Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1094/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Margan, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ljubljanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 1. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 20. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 6.815,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za netrgovačke subjekte, a koja teče na iznos od
– 19,43 eura od dana 16.08.2007.
– 65,60 eura od dana 16.09.2007.
– 65,50 eura od dana 16.10.2007.
– 65,41 eura od dana 16.11.2007.
– 65,32 eura od dana 16.12.2007.
– 65,22 eura od dana 16.01.2008.
– 116,19 eura od dana 16.02.2008.
– 116,03 eura od dana 16.03.2008.
– 115,87 eura od dana 16.04.2008.
– 115,71 eura od dana 16.05.2008.
– 115,54 eura od dana 16.06.2008.
– 115,38 eura od dana 16.07.2008.
– 115,22 eura od dana 16.08.2008.
– 115,04 eura od dana 16.09.2008.
– 114,87 eura od dana 16.10.2008.
– 114,70 eura od dana 16.11.2008.
– 114,52 eura od dana 16.12.2008.
– 117,65 eura od dana 16.01.2009.
– 117,47 eura od dana 16.02.2009.
– 117,28 eura od dana 16.03.2009.
– 117,09 eura od dana 16.04.2009.
– 116,90 eura od dana 16.05.2009.
– 116,71 eura od dana 16.06.2009.
– 116,51 eura od dana 16.07.2009.
– 126,04 eura od dana 16.08.2009.
– 125,83 eura od dana 16.09.2009.
– 125,62 eura od dana 16.10.2009.
– 125,39 eura od dana 16.11.2009.
– 125,17 eura od dana 16.12.2009.
– 124,95 eura od dana 16.01.2010.
– 124,72 eura od dana 16.02.2010.
– 124,50 eura od dana 16.03.2010.
– 124,27 eura od dana 16.04.2010.
– 124,04 eura od dana 16.05.2010.
– 123,81 eura od dana 16.06.2010.
– 123,57 eura od dana 16.07.2010.
– 113,95 eura od dana 16.08.2010.
– 113,72 eura od dana 16.09.2010.
– 113,49 eura od dana 16.10.2010.
– 113,25 eura od dana 16.11.2010.
– 91,42 eura od dana 16.12.2010.
– 91,22 eura od dana 16.01.2011.
– 91,01 eura od dana 16.02.2011.
– 90,90 eura od dana 16.03.2011.
– 90,60 eura od dana 16.04.2011.
– 90,38 eura od dana 16.05.2011.
– 75,07 eura od dana 16.06.2011.
– 74,89 eura od dana 16.07.2011.
– 74,70 eura od dana 16.08.2011.
– 59,58 eura od dana 16.09.2011.
– 59,42 eura od dana 16.10.2011.
– 59,26 eura od dana 16.11.2011.
– 59,09 eura od dana 16.12.2011.
– 58,93 eura od dana 16.01.2012.
– 58,76 eura od dana 16.02.2012.
– 58,59 eura od dana 15.03.2012.
– 58,43 eura od dana 16.04.2012.
– 58,26 eura od dana 16.05.2012.
– 58,09 eura od dana 16.06.2012.
– 57,92 eura od dana 16.07.2012.
– 57,75 eura od dana 16.08.2012.
– 57,57 eura od dana 16.09.2012.
– 57,39 eura od dana 16.10.2012.
– 57,23 eura od dana 16.11.2012.
– 57,03 eura od dana 16.12.2012.
– 56,86 eura od dana 16.01.2013.
– 56,66 eura od dana 16.02.2013.
– 56,48 eura od dana 16.03.2013.
– 56,30 eura od dana 16.04.2013.
– 56,11 eura od dana 16.05.2013.
– 55,92 eura od dana 16.06.2013.
– 55,72 eura od dana 16.07.2013.
– 55,54 eura od dana 16.08.2013.
– 55,34 eura od dana 16.09.2013.
– 55,15 eura od dana 16.10.2013.
– 54,95 eura od dana 16.11.2013.
