Poslovni broj: P-4369/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB; 32036664500, zastupan po odvjetnicima odvjetničkog društva Strukan, Delić Mandac iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB; 02535697732, zastupana po Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 20. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb isplatiti tužitelju LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (općina Novska) iznos od 1.948,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 6,11 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

- 20,10 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

- 20,64 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

- 16,16 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

- 12,33 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

- 13,19 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- 15,39 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

- 15,15 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

- 13,04 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

- 16,98 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

- 19,85 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

- 24,47 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

- 23,27 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

- 29,23 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

- 27,93 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

- 30,65 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

- 48,71 EUR od 01.07.2010. godine do isplate

- 44,86 EUR od 01.08.2010. godine do isplate

- 55,27 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

- 51,92 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- 44,83 EUR od 01.11.2010. godine do isplate

- 58,54 EUR od 01.12.2010. godine do isplate

- 75,61 EUR od 01.01.2011. godine do isplate

- 63,84 EUR od 01.02.2011. godine do isplate

- 68,11 EUR od 01.03.2011. godine do isplate

- 62,37 EUR od 01.04.2011. godine do isplate

- 63,24 EUR od 01.05.2011. godine do isplate

- 86,05 EUR od 01.06.2011. godine do isplate

- 87,58 EUR od 01.07.2011. godine do isplate

- 107,27 EUR od 01.08.2011. godine do isplate

- 97,72 EUR od 01.09.2011. godine do isplate

- 87,20 EUR od 01.10.2011. godine do isplate

- 85,89 EUR od 01.11.2011. godine do isplate

- 84,95 EUR od 01.12.2011. godine do isplate

- 89,58 EUR od 01.01.2012. godine do isplate

- 94,44 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

- 94,81 EUR od 01.03.2012. godine do isplate

- 91,54 EUR od 01.04.2012. godine do isplate

kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2026. godine do isplate, s time da su kamate do 31.07.2015. godine određene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je je je kao korisnik kredita dana 21.03.2007. godine sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012353034, potvrđen po javnom bilježniku Mati Mediću dana 23.03.2007. godine, broj OV- 3173/2007, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.724,12 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Pošto je tečaj CHF tijekom otplate kredita rastao, u odnosu na tečaj CHF-a kada je kredit pušten u promet, na taj način došlo je do preplate uplata izraženih u CHF valuti jer su uplate vršene u kunskoj protuvrijednosti po samom tečaju kakav je bio u trenutku plaćanja. Ništetne su odredbe predmetnog potrošačkog Ugovora o kreditu iz toč. 1. tužbe, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita koja ja vezana za tečaj CHF-a, a na koje odredbe se odnosi potraživanje iz ovog postupka. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine i Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Rev 2221/2018, na odredbu čl. 502 c ZPP-a, kao i na odluke Suda Europske unije. Da je tužitelj bio informiran, ne bi nikada uzeo kredit u švicarskim francima, jer nitko valjano obaviješten ne bi pristao na mogućnost da mu se kunski anuitet uveća za 100% pa i više. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu razvidno je da je korisnik kredita (tužitelj) fizička, a ne pravna osoba, odnosno da tužitelj ne sklapa ugovor kao vlasnik obrta ili nositelj slobodne djelatnosti nego u privatne svrhe. Slijedom navedenog konačno potražuje iznos od 1.948,82 eura sa zakonskim kamatama tekućim na pojedine iznose s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te trošak parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže istu odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da se radi o ništetnim ugovorima nema nikakovog osnova. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Prije zaključenja ugovora daju se sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač. Ističe i prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 45-48 spisa), otplatnu tablicu (list 49-50 spisa), u plan otplate (list 53-54 spisa), u knjigovodstvenu karticu (list 55-62 spisa), u pregled uplata (list 63-64 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 131-136 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja (list 177-179 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 21.03.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012353034, potvrđen po javnom bilježniku Mati Mediću dana 23.03.2007. godine, broj OV-3173/2007, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.724,12 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Ugovorom je određeno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anutiteta. Nije sporno da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja za CHF. Nije sporno da je ugovor u cijelosti isplaćen.

