Poslovni broj: P-809/2024-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5., Ugovora o kreditu broj 266-171/2006, koji je potpisan između tužiteljice DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 dana 1. travnja 2005. godine kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od EUR 492,02 sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 12.04.2005. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.142,14 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2026. g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

i  r i j e š i o  j e

Temeljem čl. 40. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu ZPP) vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari određuje se s iznosom od 1.500,00 €.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin pokojni suprug PN iz [adresa] kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 266-112/2005 dana 01.04.2005., a prema kojem je tuženik kao kreditor pravnom predniku tužiteljice odobrio kredit u iznosu od 62.000,00 CHF po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

2. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25 % na iznos kredita, a bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,25 % od iznosa kredita što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO).

3. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1., 81. st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska Institucija te profesionalno dioničko društvo.

4. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem.

5. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava; / načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava.

6. Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Naime, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove kredita, teretivši ga dana 11.04.2005. za iznos od 775,00 CHF što predstavlja kunsku protuvrijednost od 3.707,14 kn, a obračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro u svoti od 492,02 €.

7. Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem Ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Nadalje tužitelj navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je nepoštena odredba i u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja isto tako propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora. Ovo proizlazi iz činjenice da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio nepoštenu poslovnu praksu kao jača ugovorna strana, te je time u neravnopravan položaj doveo tužiteljicu koja nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog Ugovora.

8. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu, te da obveže tuženika na isplatu svote od 492,02 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.04.2005. pa do isplate.

9. Sve to potražuje uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu otplaćen u travnju 2019. Obzirom na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Navodi da je u čl. 5. Ugovora jasno navedeno da se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Člankom 1066. st. 2. ZOO-a iz 1978. je propisano da se Ugovorom o kreditu utvrđuju iznosi te uvjeti davanja, korištenja, vraćanja kredita. Troškovi obrade kredita jesu uvjeti davanja kredita.

11. S obzirom na ovu odredbu nije točno da banka temeljem Ugovora o kreditu smije samo naplatiti ugovorenu kamatu već treba platiti i druge naknade, a što prema ZOO-u koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu uključuje i troškove obrada kredita. Isto tako predmetna naknada se i izrijekom navodi i u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne Novine" broj 15/2014).

12. Tuženik navodi da se trošak obrade kredita naplaćuje i kroz efektivnu kamatnu stopu koja odražava ukupnu cijenu kredita, a što proizlazi iz odredbe čl. 174. Zakona o bankama. Dakle, trošak kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostalo izravno povezane troškove kredita.

13. Nadalje tuženik se u odgovoru na tužbu poziva i na presude Suda EU u kontekstu Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993. u više njihovih odluka gdje je izričito navedeno da banka ne mora navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Stoga tuženik navodi da prema stavu Suda EU ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

14. Tuženik konačno ističe da je pitanje informiranosti potrošača o svim odredbama Ugovora o kreditu činjenično pitanje pregovaranja oko uvjeta kredita pa tuženik predlaže saslušanje tužitelja i osobe koja je u tuženikovo ime sklopila Ugovor.

15. Tuženik čini neprijepornim visinu postavljenog tuženog zahtjeva ali kako je zahtjev tužiteljice neosnovan predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti.

16. Ističe da ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te ističe prigovor zastare tužiteljeve tražbine, te se poziva na odredbu čl. 214. ZOO/91 kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno s zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Također navodi da je sporna naknada za obradu kredita naplaćena 2005., a tužba je podnesena 2024., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari.

17. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

18. U dokaznom postupku sud je pročitao potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita u svoti od 3.707,14 kn odnosno sada 492,02 € (list 5 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog PN (list 7-9 spisa), Ugovor o kreditu od 11.04.2005. (list 10-20), zemljišnoknjižni izvadak (list 21), rješenje o upisu tuženika kao banke u sudski registar Trgovačkog suda (list 22-26), tužiteljica DN je saslušana zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu Pom- 19/25, a taj iskaz dan pred sudom u Dubrovniku se smatra iskazom danim pred sucem u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu (list 115-116).

19. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

20. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 266-112/2005, dana 11.04.2005. u kojem Ugovoru je u čl. 5. ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,25% iznosa kredita, tzv. ulazna naknada. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju tu naknadu naplatio, a što je razvidno i iz potvrde banke isplatni nalog – obračun od dana 11.04.2005. (list 5 spisa) iz čega proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita upravo u navedenom iznosu.

21. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu, te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne naknade.

22. Radi utvrđivanja ove prijeporne činjenice, a to je jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušana je tužiteljica kao stranka, dočim je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem njegovog osobnog bankara.

23. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je predmetni kredit podignut isključivo u svrhu adaptacije kuće i terase koja kuća je bila stara i bila joj je potrebna adaptacija. U predmetnom kreditu je ona bila sudužnik, te se sjeća da je bila spomenuta neka naknada ali nije objašnjeno zašto bi trebalo tu naknadu naplatiti. Kredit im je bio potreban i isti su podigli kako bi mogli riješiti problem kojega imaju. Sjeća se da je banka napisala kredit unaprijed i da su unaprijed bili napisani svi uvjeti Ugovora i ugovorne odredbe i da im je to dano na potpis. Nije im ništa specijalno bankarska službenica objašnjavala niti odredbe kredita, a posebice nije objašnjavala ulaznu naknadu u smislu od čega se ona sastoji i zašto se mora platiti. Ponavlja da je predmetni kredit bio namjenski i da su ga iskoristili upravo za namjenu za koju je i podignut. Predmetnu kuću su koristili i danas je tužiteljica koristi samo radi stanovanja, te kuća nije ostvarivala nikada prihode iznajmljivanjem ili slično. Tužiteljica se otprilike sjeća da joj je naplaćena naknada negdje između 3.000,00 kn do 5.000,00 kn.

24. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke jer je njezin iskaz logičan i uvjerljiv. Tužiteljica je jasno navela da joj je banka u Ugovoru o kreditu ugradila odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i o toj odredbi kao u ostalom niti o cijelom Ugovoru nije bilo mogućnosti pregovaranja.

25. Tim iskazom sud je sa sigurnošću utvrdio da tužitelju nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, niti mu je bilo objašnjeno po kojem tečaju će se obračunavati sporna naknada.

26. Pri tome, niti u informativnom letku, niti na bilo koji način nije bilo navedeno ili objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita, da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Činjenica jest da su banke morale vrlo jasno i transparentno navesti što čini trošak obrade kredita, a ne to samo naplatiti u postotnom iznosu jer su na taj način i korisnike kredita dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

28. Iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sa svim svojim odredbama bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita, već je tužitelju objašnjeno da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja iznosi 1,25% naknade za iznos kredita.

29. Nisu sporne tvrdnje tuženika da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% na prvi pogled lako uočljiva odredba Ugovora o kreditu, ali ono što tužitelju tuženik nije objasnio i ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe je specijalan rizik iz kojeg uopće nije razvidno koliko će u stvarnosti taj 1,25% iznositi u trenutku kada kredit bude naplaćen. Tužitelju nije objašnjeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li će ga banka naplatiti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije niti precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

30. Posljedica takve odredbe je da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavio kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita.

31. Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izražena u obliku kamatne stope (EKS). Ovakvim načinom tuženik dvostruko naplaćuje svoje usluge, jednom kroz trošak obrade kredita, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita. Uostalom, tuženi je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati izvanredne troškove, već o redovnom poslovanju koji izvršavaju njegovi zaposlenici.

32. Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženika u okviru svojih radnih zadataka znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope već i participira u troškovima zaposlenika tuženika koji obrađuju Zahtjev.

33. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 5. da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužnan prije korištenja kredita platiti 1,25 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl. 5. Ugovora.

35. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

36. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 5. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

37. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

38. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

39. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

40. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

41. Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

42. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

43. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 5. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

44. Visina tužbenog zahtjeva u zatraženom iznosu od 492,02 € kao i datum naplate te naknade na dan 11.04.2005. je među strankama neprijeporna.

45. U odnosu na istaknuti prigovor zastare da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 11.04.2005.g., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 30.01.2024. valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. u kojem pravnom shvaćanju je navedeno da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. To pravno shvaćanje izraženo je na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-47/2020. Stoga je zahtjev za isplatu neosnovano naplaćene ulazne naknade tužitelju podnesen unutar zastarnog roka.

46. Sukladno čl. 1111. ZOO-a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

47. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

48. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

49. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako tužitelj traži od dana 12.04.2005. g.

50. Neosnovan je prigovor tuženika da je tužiteljica previsoko odredila vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.500,00 €, jer njezin zahtjev sadrži novčani iznos za isplatu svote od 492,02 € i sadrži deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čega proizlazi da je vrijednost predmeta spora upravo vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi, a sve sukladno odredbi čl. 40. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22; dalje u tekstu ZPP), radi čega vrijednost predmeta spora predstavlja novčani iznos kojega je tužitelj naznačio u tužbi, a slijedom toga i sud svojim rješenjem utvrdio na ročištu od 05.11.2025.

51. Radi navedenog sud je tužitelju dosudio na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 492,02 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.04.2005.g. pa do isplate.

52. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

53. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 09.04.2024. u iznosu od 100 bodova i troška zastupanja na 2 ročišta (10.03.2025. i 05.11.2025.), svako po 100 bodova, troška pristupa na 1 ročište od 04.11.2024. u iznosu od 25 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

55. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 425 bodova / 850,00 €.

56. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 212,50 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 € koja je i plaćena, troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.142,14 €.

57. Sud je tužiteljici dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

58. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I.- III. izreke i u kao u rješenju.

U Zagrebu, dana 20. siječnja 2026. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti

- pun tužitelja

- pun tuženika