– 54,75 eura od dana 16.12.2013.
– 54,55 eura od dana 15.01.2014.
sve do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.853,26 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za netrgovačke subjekte, a koja teče na iznos od
– 1,86 eura od 16.05.2006.
– 1,00 euro od 16.06.2006.
– 0,94 eura od 16.09.2006.
– 6,71 euro od 16.11.2008.
– 39,30 eura od 16.01.2009.
– 39,64 eura od 16.02.2009.
– 24,52 eura od 16.03.2009.
– 26,52 eura od 16.04.2009.
– 28,40 eura od 16.05.2009.
– 19,21 euro od 16.06.2009.
– 23,19 eura od 16.07.2009.
– 16,48 eura od 16.08.2009.
– 24,00 eura od 16.09.2009.
– 15,79 eura od 16.10.2009.
– 22,26 eura od 16.11.2009.
– 19,97 eura od 16.12.2009.
– 34,55 eura od 16.01.2010.
– 43,19 eura od 16.02.2010.
– 41,09 eura od 16.03.2010.
– 52,00 eura od 16.04.2010.
– 68,35 eura od 16.05.2010.
– 69,96 eura od 16.06.2010.
– 92,28 eura od 16.07.2010.
– 91,20 eura od 16.08.2010.
– 130,05 eura od 17.09.2010.
– 106,67 eura od 16.10.2010.
– 112,38 eura od 16.11.2010.
– 135,10 eura od 16.12.2010.
– 137,28 eura od 16.01.2011.
– 128,20 eura od 16.02.2011.
– 133,62 eura od 16.03.2011.
– 136,16 eura od 16.04.2011.
– 151,03 eura od 16.05.2011.
– 182,71 euro od 16.06.2011.
– 219,40 eura od 16.07.2011.
– 266,50 eura od 16.08.2011.
– 193,97 eura od 16.09.2011.
– 171,19 eura od 16.10.2011.
– 172,68 eura od 16.11.2011.
– 177,20 eura od 16.12.2011.
– 195,28 eura od 16.01.2012.
– 200,66 eura od 16.02.2012.
– 193,90 eura od 16.03.2012.
– 193,51 euro od 16.04.2012.
– 197,50 eura od 16.05.2012.
– 201,88 eura od 16.06.2012.
– 195,47 eura od 16.07.2012.
– 192,35 eura od 16.08.2012.
– 178,25 eura od 16.09.2012.
– 193,38 eura od 16.10.2012.
– 198,83 eura od 16.11.2012.
– 194,06 eura od 16.12.2012.
– 187.85 eura od 16.01.2013.
– 186,52 eura od 16.02.2013.
– 183,51 euro od 16.03.2013.
– 197,57 eura od 16.04.2013.
– 177,10 eura od 16.05.2013.
– 174,73 eura od 16.06.2013.
– 175,60 eura od 16.07.2013.
– 175,06 eura od 16.08.2013.
– 182,02 eura od 16.09.2013.
– 187,53 eura od 16.10.2013.
– 189,50 eura od 16.11.2013.
– 196,96 eura od 16.12.2013.
– 189,39 eura od 16.01.2014.
– 179,29 eura od 16.02.2014.
– 185,15 eura od 16.03.2014.
– 180,48 eura od 16.04.2014.
– 174,43 eura od 16.05.2014.
– 175,15 eura od 16.06.2014.
– 180,23 eura od 16.07.2014.
– 182,12 eura od 16.08.2014.
– 183,75 eura od 16.09.2014.
– 187,56 eura od 16.10.2014.
– 193,04 eura od 16.11.2014.
– 193,44 eura od 16.12.2014.
– 193,80 eura od 16.01.2015.
– 193,72 eura od 16.02.2015.
– 193,72 eura od 16.03.2015.
– 193,72 eura od 16.04.2015.
– 193,72 eura od 16.05.2015.
– 193,72 eura od 16.06.2015.
– 193,72 eura od 16.07.2015.
