REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-547/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Zrinke Sertić i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208405615, koji je dana 02.03.2007.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. brojem OV-7403/07, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja OĐ iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da je ništetna odredba i dio Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 32236335566, koji je dana 07.06.2011.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod posl. brojem OV-6333/11, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja OĐ iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.279,65 EUR sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke dana 12.02.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208405615, koji je dana 02.03.2007.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. brojem OV-7403/07, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 98.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok su dana 26.05.2011. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 32236335566, koji je dana 07.06.2011..g., solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod posl. brojem OV-6333/11, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 5.300,00 EUR-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Dalje navodi da je naprijed navedenim ugovorom u člancima 2. istih ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove kredita u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od dana 31.03.2025.g. proizlazi kako je po ugovoru o kreditu br. 3208405615 dana 28.03.2007.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.123,60 kn što u protuvrijednosti iznosi 414,57 eura, dok iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od dana 31.03.2025.g. proizlazi kako je po ugovoru o kreditu br. 32236335566 dana 07.06.2011.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 300,00 kn što u protuvrijednosti iznosi 39,81 eura, te da stoga jasno proizlazi kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti naprijed citiranih ugovornih odredbi. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, navedeno je: "Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužitelj ukazuje da prilikom ugovaranja navedene odredbe tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora (niti je to objasnio tužitelju) nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Zbog svega gore navedenog, nesporno je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tužitelj ističe da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu on tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. OO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dalje navodi da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom pa tako i ništetnom. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će se navedene odredbe utvrditi ništetnima, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da tužitelj prije svega nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva, zatim osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Navodi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. oba Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. Nadalje navodi kako je u konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, navodi da je tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Navodi da je u slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. U tom smislu tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je pročitao solemnizirani Ugovor o nenamjenskom kreditu od 26. svibnja 2011. (list 5-9 spisa), solemnizirani Ugovor o namjenskom kreditu od 12. veljače 2007. (list 10-17 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. od 31. svibnja 2025. (list 18 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. od 31. ožujka 2025. (list 19 spisa), uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa Zagrebačke banke d.d. od svibnja 2006. (list 40-42 spisa), opći uvjeti poslovanja od 1. listopada 1999. (list 43 spisa) i dokumentacija pod nazivom Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe, financiranje/krediti Zagrebačke banke (list 48-53 spisa), te je saslušan tužitelj (list 74-76 spisa). Sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem kojeg je ocijenio nepotrebnim budući da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje dok tuženik nije doveo u pitanje vjerodostojnost dokumentacije na listovima 18-19 spisa.

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe i dijela Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208405615, koji je dana 02.03.2007.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. brojem OV- 7403/07, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja OĐ iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da je ništetna odredba i dio Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 32236335566, koji je dana 07.06.2011.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod posl. brojem OV-6333/11, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja OĐ iz [adresa], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208405615, koji je dana 02.03.2007.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. brojem OV-7403/07 (dalje: Ugovor o namjenskom kreditu od 12. veljače 2007.) te da je čl. 2. predmetnog ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Jednako tako nije sporno ni da su stranke sklopile Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 32236335566, koji je dana 07.06.2011.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba pod posl. brojem OV-6333/11 (dalje: Ugovor o nenamjenskom kreditu od 26. svibnja 2011.) te da je u čl. 2. predmetnog ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Između stranka nije sporno da je dio naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Sporan je pravni interes tužitelja, osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedenih ugovornih odredaba predmetnih ugovora o kreditu, i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno jesu li iste jasne, lako razumljive i lako uočljive te jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9. Prije svega, a u odnosu na pitanje postojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnih ugovora o kreditu kojima je u čl. 2. određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, uključujući i tzv. ulaznu naknadu, sud smatra prigovor tuženika neosnovanim. Tužitelj prema mišljenju ovoga suda ima pravni interes za podnošenje ove tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP-a jer osporavana ugovorna odredba i dalje proizvodi pravne učinke između stranaka, a njezina valjanost utječe na imovinski položaj tužitelja. Temeljem navedene odredbe tužitelj je, kako to proizlazi iz dopisa tuženika na listovima 18 i 19 spisa, tuženiku platio određeni novčani iznos na ime troška obrade kreditnog zahtjeva, a s obzirom da tužitelj smatra kako je navedena ugovorna odredba ništetna, opravdano podnosi ovu tužbu jer želi otkloniti pravnu neizvjesnost između stranaka te na taj način steći mogućnost eventualno u nekoj drugoj parnici postaviti zahtjev za povrat iznosa koji je platio po osnovi ništene odredbe. Činjenica što u ovoj parnici tužitelj nije postavio zahtjev za isplatom nikako ne znači da nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. Pravni interes postoji zbog toga što tužena banka i dalje smatra predmetnu odredbu valjanom, što pravni odnos između stranaka čini i dalje spornim. Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe i to radi zaštite svojih imovinskih prava i uspostave zakonitog ugovornog odnosa.

10. U čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 12. veljače 2007. ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 98.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu od 12. veljače 2007. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Čitanjem dopisa tuženika tužitelju (list 18 spisa), koji tuženik u postupku nije osporio, utvrđeno je da je 28. ožujka 2007. po predmetnoj kreditnoj partiji naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.123,60 HRK.

10.1. U čl. 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 26. svibnja 2011. ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 5.300,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U čl. 2. st. 11. Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2011. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Čitanjem dopisa tuženika tužitelju (list 19 spisa), koji tuženik u postupku također nije osporio, utvrđeno je da je 7. lipnja 2011. po predmetnoj kreditnoj partiji naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 300,00 HRK.

10.2. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je iskazao da je 2007. podigao Ugovorom o namjenskom kreditu stambeni kredit kod Zagrebačke banke radi izgradnje obiteljske kuće koja nikada nije bila davana u najam ili zakup te da je u istoj živio ja sa svojom obitelji kao i da je u tu svrhu i izgrađena. Dalje je naveo da na adresi predmetne kuće nikada nije bila registrirana nikakva firma niti obrt. Dalje je naveo da je godine 2011. podigao nenamjenski kredit čiji iznos je koristio za opremanje kuće. Naveo je da je po struci tokar koje usmjerenje je završio u srednjoj školi te da nikada nije imao obrt niti firmu, a da je u radnom odnosu u Konzumu gdje radi u skladištu kao kontrolor. Naveo je da oko pojedinih odredaba predmetnog Ugovora prilikom razgovora s bankom nije bilo nikakvih pregovora te nisam mogao utjecati na odredbe Ugovora koji mi je banka prezentirala te da tako nije bilo pregovora niti oko odredaba ulazne naknade po oba ugovora, a da mu banci nisu objasnili što ulazna naknada sadrži odnosno pokriva niti kako se izračunava. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj je iskazao da je vrijeme sklapanja Ugovora 2007. i 2011. radio na istom radnom mjestu gdje i sada radi tj. Konzumu, a da mu u banci prilikom razgovora oko kredita nije ponuđena opcija da pregovaram o ulaznoj naknadi niti je on to pitao. Naveo je da je pročitao je Ugovore prije njihova potpisivanja, ali da nije uočio odredbe o ulaznoj naknadi te da je tek po plaćanju kredita uočio u otplatnom planu stavku koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Naveo je da se nakon toga se nije interesirao kod banke o tome što ta naknada znači i što je ustvari naplaćeno jer je Ugovor već bio sklopljen, a njega nitko iz banke nitko nije upozorio na to. Naveo je da mu se čini da je naplaćena naknada iznosila 1-3% ukupnog iznosa kredita po svakom Ugovoru. Na posebno pitanje pun. tuženika bi li sklopio Ugovor o kreditu iz 2007. da je znao za iznos naknade za obradu kredita i od čega se ista sastoji, tužitelj je iskazao da je bio klijent Zagrebačke banke i te da mu je trebao kredit za izgradnju kuće za svoju egzistenciju. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj je iskazao da je za naknadu za obradu kredita po Ugovoru iz 2011. isto saznao tek po plaćanju kredita. Na posebno pitanje pun. tuženika zašto nije pitao i zašto je pristao na naknadu za obradu kredita 2011. nakon iskustva koje je imao sa ulaznom naknadom 2007., tužitelj je iskazao da je već prije pitao banku za nešto drugo te mu je odgovoreno da su takva pravila kuće pa sam iz tog razloga smatrao da je suvišno pitati išta i u ovom slučaju. Na posebno pitanje pun. tuženika da li mu je plaćanje naknade prouzrokovalo znatne poteškoće u smislu da mu je ugrozilo egzistenciju i slično, tužitelj je iskazao da možda i je. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj je iskazao da je godine 2007. imao plaću otprilike 3.500,00 kuna te da mu je iznos naknade za obradu kredita je oduzet od kredita automatski. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj je iskazao da mu je godine 2011. plaća mi je bila, ugrubo govoreći otprilike ista kao što je naveo, možda par stotina kuna veća.

10.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu te čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu od 12. veljače 2007. utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu izgradnje kuće (čl. 6. predmetnog ugovora) za stanovanje koja nikada nije davana u najam niti zakup niti je na adresi iste ikada bila registrirana neka firma ili obrt., dok je čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu od 26. svibnja 2011. utvrđeno da ga je tužitelj također kao fizička osoba sklopio kao nenamjenski kredit (čl. 5. predmetnog ugovora) za opremanje predmetne kuće, dakle u oba navrata svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno njegovoj trgovačkoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se kod oba predmetna ugovora radi o potrošačkim ugovorima, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) važećim u vrijeme zaključenja Ugovora namjenskom o kreditu od 12. veljače 2007, odnosno čl. 3. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, dalje u tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o nenamjenskom kreditu od 26. svibnja 2011. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika, odnosno predstavlja njegovu poslovnu tj. profesionalnu djelatnost. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03, odnosno čl. 3. t. 16. ZZP/07.

10.4. Iz navedenog iskaza tužitelja sud je također utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja oba predmetna ugovora o kreditu nije objašnjeno što ulazna naknada znači i sadrži, odnosno pokriva, niti kako se izračunava niti je bilo pregovora u vezi pojedinačnih odredaba ugovora pa tako niti oko predmetnih odredaba te da nije mogao utjecati na odredbe ugovora koji mu je banka prezentirala, slijedom čega je utvrđeno da se radilo o tipskim i unaprijed sastavljenim (po tuženiku) ugovorima o kreditu na koje tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, odnosno o ponudi „uzmi ili ostavi“ pa je stoga bilo opravdano shvaćanje tužitelja da je banku „suvišno išta pitati“ i u vezi spornih ugovornih odredbi. Stoga, a kako u predmetnim ugovorima nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru, po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Dodaje se i da zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju sporne ugovorne odredbe.

10.5. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima, konkretno spornoj odredbi o plaćanju svih naknada i troškova iz čl. 2. oba ugovora, a kako uz prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulaciju sporne odredbe, koja je očito standardizirana, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije niti dokazao niti učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste. Također valja istaći i to da se ni o Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, navedenoj u člancima 2. predmetnih ugovora, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati jer se također radi o općim aktima tuženika, a okolnost da je visina naknade kredita propisana u podacima o kreditima - internom dokumentu tuženice (tako je i označen na listovi 48-53 spisa, tj. kao "internal use only - ZABA") sama po sebi ne upućuje na zaključak da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pritom je za dodati da niti iz Upute za za odobravanje kredita građanima (listovi 40-42 spisa) niti iz Općih uvjeta poslovanja (listovi 43-47 spisa), a koje je spisu priložio tuženik, osim što nije dokazano da su isti prezentirani i objašnjeni tužitelju, ne proizlazi na što se naplaćena naknada konkretno, odnosno na koje troškove, odnosi, slijedom čega ovaj sud utvrđuje da tuženik nije pružio ni dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo, a što je izostalo i u samim predmetnim ugovorima, što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Naglašava se i da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Ovaj sud tako stava da su predmetne ugovorne odredbe u oba ugovora jasne i lako uočljive, no ne i razumljive. Dakle, istima se samo upućuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, stoga nije precizno određeno što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno i odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Valja k tome reći i da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

15. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornim odredbi predmetnih ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti su mu iste objašnjene, a ugovori o kreditu su bili unaprijed pripremljeni od strane tuženika, tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva („ulazne naknada“) iz čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu od 12. veljače 2007., odnosno čl. 2. st. 11. Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2011., a koja je naplaćena 28. ožujka 2007., odnosno 7. lipnja 2011.

16. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu od 12. veljače 2007., odnosno iz čl. 2. st. 11. Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2011., i to u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulaznu naknadu), te je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023, 107/2025 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,22 EUR i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT).

19. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, podneska od 25. rujna 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, podneska od 29. listopada 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR i podneska od 28. studenog 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR te zastupanja na ročištima 28. listopada 2025. i 4. prosinca 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT) svako po 200,00 EUR, što iznosi 900,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 53,10 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 1.279,65 EUR.

20. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 20. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 20. siječnja 2026.

Sudac:

Jan Torjanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz rješenje o plaćanju pristojbe na presudu

- tuženiku po pun.