5. Sporno je da li su u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanje. Sporno je da li je tužitelj potrošač, te je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog ne proizlazi da je ništetnost utvrđena samo za sklapanja stambenih kredita, a kako to tvrdi tuženik.

8. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). No, kako je u pojedinačnom potrošačkom sporu na tuženiku teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, sud je odlučio provesti dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije imao problema sa vidom te je ugovor samostalno pročitao. Ugovor je sklopio u auto kući, te je taj ugovor naknadno djelatnik auto kuće odnio u banku. Nije tražio sklapanje ugovora u CHF, takav ugovor mu je bio ponuđen te je bilo "uzmi ili ostavi", odnosno nije bilo mogućnosti pregovaranja oko pojedinih odredaba ugovora. Djelatnik auto kuće, a niti itko drugi nije mu objasnio što je to valutna klauzula, a niti koji su rizici kod sklapanja takve vrste ugovora. Sve mjesečne anuitete podmirio je osobno.

10. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti, a isti je također i u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju tuženik postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Kako tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te smatra da su ništetni dijelovi ugovora kako to tužitelj navodi.

12. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopio radi kupnje vozila za vlastitu uporabu.

13. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od ožujka 2009 do travnja 2012. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 29. svibnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

15. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika odnosno iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je za trajanja kredita se tečaj mijenjao od početnog 4.6309, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 31.03.2008., a da je posljednji utuženi anuitet plaćen 31.02.2012. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

17. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika s osvna valutne klauzule u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem takve promjene koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 2.035,32, eura. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos 86,50 eura.

18. U odnosu na prigovor tuženika vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja. Nalaz je učinio sukladno zadatku suda, te je izračun valutne klauzule izračunat na način da je anuitet u CHF prema obračunu banke pomnožen po srednjem tečaju banke na dan plaćanja i tako iskazan u kunama uspoređen sa istim anuitetom u CHF pomnoženim sa tečajem na dan isplate kredita te su iskazane razlike i pozitivne i negativne te su u točci 1 zaključka iskazane pozitivne razlike, u točci 2. negativne razlike. Nalaz je sačinjen bez primjene isključenja utjecaja promjene kamatne stope. S obzirom da je banka promijenila anuitet u CHF zbog promjene kamatne stope, a tužitelj je plaćao cijeli anuitet u CHF i banka je povećani anuitet iskazivala u CHF, izračunata je valutna klauzula na iznos anuiteta koji je banka u CHF zadužila tužitelja, a u izračunu valutne klauzule nije uzeto obzir, kako tuženik predlaže, da se valutna klauzula računa na manji iznos anuiteta koji bi bio da tuženik nije povećao kamatnu stopu i da tužitelj nije platio veći iznos anuiteta u CHF, a podredno u kunama. Da se nije mijenjao tečaj u ovako napravljenom nalazu uz primjenu ovih parametara, ne bi ni postojala razlika s naslova valutne klauzule. Sami iznos razlike kamatne stope nije ušao u izračun.

19. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a, te smatra da su istim, a također i obrazloženjem ove presude, otklonjeni prigovori tuženika.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te postavlja konačno tužbeni zahtjev uzimajući u obzir iznose za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos.

21. U odnosu tzv. negativne razlike valja navesti da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-254/24 od 23. travnja 2024. godine naveo da; "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi nišetetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. potplaćenih iznosa, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita." U ovom predmetu tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovor prijeboja kao niti protutužbeni zahtjev.

22. Tu također treba reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

23. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

24. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

25. Temeljem čl. 154 st. 1 i 5 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 02.07.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 15.10.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 06.12.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 25.02.2025 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 26.09.2025 prema Tbr 9/5 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 15.12.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 625 bodova, odnosno 1.250,00 eura, a što uvećano za PDV čini iznos od što ukupno iznosi 1.562,50 eura. Tužitelju je također priznat trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.812,50 eura. Kamate na dosuđeni trošak dosuđene su sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 20. siječnja 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku