Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj Povrv-555/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LEĆ d.o.o. Vodice, Obala Juričev Ive Cote 9, OIB: 79331181937, kojeg zastupaju punomoćnici PR, IR i HR iz Odvjetničkog društva Šunić i Lisec d.o.o., Zagreb, protiv tuženice PRO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Brljačić, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 27. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženice, po objavi od 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Ines Antić, Viškovo, Vozišće 5, pod poslovnim brojem Ovrv-12621/2024, UPP/OS-Ovrv-452/2024 dana 1. srpnja 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 53,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 56,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim je tuženici naloženo platiti troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,00 eura, te se u tom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio javni bilježnik Ines Antić, Viškovo, Vozišće 5, pod poslovnim brojem Ovrv-12621/2024, UPP/OS- Ovrv-452/2024 dana 1. srpnja 2024. ukida.

III. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prvotno kao ovrhovoditelj 11. lipnja 2024. ustao prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi isplate iznosa od 109,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2024. do isplate, na temelju kojeg je javni bilježnik Ines Antić, Viškovo, Vozišće 5, pod poslovnim brojem Ovrv-12621/2024, UPP/OS-Ovrv-452/2024 dana 1. srpnja 2024. donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženik obvezan na isplatu navedenog iznosa zajedno s odmjerenim troškovima ovršnog postupka.

2. Po pravovremenom i dopuštenom prigovoru tuženice, kojim je ista u cijelosti osporila utuženo potraživanje, postupak je nastavljen po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženica u prigovoru, sada odgovoru na tužbu, navodi da osporava potraživanje u tužitelja u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini. Tuženica je vlasnica nekretnine na otoku [adresa] ([adresa]) koju tijekom kalendarske godine koristi isključivo od 01. kolovoza do 31. kolovoza, dok ostatak godine ne boravi u navedenoj nekretnini ni ona, niti članovi njezine obitelji (kćerka), a što je navedeno u izjavi od 01. listopada 2018. o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada. Dakle, tuženici u utuženom razdoblju nije pružena usluga sakupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada iz predmetne nekretnine, odnosno otpad iz navedene nekretnine nije postojao. Podredno, ukoliko bi kao vlasnica kuće za odmor i bila dužna plaćati cijenu obvezne javne usluge i u onom razdoblju u kojem nije boravila u kući za odmor pa posljedično niti proizvodila otpad, tuženica ističe da bi se eventualno radilo samo o obvezi plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene, a što tuženica plaća kroz cijelo utuženo razdoblje. Tuženica je stava da se činjenica izostanka boravka u kući za odmor kroz dulje razdoblje unutar godine dana (konkretno 11 mjeseci), uz posljedični izostanak proizvodnje otpada i opterećenje pružatelja javne usluge u tom razdoblju skupljanja i zbrinjavanja otpada, treba razmotriti u kontekstu načela proporcionalnosti, kako to naglašava legislativa i praksa Suda Europske unije (dalje: SUD EU). Naime, gospodarenje otpadom temelji se, između ostalog, na načelu "onečišćivač plaća", prema kojem proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, što je propisano čl. 7 st. 1. Zakona o gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 84/21, 142/23; dalje: ZOGO). Dakle, davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave. Struktura cijene javne usluge propisana je čl. 75. st. 2. ZOGO na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene), cijenu obvezne minimalne javne usluge. Tzv. fiksni dio cijene, koji je relevantan u ovoj pravnoj stvari, vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge. U vezi primjene načela „onečišćivač plaća" i reguliranja financiranja gospodarenja komunalnim otpadom, SUD EU je u predmetima C-254/08, Futura Immobiliare srl Hotel Futura (presuda od 16. srpnja 2009.) i C-335/16, VG Čistoća d.o.o. (presuda od 30. ožujka 2017.) izrazio stavove koji su relevantni i u ovoj pravnoj stvari. Tako SUD EU naglašava da države članice moraju voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti (C-335/16, toč. 30. i 31.; C-254/08, toč. 56.), te nastavno na takav pristup, SUD EU je u predmetu C-335/16, a u okviru procjene očite neproporcionalnosti troškova, ukazao da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću „posjednika“ da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada. Stoga, iako se o načelno slaže da ne treba isključiti mogućnost naplate tzv. fiksnog dijela cijene i izvan razdoblja korištenja nekretnine, u konkretnom slučaju treba ocijeniti - provesti test proporcionalnosti, nameće li se tuženici, kao osobi koja faktično koristi kuću za odmor tijekom jednog mjeseca u godini, prekomjeran individualni teret time što ju se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu kroz cijelu godinu, čime ju se – u pogledu tog dijela cijene – stavlja u položaj kao da opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja na jednak način kao oni korisnici koji proizvode otpad i faktično koriste uslugu tužitelja tijekom cijelog godišnjeg perioda. Stoga je potrebno usporediti tuženicu s drugim korisnicima iste kategorije kućanstva prema Cjeniku ovrhovoditelja koji proizvode otpad tijekom cijele godine, a radi utvrđenja je li tuženica u pogledu plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene stavljena u isti položaj s korisnikom iste kategorije koji kontinuirano opterećuje pružatelja javne usluge, uključujući i njegov tzv. hladni pogon, tijekom cjelokupnog perioda od godine dana, a što bi prema mišljenju tuženice ukazivalo na nametanje neproporcionalnog tereta tuženici time što ju se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu bez ikakvog uvažavanja naznačenih okolnosti u svezi njegovog kapaciteta proizvodnje otpada, razdoblja opterećenja pružatelja javne usluge, načina korištenja nekretnine i učestalosti skupljanja otpada. Slijedom navedenog, predlaže se u cijelosti staviti izvan snage pobijano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ines Antić, posl. br. UPP/OS-Ovrv- 452/2024 od 01. srpnja 2024. i ukinuti provedene radnje te provesti postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim sudom u Rijeci.

4. Na pripremnom ročištu tuženica je istaknula i prigovor zastare u odnosu na potraživanje od 14,75 eura.

5. Tužitelj je u očitovanju na prigovor tuženice naveo kako dostavlja dokumentaciju na kojoj temelji ispostavljanje računa. Ovrhovoditelj podredno, opreza radi, napominje da je sva dokumentacija javno objavljena na mrežnoj stranici ovrhovoditelja, nakon provedenog prethodnog javnog savjetovanja u odnosu na Odluku o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica i Cjenik javne usluge, te dostavljena Ministarstvu, sve sukladno Zakonu o gospodarenju otpadom. Tužitelj se poziva na članak 66. stavak 1. i članak 75. stavak 1. i 4. Zakona o gospodarenju otpadom. Navodi i da obzirom da je otok Prvić specifičan jer ne postoje tehnički preduvjeti, nema trajektne linije kojom bi komunalna vozila došla na otok da se otpad prikuplja po sistemu "od vrata do vrata" (pojedinačno korištenje javne usluge), Grad Vodice je ovaj problem riješio na način da je omogućio postavljanje zajedničkih spremnika za prikupljanje otpada na javnoj površini (i u naselju Prvić Luka i u naselju Prvić Šepurine), sve kako bi se usluga nesmetano mogla izvršiti. Nadalje, slijedom zakonske obveze Gradsko vijeće Grada Vodica Odlukom o načinu pružanja javne usluge odredilo je da kada korisnici usluge kategorije kućanstvo koriste zajednički spremnik, a nije postignut dogovor o udjelima u spremniku za pojedinog korisnika davatelj usluge određuje udjele pojedinog korisnika usluge, a zbroj svih udjela mora iznositi 1. Kako se javna usluga sakupljanja komunalnog otpada s otoka Prvića, pa tako i iz naselja Prvić Šepurine u kojem se nalazi i nekretnina tuženice, vrši putem zajedničkih spremnika postavljenih na javnoj površini (prema dogovoru s mjesnim odborima), a nije postignut dogovor o udjelima korištenja zajedničkog spremnika. ovrhovoditelj kao davatelj usluge odredio je udjele na način da se volumen spremnika dijeli na broj korisnika javne usluge, a da zbroj svih udjela iznosi 1. Svi korisnici javne usluge na otoku Prviću obvezni su uz fiksni dio cijene javne usluge plaćati i varijabilni dio sukladno određenim udjelima osim ako se nekretnina trajno ne koristi, a što kod tuženice nije slučaj obzirom da istu koristi u ljetnim mjesecima. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu da održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu tuženica naknadi ovršni i nadalje parnični trošak, također, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana dospijeća pa do isplate.

6. Dakle, predmet ovog postupka jest potraživanje tužitelja koje se odnosi na plaćanje komunalne usluge odvoza komunalnog otpada iz nekretnine tuženice na otoku [adresa] ([adresa]) u razdoblju od 1. svibnja 2023.do 30. travnja 2024. (izuzev za mjesec kolovoz 2023.) u iznosu od 109,93 eura.

7. Nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju na predmetnoj lokaciji pružao javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada, a nije sporno niti da je tužitelj svim korisnicima predmetne usluge na otoku Prviću u istom razdoblju (kroz cijelu godinu) ispostavio račune i koji su uključivali i cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i cijenu usluge za predanu količinu otpada (tzv. varijabilni dio cijene), neovisno o tome jesu li nekretnine koristili cijelu godinu.

