P-2587/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branku Malenici u pravnoj stvari tužiteljice VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukušić, Bokan i partneri u Zadru, protiv tužene OTP banke d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njezinih punomoćnika Katarine Zrilić, odvjetnice u Splitu te zamjenika punomoćnika tužene GĐ, odvjetnika u [adresa], na ročištu radi objave dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 19.140,42 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja za razdoblje do 31. srpnja 2015. teče prema određenoj eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata - na iznos od 9,65 EUR teče od 11. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 13,23 EUR teče od 10. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 1,16 EUR teče od 10. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 5,14 EUR teče od 11.prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 7,78 EUR teče od 10. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 3,33 EUR teče od 10. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 21,94 EUR teče od 10. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 15,02 EUR teče od 10. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 54,53 EUR teče od 12. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 69,60 EUR teče od 10. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 88,06 EUR teče od 10. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 55,64 EUR teče od 10. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 49,87 EUR teče od 11. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 46,62 EUR teče od 10. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 53,15 EUR teče od 10. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 40,10 EUR teče od 10. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 46,03 EUR teče od 10. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 35,86 EUR teče od 12. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 44,90 EUR teče od 10. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 39,71 EUR teče od 10. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 60,76 EUR teče od 11. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 74,58 EUR teče od 10. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 71,65 EUR teče od 10. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 83,40 EUR teče od 12. travnja 2010.do isplate

- na iznos od 94,16 EUR teče od 11. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 115,37 EUR teče od 10. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 136,90 EUR teče od 15. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 106,62 EUR teče od 11. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 178,89 EUR teče od 13. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 151,82 EUR teče od 12. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 157,41 EUR teče od 10. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 192,06 EUR teče od 13. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 229,92 EUR teče od 10. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 181,80 EUR teče od 14. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 197,91 EUR teče od 10. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 177,53 EUR teče od 11. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 223,66 EUR teče od 10. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 255,27 EUR teče od 10. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 269,61 EUR teče od 11. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 458,49 EUR teče od 11. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 283,22 EUR teče od 14. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 255,27 EUR teče od 10. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 260,83 EUR teče od 10. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 258,77 EUR teče od 12. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 283,39 EUR teče od 12. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 292,21 EUR teče od 10. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 295,41 EUR teče od 13. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 285,61 EUR teče od 12. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 290,24 EUR teče od 11. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 295,15 EUR teče od 12. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 288,77 EUR teče od 11. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 286,45 EUR teče od 13. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 272,73 EUR teče od 10. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 278,03 EUR teče od 10. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 289,41 EUR teče od 13. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 283,50 EUR teče od 14. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 263,99 EUR teče od 16. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 275,46 EUR teče od 15. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 270,32 EUR teče od 15. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 269,01 EUR teče od 30. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 258,86 EUR teče od 21. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 262,11 EUR teče od 10. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 252,44 EUR teče od 10. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 263,30 EUR teče od 19. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 265,44 EUR teče od 11. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 273,67 EUR teče od 16. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 277,43 EUR teče od 14. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 289,58 EUR teče od 11. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 271,72 EUR teče od 10. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 273,82 EUR teče od 10. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 280,17 EUR teče od 11. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 277,78 EUR teče od 10. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 269,96 EUR teče od 12. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 268,82 EUR teče od 10. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 275,62 EUR teče od 10. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 282,54 EUR teče od 11. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 286,13 EUR teče od 10. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 286,55 EUR teče od 10. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 293,16 EUR teče od 10. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 295,22 EUR teče od 10. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 297,90 EUR teče od 12. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 11. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 12. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 11. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 12. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. studenog 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. prosinca 2015. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 11. siječnja 2016. do isplate

- na iznos od 280,10 EUR teče od 10. veljače 2016. do isplate

II Odbija se kao neosnovan prigovor tužene radi prijeboja tražbina parničnih stranaka u iznosu od 11.281,47 EUR.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.100,00 EUR sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 5. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi isplate neoznačenog, ali nakon provedenog financijskog vještačenja odredivog novčanog iznosa s kamatom. U bitnom navodi kako je s pravnim prednikom tužene Societe Generale-Splitskom bankom d.d. dana 18. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju upisom založnog prava hipoteke nekretnini broj 46762/06 (dalje Ugovor), kojim je odobrena glavnica vezana uz švicarski franak (dalje CHF), a da prije i u vrijeme zaključenja tog pravnog posla tužena, kao trgovac, nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti upoznala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Slijedom toga, smatra kako je posljedica takvog pristupa neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a odredba o valutnoj klauzuli ništetna, radi čega je tužena pričinila tužiteljici štetu, a sebi bez osnove ostvarila novčanu korist.

2. U svom odgovoru od 19. listopada 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Prigovara tužiteljici status potrošača i zastari potraživanja te ističe kako su stranke prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prava zasnivanjem založnog prava (dalje Dodatak), stoga tužiteljica nema pravne osnove za vođenje ove parnice, jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u EUR kredit, stoga je sklopljen novi obvezno- pravni odnos. Također ističe prigovor prebijanja svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u iznosu od 11. 281,47 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. kolovoza 2018.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka te cjelokupne dokumentacije koju su stranke priložile spisu, pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. u Splitu od 17. rujna 2025. te saslušanjem tužiteljice.

4. Punomoćnici stranaka zatražili su naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi osnovanost tužbe i visine tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja i prijeboja tražbina.

7. Pregledom Ugovora od 18. srpnja 2006. razvidno je kako je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s tuženom, kao kreditorom, kredit radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita i za kupnju nekretnine na [adresa], kojim joj je u skladu s člankom 1. odobren iznos od 250.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, uz obvezu vraćanja kredita prema valutnoj klauzuli korištenjem prodajnog tečaja kreditora na dan plaćanja dospjelih novčanih obveza.

8. Pregledom Dodatka od 18. ožujka 2016. razvidno je kako je kreditor temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s korisnikom izmijenio odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili kako postoji preplata u iznosu od 85.000,26 kn, dok je nakon konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita u CHF u iznosu od 118.692,04 EUR i kako će se preplaćeni iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta dospjelih prema konvertiranom ugovoru.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe Ugovora o obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu CHF nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv pravnog prednika tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P- 1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je kako je Societe Generale Splitska banka d.d. (označena kao tužena pod 7) u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i pravnom predniku tužene, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Tužiteljica se u podnesku od 4. siječnja 2024. poziva na gore navedeni parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, stoga je valjalo cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj je radi zaštite zakonom propisanih kolektivnih prava i interesa građana utvrđeno postupanje fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, odnosno propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takva kolektivna prava i interese. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja pravnog prednika tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor formulirala prema unaprijed standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužiteljica u iskazu. Navodi kako je odobrenim sredstvima kupila kuću u uvali [adresa] na otoku [adresa] u koju se uselila njezina majka, a ona (tužiteljica) nastavila sa svojom obitelji samostalno živjeti u stanu u [adresa], na adresi [adresa], tako da je riješila svoje stambeno pitanje prestankom dotadašnje zajedničke obiteljske zajednice. Dodaje kako je kao tadašnja službenica OTP banke imala najpovoljnije uvjete kreditiranja kod tužene, a prije zaključenja Ugovora nije imala posebna saznanja o CHF, već ga je uopćeno percipirala kao stabilnu valutu. Od nadležnih tužene nije dobila informacije prema kojim bi se kriterijima i parametrima mijenjale njezine obveze zbog valutne klauzule, a nije imala mogućnost posebnog pregovaranja i utjecaja na odlučne ugovorne odredbe, već je prihvatila njegov unaprijed pripremljeni sadržaj i sklopila ga prema načelu "uzmi ili ostavi". Na istovjetan način sklopila je i Dodatak koji je tužena također unaprijed pripremila, tako da nije sudjelovala prilikom utvrđenja dotadašnje preplate niti imala kakvog utjecaja na utvrđenje tog iznosa. Slijedom iznijetog, i u ovom slučaju je utvrđeno već navedeno postupanje tužene, jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora nije dala mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla. Dakle, tužiteljica nije dobila posebne upute o valuti CHF, odnosno jasne informacije o utjecaju njegovog tečaja na buduće ugovorne obveze, već isključivo obvezu njihovog podmirenja na koju nije mogla utjecati. Na temelju takvih ugovornih odredbi koje su unaprijed formulirane standardiziranom tiskanicom i nedostatka jasno obrazloženih odlučnih činjenica, evidentna je posljedica značajne neravnoteže odnosa i položaja ugovornih sudionika i to na štetu tužiteljice kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak. U takvim okolnostima, označene odredbe iz čl. 2. Ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, stoga je primjenom citirane odredbe iz čl. 502.c ZPP ovaj sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, stoga ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO smatra ništetnim. Ovome je za dodati kako tužena neosnovano tužiteljici prigovara status potrošača, jer nije osporila ili dovela u sumnju navode tužiteljice kako je odobrena sredstva iskoristila kako bi se izdvojila iz dotadašnjeg zajedničkog majčinog obiteljskog domaćinstva i svojoj obitelji omogućila samostalno zbrinjavanje u stanu u [adresa], koji i danas koristi isključivo za stanovanje, stoga je bez pravnog značaja da je majka svoju kuću u [adresa] naknadno koristila i za iznajmljivanje.

15. Što se tiče navoda tužene kako tužiteljica sklapanjem Dodatka nema pravni interes voditi ovaj postupak, odnosno na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, ovaj sud smatra taj stav neosnovanim i pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je vraćanje stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno zahtjev za isplatom novčanog iznosa preplaćenog zbog promjene početnog tečaja CHF do konverzije Ugovora. Dakle, unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već otklanjanje dužničke krize nastale uslijed rasta tečaja CHF isključivo njihovim izjednačavanjem s EUR dužnicima putem simulacije otplate, stoga u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi na temelju ništetnih odredbi osnovnih ugovora. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji prije svega podrazumijeva da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodatcima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi, odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim parametrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena parametra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi iz čl. 145. st. 2. ZOO. Slijedom toga, sklapanjem Dodatka potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. S druge strane, restitucija nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru prema odredbi iz čl. 247., a u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, prema odredbama iz čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05, a u svezi s odredbama iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama Dodatka ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe kako je konverzijom tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o vezivanju otplate kredita uz valutu CHF. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukoliko bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, a ne posredno, kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima primarna svrha i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dakle, ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. U svakom slučaju, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita vezanih uz valutu CHF potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK., ali tome nije slučaj, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, bilo potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je nakon pregleda cjelokupne dokazne građe u svom vještvu od 17. rujna 2025. utvrdila kako je Ugovor sklopljen 18. srpnja 2006. na iznos od 250.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koja je iznosila 3,80% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 312 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 10. kolovoza 2006. u iznosu od 1.268,4 CHF, a plaćanje mjesečnih anuiteta ugovoreno po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Dana 18. ožujka 2016. sklopljen je Dodatak kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora, a prema njemu je na dan 24. ožujka 2016. preostala glavnica za otplatu u iznosu od 118.692,04 EUR, dok je sporazumom o korištenju preplate po konverziji od 14. ožujka 2016. utvrđena preplata tužiteljice u iznosu od 11.159,28 EUR. Nadalje navodi kako je od početka otplate kredita do provođenja njegove konverzije tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tako da je tužiteljica plaćala veći i manji iznos u odnosu na početni anuitet. Uzimajući u obzir sve izneseno, a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, zaključuje kako je tužiteljica zbog rasta anuiteta uslijed rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, do dana provođenja konverzije više platila iznos od 19.140,42 EUR, a zbog pada tečaja u odnosu na početni manje platila 365,41 EUR, tako da je ukupno više platila 18.775,01 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije 24. ožujka 2016. iznose 6.489,41 EUR. Dodaje kako je prilikom provođenja konverzije tužena uzela u obzir sve uplate tužiteljice te je postupala u skladu s ZID ZPK i utvrdila preplatu u iznosu 11.159,28 EUR. Primjenjujući red uračunavanja u skladu s odredbom iz čl. 171. ZOO, preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio bi 4.669,87 EUR. Pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivalo više plaćeno zbog rasta tečaja, tada bi nakon prebijanja preostao iznos više plaćenog zbog rasta tečaja od 14.470,55 EUR.

17. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještakinje koja je postupila u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogom suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, niti su dovele u sumnju njezinu stručnost i objektivnost, stoga se financijski nalaz i mišljenje prihvaćaju u cijelosti. Podneskom od 29. rujna 2025. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavila glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 19.140,42 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa, sve na način koji je u osnovi istovjetan točki I izreke ove presude.

18. Sve prethodno izneseno, a posebno nalaz sudske vještakinje prema kojem je tužiteljica preplatila tuženoj 19.140,42 EUR, dok je tužena s tog osnova utvrdila iznos od 11.159,28 EUR (Sporazum o osiguranju prava zasnivanjem založnog prava), jasno potvrđuje kako provedenom konverzijom nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepošteno i nepripadno stečenih koristi na strani kreditora, a time i već izneseni stav kako restitucija i nije bila njezina svrha, pogotovo što u vrijeme sklapanja Dodatka 2015. ugovaranje valutne klauzule nije bilo sudski utvrđeno ništetnim, već tri godine kasnije. Što se tiče utvrđenja tražbine tužene i njezinog prigovora prijeboja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 11.281,47 EUR, za navesti je kako je tužena u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, a zahtjev također postavlja kao povrat stečenog bez osnove. Međutim, u ovom slučaju radi se o potrošačkom kreditiranju, a prema financijskom vještvu proizlazi kako je na temelju ništetnih odredbi isključivo imovina tužiteljice kao korisnika kredita, prešla u imovinu banke kao kreditora, tako da je i nakon provedene konverzije zaostala tražbina tužiteljice. Slijedom toga, neosnovan je prigovor prijeboja, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude, a tužena iz istog razloga nema pravo ni na tražbinu za tzv. negativne razlike. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prije svega valja navesti kako prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbina tužiteljice zastarijeva za pet godina, a u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što znači da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od 15. lipnja 2018. U ovom slučaju tužba je zaprimljena 5. lipnja 2023., stoga je podnesena u zakonskom roku od pet godina od kada je tužiteljica mogla zahtijevati ispunjenje obveze, tako da se prigovor zastare drži neutemeljenim.

19. Na kraju valja navesti kako je tužiteljica dokazala osnovanost tužbe, a posljedica ništetnosti odredbi Ugovora kojima se obveza otplate kredita vezuje uz valutu CHF, vraćanje je onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano zakonsko uporište. Kod takvog stanja stvari, tužbeni zahtjev postavljen radi povrata, odnosno isplate iznosa utvrđenog kao preplaćenog i specificirano prikazanog po sudskoj vještakinji, trebalo je prihvatiti u cijelosti, stoga je tuženoj naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 19.140,42 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog preplaćenog iznosa, u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je odlučeno kao u točki I izreke presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 5. lipnja 2023. i obrazloženih podnesaka od 4. siječnja 2024. te 16. travnja i 18. srpnja 2025., kao i zastupanja na ročištu održanom 16. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT). Također joj je priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 29. rujna 2025. i zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu od 500,00 EUR za svaku radnju (Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. OT). Priznati iznos od 2.000,00 EUR uvećan je za 25% PDV i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, stoga je tuženoj naloženo naknaditi parnični trošak tužiteljice u iznosu od 3.100,00 EUR sa zatraženom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki III izreke.

Split, 20. siječnja 2026.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene