Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-3357/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Smiljanić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 27. studenog 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 10. veljače 2005. godine broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102234167, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora i ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe čl. 3.

„uz čvrstu valutnu klauzulu“

- dio odredbe čl. 7.

VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

- dio odredbe čl. 8.

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 251,43 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 01.09.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR, počam od 02.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 EUR, počam od 02.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR, počam od 02.05.2011. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 4.937,67 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 01.09.2007. do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 2,86 EUR, počam od 02.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,47 EUR, počam od 02.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,54 EUR, počam od 06.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,75 EUR, počam od 02.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,18 EUR, počam od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR, počam od 06.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,39 EUR, počam od 02.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,05 EUR, počam od 07.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,44 EUR, počam od 02.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR, počam od 02.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR, počam od 02.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,95 EUR, počam od 02.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,59 EUR, počam od 06.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR, počam od 06.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,48 EUR, počam od 06.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,42 EUR, počam od 03.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,91 EUR, počam od 02.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,93 EUR, počam od 06.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,21 EUR, počam od 06.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR, počam od 02.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,70 EUR, počam od 06.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,57 EUR, počam od 03.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,12 EUR, počam od 07.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,92 EUR, počam od 02.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,41 EUR, počam od 06.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,12 EUR, počam od 02.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,72 EUR, počam od 06.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,80 EUR, počam od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,27 EUR, počam od 07.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,32 EUR, počam od 06.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,25 EUR, počam od 06.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,03 EUR počam od 06.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,90 EUR, počam od 06.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,74 EUR, počam od 06.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,63 EUR, počam od 04.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,47 EUR počam od 06.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR, počam od 02.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,16 EUR, počam od 05.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR, počam od 02.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,98 EUR, počam od 06.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,18 EUR, počam od 06.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,90 EUR, počam od 02.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,77 EUR, počam od 06.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,41 EUR počam od 06.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,22 EUR, počam od 06.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,62 EUR, počam od 06.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,23 EUR, počam od 06.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,25 EUR počam od 06.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,13 EUR, počam od 06.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,18 EUR, počam od 06.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,27 EUR, počam od 04.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,26 EUR, počam od 12.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,54 EUR, počam od 06.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,14 EUR, počam od 06.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,90 EUR, počam od 06.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,93 EUR, počam od 06.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 86,07 EUR, počam od 02.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,25 EUR, počam od 02.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,54 EUR, počam od 06.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR, počam od 02.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,30 EUR, počam od 06.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,68 EUR, počam od 02.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,71 EUR, počam od 06.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,16 EUR, počam od 02.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,56 EUR, počam od 04.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,44 EUR, počam od 06.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,52 EUR, počam od 06.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,88 EUR, počam od 02.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,04 EUR, počam od 03.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,13 EUR, počam od 02.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,81 EUR, počam od 06.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,34 EUR, počam od 05.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,71 EUR, počam od 06.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,60 EUR, počam od 06.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,51 EUR, počam od 04.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,05 EUR, počam od 06.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,43 EUR, počam od 06.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,26 EUR, počam od 05.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,86 EUR, počam od 06.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,89 EUR, počam od 06.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,32 EUR, počam od 02.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,63 EUR, počam od 05.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,43 EUR, počam od 02.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,50 EUR, počam od 05.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,57 EUR, počam od 02.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,39 EUR, počam od 06.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,66 EUR, počam od 04.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,57 EUR, počam od 06.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,70 EUR, počam od 12.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,28 EUR, počam od 06.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,97 EUR, počam od 06.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,07 EUR, počam od 06.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR, počam od 02.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,56 EUR, počam od 06.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,07 EUR, počam od 04.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,07 EUR, počam od 06.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,07 EUR, počam od 06.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,29 EUR, počam od 02.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,78 EUR, počam od 04.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,66 EUR, počam od 02.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,41 EUR, počam od 05.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,07 EUR, počam od 05.09.2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove razlike u iznosu glavnice na dan konverzije isplati ukupan iznos od 2.793,15 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od 30.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

V. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove manjka na dan konverzije isplati ukupan iznos od 1.020,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od 30.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

VI. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 10. veljače 2005. godine broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102234167, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora i ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- odredba čl. 2

„=77.500,00 CHF (sedamdesettisućapetsto CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.„

dio odredbe čl.7.

„Iznos anuiteta=475,46 CHF

- dio odredbe čl. 8.

„ Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,49 % ( pet cijelih četrdesetdevet posto ) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode."

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.228,77 Eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja, tj. od 20. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se prigovori prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d u ukupnom iznosu od 2.005,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2016. navodi da je sa tuženikom 10. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102234167, radi financiranja kupnje stana. Ugovorom se kreditor, tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 77.500,00 CHF kako je navedeno u čl. 2, dok je u čl. 8 ugovorena kamatna stopa od 5,49% kao godišnja i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, sve u trajanju od 300 mjeseci. Ugovor je sklopljen kao tipski, te se o odredbama nije pregovaralo. Tuženik je ugovorio odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF, a ta je odredba ništetna. Tuženik da nije informirao o općem riziku vezano uz valutnu klauzulu CHF tužitelja, a isto je kao i u drugim slučajevima potvrđeno i kolektivnim presudama Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 17. lipnja 2018. Sve gore navedeno čini ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenjivoj valutnoj klauzuli nepoštenima pa samim time i ništetnima. Tužitelj da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz klauzule da se glavnica kredita veže za valutu CHF. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor da nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta. Tužitelj da je po struci policajac i u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat, niti išta znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Smatra da je naročito tuženik trebao informirati tužitelja kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EUR budući da HNB ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura. U izračunu koji dostavlja tužitelj iskazana da je razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima, a koja iznosi 34.147,08 kn. Također predmetnim ugovorom tužitelj da je ugovorio s tužiteljem odredbu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ta odredba da je ništetna. Brojni i nepovezani kriteriji Općih uvjeta banke da ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, ugovor i Opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna s aspekta zaštite potrošača ista je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima, jer nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Tuženik da nije u ugovor unio niti jedan parametar koju bi bio tužitelju razumljiv već je ugovorio da se kamatna stopa mijenja odlukom banke. Kamatna stopa da je u narednom periodu nakon zaključenja ugovora rasla. Tužitelj da je kamatu počeo preplaćivati od 1. veljače 2008. pa do 1. svibnja 2011. Tužitelj da ne aludira da bi kamata trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, a razlika preplaćenih iznosa da je laički rečeno svojevrsni penal tuženiku za nedopušteni način promjene kamatne stope. Tuženik da je ugovorio i primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice u anuitetu pa se time usporava smanjivanje glavnice na štetu potrošača odnosno tužitelja. Neovisno o sklopljenom Aneksu br. 1 Ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. kojom se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR da postoji ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te pravo tužitelja na isplatu. U trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo da je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Tuženik da je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga da tužitelj i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuje iznos od 20.763,61 kn za jedno s kamatama od 30. rujna 2015. Predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, potražuje isplatu na ime preplaćenih iznosa, te potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5102234167 od 10. veljače 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, on da ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve pretplate navode koje su vršene po ovom kreditu, jer nisu vršene samo od njega već i od drugih osoba. Uplate na ime podmirenja kredita vršene da su od strane sudužnice gđe. SH. Stoga da tuženik predlaže u dijelu gdje je vršila ona uplate odbaciti tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbijanje tužbe.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 4. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

2.4. Tuženik napominje da je tužitelju 1. svibnja 2011. kamatna stopa snižena ispod početno ugovorena na 5,35% dana 1. svibnja 2011., 1. listopada 2011. je snižena na 5%, te je fiksirana 1. siječnja 2014. na 3,23%. Smatra da odredba čl. 8.2. Ugovora nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.8. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 5.580,76 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 5,49, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.988,29 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 18.825,43 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se u podnesku od 27. ožujka 2022. očituje na odgovor na tužbu, te osporava isti u cijelosti. Tuženik u podnesku od 7. travnja 2022. se očituje na podnesak tužitelja, te osporava navode tužitelja, osporava se tuženiku i status potrošača. U podnesku od 8. lipnja 2022. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka, te se poziva i na odluke suda EU, na odluke VSRH broj Rev-1014/18. U podnesku od 27. srpnja 2022. tuženik ima primjedbu na matematički izračun vještaka. U podnesku od 14. listopada 2022. tuženik nakon očitovanja vještaka navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, te ističe da metoda koju je vještak primijenio u podnesku od 20. rujna 2022. je jedina ispravna metoda za izračun preplaćenih iznosa, pa specificira prigovor radi prijeboja sukladno nalazu vještaka. U podnesku od 20. ožujka 2023. tužitelj odustaje od prijedloga da se sasluša svjedokinja AH. U podnesku od 6. travnja 2023. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, te na dopunu vještaka i dopunu na podnesak tuženika, i on ističe primjedbe na nalaz, smatra da je nepotpun, a u cijelosti osporava dopunu kao i navode tuženika. U podnesku od 31. svibnja 2023. tuženik nakon što je vještaku dostavio drugu dopunu nalaza prigovara matematičkom izračunu vještaka, nalazom da je utvrđeno da je tužitelj uslijed smanjene kamatne stope platio manji iznos od 9.483,36 kn, s osnove povećanja kamatne stope je platio više kamata za iznos od 1.894,43 kn, stoga da je ukupno gledano tužitelj manje platio kamata za iznos od 7.588,93 kn, te da iste uopće nije preplatio. Smatra da odredba o kamatnoj stop nije uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana. U podnesku od 1. lipnja 2023. tužitelj se očituje na nalaz vještaka, nema primjedbi na dopunu, smatra da su tuženikovi prigovori prebijanja neosnovani, jer plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio što bi bio obvezan vraćati, niti tuženik ima tražbinu koja proizlazi iz ništetne odredbe jer ne može crpiti korist iz svog nezakonitog postupanja. U podnesku tužitelj specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju. U podnesku od 20. lipnja 2023. tuženik se očituje na tužbeni zahtjev, smatra da se radi o preinaci jer je u tužbi na ime razlike glavnice tužitelj tražio iznos od 20.763,61 kn, a u naknadnom podnesku potražuje iznos od 52.841,26 kn na ime razlike glavnice, smatra da je mogao postaviti točan iznos koji potražuje jer je raspolagao dokumentacijom. Navodi i da je djelomično povukao tužbeni zahtjev tužitelj s osnove preplaćene kamate za iznos od 939,38 kn. Isto tako povučen da je i dio zahtjeva koji se odnosi na manjak na dan konverzije i to za iznos od 1.836,29 kn, navodi da se protivi povlačenju tužbe s osnova preplaćene kamate i s osnova manjka na dan konverzije, te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 939,38 kn, odnosno iznosa od 1.836,29 kn. U podnesku od 29. rujna 2023. tuženik se očituje na očitovanje vještaka od 7. rujna 2023., te ustraje i dalje na prigovoru na matematički izračun jer da vještak u svom nalazu tečajnu razlike dvostruko uzima u obzir, odnosno prilikom izračuna razlike u glavnici uzima u obzir tečajne razlike time uključuje preplatu prema početnom tečaju CHF, a koja preplata se ne bi trebala prikazati u razlici u glavnici jer je vještak tu istu preplatu već prikazao kao tečajne razlike prema valutnoj klauzuli. U podnesku od 28. kolovoza 2025. tužitelj se očituje na dosadašnji tijek postupka, osporava navode tuženika iz svih podnesaka, smatra da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju već o preciziranju. Tužitelj da nema potrebna znanja da bi prilikom utuživanja precizno postavio određeni tužbeni zahtjev. U podnesku ispravlja omašku kod prepisivanja točke IV. tužbenog zahtjeva. U podnesku od 27. listopada 2025. tuženik se očituje na podnesak tužitelja, osporava navod tužitelja da bi se radilo o puko ispravljenoj omašci kod prepisivanja, već smatra da se radi o nedopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva, tužitelj da je podneskom od 1. lipnja 2023. potraživao 7.013,24 EUR, a sada postavlja zahtjev na iznos od 2.793,15 EUR. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva tuženik, odnosno protivi se povlačenju jer smatra da je došlo do povlačenja.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem rješenja HZMO Područna služba u Rijeci, Klasa: 141-02/07-01/OB03093561945 od 27. prosinca 2007., izračuna tužitelja za više plaćene kamate i valutnu razliku, otplatne tablice predmetnog kredita, Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 15. veljače 2005. zaključenog između tuženika KH, SH i CH, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102234167 od 10. veljače 2005., Aneksa br. 1 ugovora o kreditu broj 5102234167 od 4. veljače 2016., pregleda prometa po partijama kredita koji sadrži knjigovodstvene kartice kredita odnosno specifikaciju uplata, preslike svih obavijesti o promjenama po kreditu i promjenama kamatnih stopa uz pripadajuće otplatne planove, letaka tuženika o stambenim kreditima, Obrasca za prihvat izračuna konverzije sa izračunom i popratnom dokumentacijom, Informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, Odgovora HNB- a Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/2012, pisani iskaz LH, Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a, Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, Objave HNB o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF, provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše, dipl.oec., pročitano je očitovanje vještaka od 20. rujna 2022., saslušana je svjedokinja SH, tužitelj ŠH, pročitano je očitovanje vještaka od 6. svibnja 2023., očitovanje vještaka od 7. rujna 2023., očitovanje od 20. studenog 2023.

5. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 10. veljače 2005. za iznos od 77.500,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 5,49% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 1 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

6. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su dijelovi odredbi čl. 2., 3., 7. i 8. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, te da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja. Sud nije posebno razmatrao ni iskaz LH koja nije bila osobni bankar tužitelja, a niti je sudjelovala u sastavu predmetnog ugovora.

7. Svjedokinja SH, supruga tužitelja, u svom iskazu navela je da je bila sa suprugom u banci kad su se došli interesirati za kredit i kasnije ga i potpisati. Njima je trebao kredit za kupnju prve nekretnine, stana. U banci im je rečeno da je ovaj kredit koji se vezuje za valutu CHF najbolji, najpovoljniji i sa jako dobrim uvjetima, te su se zbog toga i odlučili za njega. Negdje u početku 2005. im je i odobren. Ništa im posebno nije objašnjavano vezano za promjenjivu kamatnu stopu, a niti za ovu valutu. Kredit je bio zaključen na 30 godina. Ne može se sjetiti koliko su rate iznosile u početku, a kasnije su se dva puta povećale u odnosu na prvotnu ratu, to je bilo u svakom slučaju više od duplo. U ovom stanu koji su kupili sa ovim kreditom su i živjeli jedno vrijeme sigurno nekih 10 godina, a sada u njemu žive povremeno.

8. Tužitelj ŠH je u svom iskazu naveo je da slušao iskaz svoje supruge i suglasan je sa istim. Htio bi još samo nadodati da je u početku rata njemu bila do trećine plaće koja je bila oko 4.000,00 kn, a rata mu je onda iznosila oko 1.000,00 kn. Kasnije je rata kredita narasla i za više od duplo tj. bila je i preko 2.000,00 kn. U međuvremenu je otišao u mirovinu pa mu je ostajalo trećina mirovine za živjeti. Kad su uzimali kredit, budući da nisu imali ni jednu drugu nekretninu, rečeno im je da za osiguranje kredita daju upravo ovaj stan koji su i kupovali pa je tako i napravljeno. Pristao je kasnije na konverziju jer se bojao daljnjih promjena i povećanja tečaja švicarskog franka. Kredit još i dan danas otplaćuje i sve vrijeme ga otplaćuje redovito. Oni su se za kredit raspitivali i kod drugih banaka, ali su sve druge banke tražile da imaju neku drugu nekretninu koja se može založiti, jedino je tuženik pristao da se založi nekretnina upravo koja se i kupuje uz uvjet da se zaključi i polica životnog osiguranja. U banci im nije nuđen kredit u euru, a ovaj u CHF je bio u to vrijeme i najpovoljniji. U trenutku zaključenja ugovora nije imao nikakva posebna pitanja vezano za odredbe ugovora već je vodio računa da rata bude prihvatljiva jer su imali i troje djece i inače su bili obzirni sa novcem. Na kraju su bili gotovo gladni i zato su odmah prihvatili konverziju.

9. Iskaz svjedoka i tužitelja sud cijeni kao uvjerljive, životne, logične. Iz iskaza proizlazi da tužitelj nije od tuženika dobio potrebne informacije o rizičnosti kredita, nije mogao pregovarati o odredbama, a njegovo ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.

10. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tužitelj je osporavao svojstvo potrošača tužitelju ali neargumentirano. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora. Nije dokazano niti da je kasnije taj novac utrošio u neku drugu svrhu osim za kupnju stana.

11. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelj.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

12.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

12.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

12.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, odnosno povrat, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

14. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja iz točke I. izreke je djelomično osnovan.

15. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

15.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

15.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

16. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 3., 7. i 8., gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza uz valutu švicarski franak, da je banka informirala tužitelja o svim rizicima promjene tečaja, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

17. Nije osnovan dio tužbenog zahtjeva iz točke I. u dijelu gdje se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 i dio odredbe čl. 7 i 8. Naime, odredba u kojoj se navodi iznos kredita izražen u valuti CHF, a uz klauzulu da je isplate u kunama po točno određenom tečaju tj. onaj koji je na dan puštanja kredita je odredba koja je jasna i razumljiva i na temelju iste je tužitelj točno znao koji iznos u kunama je dobio iz kredita. Kada bi ta odredba bila ništetna bio bi ništetan cijeli ugovor. Nije ništetna ni odredba o iznosu aniuteta, ona je određena i poznata. Isto tako nije ništetna odredba u kojoj se navodi da je kamatna stopa u ugovoru promjenjiva i u trenutku ugovaranja ada iznosi 5,49%, da se izračuna primjenom direktne metode, a sve navedeno u čl. 8 Ugovora. Dopušteno je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i u ugovoru je bilo određeno kolika je početna kamatna stopa te koja se metoda primjenjuje kod obračuna. Ono što je bilo nedopušteno u Ugovoru je to da je banka, odnosno tuženik mogla svojevoljno donositi odluke o promjeni kamatne stope. Stoga je odlučeno kao u točki VI izreke.

18. Proizlazi iz svega navedenog da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

19. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podni 11. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Marinu Rameši, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da uvidom u cjelokupnu dokumentaciju izradi nalaz i mišljenje na okolnost razlike te visine preplaćenih mjesečnih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje od početka trajanja kredita do 30. rujna 2015., sve specificirano po mjesecima; da uvidom u cjelokupnu dokumentaciju izradi nalaz i mišljenje na okolnost izvršenih preplata po osnovi povećanja iznosa anuiteta za utuženo razdoblje od početka trajanja kredita do 30. rujna 2015., a koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja CHF (srednji tečaj CHF) tuženika važeći na dan korištenja kredita sve specificirano po mjesecima uz napomenu vještaku kako je to određeno odvojeno prikazati preplate s osnove promjene kamatne stope, a posebno preplate s osnove valutne klauzule; izračuna razliku u iznosu glavnice na dan konverzije na način da se primjeni početni tečaj kod isplate, odnosno izračuna takva glavnica na dan 30. rujna 2015.; izračunati manjak koji je nastao na dan 30.09.2015. koji se utvrdi ako je stvarna uplata kunska, preračunata u EUR po tečaju na dan uplate, manja od otplatnog plana za EUR. U rješenju od 2. lipnja 2022. posl. br. P- 3357/2019-13 dopunjena je zadaća, pa mu je naloženo i se očituje na okolnosti: - da li je konverzija kredita provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od travnja 2005. godine pa do studenog 2009. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VI. a) iz odgovora na tužbu; - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od lipnja 2011. godine pa rujna 2015. godine.

20.1. Vještak u nalazu i mišljenju od 30. lipnja 2022. zaključno navodi da sukladno zadaći, utvrđuje se slijedeće:

Zadaća 1 Razlike po anuitetima nastale uslijed promjena kamatne stope

(pretpostavka nezakonitosti promjene kamatne stope)

U ovom nalazu, vještak je izračunao da je u tuženom razdoblju, od početka otplate do konverzije, uslijed povećanja kamatne stope, Tužitelju zaračunato 391,41 CHF više iznosa anuiteta nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, što iznosi 1.894,43 kuna po početnom tečaju, odnosno 1.989,67 kuna po važećem tečaju na datume dospijeća pojedinih rata. Razdoblje povećanih kamatnih stopa bilo je 01.02.2008 – 01.05.2011. godine (datumi dospijeća). Nadalje, uslijed smanjenja kamatne stope, Tužitelju je zaračunato (1.959,37) CHF manje iznosa anuiteta nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije smanjivala, što iznosi (9.483,36) kuna po početnom tečaju, odnosno (12.313,20) kuna po važećem tečaju na datume dospijeća pojedinih rata. Razdoblje sniženih kamatnih stopa bilo je 01.06.2011 – 01.09.2015. godine (datumi dospijeća), uz napomenu da je u razdoblju od 01.02.2014. godine primjenjivana stopa 3,23% sukladno izmjenama ZID ZPK (svi navedeni datumi su datumi dospijeća).

Zadaća 2 Razlike po anuitetima nastale uslijed promjena tečaja (pretpostavka ništetnosti valutne klauzule)

U ovom nalazu vještak je izračunao da je u tuženom razdoblju, uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nastala ukupna pozitivna preplata po pojedinačnim anuitetima u iznosu od 37.202,91 kuna. Ukupna negativna razlika po pojedinačnim anuitetima iznosi (5.627,46) kuna.

Zadaća 3. Izračun manjka prema usporednom kreditu iz aneksa o konverziji Prema otplatnom planu iz usporednog kredita u eurima (iz aneksa o konverziji), od početka otplate do 30.09.2015. godine dospjelo je 49 anuiteta od 335,80 EUR, 63 anuiteta od 349,67 EUR, 6 anuiteta od 351,20 EUR, te 8 anuiteta od 346,66 EUR, što sve ukupno iznosi 43.362,29 EUR. U istom je razdoblju uplaćeno 318.121,21 HRK, što iznosi 42.851,69 EUR, a umanjeno za naknadu iznosi 42.344,83 EUR. Na 30.09.2015. godine bi stoga, temeljem aneksa o konverziji iznos dospjelog duga tj. manjka iznosio 1.020,81 EUR, te bi se isti odnosio na dospjeli dug po glavnici od 387,22 EUR i po kamati 633,59 EUR. Pored toga iznos nedospjele glavnice bi iznosio 38.259,55 EUR, što znači da bi sveukupni dug iznosio 39.280,36 EUR (299.790,77 HRK).

Zadaća 4. Provedba konverzije i usporedba sa CHF kreditom prema početnim parametrima

Da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 je pravno pitanje, obzirom da sam Zakon ne propisuje u dovoljnoj razini detalja što je točno potrebno računski napraviti da bi se ista provela. Isto tako ne propisuje pitanja vezano za odnos preplata u smislu ZOO čl.1024. Činjenica je da je iznos ostatka duga prema usporednom kreditu, izračunatom prema konverziji, različit od iznosa do kojeg bi se došlo kad bi se na simulirani otplatni plan osnovnog kredita u CHF sačinjen prema početnim parametrima primijenile uplate prema početnom tečaju CHF pri isplati kredita. Iz izračuna prikazanih na str. 14/15 ovog nalaza proizlazi da je iznos kreditnih obveza koje su teretile Tužitelja prema usporednom EUR kreditu, u kunskoj protuvrijednosti, veće od kreditnih obveza koje bi isti imao da je kredit bio u CHF, ako bi kamatna stopa bila fiksna 5,49% i fiksni tečaj od 4,84 kn za CHF. Nadalje, ako se gleda isključivo provedba usporednog europskog kredita, činjenica je da su na simulirani otplatni plan u eurima primijenjene stvarne uplate, koristeći stvarni tečaj EUR, pa se stoga može tvrditi da je na taj način eliminiran utjecaj tečaja CHF. Međutim, razlika koja nastaje u iznosu kreditnih obveza posljedica je toga što su korištene različite kamatne stope, u usporednom europskom kreditu su te stope bile više, te nisu bile fiksne nego su povećavane u odnosu na početnu, što je onda uzrokovalo razliku između iskazanog iznosa ostatka duga po glavnici po usporednom europskom kreditu u odnosu na CHF kredit prema početnim parametrima, na datum konverzije. Stoga je zakonitost provedbe konverzije ovisna o odluci suda vezano za činjenicu navedene u odlomku iznad, odnosno pitanje da li su takve kamatne stope i promjene istih u usporednom kreditu u skladu sa ZIDZPK, te pozitivnom regulativom.

20.2. U podnesku od 20. rujna 2022. vještak se očituje na podnesak tuženika u kojem se traži da vještak izračuna koliko je tužitelj svaki mjesec više uplatio u odnosu na početni anuitet i to kao razliku između onoga što je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu u kunama i onoga što je u stvarnosti u kunama plaćao, odnosno koliko se u kunama ukupno povećala obveza (anuitet) tužitelja zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute. Vještak se očituje kako slijedi: U nalazu su razlike računate posebno po osnovi promjene kamatne stope, a posebno po osnovi promjene tečaja, a sve u skladu sa zadaćom. Razlika u načinu izračuna na nivou anuiteta je da omogućava kompenziranje jedne razlike sa drugom. Npr. počevši od veljače 2014. godine, kamatna stopa je snižena na 3.23% čime su nastajale negativne razlike po osnovi kamatne stope, ali je tečaj bio viši od početnog pa su nastajale pozitivne razlike po tečaju. U osnovnom nalazu pozitivne razlike su prikazane posebno i to odvojeno po osnovi tečaja i posebno po osnovi kamatne stope. Na isti su način prikazane negativne razlike. Dakle, postoje 4 vrste razlika, po dvije u korist tužitelja i dvije u korist tuženika, te je na sudu da odluči koje će od njih prihvatiti. Ako se radi na nivou anuiteta onda neće biti vidljive sve 4 vrste razlika, jer će doći do prebijanja na nivou anuiteta.

Ukupna će razlika međutim biti približno jednaka, a to potvrđuje slijedeća činjenica:

Ukupan iznos dospjelih rata do 01.09.2015. godine je po početnom otplatnom planu 59.907,96 CHF, a što iznosi 289.954,53 kn po početnom tečaju. Ukupno zaračunati iznos anuiteta je 58.340,00 CHF, odnosno 313.854,69 kn po stvarnom tečaju na datume pojedinih uplata. Razlika između ta dva iznosa je zapravo zbroj pozitivnih i negativnih razlika utvrđenih u osnovnom nalazu. U prilogu ovog podneska dostavlja se pregled izračunatih razlika na način kako je tražio tuženik. Sukladno podnesku tuženika iskazane su samo preplate (pozitivne razlike) na nivou anuiteta. U slučaju kad bi sud prihvatio ovakav način izračuna, onda negativne razlike izračunate u osnovnom nalazu ne bi više bile primjenjive obzirom da su iste dijelom kompenzirane na nivou anuiteta u tablici u prilogu. Zaključno, vještak u potpunosti ostaje kod osnovnog nalaza, a u prilogu ovog podneska je samo varijanta izračuna koja važi u slučaju da bi sud prihvatio argumentaciju da se razlike računaju na nivou anuiteta, a ne posebno po osnovi ništetnosti valutne klauzule, a posebno po osnovi nezakonitosti promjene kamatne stope.