– 193,72 eura od 16.08.2015.
– 193,72 eura od 16.09.2015.,
sve do isplate.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da plati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 4.283,50 eura te da na taj iznos plati zateznu kamatu od 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za netrgovačke subjekte poena sve do isplate.“
IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.010,20 eur, u roku od 15 dana, te da na taj iznos troška plati zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, tj.od 20. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za netrgovačke subjekte sve do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor prijeboja tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u ukupnom iznosu od 528,37 eur.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi od 29. svibnja 2019. navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 7. ožujka 2006. Odredbe Ugovora da je sastavio tuženik i na sadržaj istog tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Tuženik da se obvezao tužitelju isplatiti iznos od 140.331,12 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a tužitelj da mu je trebao vraćati anuitete od po 865,24 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja sukladno otplatnoj tablici koju je tužitelj dobio uz Ugovor. Presudama sudova po kolektivnim tužbama (Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno je da su odredbe potrošačkih ugovora kao što je i predmetni, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te promjenjiva kamatna stopa na način da banka jednostrano svojom voljom mijenja kamatnu stopu, odnosno oko kojih se odredbi nije pregovaralo, nepoštene odredbe. Također, sud Europske unije u svojoj presudi C- 118/17 utvrdio da je da odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora te se održavanje ugovora o kreditu u tom slučaju na snazi ne čini pravno mogućim, da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni Ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravnom Europske unije, da nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe, da unatoč zakonskoj intervenciji potrošač ne smije biti obvezan predmetnom nepoštenom odredbom, a prema potrebi i putem utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti ako se taj ugovor ne može održati bez navedene odredbe, da je u tumačenju prava Europske unije i utvrđenju ništetnosti ugovor ključan interes i zaštita potrošača, te da u skladu s tim zakonska intervencija kojom se održava ugovor na snazi ograničena da je samo na slučajeve u kojima bi utvrđenje ništetnosti ugovora u cijelosti, potrošača izložilo osobito štetnim posljedicama na način da bi on zbog poništenja ugovora bio u još lošijoj poziciji, te da je sud u konkretnom predmetu utvrdio da bi održanje ugovora o kreditu na snazi bilo protivno interesima potrošača. Dakle, obzirom da su bitni elementi Ugovora ništavi – odredba o valutnoj klauzuli, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi – ništava da je i sav Ugovor zajedno sa svim Aneksima.
1.1. Stranke da su dana 7. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 9011063428 (konverzija). Tuženik da je tužitelju dostavio izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s novim otplatnim planom u eurima, odnosno sa simulacijom kredita u eurima. Tuženik da je tužitelju dostavio i dopis o konverziji kredita. Konverzijom da je tužitelju tuženik utvrdio da stanje neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 90.279,29 CHF, što tuženi preračuna u kune po tečaju na dan 30. rujan 2015., odnosno 631.278,03 kn (dok je po početnom tečaju iznos 421.096,01 kn), a da je neotplaćena glavnica ustvari 453.373,46 kn, pa da je razvidno da je ništetna valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu i da je tužitelju trebalo neotplaćenu glavnicu dodatno umanjiti za razliku navedenih iznosa, odnosno 32.277,44 kn.
1.2. Na ime kredita tuženik da je tužitelju isplatio iznos od 654.556,27 kn, a što na dan isplate 15. ožujka 2006. čini protuvrijednost iznosa kredita od 140.331,12 CHF po tečaju od 4,664370 za 1 CHF. Tužitelj napominje da je iznos od 581.270,24 isplaćen na ime kupoprodajne cijene stana, dok je ostatak od 73.286,00 kn isplaćen Generali osiguranje d.d. jer je tuženik uvjetovao da se tužitelj osigura kod te osiguravajuće kuće kako bi mu uopće dao kredit, te da odjednom plati premiju osiguranja. S obzirom na utvrđenu ništavost odredbi ugovora u valutnoj klauzuli u CHF, te promjenjivoj kamatnoj stopi koju određuje isključivo banka po svom nahođenju, tužitelj da je tuženiku isplatio više nego što je ugovoreno 41.771,45 kn s obzirom na jednostrano uvećanu kamatnu stopu, iznos od 87.221,00 kn u odnosu na tečajnu razliku, a tuženik da nije umanjio neotplaćenu glavnicu tužitelja za 32.277,44 kn. Potražuje navedene iznose kao i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj temelji zahtjev na citiranim presudama Visokog trgovačkog suda i presudi Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14. Smatra da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija da je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što da uključuje i kamate. Ugovor o kreditu u cijelosti je prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.
2.1. Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu u CHF neosnovan je u cijelosti, jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate).
2.2. Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti.
2.3. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena. Tuženik ukazuje na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., koji da su uređivali poslovanje banaka, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama.
2.4. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima.
2.5. Zaključno, tuženik ističe kako:
- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;
- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;
- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;
- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;
- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula,
- sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu, budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelj predmetni ukupni iznos pretplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja Ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope, ističe i prigovor zastare, smatra da pokretanjem ili vođenjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zašite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Smatra da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može ni izazvati prekid zastare tog prava. Niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine odredbe da ne prekida zastaru u smislu čl. 241 ZOO-a. Zahtjev podnositelja kolektivne tužbe da nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora pa da nije moglo doći do prekida zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 3. listopada 2019. tuženik dodatno pojašnjava prigovor zastare. U podnesku od 30. siječnja 2020. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i podnesak tuženika, osporava sve navode iz istih i nadalje smatra da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. U podnesku od 15. svibnja 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, nema primjedbe, a predlaže da vještak dopuni nalaz obzirom na iznos koji je tražio s osnova nepriznate razlike u konverziji. U podnesku od 12. lipnja 2024. tužitelj navodi da je dopunski nalaz gotovo identičan preliminarnom izračunu. Ukoliko tuženik ne bude imao primjedaba na nalaz tužitelj da će precizirati tužbeni zahtjev sukladno istome. Tuženik u podnesku od 20. veljače 2025. osporava predmetni nalaz i mišljenje, jer smatra da je baziran na pogrešnoj premisi, da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što da nije bila ugovorna volja stranaka, smatra da je vještačenje bilo nepotrebno. Tužitelj u podnesku od 22. travnja 2025. precizira tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka. Na ročištu održanom 1. prosinca 2025. tuženik ističe da obzirom je vještačenjem utvrđena negativna razlika u iznosu od 528,37 EUR, čak kad bi se uzelo da je tužiteljev zahtjev osnovan, a što nije, tuženik da traži da se svakako u obzir uzmu i utvrđene negativne razlike (kamate i tečaj). Ističe prigovor radi prebijanja u smislu čl. 323 ZOO-a i traži da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 528,37 EUR, te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji obuhvaća negativne razlike. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru.
4. Tijekom postupka sud je proveo dokaz čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika 7. ožujka 2006. broj 9011063428, Tablice sa prikazom efektivne kamatne stope predmetnog kredita, Dodatka ugovora o kreditu broj 9011063428 od 7. prosinca 2015., izračuna konverzije kredita i Plana otplate kredita, te dopisa upućenog uz izračun konverzije tužitelju, nalaza i mišljenja o visini otplate kredita vezano za ugovorenu kamatu i tečajne razlike po otplati kredita u CHF u odnosu na kunu na dan isplate kredita Vještačenje Dušić d.o.o. Rijeka iz svibnja 2019., potvrde o isplati iznosa iz kredita prodavatelju, knjigovodstvene kartice predmetnog kredita, Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, Općih uvjeta poslovanja s građanima izdanih od tuženika, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković dipl.oec., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka iz travnja 2024., pročitana je dopuna nalaza i mišljenja nalaza iz svibnja 2024., saslušan je tužitelj, saslušana je vještakinja Dijana Tomljanović- Butković 7. travnja 2025.
5. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 7. ožujka 2006. za iznos od 140.331,12 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl.1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 4). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,20%. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama (ZIDZPK), na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
6. Sporna je tvrdnja tužitelja kao prethodno pitanje u ovom postupku da li su u dijelovima odredbe čl. 4. i 7. Ugovora ništetne, da li je cijeli ugovor ništetan, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, da li je osnovan prigovor radi prebijanja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.
7. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.
8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
8.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
8.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
8.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
8.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
8.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
8.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznos po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
10. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda tvrdnje tužitelja u dijelu koji se odnose na ništetnu valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope su osnovani.
11. Neosnovana je tvrdnja tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i njegovih aneksa. Valja navesti da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 1065 ZOO-a i čl. 1021 ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i načina mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te on može opstati bez njih. Stoga isto ne povlači neištetnost cijelog ugovora o kreditu. Odredbom čl. 87 i 102 ZZP-a je izričito propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez načina određivanja mijenjanja kamatne stope. Dakle, tvrdnja tužitelja uperena na ništetnost cijelog ugovora o kreditu sa Aneksom, nije osnovana već postoji djelomična ništetnost ugovora kako će se dalje obrazložiti.
12. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
12.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. -14.7.2009. i kasnije učinio dostupnim Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
12.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita, tj. vraćanje iste veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
13. Slijedom navedenog valjalo je zaključiti kao su djelomično ništetne odredbe predmetnog ugovora u čl. 4 i 7, gdje se vezuje glavnica i povrat obveza uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, gdje je ugovoreno da će se i mijenjati anuiteti u slučaju promjene kamatne stope odlukama banke.
14. Tužitelj LF u svom iskazu navodi da su supruga i on čekali da ona dobije stalni posao kako bi mogli uzeti stambeni kredit da bi rješili trajno stambeno pitanje njihove obitelji. Kad su došli u banku rečeno im je da je ovaj kredit koji se vezuje za valutu CHF puno povoljniji od kredita koji se vezuje za valutu EUR, a i da nisu kreditno sposobni za ovaj kredit vezan za valutu EUR. Naime, bila je puno niža kamatna stopa sa kreditom u valuti CHF, a bilo je rečeno i da je ova valuta stabilna kao i država Švicarska, te su onda uzeli kredit u toj valuti. U to vrijeme tečaj je bio oko 4,6 kuna i sjeća se da su imali anuitet takve visine da nije ugrožavao njihovu egzistenciju obzirom na njihove plaće. Pročitao je ugovor i znao je da je promjenjiva kamatna stopa, a ne sjeća se da li mu je nešto posebno objašnjavano kako se mijenja kamatna stopa. Nakon neke dvije godine tečaj je porastao na 7,00 kuna, pa je anuitet koji suo plaćali bio i do nekih 7.000,00 kuna. Ovo je bio kredit na rok trajanja od 20 godina i još ga dan danas otplaćuje. Kad je postojala mogućnost konverzije to je prihvatio i shvatio je ustvari da je država utvrdila da su banke pogriješile i prisilila ih da to isprave. Kasnije je shvatio da je izigran u konverziji i da ona nije napravljena onako kako bi i trebala biti. Razočaran je bio s bankom sa kojom je poslovao, te je uzeo u drugoj banci novi kredit da bi otplatio ovaj predmetni i ustvari danas plaća taj novi kredit. To je napravljeno kratko vrijeme nakon konverzije. Koliko se sjeća u konverziji je imao pretplatu i zbog toga su jedan period plaćali niže anuitete. Prije sklapanja kredita banka je ponudila svoje uvjete i bilo je da ih može prihvatiti ili ne, odnosno nije mogao pregovarati sa bankom i mijenjati uvjete kredita. Niti kad se radila konverzija nisu pregovarali već je banka ponudila izračunatu konverziju i mogli su je prihvatiti ili ne prihvatiti, nije ih nitko pitao za uvjete. Kada ga se pita da li zna što je promjenjiva kamatna stopa, odgovara da danas ima drugačija saznanja o tom terminu nego što je imao u vrijeme uzimanja prvog kredita. Ne sjeća se da li je postavljao pitanja o nekim odredbama ugovora odnosno da li su mu bile nejasne. Njemu je bilo bitno da li ispunjavaju uvjete da može dobiti kredit. Pročitao je ugovor, ali mora napomenuti da je puno toga napisano i da su vrlo sitna slova. Javni bilježnik im je jedino rekao da ako ne budu mogli plaćati kredit, da neka ne pobjegu u Južnu Ameriku već da neka prodaju stan. Svojevoljno je potpisao ugovor, a uopće se ne sjeća da ga je banka upozorila na bilo koje rizike tog ugovora. Kada ga se pita da li zna što je valutna klauzula, odgovara isto kao i ranije da sada ima drugačija saznanja od onoga kada je prvi puta uzimao ovaj kredit. Prije nije imao kredit vezan za valutnu klauzulu, niti bilo koji drugi kredit. Kada ga se pita da li da je netko upozorio i rekao da će tečaj biti nepromjenjen, odgovara samo da mu je rečeno da je to stabilna valuta i stabilan tečaj i stabilna država. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao ni obrt, a ni neku drugu samostalnu djelatnost. Smatra da nije obeštećen sa konverzijom kredita.
14.1. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao životan i uvjerljiv, i iz njega proizlazi da nije bio u poziciji da pregovara o bilo kojoj odredbi kredita, te da mu tuženik nije dao dovoljno informacija o promjeni kamatne stope, o valutnoj klauzuli.
15. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.
16. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
17. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 29. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
18. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Dijana Tomljanović-Butković. Zadaća vještaka je bila da izračuna preplatu koju je isplatio tužitelj, odnosno razlike između iznosa koji je tužitelj platio na ime ugovorene, promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 4,20% godišnje, te da izračuna tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita.
18.1. Vještak Dijana Tomljanović-Butković dipl.oec. u nalazu i mišljenju iz travnja 2024. navodi na okolnost izračuna preplate koju je isplatio tužitelj, odnosno razlike između iznosa koji je tužitelj platio na ime ugovorene, promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 4,20% godišnje: preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 11.008,71 CHF, odnosno 51.348,70 HRK po početnom tečaju, ili 6.815,18 EUR (tab. 3, st. 8 do 10). Manje plaćena kamata iznosi 1.367,48 CHF, ili 6.378,44 HRK, odnosno 846,57 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 9.641,23 CHF, odnosno 44.970,26 HRK, ili 5.968,61 EUR.
18.2.Na okolnost izračuna tečajne razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita vještak navodi: Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 89.308,02 HRK, odnosno 11.853,26 EUR (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 3.981,02 HRK, ili 528,37 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 85.327,00 HRK, odnosno 11.324,89 EUR.
18.2. U dopuni nalaza i mišljenja od 24. svibnja 2024. vještak Dijana Tomljanović- Butković, dipl.oec. budući je pozvana da dopuni nalaz na način da izračuna razliku neotplaćene glavnice kod izračuna konverzije tako da se primijeni početni tečaj navodi da razlika neotplaćene (nedospjele) EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 32.274,01 HRK, odnosno 4.283,50 EUR (tab. 1). Razlika neotplaćene (nedospjele) glavnice je u stvari tečajna razlika. Vještak smatra da, s aspekta struke, nema nikakve osnove da se razlika u nedospjeloj glavnici priznaje kao preplata i uključi u prijeboj. Nedospjela glavnica ne može biti preplaćena, odnosno preplate tečaja (tečajne razlike) može biti samo po osnovi plaćene dospjele glavnice. Dakle, preplata tečaja po nedospjeloj glavnici ne može se računati unaprijed, nego tek kod plaćanja po dospijeću. Iz ovako postavljenog zadatka podrazumijeva se da je cijela nedospjela glavnica plaćena na dan konverzije. Međutim, da se to stvarno i dogodilo, tečajna razlika bi se eventualno računala u odnosu na početni tečaj EUR-a, a nikako CHF-a, jer u konverziji ne postoji kredit u CHF. Nedospjela EUR glavnica u konverziji temelji se na simuliranom otplatnom planu u EUR, a ne na nedospjeloj CHF glavnici.
