joj je pomogao da zatvori kredit. Nije joj bio poznat pojam valutne klauzule, a automobil je kupila u osobne svrhe.

13. U konkretnom slučaju radi se o kreditu kao potrošačkom ugovoru tužitelju kao laiku nije bilo poznato da se kamata tijekom isplate kredita može mijenjati niti su mu bile poznate posljedice vezane za sami pojam valutne klauzule. Naime, iz podataka u spisu konkretno, uvidom u Ugovor, nesporno je da je tužitelj navedeni ugovor sklopio kao fizička osoba i to za kupnju motornog vozila, pa stoga tužitelj ispunjava sve zakonske uvjete iz članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP, te se smatra potrošačem. Ističe se da je ovakav zaključak u skladu sa važećom sudskom praksom, status tužitelja kao potrošača se predmnijeva, a na tuženiku je teret dokaza ako tvrdi suprotno, sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 23. studenoga 2023. Ovaj sud smatra da tuženik mora dokazati da je tuženik kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora koji je definiran od strane trgovca, a posljedično da je trgovac tj. tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj Ugovornih odredbi, a što po ocjeni ovoga suda to nije slučaj. S toga sud prihvaća iskaz tužitelja da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sklopljenog Ugovora već ga je morao prihvatiti da bi isti realizirao za kupnju automobila u Autokući.

14. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

17. Prema shvaćanju ovog suda tuženik je povrijedio prava tužitelja, kao potrošača

- korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima iskazanim u valuti, a plativim u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju kreditora, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao prosječan potrošač upozoren na moguće rizike istog pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, valutna klauzula je bitan element ugovora o kreditu pa je stoga za isto potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana. Jednako tako tuženik nije upozorio tužitelja na da bi odredbe o mijenjanju kamata bile jednostrano mijenjane kao i drugi uvjeti ugovora u dijelu u kojem visina mjesečnih iznosa podliježe prilagodbama zbog vanjskih i unutarnjih čimbenika. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim određivanjem ovakvih odredbi ugovora o potrošačkom kreditiranju postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja, kao potrošača.

18. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a što je sud djelomično utvrdio kao prethodno pitanje, a djelomično izrekom ove presude u točki I izreke.

19. Međutim, prema shvaćanju ovog suda nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnim odredba članka 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava tužitelju i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.931,31 CHF.

20. Naime, u tom dijelu članka 1. Ugovora o kreditu definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba prema shvaćanju ovog suda ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na to da ona samo definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a budući da je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo članak 1. Ugovora o kreditu u kojem se stavlja na raspolaganje tužitelju predmetni iznos bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovdje je za istaknuti da je Županijski sud u Varaždinu na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Osim toga ta odredba samo definira obvezu tuženika, a ne tužitelja, a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati (ne regulira se otplata kredita, nego odobrava i stavlja na raspolaganje kredit).

21. Stoga je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev odbiti, odnosno odlučiti kao u točki II izreke.

22. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku III, članku 5. i 9. Uvjeta Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tek u ovom postupku se traži utvrđenje ništetnosti i zastara nije počela niti teći. Naime vezano za Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu svake pojedinačne tužbe. Tužitelj ne tvrdi da bi tuženik bio stranka kolektivne tužbe te da bi se ista primjenjivala direktno na tuženika, nego tužitelj samo smatra da su predmetne odredbe ništetne iz istih razloga kako je utvrđeno u kolektivnom postupku za banke.

24. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću.

25. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Marijan Jović iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 3.857,83 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marijana Jovića s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, a stranke na istog nisu imale primjedbi.

27. Stoga je valjalo tuženika obvezati na isplatu iznosa od 3.857,83 eura (preplaćeni anuiteti po promjenjivoj valuti) zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose anuiteta kako je navedeno u izreci.

28. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

29. S obzirom na to da je tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, to mu pripada cjelokupan trošak postupka.

30. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.857,83 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

32. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

– sastav tužbe od 30. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– sastav obrazloženog podneska od 15. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– sastav obrazloženog podneska od 12. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 26. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu od 20. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

– zastupanje na ročištu za objavu presude od 20. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife)

33. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 1.100,00 eura valjalo je uvećati za porez na dodanu vrijednost u opsegu 25% (275,00 eura), dakle ukupan trošak koji pripada tužitelju po osnovi odvjetničkog zastupanja je 1.375,00 eura. Ovom iznosu je valjalo priznati trošak predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 299,70 eura.

34. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak pristojbe tužbe i presude, budući da je pristojbena obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe tužbe nastala u trenutku podnošenja tužbe, odnosno u konkretnom slučaju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), pa sukladno gore navedenom Zakonu ista ne podliježe plaćanju sudskih pristojbi u konkretnoj pravnoj stvari.

35. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.674,70 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II izreke ovog rješenja.

U Splitu 20. siječnja 2026.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

- u spis