20.3. U podnesku od 8. svibnja 2023. vještak se očitovao na podnesak tužitelja od 06.04.2023. u kojem tužitelj navodi da je nalaz i mišljenje vještaka od 30. lipnja 2022. godine nepotpun jer vještak nije u cijelosti odgovorio na zadaću koju je tužitelj predložio u podnesku od 28. ožujka 2022. godine, a koju je sud odredio rješenjem od 18. svibnja 2022. godine. Vještak da nije izračunao razliku u iznosu glavnice na dan konverzije odnosno nije decidirano naveo koliki je iznos tužitelj preplatio prilikom konverzije uslijed upotrebljavanja nepovoljnijeg tečaja od strane tuženika, točnije uslijed ne upotrebljavanja početnog tečaja CHF/HRK te upotrebljavanja EUR simuliranog otplatnog plana. Očitovanje vještaka: Radi se o Zadaći br. 3 koja glasi: „Zadatak vještaka je da izračuna razliku u iznosu glavnice na dan konverzije na način da se primjeni početni tečaj kod isplate, odnosno izračuna takva glavnica na dan 30. rujna 2015.; izračunati manjak koji je nastao na dan 30.09.2015. koji se utvrdi ako je stvarna uplata kunska, preračunata u EUR po tečaju na dan uplate, manja od otplatnog plana za EUR.“ Napominje kako je usporedbu duga po glavnici prema konverziji u odnosu na stanje glavnice po početnim parametrima iskazao u Zadaći 4 nalaza, te utvrdio da se radio o razlici u iznosu od 48.420,56 HRK (str. 15 nalaza). Jedina razlika u izračunu u odnosu na tako izračunati iznos je u tome, što proizlazi iz podneska tužitelja da se traži u početne parametre uzimati samo tečaj, dakle početni tečaj i stvarno zaračunate kamate, a je stoga u ovoj dopuni izračunata i ta razlika. Prema otplatnom planu za CHF kredit, do 30.09.2015. godine dospjelo je 126 anuiteta, sveukupno 58.340,00 CHF, od čega se 21.497,02 CHF odnosi na glavnicu, a 36.842,98 CHF na kamatu. Prema početnom tečaju od 4,84 HRK za CHF, iznosi su 104.045,58 HRK za glavnicu, te 178.320,02 HRK za kamatu (sve skupa 282.365,60 HRK). Obzirom da je Tužitelj do 30.09.2015. godine, prema podacima u spisu uplatio 314.261,42 HRK, proizlazi da je uplatio 31.895,82 HRK više nego što je u predmetnom razdoblju dospjelo prema početnim parametrima. Izračun: 314.261,42 – 282.365,60 = 31.895,82. Glavnica u CHF na 30.09.2015. godine prema otplatnom planu na 30.09.2015. godine iznosila je 56.002,98 CHF, a što po početnom tečaju iznosi 271.054,42 HRK. Ako bi se zatim gore izračunati više uplaćeni iznos oduzeo od navedene glavnice, preostali bi iznos glavnice bio 239.158,60 HRK na 30.09.2015. godine. Konverzijom je CHF kredit pretvoren u EUR kredit, sa ostatkom glavnice 291.999,87 HRK (38.259,55 EUR), odnosno 299.790,77 HRK duga ako se iznosu europske glavnice pridoda iznos „manjka“ kojeg je banka utvrdila u konverziji. Ovako utvrđena razlika glavnice iznosi 60.632,17 HRK. Na zahtjev tužitelja da vještak decidirano navede koji je iznos tužitelj preplatio prilikom konverzije, napominjem da bi mišljenje koncipirano na taj način nužno prejudiciralo pravna pitanja vezana za konverziju, za što vještak nije ovlašten, a kako je detaljno razloženo u nalazu. Međutim, vještak može utvrditi razliku između duga po glavnici kredita koju bi tužitelj imao da se početni tečaj u CHF kreditu nije mijenjao i glavnice europskog kredita koji je u postupku konverzije tužitelj primio u zamjenu za CHF kredit. Razlika između glavnica tih dvaju kredita iznosi 60.632,17 HRK, drugim riječima iz konverzije je tužitelj izašao sa 60.632,17 HRK većim dugom nego što bi iznosio dug po glavnici CHF kredita da se je na isti primjenjivao tečaj 4,84 kn tijekom cijelog razdoblja otplate do konverzije, kao i na neotplaćenu glavnicu na 30.09.2015. godine. U ovu razliku ubrojen je i manjak kojeg je Banka utvrdila u konverziji, a koji je naveden da iznosi 1.020,81 EUR (7.790,90 HRK)

