Poslovni broj Gž-53/2026-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Dragici Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1386/2024 od 24. listopada 2025., dana 20. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1386/2024 od 24. listopada 2025. u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 307,45 eura s pripadajućim kamatama.

II. Prihvaća se žalba tuženice i preinačuje se pobijana presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o parničnom trošku ( toč.II. izreke) tako da se odbija zahtjev tužitelja koji glasi:

" Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,84 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. travnja 2020. do isplate.”

III Nalaže se tužitelju PG da u roku 15 dana naknadi tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 225,00 eura, dok se u cijelosti odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 37,84 eura sa zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2020. do isplate, dok je za više zatraženo, preko dosuđenog iznosa, za iznos od daljnjih 307,45 eura sa zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč.I.izreke) Odlukom o troškovima postupka određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove ( toč.II. izreke).

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije uspio u ovom postupku zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se ista ukine.

4. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženici.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

7. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (345,29 eura), u konkretnom se slučaju radi se o sporu male vrijednosti, pa se po odredbi članka 467. stavaka 1. i 3. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, a o žalbi odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda.

8. Nakon što je prvostupanjska presuda ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužitelj izrijekom upućuju, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije pičinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koju tužitelj opisno ukazuje u žalbi.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 345,29 eura koju je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 1. srpnja 2012.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06 - u nastavku ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje temeljem članka 573. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

10. U postupku nije bilo prijeporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je navedeno ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,.

11. Prvostupanjski je sud u provedenom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe zaprimio 3. travnja 2020., da je do zastoja zastare došlo kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora (10. travnja 2020.), te da je nakon proteka tri mjeseca zastara počela ponovo teći, odnosno 10. srpnja 2020. Kako je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. djelomično priznao tužbeni zahtjev za iznos 37,16 Eura po danu, to je prema zaključku prvostupanjskog suda za taj iznos nastupio prekid zastara koja je ponovo počela teći do priznanja dakle 2. veljače 2023.

12. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 37,84 eura, dok je u preostalom dijelu odbio kao neosnovan.

13. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare koji je istaknula tuženica.

14. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare treba poći od odredbe članka 477. stavka 1. ZKP/97 po kojoj pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

15. Nadalje, prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

16. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, prema utvrđenju prvostupanjskog suda zaprimio 3. travnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći od toga datuma, te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

17. Međutim, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda po kojem je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

18. Naime, prema članku 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 - u nastavku ZOO), ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pojedini slučajevi kad zastara ne teče propisani su člancima 235. do 239. ZOO, a sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili nije životno, očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

19. U konkretnom slučaju, podnošenjem zahtjeva nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći po odredbi članka 478. ZKP/97, ali je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare trajao tri mjeseca, jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog roka, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica što u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

20. Sadržajno istovjetnu procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja radi pokušaja nagodbe, ali državnom odvjetništvu, prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske i tromjesečnom zastoju zastarijevanja sadrži i odredba članka 186.a ZPP-a.

21. U vezi navedene, a u ovom predmetu ekvivalentne zakonske odredbe, jasna je i ustaljena praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće:

„Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

22. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

23. Nadalje, sud prvog stupnja pogrešno podredno zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug, pa da bi svakako došlo do prekida zastare, te bi zastara, prema članku 245. stavku 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

24. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

25. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu i nije pristao, već je podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

26. Priznanje duga, u smislu članka 240. ZOO-a, prema stajalištu ovog suda mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023- 2 od 29. svibnja 2024.).

27. Prema pravnom shvaćanju ovog suda očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

28. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

29. Kako je odredba članka 387. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) istovjetna odredbi članka 240. ZOO, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, pa tako i u ovom konkretnom predmetu.

30. Prema članku 240. stavku 2. ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ili osiguranja ili plaćanjem kamate. Nesporna činjenica da je nadležno ministarstvo priznalo pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tog ministarstva kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno članku 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

31. Dakle, kako se odgovor nadležnog ministarstva koji je prethodio ovom postupku ne može smatrati priznanjem duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO, pa zastara nije mogla početi teći iznosa.

32. Slijedom navedenog, kako je:

- tužitelj odluku Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, zaprimio 3. travnja 2020.,

- tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa, kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca,

- Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako je njegov zahtjev previsoko postavljen i kako smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 eura,

te kako tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma već je tužbu u ovom postupku podnio 1. veljače 2024., tužiteljeva tražbina je u cijelosti zastarjela.

33. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. (3.travnja 2020.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (4.ožujka 2024.) proteklo je d tri godine i 11 mjeseci, pa kada se od tog razdoblja i oduzmu tri mjeseca u kojima zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, i dalje je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

34. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi kako je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tuženica isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka.

35. Slijedom svega navedenog, dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je po odredbi članka 368. stavka 2. ZPP presuđeno kako u izreci pod I., dok je po odredbi članka 373. ZPP-a prihvaćena žalba tuženice i presuđeno kao u izreci pod II.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 166. stavku 2. ZPP-a u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

37. Po odredbi članka 163. ZPP-a tuženici je priznat trošak primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - u nastavku OT) i to, obzirom na vrijednost predmeta spora (345,29 eura), po 50 bodova za odgovor na tužbu (Tbr. 7. točka 1. OT) i za zastupanje na ročištu od 21.listopada 2025. (Tbr. 9. točka 1. OT), te 12,5 bodova za pristup na ročište održano 24. lipnja 2025. (Tbr.9.toč.5. OT), odnosno ukupno 112,5 bodova, što obzirom na vrijednost boda (2,00 eura) iznosi 225,00 eura.

38. Kod odluke o parničnom trošku ovaj je sud vodio računa o stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-89/2021-2 i o stajalištu Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), te je uzeo u obzir slijedeće činjenice:

- da država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju,

- da je u ovom tužitelj postupku ponio tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja, koji zahtjev je odbijen zbog nastupanja zastare, a ta tužba nije lišena bilo kakvog sadržaja, niti se može smatrati kako je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, ali

- da se tužitelj svojevoljno opredijelio odvojeno utuživati štetu za svaki dan proveden u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, za ukupno 1240 dana netemeljenog uhićenja, čime je u očekivanju za sebe pozitivnog ishoda tih parnica, u ukupnosti povećao parnične troškove za obje strane,

- da iz spisa ne proizlazi zaključak kako bi trošak dosuđen tuženici značajnije ugrozio materijalnu i financijsku situaciju tužitelja.

39. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je kako odluka o troškovima postupka ne predstavlja prekomjeran teret tužitelju, te isto nije narušena pravična ravnoteža, pa je riješeno kao u izreci pod III.

U Splitu, 20. siječnja 2026.

S U T K I NJ A:

Dragica Samardžić