REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-776/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: AF, rođen **.**.1988. u mjestu Samsun, Republika Turska, državljanin Republike Turske, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi izdavanja potvrde o stjecanju prava na rad, 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/12145, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 10. veljače 2025.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana izdati tužitelju potvrdu da je stekao pravo na rad od 30. studenoga 2024.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/12145, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 10. veljače 2025., odbijen je tužiteljev zahtjev za izdavanjem potvrde o stjecanju prava na rad.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, da se nalazi u Republici Hrvatskoj, da se dobro uklopio u zajednicu i da želi raditi, ali mu se to pravo neosnovano uskraćuje. Smatra da ga je tuženik trebao saslušati, osobito u vezi razloga napuštanja Prihvatilišta i obustave ranijeg postupka. Naglašava da nema sredstava za život, da mu je rad nužan radi osiguranja egzistencije te da je pravo na rad ustavno zajamčeno temeljno ljudsko pravo. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud usvoji tužbu, poništi osporeno rješenje tuženika, usvoji njegov zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad, naloži tuženiku naknadu troškova postupka te usvoji zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu se poziva na odredbu prema kojoj tražitelj ostvaruje pravo na rad do izvršnosti odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, te zaključuje da je obustavom postupka prestalo pravo na rad. Slijedom toga, smatra da je ponovni zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o pravu na rad neosnovan, zbog čega je zakonito odbijen.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje, jer okolnosti koje bi se tim dokazom eventualno utvrđivale, a koje se odnose na razloge napuštanja Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite i obustavu ranijeg postupka međunarodne zaštite, nisu pravno odlučne za rješenje ovog spora. Naime, predmet ovog upravnog spora je zakonitost rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad, a o kojem sud odlučuje na temelju nespornih činjenica utvrđenih u upravnom spisu, osobito u pogledu postojanja prava na boravak i ispunjenosti uvjeta iz članka 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Kako predloženi dokaz ne bi mogao utjecati na drugačiju odluku suda, dokazni prijedlog je odbijen kao neodlučan.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 23. prosinca 2024. podnio zahtjev za izdavanje potvrde o stjecanju prava na rad;

- da je tužitelj 1. siječnja 2023. nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku te tom prilikom nije izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu;

- da je nakon nezakonitog ulaska doneseno rješenje o povratku, kojim je tužitelju naloženo napuštanje Republike Hrvatske u roku od 8 dana;

- da je tužitelj 2. kolovoza 2023. u dublinskom postupku vraćen iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku te je tom prilikom izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj;

- da je tužitelju 16. veljače 2024. izdana potvrda o pravu na rad;

- da je 24. lipnja 2024. godine postupak međunarodne zaštite obustavljen zbog samovoljnog napuštanja teritorija Republike Hrvatske;

- da je tužitelj 30. kolovoza 2024. godine ponovno podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

7. Na temelju tih činjenica tuženik je primjenom članka 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon) utvrdio da tužitelj nije stekao pravo na rad jer je tuženik donio odluku o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu.

8. Iz navoda tuženika proizlazi da je tužitelj dana 30. kolovoza 2024. godine ponovno podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Time je, sukladno članku 52. i članku 53. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, stekao status tražitelja međunarodne zaštite te pravo na boravak u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o tom zahtjevu. O tom zahtjevu u trenutku odlučivanja o pravu na rad nije bila donesena odluka.

9. Sud je stoga najprije ispitao pitanje prava na boravak kao temeljne pretpostavke za ostvarivanje prava na rad tražitelja. Naime, člankom 52. stavkom 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tražitelj koji nema pravo na boravak sukladno članku 53. toga Zakona ne ostvaruje prava iz navedenog članka, osim prava na besplatnu pravnu pomoć. Iz ove odredbe, primjenom argumentum a contrario, proizlazi da tražitelj koji ima pravo na boravak sukladno članku 53. Zakona ostvaruje prava iz članka 52., uključujući i pravo na rad iz stavka 1. točke 8. toga članka.

10. U konkretnom slučaju sud utvrđuje da se ne radi ni o jednoj od iznimaka propisanih člankom 53. stavcima 4. i 5. Zakona. Tužitelj nije podnio novi naknadni zahtjev nakon što bi o ranijem naknadnom zahtjevu bila donesena odluka sukladno članku 47. stavku 6. Zakona, već je raniji postupak međunarodne zaštite okončan obustavom. Također, nema podataka da se tužitelj nalazi u postupku predaje ili izručenja sukladno članku 7. stavcima 1. i 2. Zakona. Slijedom toga, na tužitelja se primjenjuje opće pravilo iz članka 53. stavka 1. Zakona, te je u relevantnom razdoblju tužitelj imao pravo na boravak u Republici Hrvatskoj.

11. Međutim, pravo na rad tražitelja ne ostvaruje se automatski samim postojanjem prava na boravak, već se ostvaruje pod posebnim uvjetima propisanim člankom 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, člankom 61. stavkom 1. Zakona propisano je da tražitelj stječe pravo na rad istekom roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, ako Ministarstvo u tom roku nije donijelo odluku, pod uvjetom da tražitelj svojim postupanjem nije utjecao na razloge nedonošenja odluke. Stavkom 2. istog članka propisano je da Ministarstvo na zahtjev tražitelja izdaje potvrdu kojom potvrđuje stjecanje tog prava, dok se prema stavku 3. potvrda može odbiti samo ako uvjeti iz stavka 1. nisu ispunjeni.

12. Sud utvrđuje da je tuženik osporeno rješenje utemeljio na činjenici da je tužitelju u ranijem postupku međunarodne zaštite, pravomoćnim rješenjem od 24. lipnja 2024., postupak obustavljen zbog samovoljnog napuštanja Prihvatilišta, te da je zbog toga prestalo njegovo pravo na rad. Međutim, takvo pravno shvaćanje sud ne može prihvatiti, budući da obustava ranijeg postupka ne proizvodi pravne učinke u odnosu na novi zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen 30. kolovoza 2024. Podnošenjem novog zahtjeva započinje novi upravni postupak s vlastitim pravnim posljedicama, uključujući i prava koja tražitelju pripadaju tijekom trajanja tog postupka. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ne predviđa trajni ili automatski gubitak prava na rad zbog obustave ranijeg postupka, ako je naknadno podnesen novi zahtjev.

13. Tuženik u osporenom rješenju nije utvrdio niti obrazložio da je o novom zahtjevu za međunarodnu zaštitu donesena odluka u roku od tri mjeseca, niti je utvrdio da je tužitelj svojim postupanjem u tom novom postupku utjecao na razloge nedonošenja odluke. Stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu članka 61. stavka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, na temelju kojeg je odbijen zahtjev za izdavanje potvrde o pravu na rad.

14. Pozivanje tuženika na članak 61. stavak 5. Zakona, prema kojem tražitelj ostvaruje pravo na rad do izvršnosti odluke o zahtjevu, također je pogrešno primijenjeno. Izvršnost odluke donesene u ranijem, obustavljenom postupku ne može se odnositi na novi postupak u kojem odluka još nije donesena. U takvoj situaciji pravo na rad traje do izvršnosti odluke o novom zahtjevu za međunarodnu zaštitu.

15. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo, osobito članke 52. i 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te da je osporenim rješenjem neosnovano uskratio tužitelju pravo na rad, koje je zakonom priznato tražitelju međunarodne zaštite pod propisanim uvjetima.

16. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje nezakonito te da tužitelj ima pravo na rad od 30. studenoga 2024. kada je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva (30. kolovoza 2024.), zbog čega mu je tuženik dužan izdati potvrdu da je stekao pravo na rad.

17. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

18. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

19. Budući je pravnu pomoć pružila odvjetnik Milan Banić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu, 20. siječnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Milan Banić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. U spis