8. Sporno je je li tuženica koristila nekretninu cijele godine ili samo u mjesecu kolovozu te u svezi s time, je li dužna plaćati cijenu javne usluge prikupljanja komunalnog otpada za vrijeme za koje nije koristila nekretninu i za koje nije predavala komunalni otpad tužitelju.

9. Proveden je dokazni postupak uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 7 spisa), izjavu tuženice od 01. listopada 2018. o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada (list 22-23), u račune i potvrde o uplati (list 24-51), tužiteljev Cjenik javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica (list 89-91), Suglasnost Gradonačelnika Grada Vodica na prijedlog Cjenika javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica (list 92), Zahtjev za pribavljanje suglasnosti na Cjenik javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica (list 93-117), Očitovanje na Prijedlog Cjenika javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica (list 118), Odluku o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica (list 121-142), podatke o potrošnji električne energije za obračunskom mjerno mjesto 1508525870 u utuženom razdoblju (list 155) i saslušana je svjedokinja IRO.

10. Nije proveden dokaz na okolnost da je tuženica u utuženom razdoblju koristila nekretninu u [adresa] (upit Elektroprimorju Rijeka o potrošnji električne energije, upit Poslovnim sustavima d.o.o. o Rijeka o potrošnji vode, grijanja i naknadi za odvoz kućnog otpada, upit Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje

– Regionalni ured Rijeka o izabranom liječniku obiteljske medicine za tuženicu i korištenju zdravstvenih usluga u istom razdoblju), jer po ocjeni ovog suda činjenica korištenja komunalnih usluga u jednoj nekretnini ne isključuje nedvojbeno mogućnost povremenog korištenja druge nekretnine kao ni korištenje druge nekretnine po trećim osobama. Nije proveden niti dokaz pribavom podataka o cijeni odvoza komunalnog otpada korisnika u Gradu Rijeci u utuženom razdoblju jer eventualna razlika u cijeni odvoza komunalnog otpada na pojedinim lokacijama nema utjecaja na odluku u ovom predmetu.

11. Na temelju izjave tuženice od 01. listopada 2018. o načinu korištenja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada, iskaza svjedokinje IRO te osobito podatka o potrošnji električne energije za obračunskom mjerno mjesto 1508525870 u utuženom razdoblju utvrđeno je da tuženica nekretninu na adresi [adresa], koristi isključivo u mjesecu kolovozu (od 1. do 31. kolovoza) te ju je u tom razdoblju koristila i u periodu na koji se odnosi konkretno tužiteljevo potraživanje. Naime, prema podacima HEP ODS d.o.o. od 4. studenoga 2025. utvrđeno je da na predmetnoj nekretnini tuženice u razdoblju od 1. veljače 2023. do 3. kolovoza 2024. ukupno očitana potrošnja električne energije iznosila 150,00 kWh po višoj tarifi i 51,00 kWh, odnosno 201,00 kWh. Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da prosječna dnevna potrošnja struje u kućanstvima iznosi od 10,00 do 20,00 kWh, a da je u razdoblju od 18 mjeseci na mjernom mjestu kod tuženice očitana potrošnja koja iznosi 201,00 kWh, što, dakle, odgovara prosječnoj potrošnji struje u kućanstvu tijekom jednog mjeseca, sud je utvrdio da su osnovani navodi tuženice da ista isključivo koristi nekretninu u mjesecu kolovozu. Treba reći i to da ukupna prosječna potrošnja kod tuženice u razdoblju od 18 mjeseci iznosi 0,37 kWh dnevno, što potkrepljuje zaključak o tome da se nekretnina zaista ne koristi u preostalom dijelu godine jer takva količina potrošnje ne bi bila dostatna ni za opskrbu najnužnijih uređaja kućanstva. Sve ovo potvrđuje i iskaz svjedokinje IRO, kćeri tuženice, koja je iskazala da njezina majka zbog svog zdravstvenog stanja i visoke životne dobi nije u mogućnosti sama živjeti i putovati pa na nekretnini na otoku Prviću one obje zajedno borave isključivo za vrijeme za koje svjedokinja koristi godišnji odmor u mjesecu kolovozu svake godine. Izvan tog razdoblja nitko drugi ne koristi nekretninu.

