REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1233/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. (OIB 36514183925), Zagreb, V. Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetniku u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 15. prosinca 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 01045 od 18.10.2007. godine koji su sklopili tužitelj ŠZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. (OIB 36514183925), kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promijenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 6,20 % godišnje.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 01045 od 18.10.2007. godine koji su sklopili tužitelj ŠZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. (OIB 36514183925), kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 01045 od 18.10.2007. godine koji su sklopili tužitelj ŠZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. (OIB 36514183925), kao kreditor, i to na način da je ništetna odredba po kojoj je tužitelj dužan platiti troškove ugovora. IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.080,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

0,10 EUR tekuće od dana 16.11.2007. godine pa do isplate

1,53 EUR tekuće od dana 16.12.2007. godine pa do isplate

3,18 EUR tekuće od dana 16.1.2008. godine pa do isplate

2,42 EUR tekuće od dana 16.2.2008. godine pa do isplate

6,68 EUR tekuće od dana 16.3.2008. godine pa do isplate

6,52 EUR tekuće od dana 16.4.2008. godine pa do isplate

2,19 EUR tekuće od dana 16.5.2008. godine pa do isplate

2,72 EUR tekuće od dana 16.6.2008. godine pa do isplate

3,06 EUR tekuće od dana 16.7.2008. godine pa do isplate

1,00 EUR tekuće od dana 16.8.2008. godine pa do isplate

1,43 EUR tekuće od dana 16.9.2008. godine pa do isplate

4,81 EUR tekuće od dana 16.10.2008. godine pa do isplate

11,38 EUR tekuće od dana 16.11.2008. godine pa do isplate

9,47 EUR tekuće od dana 16.12.2008. godine pa do isplate

16,81 EUR tekuće od dana 16.1.2009. godine pa do isplate

18,72 EUR tekuće od dana 16.2.2009. godine pa do isplate

19,58 EUR tekuće od dana 16.3.2009. godine pa do isplate

17,41 EUR tekuće od dana 16.4.2009. godine pa do isplate

16,30 EUR tekuće od dana 16.5.2009. godine pa do isplate

14,36 EUR tekuće od dana 16.6.2009. godine pa do isplate

12,83 EUR tekuće od dana 16.7.2009. godine pa do isplate

12,85 EUR tekuće od dana 16.8.2009. godine pa do isplate

14,49 EUR tekuće od dana 16.9.2009. godine pa do isplate

13,52 EUR tekuće od dana 16.10.2009 godine pa do isplate

13,46 EUR tekuće od dana 16.11.2009. godine pa do isplate

14,34 EUR tekuće od dana 14.12.2009. godine pa do isplate

16,37 EUR tekuće od dana 18.1.2010. godine pa do isplate

17,85 EUR tekuće od dana 16.2.2010. godine pa do isplate

17,98 EUR tekuće od dana 17.3.2010. godine pa do isplate

22,65 EUR tekuće od dana 14.4.2010. godine pa do isplate

20,60 EUR tekuće od dana 17.5.2010. godine pa do isplate

22,58 EUR tekuće od dana 16.6.2010. godine pa do isplate

30,10 EUR tekuće od dana 19.7.2010. godine pa do isplate

27,48 EUR tekuće od dana 16.8.2010. godine pa do isplate

35,97 EUR tekuće od dana 16.9.2010. godine pa do isplate

32,23 EUR tekuće od dana 18.10.2010. godine pa do isplate

29,18 EUR tekuće od dana 15.11.2010. godine pa do isplate

38,16 EUR tekuće od dana 17.12.2010. godine pa do isplate

46,64 EUR tekuće od dana 17.1.2011. godine pa do isplate

40,71 EUR tekuće od dana 15.2.2011. godine pa do isplate

42,99 EUR tekuće od dana 14.3.2011. godine pa do isplate

37,38 EUR tekuće od dana 18.4.2011. godine pa do isplate

40,65 EUR tekuće od dana 16.5.2011. godine pa do isplate

52,66 EUR tekuće od dana 15.6.2011. godine pa do isplate

48,83 EUR tekuće od dana 14.7.2011. godine pa do isplate

71,09 EUR tekuće od dana 16.8.2011. godine pa do isplate

75,34 EUR tekuće od dana 16.9.2011. godine pa do isplate

52,42 EUR tekuće od dana 17.10.2011. godine pa do isplate

54,32 EUR tekuće od dana 14.11.2011. godine pa do isplate

53,40 EUR tekuće od dana 16.12.2011. godine pa do isplate

55,73 EUR tekuće od dana 16.1.2012. godine pa do isplate

58,41 EUR tekuće od dana 16.2.2012. godine pa do isplate

57,69 EUR tekuće od dana 15.3.2012. godine pa do isplate

56,45 EUR tekuće od dana 16.4.2012. godine pa do isplate

56,94 EUR tekuće od dana 16.5.2012. godine pa do isplate

58,24 EUR tekuće od dana 15.6.2012. godine pa do isplate

57,24 EUR tekuće od dana 16.7.2012. godine pa do isplate

57,49 EUR tekuće od dana 17.8.2012. godine pa do isplate

55,93 EUR tekuće od dana 17.9.2012. godine pa do isplate

54,83 EUR tekuće od dana 15.10.2012. godine pa do isplate

56,77 EUR tekuće od dana 16.11.2012. godine pa do isplate

55,70 EUR tekuće od dana 17.12.2012. godine pa do isplate

57,11 EUR tekuće od dana 16.1.2013. godine pa do isplate

53,87 EUR tekuće od dana 14.2.2013. godine pa do isplate

55,27 EUR tekuće od dana 14.3.2013. godine pa do isplate

56,25 EUR tekuće od dana 15.4.2013. godine pa do isplate

55,31 EUR tekuće od dana 16.5.2013. godine pa do isplate

52,25 EUR tekuće od dana 12.6.2013. godine pa do isplate

50,69 EUR tekuće od dana 17.7.2013. godine pa do isplate

52,80 EUR tekuće od dana 16.8.2013. godine pa do isplate

54,01 EUR tekuće od dana 16.9.2013. godine pa do isplate

55,94 EUR tekuće od dana 15.10.2013. godine pa do isplate

54,80 EUR tekuće od dana 15.11.2013. godine pa do isplate

55,80 EUR tekuće od dana 16.12.2013. godine pa do isplate

56,35 EUR tekuće od dana 16.1.2014. godine pa do isplate

57,82 EUR tekuće od dana 17.2.2014. godine pa do isplate

58,27 EUR tekuće od dana 14.3.2014. godine pa do isplate

58,08 EUR tekuće od dana 16.4.2014. godine pa do isplate

56,69 EUR tekuće od dana 16.5.2014. godine pa do isplate

55,77 EUR tekuće od dana 16.6.2014. godine pa do isplate

56,87 EUR tekuće od dana 16.7.2014. godine pa do isplate

57,84 EUR tekuće od dana 18.8.2014. godine pa do isplate

58,75 EUR tekuće od dana 16.9.2014. godine pa do isplate i

59,50 EUR tekuće od dana 16.10.2014. godine pa do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 309,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.10.2007. godine do isplate, do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI Tužitelj se odbija s dijelom zahtjeva kojima na dosuđeni iznos glavnice od 309,59 eura (točka V izreke ove presude) kamatu potražuje od 15.10.2007. do 18.10.2007. godine.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.193,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (20.1.26.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18.10.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 01045 za kupnju vozila na iznos od 15.621,48 CHF i rok otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 6,20% godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika mijenjana u više navrata na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćalo povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva.

1.1. Nadalje ističe da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno postavljenim, povišenim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta.

1.2. Tužitelj nastavno tvrdi da je tuženik nezakonito naplatio troškove zaključenja ugovora u iznosu od 309,59 eura dana 15.10.2007. godine, jer prethodno, a niti naknadno nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Zbog toga tužitelj predlaže da sud utvrdit ništetnim i dio ugovor kojim mu je naloženo plaćanje naknade, a tuženika obveže na povrat stečenog temeljem ništetne naknade i to sa kamatom od 15.10.2007. godine do isplate, a uz sve tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, dakle da niti jedna odredba ugovora nije ništetna. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. Nadalje, tuženik smatra da je ugovorna odredba o redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorena u sklad sa zakonskim odredbama. O dijelu zahtjeva koji se odnosi na pitanje valjanosti ugovorne odredbe o plaćanju troškova zaključenja ugovora tuženik se nije posebno očitovao. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare, protivi se preinaci i predlaže zahtjev odbiti, a potražuje i naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, otplatni plan, promet po uplatama, zahtjeve, izjavu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan na način kako je odlučeno pod tokama I-V izreke ove presude.

4. Nesporna je činjenica da je dana 18.10.2007. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka i to prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Nadalje, radilo se o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (čl. 6 i 9 ugovora), s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 6,20% godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao, a da je došlo i do povišenja neto kamatne stope.

4.1. Prema podacima iz ugovora i prometa po računu tuženik je naplatio i troškove obrade ugovora u iznosu od tada 2.332,64 kn (309,59 eura).

4.2. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 –u daljnjem tekstu ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

6. Na konkretni se odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

7. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je kupovao automobil za osobe potrebe i to na način mijenjanja staro za novo. Zbog toga je otišao u auto kuću u [adresa] i s prodavačem AZ izabrao automobil i dogovorio da će automobil kupiti na kredit, da bi rok otplate bio 5 godina i da će valuta ugovora biti euro. Nakon toga prodavač je pripremio ugovori oni su zajedno otišli kod javnog bilježnika na ovjeru. Tada je pročitao ugovor i utvrdio da je valuta ugovora CHF, a ne euro na što mu je prodavač rekao da je to najbolji i najpovoljniji kredit. Uočio je da je rok otplate 7, a ne 5 godina, na što mu je rečeno da može biti samo na 7 godina i da ugovor može biti takav ili nikako drugačiji. Tužitelj se ne sjeća plaćanja naknade za obradu kredita, ali navodi da je ugovor u osnovnim dijelovima pročitao, ali da ga je sve dočekalo na način uzmi ili ostavi. Sve čak i uz činjenicu da su mu pojmovi mijenjanja stranih valuta poznati. Konačno, iz iskaza tužitelj je utvrđeno da on u poslovnici tuženika uopće nije bio i da je svu komunikaciju vodio s prodavačem vozila u auto kući u kojoj je odlučio kupiti automobil.

7.1. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, da tužitelj kod tuženika nije bio, jer je jedino razgovarao sa prodavačem automobila koji je tvrdio da je takav ugovor najpovoljniji, a i jedno za tužitelja mogući. Dakle, tužitelj nije bio upozoren na rizik kretanja tečaja CHF, a o promjenjivoj kamatnoj stopi uopće nije bilo razgovora. Nije mu niti rečeno, jer se toga uopće ne sjeća, koji su razlozi plaćanja naknade za obradu kredita i kakve je to troškove tuženik imao radi kojih je tužitelju nametnuo plaćanje naknade za obradu kredita.

7.2. Ovdje se ističe da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je predložio saslušanje svojeg djelatnika ĐZ na okolnost provođenja edukacija prodavača i prodajnih predstavnika. Nadalje, tuženik je predložio saslušanje prodajnog predstavnika PZ i prodavača AZ, osobe koja je tužitelju prodala automobil u auto kući u [adresa]. U rezultata dokaznog postupka proizlazi da prva dva svjedoka tužitelja nisu niti vidjeli, a posljednji jest prodavač u auto kući sa kojim je tužitelj dogovarao uvjete kupnje automobila.

8. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

8.1. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za potrebe obitelji i osobne potrebe.

9. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Dokazi opisani pod 7.2. i utvrđeni iskazom tužitelja, na koji iskaz tuženik nije imao prigovora niti primjedbi, dovodi do utvrđenja da tuženik nije predložio dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, a da se uvjeti i način promjene kamatne stope čak ni od prodavača automobila nije niti spominjao. Tužitelj je o kreditiranju razgovarao s prodavačem vozila, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Sve navedeno odnosi se i na odredbu o promjeni redovite, promjenjive kamatne stope. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

9.3. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

9.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.5. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.6. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.7. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

9.8. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

9.9. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

9.10. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

10.1. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

10.3. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

11.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

12. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili niti egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što također ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na potencijalnu štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, što dovodi do ništetnosti i toga dijela ugovora, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

12.1. Tužitelj, dakle, nije znao niti mogao znati koju će cijenu (redovnu kamatu) platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje tuženik jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nema ovlaštenja da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

13. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

13.1. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora, kao i razliku na ime jednostrano povećavane kamatne stope tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je vrijedila početna ugovorena kamatna stopa.

14. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz kojeg nalaza proizlazi da je iz obje osnove (rast tečaja i rast kamatne stope) tužitelj preplatio iznos od 3.080,20 eura.

14.1. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

14.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Naime, tuženik zapravo ne ističe nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već ponavlja osporavanje osnove potraživanja tužitelja, što znači da osporava tvrdnje tužitelja o ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i osnovanost tražbine s osnove onoga što je tužitelj preplatio na temelju ništavih odredbi.

14.3. Kako je nalaz i mišljenje prihvaćeno u cijelosti to je sud odlučio kao pod točkom IV izreke ove presude.

14.4. Pritom je sud dopustio preinaku kako je tužitelj to zatražio svojim zahtjevom uređenim nakon provedenog vještačenja. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike.

14.5. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

15. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

16. U odnosu na troškove zaključenja ugovora, kako su isti nazvani i točki III sud uz sve što je utvrdio u ovoj presudi nastavno navodi da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16.1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku trošak zaključenja ugovora u iznosu od 528,26 CHF bez da je navedeno zašto u tom iznosu i na što se ti troškovi odnose.

16.3. Tuženik se na dio zahtjeva koji se odnosi na troškovi nije niti očitovao pa nije čak niti pokušao objasniti ili dokazati kakve je to točno troškove ima i zašto u tom iznosu .

16.4. Zbog toga sud zaključuje da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora o troškovima zaključenja ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

16.5. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl.III ugovora platio tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP , te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

17. Zbog svega utvrđenog sud je u izreci presude utvrdio ništetnost i odredbe o naknadi i naložio tuženik plaćanje iste tj. vraćanje primjenom odredaba o stjecanju bez osnove.

17.1. Visina zahtjeva u tom dijelu utvrđena je uvidom u promet po računu uvidom u koji je utvrđeno da je trošak obrade kredita naplaćen dana 19.10.2007. godine u iznosu od 2.332,64 kn (309,59 eura) pa je temeljem odredbi o stjecanju bez osnove tuženik dužan i taj iznos vratiti tužitelju.

17.2. Međutim, kamata na taj iznos teče od dana stjecanja radi čega je tužitelj s tijekom kamata od 15. do 18.10.2007. godine odbijen, jer je on taj iznos tuženiku platio dana 19.10.2007. godine.

18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

18.1. U ovom se slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valuti, promjenjivoj kamatnoj stopi i trošku obrade, to zastarni rok propisan člankom 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Odluka o naknadit troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP- a, jer u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa svojim zahtjevom i nisu nastali posebni troškovi.

19.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 19.8.22. i 11.11.25., pristupa na ročišta 16.12.24, 30.9.25. i 15.12.25. po 200,00 eura; za podneske od 10.1.25. i 13.11.25. po 50,,0 eura ili ukupno 1.300,00 eura, što je uvećano za 325,00 eura PDV-a; 450,00 eura troškove financijskog vještačenja, 38,48 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu i 79,63 eura sudske pristojbe na ovu presudu.

19.2. Na ukupan troška u iznosu od 2.193,11 eura kamata teče od dana donošenja ove presude (čl. 151. st. 3 ZPP-a), a po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

19.3. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 7.3.22. jer je dužnost tužitelja već uz tužbu dostavit dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi. Nisu mu ni priznati troškovi sastava podneska od 1.12.22, 4.4.24, 24.4.24, 10.1.25. jer neki nisu uopće bili potrebni za vođenje ovog spora, u nekima tužitelj ponavlja već ranije iznesene navode i tvrdnje ili dostavlja pravna shvaćanja koje sud zna.

19.4. Uplaćeni, a neiskorišteni predujam u iznosu od 300,00 eura na ime troškova financijskog vještačenja vratit će se tužitelju pa mu ni taj troška nije priznat.

U Zagrebu, 20. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.