Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-206/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČE, zbog kaznenih djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K- 1096/2016-41 od 17. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe optuženog ČE, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela tako da se utvrđuje da je optuženi ČE radnjama opisanim u točkama 1. – 4. izreke počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv imovine – tešku krađu iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. KZ-a.

II Uslijed odluke pod točkom I i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog ČE preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni tako da se optuženi ČE za kazneno djelo iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 52. KZ-a, kako je ono sada pravno označeno, na temelju čl. 229. st. 1. KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

III Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optuženog ČE te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi ČE proglašen je krivim zbog počinjenja u stjecaju tri kaznena djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. KZ-a (valja primijetiti da je prvostupanjski sud pogrešno naznačio brojeve „Narodnih novina“ 101/17. 118/18., 126/19. i 84/21. jer se radi o izmjenama i dopunama KZ-a koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela, a niti su blaže za optuženika) na način i pod okolnostima opisanim u točkama 1., 2. i 4. izreke te presude i kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 228. st. 1. i čl. 34. KZ-a činjenično i pravno opisanog u točki 3. izreke te presude, te su mu za kaznena djela iz točaka 1.2, i 4. na temelju čl. 229. st. 1. KZ-a, a za kazneno djelo iz točke 3. na temelju čl. 229. st. 1. u svezi s čl. 34. KZ-a utvrđene pojedinačne kazne zatvora od po šest mjeseci za svako kazneno djelo, nakon čega je na temelju istih zakonskih propisa i čl. 51. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP-22) optuženi ČE dužan je u roku od dva mjeseca po pravomoćnosti presude na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenom ČETŠ isplatiti novčani iznos od 27.600,00 kn / 3.663,15 eura.

1.2. Na temelju čl. 79. KZ-a od optuženog ČE su trajno oduzeti predmeti precizirani u točki V izreke pobijane presude koji će se po pravomoćnosti presude vratiti oštećenicima imenovanima u istoj točki dispozitiva.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. i 2. t. 6. ZKP-22 optuženi ČE obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.500,00 kn / 199,10 eura u vidu paušalne svote.

2. Protiv te presude je optuženi ČE putem branitelja Tonija Marinkovića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe za kaznena djela opisana u točkama 1. i 2. njene izreke, a podredno da ga se blaže kazni.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-240/2023 od 30. ožujka 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. U sklopu žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik reproducira tekst zakonske odredbe iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-22, međutim ustvari ne precizira u čemu bi se konkretno sastojala ta bitna proceduralna povreda, jer iz sadržaja njegove žalbe zapravo proizlazi da je ulaže isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je pobijana presuda u tom segmentu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25), pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti, uključujući i onu iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-22 na koju se poziva žalitelj.

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi u bitnome ističe da je na raspravi negirao počinjenje djela koja su opisana u točkama 1. i 2. izreke te presude, da je tada objasnio zbog čega je prilikom ispitivanja pred policijom priznao i te delikte, napominje da tijekom prvostupanjskog postupka nije izveden niti jedan materijalni ili personalni dokaz koji bi upućivao na zaključak da je ostvario kaznena djela iz naprijed naznačenih dviju točaka izreke pobijane presude i, konačno, da je vezano za djelo iz točke 2. dispozitiva osporene presude i sam oštećeni OETŠ izjavio da nije siguran da je optuženik počinitelj tog kaznenog djela. Stoga žalitelj smatra da je u odnosu na sporne delikte sud prvog stupnja trebao primijeniti načelo in dubio pro reo.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene cjelokupne dokazne građe pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

8.1. Pored nespornog utvrđenja da je optuženik počinio djela činjenično i pravno opisana u točkama 3. i 4. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza posve opravdano zaključio da je on ostvario i delikte opisane u točkama 1. i 2. dispozitiva prvostupanjske presude. Naime, optuženik je prilikom ispitivanja u prethodnom postupku u smislu čl. 208.a ZKP-22 priznao počinjenje i ovih dviju inkriminacija koje sada osporava. Sada tvrdi da su ova priznanja bila iznuđena od strane policije, no sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio takvu obranu optuženika ispravno je ocijenivši isključivo usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti iz razloga iznijetih u točki 18. obrazloženja pobijane presude koje je ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio. Ukratko, optuženika u tom dijelu opovrgavaju DVD snimka njegova ispitivanja u policijskoj postaji i zapisnik koji je optuženik, inače pravilno poučen o svim svojim pravima o kaznenom postupku, bez ikakvih primjedbi potpisao.

8.2. S druge pak strane, kada je u pitanju djelo opisano u točki 2. izreke pobijane presude sud prvog stupnja je, protivno žalbenoj tvrdnji, raspolagao rezultatima biološkog vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ od 26. kolovoza 2015. kojim je utvrđeno da je na uzorcima brisa izuzete rukavice i opuška cigarete, koji su pronađeni očevidom na licu mjesta počinjenja tog djela, pronađen DNA profil koji se podudara s DNA profilom iz tragova krvi pronađenih na licu mjesta počinjenja kaznenog djela iz točke 3. izreke osporene presude, čije izvršenje optuženik inače ne negira, a za koji DNA profil je neprijeporno ustanovljeno da pripada upravo optuženom ČE.

8.3. Što pak se tiče izjave oštećenog ĆETŠ da nije siguran da je optuženik počinitelj kaznenog djela iz točke 2. dispozitiva pobijane presude, valja odgovoriti da se radi tek o pukoj i proizvoljnoj pretpostavci imenovanog svjedoka koji uostalom nije očevidac predmetnog događaja.

8.4. Slijedom iznijetog valja ponoviti da je prvostupanjski sud s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrdio da je optuženik počinitelj i djela iz točki 1. i 2. izreke pobijane presude, zbog čega je neprihvatljiva žalbena sugestija da se u izloženom kontekstu trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo.

8.5. Iz izloženih razloga žalba optuženika nije prihvaćena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Budući da predmetna žalba nije uložena zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je drugostupanjski sud osporenu presudu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-25, pri čemu je uočio da je sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP-25.

9.1. Riječ je o tome da je u odnosu na konkretne inkriminacije opisane u točkama 1.

– 4. izreke pobijane presude prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 52. st. 1. KZ-a koja glasi: „Produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.“ Iz činjeničnih opisa djela naznačenih u naprijed spomenutim točkama izreke prvostupanjske presude proizlazi da je optuženi ČE ista počinio u razdoblju od 13. ožujka do 15. lipnja 2015. u Podstrani i to na u bitnome istovjetan način (penjanjem preko ograda dvorišta i uporabom podesnog predmeta i/ili fizičke snage provaljivanjem kroz prozor ili vrata u unutrašnjost tuđih nekretnina), a sve u cilju da na taj način iz zatvorenih prostorija dođe do tuđih pokretnih stvari i protupravno ih prisvoji. Prema tome u svim ovim slučajevima je optuženik, po ocjeni ovoga žalbenog suda, ostvario bitne objektivne i subjektivne elemente neophodne za primjenu instituta produljenog kaznenog djela u smislu citirane zakonske odredbe iz čl. 52. st. 1. KZ-a. Naime, radi se o istim djelima koja su vremenski i prostorno povezana, čiji je modus operandi u bitnome identičan, pa je, dakle, očito riječ o kontinuiranim, vremenski i prostorno povezanim radnjama počinjenim na bitno istovjetan način, što sve opisane inkriminacije povezuje u takvoj mjeri da čine jedinstvenu cjelinu u smislu naprijed naznačene zakonske odredbe koja uređuje koncept produljenog kaznenog djela. Pored spomenutih objektivnih elemenata u konkretnom slučaju postoji i traženi subjektivni element, tj. tzv. produljeni dolus, odnosno produljena pojedinačna odluka optuženika da ponavlja identične protupravne radnje u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi.

9.2. Na temelju razloga iznijetih u prethodnoj točki ovog obrazloženja ovaj je sud drugog stupnja, postupajući u povodu uložene žalbe po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-25 preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način kako je precizirano u točki I izreke ove presude.

10. Uslijed naprijed izložene odluke o preinačenju osporene presude po službenoj dužnosti u pogledu pravne oznake djela opisanih u točkama 1. – 4. izreke te presude, kao i djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe, ovaj je sud drugog stupnja preinačio prvostupanjsku presudu i u odnosu na odluku o kazni.

10.1. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao otegotnu okolnost što je optuženik višestruko kazneno osuđivan i to, između ostalog, i za istovrsna kaznena djela, iz čega zaključuje da ranije izrečene kazne kod njega nisu postigle svoju svrhu, dok olakotne okolnosti nije našao.

10.2. Optuženik u žalbi prigovara prvostupanjskom sudu da nije cijenio olakotne okolnosti koje se očituju u njegovom priznanju djela i izraženom kajanju zbog učinjenog te u korektnom držanju pred sudom.

10.3. Ponajprije treba odgovoriti žalitelju da njegovo korektno držanje pred sudom nije olakotna okolnost, jer se ono normalno i redovito očekuje od svakog sudionika u kaznenom postupku. S druge strane, žalitelj ukazuje da je priznao počinjenje djela, no u tom dijelu ga treba ispraviti: on je djelomično priznao predmetne inkriminacije, budući da je na raspravi reterirao u odnosu na djela iz točki 1. i 2. dispozitiva osporene presude, međutim kada se ta okolnost stavi u odgovarajući razmjer s nepobitnom otegotnom okolnošću da optuženik ima svojstvo višestrukog kaznenog općeg i specijalnog povratnika, tada ona gubi na svojoj snazi i vrijednosti. Naime, iz optuženikove kaznene evidencije proizlazi da je do sada bio čak osam puta osuđivan, od čega u četiri navrata zbog istih ili istovrsnih imovinskih delikata, a i u ovom kaznenom postupku proglašen je krivim zbog počinjenja produljenog kaznenog djela teške krađe koje se sastoji od četiri pojedinačne radnje. Prema tome u pravu je prvostupanjski sud kada ustvrđuje da dosadašnje kaznenopravne sankcije kod optuženika očito nisu polučile pozitivan učinak u smislu njegove resocijalizacije, te sve navedeno upućuje da je u konkretnom slučaju opravdana optuženikova osuda na kaznu zatvora, koja je zbog primjene blažeg zakona i činjenice da je optuženik djelomično priznao počinjenje djela sada izrečena u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a sve u uvjerenju da je upravo takva kazna primjerena povećanom stupnju krivnje koji proizlazi iz optuženikovog mnogostrukog kršenja zakona, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te da je ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

11. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu temelji se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (sud prvog stupnja nije imao razloga u tom segmentu ne prihvatiti oštećenikovu (ČČET) procjenu otuđenih predmeta) i valjanoj primjeni zakona.

12. Postupajući u skladu s čl. 478. ZKP-25 ovaj je žalbeni sud ispitao i odluku o oduzimanju predmeta te je našao da se i ona isto tako bazira na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i ispravnoj primjeni zakona.

13. Slijedom svega izloženog su na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP-25 donijete odluke kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 20. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic