REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-92/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB 84397956623), Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d. (OIB 10840749604), Zagreb, ul. grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.663,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.".

Obrazloženje

1. Tužitelj ustaje tužbom radi naknade štete koju za njega predstavlja iznos invalidske mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja SG, ozlijeđenom u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 11.2.2009. godinu, a koju je skrivio DG upravljajući osobnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranom kod tuženika.

1.2. Zbog nezgode osiguraniku tužitelja rješenjem broj 284486 dana 29.9.2010. godine priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti u omjeru od 50% i zbog ozljede izvan rada u omjeru od 50%. Tužitelj je u razdoblju od 1.12.2021. do 31.10.2023. godine isplati svojem osiguraniku iznos od 7.327,07 eura, a kako je tuženik odgovoran za umirovljenje sa osnove ozlijede izvan rada tužitelj potražuje u tužbi polovicu iznosa isplaćene mirovine (3.663,54 eura) sa kamatom od dana podnošenja tužbe, troškove postupka ne traži.

2. Za tuženika činjenični navodi tužbe nisu sporni, kao što nije ni sporan iznos isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja i odgovornost, jer ne spori odgovornost svojeg osiguranika.

2.1. Ono što tuženik osporava jest primjena materijalnog prava i tvrdi da se na odnos stranaka imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 - u daljnjem tekstu ZOOP). Temeljem tog propisa tuženik tvrdi da nije u obvezi platiti utuženi iznos, jer tužitelj svojem osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu, djelom i zbog bolesti. Zbog toga predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u rješenje i obračune.

3.1. Ostale po tužitelju predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Iz očitovanja stranaka nije sporno da se radi o sporu oko primjene materijalnog propisa. Tako tužitelj upire na čl. 161 st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 - u daljnjem tekstu Zakon), a prema kojem tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, a sukladno st. 2 toč. 1 istog članka, naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

4.1. Tužitelj upire i na čl. 164. st. 1. Zakona prema kojem ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

4.2. Tuženik upire na odredbu čl. 27 ZOOP-a i smatra da se na odnos stranka a u ovom predmetu ima primijeniti navedeni propis.

5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022- 2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022 Rev 264/2022-2). S obzirom na to da je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

5.1. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

5.2. Zbog svega navedenog o predmetu ovog spora valja odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

5.3. Prema članku 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi se isplaćivao zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

6. Sve navedeno pod 5. -5.3. odlučno je za rješenje ovog spora jer iz rješenja tužitelja proizlazi da je tužitelj osiguraniku rješenjem broj 284486 dana 29.9.2010. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti u omjeru od 50% i zbog ozljede izvan rada u omjeru od 50%.

6.1. Dakle, da bi se moglo odlučiti o zahtjevu tužitelja potrebno je da tužitelj u ovom postupku dokaže razliku između mirovine koju isplaćuje (djelom zbog bolesti, a djelom zbog događaja za koji odgovora tuženik) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

6.2. Za takvu odluku (6.1.) nužno je provesti financijsko vještačenje na utvrđivanje postoji li razlika i koliko ona iznosi.

6.3. U tom je pravcu sud upozorio tužitelja da bi u ovom postupku valjalo provesti dokaz financijskim vještačenjem (čl. 219. st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 2513, 70/19, 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP), kao i da je za potrebe takvog vještačenja nužno da tužitelj predloži (i dostavi) dokumentaciju iz kojeg će se moći utvrditi kolika bi bila mirovina da je njegov osiguranik upućen u mirovinu zbog ozljede na radu.

6.4. Međutim, i nakon takvog upozorenja tužitelj ne da nije predložio provođenja tih dokaza nego je jasno izjavio da provođenje tih dokaza nije potrebno, jer tužitelj ustraje kod navoda da je osnov njegovog zahtjeva Zakon.

6.5. Kako je pod takvim pravnim pretpostavkama (6. i 6.1.) visinu zahtjeva trebao dokazati tužitelj, a isti to nije učinio jer na te okolnosti nije predložio provođenje potrebnih dokaza, to sud primjenom odredbe čl. 221a ZPP-a i uz takvu primjenu materijalnog prava tužitelja sa zahtjevom odbija, jer je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva. Dakle, sud nije mogao niti utvrditi postoji li primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a stvarna šteta tužitelju tj. nije mogao utvrditi njegovu visinu, jer je izostalo predlaganje adekvatnih dokaza na utvrđivanja visine štete tužitelja.

7. Na temelju svega utvrđenog sud je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

7.1. Sud primjećuje da tužitelj u ovom sporu ne prihvaća pravna shvaćanja koja su izražena u brojnim odlukama (5.) i tvrdi da je mjerodavno pravo za rješenje ovog spora Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne ZOOP.

7.2. S tim u vezi tužitelja se upućuje na Revd-1700/2024-2 od 10.7.2024. godine, u kojem postupku je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Je li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO (NN 157/13) ili, kako smatra tuženik, štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu s čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05)?“,

a u kojem je Rješenju Vrhovni sud odbio prijedlog ovdje tužitelja za dopuštenjem revizije. Međutim, iz obrazloženja nedvojbeno proizlazi da se za rješenje tog, a i ovog spora, imaju primijeniti odredbe čl. 27 ZOOP-a.

7.3. Zbog toga nisu osnovani navodi tužitelja tijekom postupka u kojem on u bitnome tvrdi da ima pravo od tuženika tražiti sve što je na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku s osnova umirovljenja zbog utuženog štetnog događaja (konkretno 50% ukupno isplaćene mirovine).

7.4. Prihvaćanjem takvog (krivog) pravnog shvaćanja sud bi zahtjev usvojio u cijelosti, jer tuženik priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost svojeg osiguranika, a visina zahtjeva iz obračuna tužitelj o ukupno isplaćenoj invalidskoj mirovini upravo u utuženom iznosu, koju valja umanjiti za 50% (7.3.).

U Zagrebu, 20. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1. tužitelju

2. tuženiku