20.4.U podnesku od 7. rujna 2023. vještak se očitovao na podnesak tuženika u dijelu u kojem se prigovara matematičkom izračunu kako slijedi: Tuženik navodi kako vještak pogrešno računa razliku glavnice na dan 30. rujna 2019. godine. Naime, pri izračunu razlike glavnice vještak uključuje preplatu prema početnom tečaju CHF-a, a koja preplata se ne bi trebala prikazati u razlici u glavnici jer je vještak tu istu preplatu već prikazao kao tečajne razlike prema valutnoj klauzuli. Ukoliko bi se iznos razlike glavnice kako ga računa vještak umanjio za već prikazane tečajne razlike (odnosno ukoliko iste ne bi bile dvostruko uzete u obzir) dobio bi se pravilan izračun razlike glavnice. Očitovanje vještaka: Prvenstveno, radi izbjegavanja nesporazuma, datum konverzije je 30. rujna 2015. godine, te su svi izračuni rađeni na taj datum. U zadaći prema kojoj je rađena dopuna od 06. svibnja 2023. godine traženo je da se izračuna razlika glavnice između CHF kredita (prema početnim parametrima) i usporednog EUR kredita koji je korišten za konverziju. Nigdje u podnesku ne stoji da se tako utvrđena razlika naziva preplatom niti da se ista ima zbrajati sa preplatama utvrđenim po tečajnim razlikama, dapače vještak se izričito ograđuje od zaključaka vezano za preplatu u konverziji, obzirom da bi takav zaključak prejudicirao pravno pitanje oko zakonitosti iste, a što treba utvrditi sud. Prema otplatnom planu stanje duga po glavnici na 30.09.2015. godine iznosilo je 56.002,98 CHF, a što po početnom tečaju iznosi 271.054,42 HRK. Stanje duga po konverziji iznosi 299.790,77 HRK duga (iznos „manjka“ kojeg je banka utvrdila u konverziji pridodan). Razlika između ta dva iznosa je 28.736,29 kuna. Uvećano za razliku po više uplaćenim iznosima po anuitetima od 31.895,76 kuna dolazi se do iznosa 60.632,17 kuna, a što je iznos razlike glavnice. Stoga, ponovo navodim da se iznos 60.632,17 sastoji od razlike glavnice između CHF kredita i europskog kredita prema kalkulaciji konverzije (28.736,29 kuna) i neto preplata po tečaju od 31.895,76 kn, a nipošto se nije utvrdilo da se u izračunu ukupne preplate imaju zbrojiti ta dva iznosa. Nadalje, radi olakšanja postupanja sudu navodi da se iznos neto preplate sastoji od pozitivnih i negativnih razlika, u prilogu ovog podneska prilažem izračun sa prebijanjem. Dakle, ako bi se ukupna razlika po glavnici između CHF kredita na 30.09.2015. godine i europskog kredita kojim je Banka zamijenila tužiteljem CHF kredit u aneksu o konverziji nazvala preplatom, onda bi se ista sastojala od:

- Iznosa od 31.895,76 kuna preplate po tečaju, nastale uplatama pojedinih anuiteta (Prilog 1 ovog podneska)

- Iznosa od 28.736,29 kuna pozitivne razlike u glavnici u odnosu na glavnicu konvertiranog kredita (uvećanu za utvrđeni manjak u konverziji), povrh već navedene razlike u stavci iznad.

Ako bi se te dvije razlike zbrojile dolazi se do iznosa 60.632,17 kn, navedenog u podnesku od 06. svibnja 2023. godine.

20.5.U podnesku od 20. studenog 2023. vještak se očituje na podnesak tuženika od 29.09.2023. kako slijedi: Prvenstveno napominje kako tuženik nije naveo nikakve nove argumente niti dao matematičku podlogu za prigovor koji daje matematičkom izračunu, nego je zapravo samo ponovio ono što je već naveo u prethodnom podnesku, pa stoga, u svrhu ekspeditivnosti u rješavanja predmeta, predlaže da ukoliko postoji primjedba na neku od dolje navedenih tvrdnji da se navede konkretno koja se smatra spornom.

1. Da je prema početnom otplatnom planu do 30.09.2015. godine dospjelo 126 anuiteta, koji su iznosili 475,46 CHF, pri čemu je početni tečaj bio 4,84. To znači da je po početnim parametrima tužitelj do 30.09.2015. godine bio u obvezi platiti 59.907,96 CHF odnosno 289.954,53 HRK. Izračun: 475,46 x 126 = 59.907,96 , a 59.907,96 x 4,84 = 289.954,53 HRK.

2. Da je Tužitelj u istom razdoblju uplatio 314.261,42 HRK

3. Da je 314.261,42 HRK za 24.306,89 HRK veći iznos od 289.954,53 HRK

4. Da tih 24.306,89 HRK predstavlja razliku između onog što je tužitelj platio i onog što bi platio da se od početka otplate nisu mijenjali iznos anuiteta (utjecaj kamatne stope) i tečaj CHF.

5. Da se tih 24.306,89 HRK sastoji od neto preplate po tečaju u iznosu 31.895,76 HRK (izračun prikazan u podnesku III), zatim pozitivne preplate po osnovi povećanja kamatne stope od 1.894,43 , te tzv. negativne „preplate“ po osnovi sniženog anuiteta kad je kamatna stopa bila niža od početne u iznosu 9.483,30 HRK

Izračun: 31.895,76 + 1.894,43 HRK – 9.483,30 = 24.306,89 HRK.

6. Da je glavnica nakon provedene konverzije iznosila 39.280,36 EUR a što je po tečaju na taj dan iznosilo 299.790,77 HRK

7. Da je glavnica po CHF kreditu na 30.09.2015. godine iznosila 56.002,98 CHF (271.054,42 HRK po početnom tečaju), stoga 28.736,29 HRK manje od glavnice novog kredita nakon provedene konverzije

8. Da je glavnica po CHF kreditu po početnom otplatnom planu na 30.09.2015. godine iznosila 56.958,08 CHF (275.677,11 HRK po početnom tečaju), stoga 24.113,66 HRK manje od glavnice novog kredita nakon provedene konverzije Ako je nesporno da su gore navedene brojke točne, onda slijedi:

- Da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule (umanjena za negativne razlike po tečaju), izračunata prema postavkama iz zadaće iznosi 31.895,76 HRK.

- Da postoji negativna razlika po uplati anuiteta zbog toga što je kamatna stopa u većem dijelu tužbenog razdoblja bila niža od početne, te da ta razlika iznosi neto 7.588,93 HRK. Ako bi sud naložio može se napraviti prijeboj sa gore navedenim pozitivnim razlikama, te bi tada preostala preplata iznosila 24.306,89 HRK što je nesporno ukupna neto razlika između obveza po početnom otplatnom planu (uz početni tečaj) i stvarnih uplata do 30.09.2015. godine.

- Da je glavnica po europskom kreditu u odnosu na početni otplatni plan (i tečaj) na datum konverzije viša za 24.113,66 HRK, dok je u odnosu na stvarno provedeni otplatni plan (po početnom tečaju) viša za 28.736,29 HRK.

Stoga smatram da je na sudu da donese odluku:

- Da li se više plaćeni iznos nastao zbog promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a koji iznosi 31.895,76 HRK neto ima smatrati preplatom za tužitelja

- Da li se manje plaćeni iznos od 7.588,93 HRK neto po osnovi promjena kamatne stope ima priznati Tuženiku i na taj način umanjiti gore navedeni iznos preplate po osnovi valutne klauzule

- Da li se iznos razlike između kunske protuvrijednosti duga po glavnici koju bi tužitelj imao po početnom tečaju i glavnice europskog kredita treba odobriti tužitelju kao preplata, a radi se o iznosu od 24.113,66 HRK (u odnosu na početni otplatni plan), odnosno 28.736,29 HRK (u odnosu na provedeni otplatni plan).

Još jednom pojašnjava kako nema dvostrukog obračuna u izračunima u nalazu te dopunama, iz razloga kako slijedi:

- da su tužiteljeve uplate po stvarno provedenom otplatnom planu priznate korištenjem početnog tečaja tada bi na 30.09.2015. bio dužan protuvrijednost od 271.054,42 HRK. Ali nisu, te je on platio 31.895,76 HRK više nego bi bio u obavezi platiti po početnom tečaju (to je razlika nastala u razdoblju od 9 godina zbog rasta tečaja). Nadalje, po provedenoj konverziji, tužitelju je ostatak glavnice 28.736,29 HRK veći nego što bi bio da je ostao u CHF kreditu sa početnim tečajem. Dakle platio je više, a da bi onda po provedenoj konverziji bio dužan više, to je činjenica. Alternativno, ako bi, kako sam naveo gore, sud prihvatio da se prizna tuženiku razlika zbog smanjena kamatne stope, tada govorimo o razlici u uplatama od 24.306,89 HRK, a razlici u glavnici od 24.113,66 HRK u korist tužitelja. Jedino kada bi tuženik bio u pravu je ako bi sud zauzeo pravno stajalište da konverzijom tužitelj nije ni trebao biti stavljen u isti financijski položaj kao da je imao CHF kredit sa početnim parametrima, nego da je samim time što mu je kredit konvertiran u europski on de- facto obeštećen. U tom slučaju, treba reći da je glavnica CHF kredita na datum konverzije iznosila 391.206,30 kuna (prema tekućem tečaju), što je za 91.415,53 više od kunske protuvrijednosti europskog kredita, a što je više od utvrđenih preplata, te bi u tom slučaju naravno zaključak bio da je tužitelj konverzijom u potpunosti obeštećen. Međutim, prema shvaćanju vještaka sud nije dao takav nalog. Sve što je navedeno u ovom podnesku su isključivo zaključci matematičke prirode, te nije intencija u ni u kojem slučaju prejudicirati pravne zaključke, nego služe samo kao pomoć sudu u donošenju odluka.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale u konačnici primjedbe na izračun vještaka, u zadnjem očitovanju je decidirano objasnio svoje izračune. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.

22. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te u danas važećoj valuti, a također i tuženik prigovor prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točkama II. - V. izreke, te u rješenju.

23. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužitelj djelomično povukao tužbene zahtjeve, preinačavao, te se protivio istima. Sud smatra da je tužitelj samo specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka obzirom na protivljenje tuženika visini zahtjeva, ali bez preciznog navođenja u čemu. Tuženik je imao svu dokumentaciju, pa je mogao argumentirano se protiviti postavljenim zahtjevima, pa možda ne bi bilo nužno provoditi vještačenje. Zbog specifikacije nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

24.Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba, tj. supruga tužitelja. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i njegove supruge da li će ona potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

25.Tužitelju ne pripada razlika glavnicu koju je vještak izračunao na dan konverzije, ako ni utvrđeni manjak. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba aneksa, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice i manjka, kada bi mu se i to dosudilo radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Stoga je odbijen sa dijelom svojih zahtjeva iz točki IV i V.

26. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

27. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

28. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 3,7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

29. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Š protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

29.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama. Slijedom navedenog je valjalo odlučiti kao u točkama II i III izreke.

30. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, pa mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 2 i 5 ZPP-a treba nadoknaditi parnični trošak. Ima se smatrati da je tužitelj je uspio glede osnova 100,00 % (tuženi je osporavao i pravo na isticanje ništetnosti, zbog dijela s kojim nije uspio nije nastao bilo kakav trošak), a glede visine 57,64%, što znači da je tužena uspjela samo sa 42,36%, što znači da je ukupni uspjeh tužitelja u postupku 57,64% (157,64/2= 78,82, 42,36/2=21,18, 78,82-21,18=57,64). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na četiri ročišta ukupno 800,00 Eur (Tbr. 9 toč. 1), na sastav četiri podneska i to 27. ožujka 2022-200,00 Eur, 6.travnja 2023. - 200,00 Eur, 1.lipnja 2023. 200,00 Eur,28. kolovoza 2025. -200,00 Eur, ukupno 800,00 Eur (Tbr. 8 toč. 1), u ukupnom iznosu od 1.800,00 Eur. Tužitelj je imao trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 2.131,81 Eur. Stavljen u omjer s uspjehom u sporu tužitelju se dosuđuje iznos od 1.228,77 Eur, a sa preostalim dijelom zahtjeva kao neosnovano visoko zatraženim se odbija. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. U Opatiji .

U Opatiji, 20. siječnja 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu