Poslovni broj: P-1087/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1087/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Sušilović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkomm društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Krešimira Sušilovića - odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika SE - odvjetničke vježbenice, dana 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210215698/07, kreditna partija 7103732543 od 11. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja ŠE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 256,73 eur sa zateznom kamatom koja teče od 17. srpnja 2007. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznosu od 256,73 eur za razdoblje od 12. srpnja 2007. do 16. srpnja 2007.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 253,86 eur sa zateznom kamatom koja teče od 20. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 11. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210215698/07, kreditna partija 7103732543, sa Zagrebačkom bankom d.d., kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.278,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način određen predmetnim ugovorom, da su navedenim ugovorom (člankom 2.) stranke ugovorile da će korisnik kredita – tužiteljica platiti banci – tuženiku u anuitetima iznos od 29.278,15 CHF i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da je odredbom čl. 2. ugovora određeno da se „korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, da je tuženik predmetnu odredbu unio u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, da tužiteljica smatra kako navedena odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade da je vezana uz Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, da je iz samog ugovora o kreditu kao i iz navedene odredbe jasno da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tužiteljica navodi da je na ime obrade kreditnog zahtjeva tuženika (ulazna naknada) isplatila tuženiku iznos od 1.934,30 kn, a što u protuvrijednosti EUR-a iznosi 256,73 EUR te da je slijedom svega navedenog tuženik dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 2. ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 256,73 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. srpnja 2007. do isplate te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi navodeći da je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.350,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 256,73 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik nadalje u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, u cijelosti osporava navode tužitelja da se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ima smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, navodi da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a na jednak način da je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, da je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, da se u Uputi službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava pa da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade odnosno da tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Tuženik navodi da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja jer da ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan jer da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Rješenjem naslovnog suda donesenim na pripremnom ročištu dana 13. studenog 2025. vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari određena je u iznosu od 256,73 eur.

3.1. Imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) i isplate iznosa od 256,73 eur (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 256,73 eur jer doista u ovoj situaciji, u smislu čl. 35. i 40. ZPP-a, deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 1.350,00 eur suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik, pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 256,73 eur i odlučio kao u izreci rješenja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210215698/07 (list 7-11 spisa), I dodatak Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list 12-14 spisa), II dodatak Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list 15-17 spisa), otplatni plan kredita za kupnju motornih vozila (list 18-19 spisa), promet po kreditu (list 20-26 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210215698/07 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 11. srpnja 2007. u iznosu od 29.278,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl.1.) s namjenom za kupnju vozila (čl.5.), da je čl. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da je na kreditu oznaka: CO Fiducij, šifra namjene H04, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u [adresa] Krešimiru Copiću dana 12. srpnja 2007. pod brojem OV-9753/2007 te da je tužiteljica upozorena da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

8. Tužiteljica je iskazala da joj je kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe, da su u banci pripremili dokumentaciju i rekli da je naknada nešto što je standardno, da to mora platiti, da nije imala izbora, da joj je samo bilo rečeno da će joj se naknada automatski odbiti od iznosa kredita jer je pitala mora li to fizički platiti, a za sam iznos naknade da joj nisu ništa posebno objašnjavali, a ona da nije puno pitala jer je mislila da je takva procedura. Na pitanje punomoćnika tuženika je li pročitala ugovor o kreditu tužiteljica je iskazala da je pogledala one osnovne podcrtane informacije, ali ne detalje prije potpisivanja.

8.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz dijela sporne odredbe čl. 2. ugovora o kreditu proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je navedena odredba čl. 2. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužiteljici prilikom sklapanja istog bila uručena Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika ali valja istaknuti i da na temelju iste tužiteljica kao potrošač nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

11.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknada i troškova iz spornog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužiteljica mogla znati samo da je dužna platiti naknadu i troškove ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna naknadu platiti.

11.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužiteljici kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužiteljici.

11.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama i troškovima od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki I izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da tuženik ne spori da je naknada plaćena u iznosu od 256,73 eur.

14. Uvidom u promete po kreditu utvrđeno je da je isplata kredita – u korist naknade izvršena dana 17. srpnja 2007.

15. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, odnosno od 17. srpnja 2007. kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

16.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao djelomično osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 256,73 eur sa zateznom kamatom od 17. srpnja 2007. do isplate radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude dok je tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 256,73 eur od 12. srpnja 2007. do 16. srpnja 2007. valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki III izreke, sve temeljem odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP- a, a obzirom tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtijeva koji se odnosi na tijek zatezne kamate, a radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

17.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 13. studenog 2025. i dana 16. prosinca 2025. u iznosu od po 50,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 187,50 eur.

Tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eur te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 eur.

Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 253,86 eur.

17.2. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 25. svibnja 2021. jer taj podnesak ne prileži spisu uz napomenu da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut tužbom od 17. veljače 2025.

17.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV izreke presude.

U Zagrebu, dana 20. siječnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 53,09 eur za presudu u iznosu od 13,27 eur

2. tuženik po pun.

3. spis