12. Nije sporno da je tužitelj, neovisno o tome što tuženica nekretninu koristi samo jedan mjesec u godini, o čemu ga je izvijestila Izjavom od 1. listopada 2018., tuženici izdao račune za uslugu sakupljanja komunalnog otpada za cijelo utuženo razdoblje tako da je u računima tuženici obračunata cijena po količini predanog otpada u iznosima od 2,10 do 7,20 eura (bez PDV-a) i cijena obvezne minimalne javne usluge u iznosu od 8,76 eura mjesečno, uvećano za PDV od 13%, ukupno 9,90 eura.

13. Tužitelj je račun ispostavio u skladu s tada važećim Cjenikom javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica, koji je donesen na temelju Odluke Gradskog vijeća Grada Vodica o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Vodica i uz Suglasnost Gradonačelnika Grada Vodica, kako to propisuje i članak 66. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 84/21., 142/23., dalje: ZGO).

14. Međutim, člankom 7. stavak 1. ZGO-a propisano je: "Gospodarenje otpadom temelji se na uvažavanju načela zaštite okoliša propisanih propisom kojim se uređuje zaštita okoliša i pravnom stečevinom Europske unije, načelima međunarodnog prava zaštite okoliša te znanstvenih spoznaja, najbolje svjetske prakse i pravila struke, a osobito na sljedećim načelima: 1. »načelo onečišćivač plaća« - proizvođač otpada odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad..."

15. Članak 64. stavak 1. ZGO-a propisuje: "Javna usluga sakupljanja komunalnog otpada (u daljnjem tekstu: javna usluga) podrazumijeva prikupljanje komunalnog otpada na području pružanja javne usluge putem spremnika od pojedinog korisnika i prijevoz i predaju tog otpada ovlaštenoj osobi za obradu takvoga otpada."

16. Prema članku 66. stavak 1. ZGO-a predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave o načinu pružanja javne usluge donosi odluku koja, između ostalog sadrži kriterije obračuna količine miješanog komunalnog otpada i iznos cijene obvezne minimalne javne usluge s obrazloženjem načina na koji je određena.

17. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da struktura cijene javne usluge obuhvaća, između ostalog, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio). Varijabilni dio cijene vezuje se uz količinu predanog otpada u obračunskom razdoblju prema utvrđenom kriteriju obračuna odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (članak 66. stavak 1. u svezi članka 67. ZGO). Fiksni dio cijene je iznos koji se osigurava radi ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu (članak 76. stavak 1. ZGO).

18. U svezi izložene strukture cijene javne usluge i njezinog odnosa prema načelu "onečišćivač plaća", Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. obrazložio je da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigurava mogućnost primjene načela "onečišćivač plaća", a da se tzv. varijabilnim dijelom osigurava sama primjena načela "onečišćivač plaća" (toč. 25.5). U navedenoj odluci, Ustavni sud prihvatio je očitovanje Vlade prema kojem bi „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“, zbog čega je "cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada" (toč. 25.3). Napominje se da je Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci zauzeo stav o odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 94/13., 73/17., 14/19., 98/19., 84/21.), no kako je i ZGO na jednak način uredio strukturu cijene javne usluge sakupljanja komunalnog otpada, stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske u cijelosti su primjenjiva na konkretan slučaj.

19. Stoga, valja zaključiti da je korisnik javne usluge sakupljanja komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada, jer je plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge potrebno kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), a navedeno ne može zavisiti isključivo od količine predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 679/2022 od 28. ožujka 2023., Rev-1189/2021 od 16. srpnja 2024., Rev 101/2023 od 14. veljače 2023.).

20. U odnosu na navode tuženice da u konkretnom slučaju treba ocijeniti - provesti test proporcionalnosti, nameće li se tuženici, kao osobi koja faktično koristi kuću za odmor tijekom jednog mjeseca u godini, prekomjeran individualni teret time što ju se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu kroz cijelu godinu, čime ju se – u pogledu tog dijela cijene – stavlja u položaj kao da opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja na jednak način kao oni korisnici koji proizvode otpad i faktično koriste uslugu tužitelja tijekom cijelog godišnjeg perioda treba reći da nije sporno da tužitelj istu cijenu minimalne javne usluge zaračunava svim korisnicima, neovisno o količini predanog otpada. Očito je i da je tuženica na taj način, iako faktično koristi kuću za odmor tijekom jednog mjeseca u godini, stavljena u položaj da opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja na jednak način kao oni korisnici koji proizvode otpad i faktično koriste uslugu tužitelja tijekom cijelog godišnjeg perioda. No, upravo svrha zbog kojeg je uvedena obveza plaćanja cijene minimalne javne usluge, a to je osiguranje pružanja javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, pa i u slučajevima kada se ta usluga samo povremeno koristi, predstavlja legitiman cilj u javnom interesu koji opravdava nametanje ove obveze i onda kada korisnik ne predaje otpad. Stoga valja zaključiti da time tuženici nije nametnut prekomjeran individualan teret, o čemu su se već izjasnili i Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama.

21. S druge strane, kako tuženica samo povremeno koristi nekretninu u odnosu na koju tužitelj javnu usluge sakupljanja komunalnog otpada, nedvojbeno je da ona u razdoblju za koju nekretninu ne koristi tužitelju uopće ne predaje otpad pa u tom razdoblju nije dužna platiti varijabilni dio cijene jer se on vezuje isključivo za količinu predanog otpada.

22. Iz priloženih potvrda o uplati proizlazi da tuženica i nije plaćala varijabilni dio cijene, a plaćala je, prema naznaci na računu, dio fiksnog dijela (koji je kroz cijelo utuženo razdoblje iznosio 9,90 eura) kako slijedi:

- po računu za svibanj 2023. 5 eura

- po računu za lipanj 2023. 5 eura

- po računu za srpnja2023. 7 eura

- po računu za rujan 2023. 6 eura

- po računu za listopad 2023. 5 eura

- po računu za studeni 2023. 5 eura

- po računu za prosinca 2023. 5 eura

- po računu za ožujak 2024. 3 eura

- po računu za travanj 2024. 4 eura,

a tužitelj je, prema članku 171. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) bio dužan uplatama namiriti potraživanje koje je odredila tuženica.

23. To znači da je tuženica dužna platiti preostali dio cijene obvezne minimalne javne usluge kako slijedi:

- po računu za svibanj 2023. 4,90 eura

- po računu za lipanj 2023. 4,90 eura

- po računu za srpanj 2023. 2,90 eura

- po računu za rujan 2023. 3,90 eura

- po računu za listopad 2023. 4,90 eura

- po računu za studeni 2023. 4,90 eura

- po računu za prosinca 2023. 4,90 eura

- po računu za siječanj 2024. 9,90 eura

- po računu za veljaču 2024. 9,90 eura

- po računu za ožujak 2024. 6,90 eura

- po računu za travanj 2024. 5,90 eura.

24. Pritom, prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja proizlazi da tužitelj za mjesece lipanj 2023., listopad 2023. i veljaču 2024. potražuje iznose manje od iznosa koje je tuženica dužna platiti (za lipanj 2023. -0,14 eura, listopad 2023. – 4,26 eura i veljaču 2024. 4,83 eura), pa je tužitelju za te mjesece dosuđen iznos u okviru postavljenog zahtjeva, u skladu s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Dakle, osnovan je tužbeni zahtjev za iznos od 53,43 eura (po računu za svibanj 2023. 4,90 eura, po računu za lipanj 2023. 0,14 eura, po računu za srpanj 2023. 2,90 eura, po računu za rujan 2023. 3,90 eura, po računu za listopad 2023. 4,26 eura, po računu za studeni 2023. 4,90 eura, po računu za prosinca 2023. 4,90 eura, po računu za siječanj 2024. 9,90 eura, po računu za veljaču 2024. 4,83 eura, po računu za ožujak 2024. 6,90 eura i po računu za travanj 2024. 5,90 eura). Tužitelju na te iznose pripada i zatezna kamata u skladu s člankom 29. stavak 1. ZOO-a i to od dana dospijeća svakog pojedinog računa, no kako je tužitelj zateznu kamatu zatražio od kasnijeg datuma (od utuženja), isplata zateznih kamata određena je u okviru njegovog zahtjeva u skladu s člankom 2. stavak 1. ZPP-a.

25. Prigovor zastare nije osnovan, imajući u vidu odredbu članka 232. stavka 1. točke 1. ZOO-a, kojom je propisan jednogodišnji rok zastare za ovu vrstu usluge. Pritom je cijenjen trenutak podnošenja predmetnog ovršnog prijedloga javnom bilježniku. Kako je u ovom predmetu ovršni prijedlog podnesen 11. lipnja 2024., a najstarije dospjelo potraživanje tužitelja prema izvatku iz poslovnih knjiga je dospjelo u 31. srpnja 2023., za zaključiti je da je tužitelj unutar navedenog zastarnog roka inicirao predmetni postupak.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavak 4. ZPP-a. Sud je prilikom ocjene uspjeha u sporu imao u vidu da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, kako u pogledu dokazivanja osnova, tako i pogledu visine. Naime, tužitelj je dokazao da je tuženica dužna platiti cijenu obvezne minimalne javne usluge, dok je tuženica dokazala da nije osnovan zahtjev za naplatom varijabilnih troškova predmetne javne usluge, pri čemu je tužitelj u pogledu visine uspio s 48,60% te je stoga sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

27. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Opatiji 20. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku