REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-1/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Banka Brkića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog AB, zbog prekršaja iz članka 10. točka 3. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/2017., 126/2019. i 84/2021. - dalje: ZZNO) odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 30. prosinca 2025. broj ZPP-DO-94/2024., podignutom protiv pravomoćne presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 13. rujna 2023. broj Ppž- 7787/2023., u sjednici održanoj 20. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2023., broj Ppž-7787/2023., povrijeđen zakon u odredbi članka 196. točke 5. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/20017., 39/2013., 157/2013. 110/2015., 70/2017. 118/2018. i 114/2022. - dalje: PZ) u vezi s člankom 16. ZZNO-a u korist okrivljenog AB.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2023., broj Ppž-7787/2023. preinačena je presuda Općinskog suda u Splitu od 28. svibnja 2023., broj Pp-1306/2021., tako da je ukinuta izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtvi nasilja na udaljenosti ispod 20 (dvadeset) metara u trajanju od dva mjeseca.
2. Protiv presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je 30. prosinca 2025. zahtjev za zaštitu zakonitosti broj ZPP-DO-94/2024., zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točka 5. PZ) u vezi s člankom 16. ZZNO-a, dakle u odnosu na dio odluke Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske koji se odnosi na ukidanje zaštitne mjere zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve. U zahtjevu je predloženo da se utvrdi povreda navedene odredbe PZ-a i ZZNO-a u korist okrivljenika.
3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.
4. Glavni državni odvjetnik u zahtjevu navodi da je u pobijanoj odluci Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ukinuo zaštitnu mjeru zabrane približavanja i uznemiravanja žrtve koju je izrekao prvostupanjski sud jer prvostupanjski sud u odluci nije napisao „puni zakonski naziv te zaštitne mjere kao zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve“. Smatra da je prvostupanjski sud „izričući zaštitnu mjeru jasno odredio njezin sadržaj … koji ne ostavlja bilo kakvu dvojbu. Okrivljenik se ne smije približiti i uznemiravati BB na udaljenost ispod dvadeset (20) metara u trajanju od 2 (dva) mjeseca“. Stoga smatra da je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske „pogrešno ocijenio da je prvostupanjski sud izričući zaštitnu mjeru … pogrešno primijenio materijalno pravo pa je odlukom o ukidanju zaštitne mjere prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time u korist okrivljenog AB ostvario povredu članka 196. točke 5.“ PZ-a u svezi sa člankom 16. ZZNO-a. Pritom se u zahtjevu glavni državni odvjetnik poziva i na istovjetno pravno mišljenje izraženo u odluci Vrhovnoga suda Republike Hrvatske u predmetu broj Kzz-7/2025-3 od 8. srpnja 2025.
5. Prvostupanjskom je presudom okrivljenom ĐB na temelju članka 16. ZZNO-a izrečena „zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja [žrtvi nasilja obitelji] na udaljenost ispod 20 (dvadeset) metara u trajanju od 2 (dva mjeseca)“.
6. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ukida izrečenu zaštitnu mjeru jer tako „izrečena zaštitna mjera nije propisana niti“ ZZNO-om kao posebnim zakonom niti PZ- om kao osnovnim zakonom. Pritom se poziva na zaključak Odjela za prekršaje iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 12. prosinca 2022. prema kojem je „naziv i sadržaj zaštitne mjere … jasno određen zakonom“ člankom 16. ZZNO-a „i da je zaštitnu mjeru nužno izreći u cjelovitom obliku kao 'zabranu približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve''. U protivnom, djelomično izricanje mjere dovodi do ukidanja zaštitne mjere po službenoj dužnosti“ (odlomci 5. i 5.1. pobijane presude).
6.1. Iz takvog obrazloženja proizlazi da je zaštitna mjera iz članka 16. ZZNO-a, u odnosu na koju se zahtjevom traži utvrđenje da je ostvarena povreda članka 196. stavka 5. PZ-a, ukinuta jer nije naveden njen puni zakonski naziv pa to, izgleda automatski, „dovodi do ukidanja zaštitne mjere po službenoj dužnosti“. Ovo pravno zaključivanje je pogrešno.
7. Najprije treba navesti da se izricanjem pojedine zaštitne mjere treba jasno odrediti njezin sadržaj držeći se zakonom propisanog sadržaja zaštitne mjere. Izrečena zaštitna mjera treba jasno odrediti što okrivljenik ne smije raditi. Iz izreke prvostupanjske presude (točka 5.) sadržaj izrečene zaštitne mjere iz članka 16. ZZNO- a je jasan i ne ostavlja nikakve dvojbe. Okrivljenik se ne smije približiti i uznemiravati žrtvu obiteljskog nasilja na udaljenost ispod 20 (dvadeset) metara u trajanju od 2 (dva mjeseca).
7.1. Tako izrečena mjera je jasna i precizno je određeno što okrivljenik ne smije činiti. Ništa iz tako izrečenog sadržaja zaštitne mjere ne onemogućava provedbu tako izrečene zaštitne mjere. Osobito nenavođenje punog naziva zaštitne mjere iz članka 16. ZZNO-a ne onemogućava provođenje zabrane približavanja i uznemiravanja žrtvi obiteljskog nasilja kako je njen sadržaj određen prvostupanjskom presudom. Okolnost što prvostupanjski sud izričući mjeru nije naveo puni naziv mjere kako je naveden u naslovu članka 16. ZZNO-a, ispuštajući riječi „ili uhođenja“, ne čini izrečenu mjeru nepotpunom, a osobito to ne treba dovesti „do ukidanja zaštitne mjere po službenoj dužnosti“ (odlomak 5.1. pobijane presude).
7.2. Naime, iz zakonskog izričaja članka 16. ZZNO-a, jasno je da postoje tri sadržaja te zaštitne mjere, odnosno da se ona može izreći u odnosu na jednu, dvije ili sve tri zakonom predviđene mogućnosti; zabranu približavanja, zabranu uznemiravanja i zabranu uhođenja. Prvostupanjski se sud odlučio na dvije od tri zabrane; zabranu približavanja i zabranu uznemiravanja. To što u nazivu mjere nije koristio puni zakonski naziv zaštitne mjere doista ne utječe na (ne)pravilnost izrečene mjere u njenom sadržaju, osobito imajući na umu i da je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru jasno navodeći odredbu zakona na temelju koje izriče zaštitnu mjeru (članak 16. ZZNO-a).
8. Iz navedenoga slijedi da je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske pogrešno ocijenio da je prvostupanjski sud izričući zaštitnu mjeru iz članka 16. ZZNO-a pogrešno primijenio materijalno pravo pa je odlukom o ukidanju zaštitne mjere prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time u korist okrivljenog AB ostvario povredu članka 196. točke 5. PZ-a u vezi sa člankom 16. ZZNO-a. Stoga je osnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji se i pravilno poziva na praksu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske u činjenično i pravno usporedivoj pravnoj situaciji (VSRH Kzz-7/2025-3 od 8. srpnja 2025.).
9. Budući da je pravomoćnom presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Ppž-7787/2023. od 14. studenoga 2023. povrijeđen zakon u korist okrivljenika, to je tu povredu trebalo utvrditi na temelju članka 513. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.
– pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.) ne dirajući u pravomoćnost odluke.
Zagreb, 20. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Damir Kos