18.3. Vještakinja je saslušana 7. travnja 2025., navela je da je pročitala podnesak tuženika od 20. veljače 2025., te da iz njega iščitava da nema primjedbi na nalaz vještaka, već su to primjedbe pravne naravi i upućene sudu. Točno je da nije napravila prijeboj tražbine sa pretplatom jer nije niti imala takvu zadaću.
19. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a na što upire tuženik.
20. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je odlučeno kao u točkama I i II izreke.
21. Sud smatra da je preinaka tj. povećanje tužbenog zahtjeva svrsishodno i dopušteno u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje i prije njega nije imao osnove tužitelj mijenjati svoj zahtjev. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, L protiv RH, Odluka br. 3240/05, D protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).
22. Tužitelju ne pripada razlika nedospjele glavnicu koju je vještak izračunao na dan konverzije prema predloženoj i određenoj zadaći po tužitelju. I vještak u nalazu obrazlaže zašto se osnovano ne bi mogao potraživati taj iznos. Predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka, on se temelji na Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama (ZIDZPK), nije utvrđeno da ne bi konverzija tužitelju bila sačinjena u skladu Zakonu. Stoga tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice, kada bi mu se i to dosudilo, radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke.
23. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od slijedećeg dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
25. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi čl. 4 i 7 Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatke ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodatcima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
26. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
27. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.
28. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uspio djelomično, pa mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a treba nadoknaditi parnični trošak. Ukupno tužitelj zahtjeva iznos od 22.951,94 Eur, a dosuđen mu je iznos od 18.668,44 Eur. Dakle, njegov je uspjeh od 82,19%, a uspjeh tužitenika je 17,81%. Od uspjeha tužitelja valja odbiti uspjeh tuženika, pa mu je tuženi dužan platiti osnovanog troška u visini od 64,38%.Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na četiri ročišta: 19.3.2024., 26.2.2024.,7.4.2025.,1.12.2025., svako 500,00 Eur, ukupno 2.000,00 Eur (Tbr. 9 toč. 1), na sastav četiri podneska i to 30.1. 2020., 15.5.2024.,12.6.2024., 22.4.2025. svaki 500,00 Eur, (Tbr. 8 toč. 1), u ukupnom iznosu od 2.000,00 Eur, a ovi iznosi uvećani za PDV od 1.125,00 Eur. Tužitelj je potraživao za trošak preliminarnog vještačenja iznos od 132,72 Eur, za koje je dostavio račun, trošak vještačenja u postupku u iznosu 450,00 Eur, trošak pristupa vještaka na raspravu u iznosu od 21,24 Eur pa je tako ukupan osnovani trošak 6.228,96 Eur. Neosnovano potražuje nadoknadu troška za podneske uz koje je dostavljao dokaze o plaćanju pristojbi za tužbu, te za predujmove, sastav podneska u kojem sastavlja troškovnik. Pristojbu je mogao platiti odmah kod podnošenja tužbe, pa je mogao dostavit taj dokaz uz tužbu, da je uplaćen predujam na račun suda se utvrdi u računovodstvu suda i obavijest se dostavlja u predmet, Tarifa HOK-a ne predviđa trošak za sastav troškovnika, to bi bilo kao da se naplati sastav računa. Kada se osnovani trošak stavi u omjer sa uspjehom u sporu u postotku od 64,38, tužitelju se dosuđuje 4.010,20 Eur-a. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. Tužitelj nema trošak plaćanja sudske pristojbe na presudu.
U Opatiji 20. siječnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti sudske pristojbe na odgovor na tužbu i presudu
