Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2047/2019-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Lin, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 1. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 20. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208098974/2007, kreditna partija: 7103447232, sklopljenom između parničnih stranaka 22.1.2007. ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u dijelu čl. 2 st. 1, a koji glasi:
"... u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...", kao i čl. 7 st. 2 istog Ugovora u dijelu u kojem glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
II. Utvrđuje se da u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208098974/2007, kreditna partija 7103447232, sklopljenom između parničnih stranaka 22.1-.2007., ništetne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, i to dio čl. 1 st. 2, a koji glasi:
"... uz valutnu klauzulu...", kao i dio čl. 2 st. 1, a koji glasi: "... sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.", te dio čl. 7 st. 1, koji glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti 656,75 CHF (slovima: šestopedesetšest švicarskih franaka i 75/100), obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja AL koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku od 15 dana plati tužitelju AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 23.754,81 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 19.700,21 EUR (utvrđene preplate u anuitetima s osnova pozitivnih razlika promjene kamatne stope i tečaja te razlike u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije) teče počev od 01.10.2015.g., po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku od 15 dana plati tužitelju AL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 4.054,60 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana podnošenja tužbe (12.06.2019.), po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve do isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva do ukupnog iznosa od 6.654,51 EUR.
V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku od 15 (petnaest) dana plati tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] parnični trošak u iznosu od 565,39 Eur ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana donošenja presude, tj. od 20. siječnja 2026., pa do dana isplate, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik 22. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208098974/2007, kreditna partija: 7103447232, na iznos od 131.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB na dan isplate kredita (čl. 1 Ugovora). U čl. 2 st. 1 Ugovora da stoji da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja Ugovora da iznosi 4,50%. U čl. 7 st. 2 istog Ugovora da stoji da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U navedenom Ugovor o kreditu uglavljene da su od strane tuženika ništetne odredbe kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF, sadržana u čl. 1 st. 2 Ugovora, čl. 2 st. 1 Ugovora, te u čl. 7 st. 1 Ugovora u dijelu kojim se utvrđuje da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važeće za CHF na dan plaćanja. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
1.1. Dana 11. studenog 2016. parnične stranke da su sklopile Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu, u kojem se tuženik pozvao na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2105 – dalje ZIDZPK) predmnijevajući da je kredit 22. siječnja 2007. sklopljen s valutnom klauzulom u CHF. U istom Dodatku koji je sastavio tuženik sa istovjetnim tekstom u bitnom za sve svoje korisnike kredita s kojima je sklopio dodatke radi konverzije u kredite s valutnom klauzulom EUR, tuženik da je utvrdio nedospjelu glavnicu u iznosu od 74.403,11 EUR na dan 30. rujna 2015. Istim Dodatkom tužitelju da je priznata preplata u iznosu od 19.589,03 kn. Nakon što je sklopljen navedeni Dodatak donesena da je presuda Visokog trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17-10 14. lipnja 2018. na koju se poziva tužitelj i navodi da je istom utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Smatra tužitelj da se zbog toga izračun konverzije po predmetnom kreditu nije smio vršiti na način kako je to predviđeno ZIDZPK, jer je valutna klauzula u predmetnom ugovoru ništetna pa da je zbog svega pogrešan izračun konverzije. Tuženik da je trebao utvrditi iznos svih anuiteta kredita prema tečaju na dan isplate kredita u skladu s inicijalnom kamatnom stopom, a od 1. veljače 2014. s kamatnom stopom od 3,23% sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), budući se radi o kreditu kod kojeg je tečaj, u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita, aprecirao za više od 20%. Razlika u naplaćenim anuitetima u odnosu na anuitete koje je tuženik imao pravo naplatiti od tužitelja da iznosi 100.944,13 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu počev od dana svakog preplaćenog iznosa pa do isplate. Uvažavajući sve navedeno (niže anuitete koje je tuženik imao pravo naplatiti i različit obračun glavnice od glavnice koju je nezakonito formirao i obračunavao) tuženik da je trebao utvrditi ostatak glavnice na dan provedbe konverzije u iznosu od 521.916,21 kn, a ne 74.403,11 EUR (što u protuvrijednosti prema primijenjenom tečaju iznosi 567.850,34 kn). Tako da se pojavila uvećana nedospjela glavnica prilikom konverzije od 45.934,13 kn. Obzirom da je tužitelju priznata pretplata po kreditu od 19.589,03 kn to da se taj iznos može umanjiti uvećana nedospjela glavnica, pa da dolazi do iznosa uvećane nedospjele glavnice 26.345,10 kn. Sveukupno dolazi do preplaćenog/neosnovano zaduženog iznosa od 127.289,23 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća pa do dana isplate. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. u predmetu Rev-2245/17-2. Također i na odluku iz predmeta Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Traži da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe koje je citirao u tužbi, te da se tuženiku naloži isplata za iznose koje je nezakonito terećen od tuženika skupa sa zateznim zakonskim kamatama počev od dana svakog neosnovanog terećenja za svaki pojedinačni nezakoniti oduzeti novčani iznos do dana isplate. Citira i dijelove presude VSRH od 13. lipnja 2014. br. Pž-7129/13-4, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.
1.2. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu da je bila određena promjenjiva kamatna stopa o kojoj odredbi tužitelj nije posebno pregovarao s tuženikom, kao što je bila ugovorena zaštitna klauzula o vraćanju kredita u valuti CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja, bez da je prije sklapanja ugovora o kreditu realno bio upoznat o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu. Tužitelju da je bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, a u pogledu ostalih odredbi tuženik da je uživao njegovo bezgranično povjerenje. Činjenica da navedene ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošač budući da je rizik promjene vrijednosti valute CHF po navedenim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo prebačen u cijelosti na tužitelja kao potrošača kojem to nije bilo poznato, jer ga tuženik nije informirao o tome, kao niti o varijablama promjene kamatne stope, te dolazi do situacije da tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, kao niti pravilnost promjene, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija za to. Predmetni ugovor tužitelj da je kupio radi kupovine stana – svoga doma a kod tuženika je došao s velikim povjerenjem očekujući pošteno postupanje. Nije imao iskustva predvidjeti mogućnost rizika promjene vrijednosti CHF, ni varijable budući promjena kamatne stope od strane tuženika. Aprecijacijom tečaja CHF i povišenjem tečaja kamatne stope korisnik kredita da je naglo stavljen u tešku situaciju, odlukama tuženika da je došlo do promjene kamatnih stopa. Tuženik da je zloupotrijebio povjerenje tužitelja. Nakon sklapanja ugovora bez ikakvog razloga i kriterija donosio da je jednostrane odluke o promjeni kamatne stope. Predlaže u konačnici prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3208098974/07, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 131.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ističe prigovor zastare smatrajući da je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja pa do dana podnošenja tužbe i smatra i da bi u slučaju da je rok zastare pet godina bila u zastari potraživanja dospjela prije 12. lipnja 2014.
2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 11. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi:„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Jasno da je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
2.2. Zaključno: Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Poziva se na sudsku praksu kojom su odbijeni zahtjevi kakav podnosi i tužitelj. Kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. Tužitelj se u podnesku od 10. travnja 2022. očituje na odgovorna tužbu, osporava navode tuženika, poziva se na odluke viši suda kao i presude suda Europske unije, predlaže i prekid postupka.
4. Sud je rješenjem od 12. travnja 2022. prekinuo postupak, a nastavljen je rješenjem od 28. lipnja 2022.
5. Tuženik se u podnesku od 6. srpnja 2022. očituje na dosadašnji tijek postupka, ustraje kod svih dotadašnjih navoda i prigovora, poziva se na odluku Suda Europske Unije u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022 te na rješenje VSRH posl. br. Rev 1014/18. U podnesku od 28. rujna 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženika i osporava njegove navode, specificira toč. 3 tužbenog zahtjeva obzirom je službena valuta Eur u Republici Hrvatskoj, ujedno dodaje varijantu zahtjeva koja se odnosi na obračunate kamate na pojedinačno preplaćene iznose, za period od njihova nastanka pa do dana konverzije, sukladno trećem pravnom shvaćanju sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g., a koju se točku predlaže usvojiti ukoliko se odbije prvotna točka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na sve preplaćene pojedinačne iznose skupa s kamatama. Ovaj podredni zahtjev da je inače sastavni dio primarnog tužbenog zahtjeva iz t.3., i to u dijelu koji se odnosi na kamate, pa se, dakle, ne bi radilo o preinaci tužbe (pa tako i u presudi ŽS Slavonski Brod posl. br. 7 Gž-70/2021-3 od 11.03.2021.g., citira se: „U konkretnom slučaju ne radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, već je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu postavljen i drugi i treći tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica u drugom i trećem tužbenom zahtjevu traži za isto razdoblje i po istom osnovu (stjecanje bez osnove). Podredno, da se ne bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva i iz razloga predviđenom u čl. 191.st.2. ZPP-a, sve budući je nakon podnošenja tužbe VSRH donio pravno shvaćanje na 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g., a po kojem se formulira ovaj podredni tužbeni zahtjev u točci 3. Naposljetku, čak i da se radi o preinaci, ista bi bila svrsishodna, pa se smatra da bi ju sud trebao dopustiti radi konačnog razrješenja odnosa među strankama, a i sve budući još nije zaključen prethodni postupak. Uglavnom, obračunata kamata na pojedinačne preplaćene iznose osnovom ništetnih ugovornih odredbi iz t. 1. i 2. tužbenog zahtjeva, za period od plaćanja pa do konverzije, iznosi ukupno 44.154,27 kuna/ 5.860,28 EUR. U podnesku od 2. listopada 2023. tuženik smatra da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, te se protivi preinaci, smatra i da nije svrsishodna, ističe prigovor zastare. Osporava tužitelju status potrošača, smatra da ga treba dokazati tužitelj. Očituje se i dosadašnjem tijeku postupka i poziva se na sudsku praksu. U podnesku od 21. listopada 2023. tužitelj se očituje na podnesak tuženika, osporava njegove navode. U podnesku od 2. siječnja 225. tuženi se očituje na nalaz i mišljenje, na prigovara matematičkom izračunu. Smatra da ukoliko sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja da treba odbiti istoga sa iznosima koji se odnose na iznos preplate u konverziji, više umanjene glavnice i za negativne razlike koje su vidljive u nalazu i mišljenju. U podnesku od 16. siječnja 2025. tužitelj ima primjedbu na nalaz u dijelu kako je uračunala preplatu priznatu u konverziji, specificira t. zahtjev prema svom izračunu , a predlaže da se isto dostavi na očitovanje vještaku, osporava navode iz prethodnog podnesak tuženika. U podnesku od 31. siječnja 2025. tuženik ponovo ističe da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev jer sada potražuje razliku u glavnici koju da prije nije tražio, smatra da je djelomično i povučen tužbeni zahtjev za iznos od 2.975,15 eur, te se protivi povlačenju, poziva se i na novu sudsku praksu. U podnesku od 10. travnja 2025. tužitelj, nakon što se vještak očitovao na njegovu primjedbu ponovo uređuje i postavlja konačni tužbeni zahtjev, pojašnjava da u tužbenom zahtjevu koji se odnosi samo na obračunatu zakonsku zateznu kamatu ne oduzima iznos preplate utvrđene u konverziji. u podnesku od 30. travnja 2025. tuženi ustraje kod dosadašnjih navoda. U podnesku od 20. studeni 2025.tužitelj se očituje na navode tuženika, i nadalje tvrdi da nije preinačio tužbeni zahtjev, jer je i prije tražio zakonske zatezne kamate, ali nisu bile obračunate, već su bile sastavni dio tužbenog zahtjeva, navodi i da nije preinačio tužbeni zahtjev po osnovi razlike u glavnici jer je istu tražio već u prvom tužbenom zahtjevu, u toč. 3. zadnja stavka.
6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208098974/2007, kreditna partija 7103447232 od 22. siječnja 2007., otplatnog plana predmetnog kredita, Dodatka ugovoru o kreditu od dana 11. siječnja 2016., pregleda promjena kamatnih stopa, prometa po predmetnom kreditu, izračuna tražbine tužitelja, Obavijesti o provedenoj konverziji, izračuna konverzije za predmetni kredit, pregleda prometa za klijenta za predmetni Ugovor o kreditu, specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, obračuna kamata primjenom jednostavnog kamatnog računa, izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo, saslušan je tužitelj AL, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Marimar-fin d.o.o. Rijeka za kojeg je vještačenje obavila ALV dipl. oerc., te je pročitan nalaz i mišljenje od 12. prosinca 2024., čitanjem očitovanja vještaka na podnesak tužitelja od 25. ožujka 2025..
7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu za iznos od 131.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke (čl. 2). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,50% (čl. 2). Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl.7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Doadatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita. U tom Ugovoru je konstatiran iznos preplate u visini od19.589,03 kn i koristi se za namirenje budućih anuiteta.
8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 1, 2. i 7. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.
9. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično.
10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezano vraćanje glavnice u CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja iz točke I. izreke u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope je osnovan.
13. O predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije se pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
13.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope. To ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ove predmetne odredbe ugovora su nejasne i nerazumljive. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
13.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
14. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama I. i II izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 1, 2 i 7 gdje se vezuje glavnica, odnosno povrat obveza uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, te gdje je promjena kamata određena odlukom banke.
15. Tužitelj AL, industrijski mehaničar, je u svom iskazu naveo da mu je trebao kredit da kupi stan za život njegove obitelji. Otišao je u Zagrebačku banku i tražio kredit vezan za valutu EUR, no rečeno mu je da unatoč tome što bi trebao imati dva sudužnika i dvije hipoteke na nekretninama nije dovoljno kreditno sposoban. Ponuđen mu je ovaj kredit vezan za valutu CHF za koji je bio kreditno sposoban i odlučio se za tu opciju. To je bio kredit sa promjenjivom kamatnom stopom, početna je bila 4,5% a kasnije je rasla prema odlukama banke. Njegov početni anuitet je iznosio oko 3.000,00 kn, iznos kredita je bio 131.000,00 CHF, isplaćen je u kunama. U banci mu nisu ništa objašnjavali zašto i kako dolazi do promjene kamatne stope. Što se tiče ove valute CHF su mu rekli da je stabilnija nego EUR, da se godinama nije mijenjala i da će imati manji anuitet nego u valuti EUR. Nije mogao utjecati na uvjete banke već je mogao samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti to što mu je ponuđeno. Već nakon neka tri ili četiri mjeseca su mu počeli rasti anuiteti. Najveći iznos koji je plaćao za anuitete je bio oko 5.700,00 kn i to je plaćao nekoliko mjeseci. Plaćao je redovito kredit, s time što se i on i njegova obitelj zaduživala na drugim mjestima. Vodio se kolektivni spor od strane udruge Franak, pa kad je utvrđeno da je ništetna odredba o mijenjanju kamatne stope banka mu je ponudila da se kredit konvertira u kredit sa valutom EUR. Pristao je na tu konverziju jer mu je anuitet bio nešto niži, ali je na kraju ispalo da mu je veća glavnica nego ona koja mu je bila ostala prema kreditu u CHF. Banka je računala kao da je valjana odredba o valutnoj klauzuli. Nije bio obeštećen za ove preplate koje je platio zbog ništetnih odredbi, a nije se nigdje niti odrekao da neće tražiti preplatu i banka mu nikad nije nudila nešto na ime obeštećenja. Bio je jedan ili dva puta u banci prije no što mu je odobren kredit, misli da nije mogao mijenjati uvjete kredite jer su mu bili samo ponuđeni uvjeti banke koje je mogao ili prihvatiti, te potpisati ugovor ili odustati. Da je znao da će se dogoditi ovo što se naknadno događalo ne bih bio potpisao ugovor. Ne sjeća se da li mu je nekada kamata bila niža od početne, a misli da je kasnije bila fiksirana kad je već bila konverzija. Pročitao je ugovor prije no što ga je potpisao.
16. Iskaz tužitelja sud cijeni kao uvjerljiv, logičan i životan. Iz njega proizlazi da tužitelj nije bio upozoren na rizike predmetnog kredita, nisu mu bili objašnjeni parametri na temelju kojih se mijenja kamatna stopa, a niti je dobio obrazloženje vezano za valutu CHF.
17. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tužitelj je osporavao svojstvo potrošača tužitelju, ali neargumentirano. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavio nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirao novac koji je imao na raspolaganju iz predmetnog ugovora. Nije dokazano niti da je kasnije taj novac utrošio u neku drugu svrhu osim za kupnju stana.
18. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ali nakon konverzije samo u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na plaćeno po osnovi ništetnih odredbi.
19. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije – tvrtci MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo će vještačenje obaviti stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. ALV. Zadaća vještaka je bila:
- da se u valuti HRK i EUR utvrdi i iskaže svaka preplaćena razlika s osnove promjena kamatnih stopa, plaćenih prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na anuitete obračunate primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50 % godišnje do 31.12.2013. a od 01.01.2014.g. do konverzije primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje,
-da se u valuti HRK i EUR utvrde i iskažu sve više plaćene razlike, a u odnosu na anuitete obračunate primjenom tečaja po kojem je isplaćen kredit (27.03.2007.g.; 1 CHF = 4,552901 kn), sve do konverzije,
- da se u valuti CHF, HRK i EUR utvrdi i iskaže razlika preostale glavnice na dan konverzije, uzimajući u obzir otpis pri provedbi konverzije, na način da se utvrdi i iskaže razlika preostale, više zadužene, glavnice prema obračunu banke, a u odnosu na ostatak glavnice koji treba utvrditi primjenom početnog otplatnog plana i redovno ugovorene kamatne stope koja teče u visini od 4,50 % godišnje do 31.12.2013. a nakon tog datuma primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje, te uz primjenu tečaja po kojem je isplaćen kredit (27.03.2007.g.; 1 CHF = 4,552901 kn),
- da se utvrdi i iskaže ukupna preplaćena razlika s osnove promjena kamatne stope, s osnove valutne klauzule, te s osnove razlike više zadužene glavnice na dan konverzije (nalaz po toč. 1 + nalaz po toč. 2 zadaće + nalaz po toč. 3. zadaće),
- da se od tako ukupno utvrđene preplate s osnove promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule te više zadužene preostale glavnice, oduzme preplata koja je tužitelju priznata u postupku konverzije, na način da se tom priznatom preplatom zatvori više zadužena preostala glavnica, najstarija potraživanja s osnova preplaćene kamate te tečajnih uvećanja anuiteta, prema pravilima o uračunavanju ispunjenja iz čl. 171.st.2. i 172. Zakona o obveznim odnosima, vodeći računa da na svaki pojedinačno preplaćeni iznos ugovorne kamate i tečajne razlike teče zakonska zatezna kamata iz čl. 29.st.2. ZOO, sve do trenutka zatvaranja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa dakle tu zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačno preplaćeni iznos treba uzeti u obračun i istu odbiti prije zatvaranja svake pojedinačne preplate,
- da se nakon toga izraze sve preostale pojedinačne preplaćene razlike, kao i njihov zbroj,
- da se vještak očituje na okolnost da li je kreditna obveza tužitelja provedbom konverzije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi, kada se sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu, uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, usporede sa predmetnim kreditom uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi iz t. 1. i 2. tužbenog zahtjeva.
- da vještak u valuti HRK i EUR obračuna i zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose (točka 1. i 2. ove zadaće), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije, sukladno trećem pravnom shvaćanju sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g.
Zadaća vještaka je bila i da:
(za razliku u tečaju u CHF)
- izračuna novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;
(za razliku u kamati)
- izračuna novčani iznos, izražen u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama;
(na okolnost konverzije kredita)
- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).
(na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.)
- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
20.1.Vještak u nalazu i mišljenju 12. prosinca 2024. navodi:
-preplaćene razlike s osnove promjena kamatnih stopa, plaćenih prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na anuitete obračunate primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,50% godišnje do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine do konverzije primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje ukupno iznose *6.814,18EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5
-više plaćene razlike anuiteta, a u odnosu na anuitete obračunate primjenom tečaja po kojem je isplaćen kredit sve do 30.09.2015. godine, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *8.424,76 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6
-kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine i obračunata po početnom tečaju iznosi 518.140,26 HRK.
Razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014.godine iznosi *6.597,66 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita.
Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:
- utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža.
-dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 117.339,89 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita.
U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 251.272,68 HRK (sa 819.123,02 HRK na 567.850,34 HRK).
U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je vještak utvrdio, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.461,27 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.
-u odnosu na početne uvjete tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništentne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope
- zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita tekuća do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *6.654,51 EUR, od čega:
- na preplatu kamate ukupno iznosi *3.986,18 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 7
- na preplatu s osnova promjene tečaja ukupno iznosi *2.668,33 EUR kako je specificirano u stupcu 6 Tabele br. 7
- manje plaćene kamate, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje do 31.12.2013. a od 01.01.2014. godine do konverzije primjenom zakonski utvrđene kamatne stope u visini od 3,23% godišnje i stvarno plaćanih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznose *0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8
- manje plaćene kamate, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćanih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznose *1.287,67 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9
- novčani iznos po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta kojeg bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF/HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF/HRK bio niži nego tečaj CHF/HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *131,85 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 10
- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.
Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem, odnosno za navedene razlike s osnova eventualne ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule tuženik nije u cijelosti umanjio obvezu po kreditu
- prilikom izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *2.599,91 EUR
- na dan 30.09.2015. godine preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja uvažavajući samo pozitivne razlike iznosi *15.238,94 EUR, dok obračunata zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos preplate do 30.09.2015. godine iznosi *6.654,51 EUR, a umanjena za preplatu iz konverzije iznosi *4.054,60 EUR. Nadalje razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi *4.461,27 EUR.
Dakle, ukupna razlika po kreditu na dan 30.09.2015. godine s obračunatim zateznim kamatama uvažavajući preplatu utvrđenu u konverziji kredita iznosi *23.754,81 EUR.
20.2.U podnesku od 25. ožujka 2025. vještak se očitovao, te navodi da u gore navedenom predmetu vještak je izradio Nalaz i mišljenje. Rješenjem Naslova posl.br. P-2047/2019-29 od 21. siječnja 2025. godine vještak je pozvan očitovati se na primjedbe tužitelja iz podneska od 16. siječnja 2025. godine.
U svom podnesku tužitelj se očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka navodeći kako smatra da je vještak na pogrešan način preplatu po kreditu utvrđenu vještačenjem umanjio za preplatu priznatu po tuženiku u konverziji, te kako smatra da je trebalo umanjiti redom od najstarijeg takvog iznosa zakonske zatezne kamate i pripadajuće pojedine glavnice pa dok se ne iscrpi preplata, a ne umanjiti isključivo ukupno obračunatu zakonsku zateznu kamatu.
Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako je ispravno uračunao preplatu priznatu po tuženiku iz konverzije umanjenjem zatezne kamate za istu. Naime, poravnanje se vrši na datum 30. rujna 2015. godine, a na koji datum je utvrđena preplata iz konverzije. Do tog datuma su obračunate sve zatezne kamate na preplaćene iznose kako je vještak i naveo u Nalazu i mišljenju, a koje su dospjele na dan 30.09.2015. godine. U skladu s čl. 172 Zakona o obveznim odnosima, preplata iz konverzije odbija se od zateznih kamata dospjelih na dan konverzije 30.09.2015. godine, a ne od glavnice duga. Slijedom gore navedenog, vještak se očituje kako je vještačenje proveo prema pravilima znanosti i struke, objektivno sukladno određenoj zadaći, te ostaje u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju.
21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu prigovarale u konačnici izračunu vještaka, već je tuženik imao prigovore na zadaću, odnosno prigovore pravne prirode.
22. Tuženik je osporavao visinu zahtjeva tužitelja, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Tužitelj je pravo specifikacije promjene zadržao kod podnošenja tužbe predloživši financijsko vještačenje. Sud smatra da neosnovano tuženi ističe da bi došlo do preinake i povlačenja. Zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate bio je sadržan u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu, samo nisu bile izračunate. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, A protiv RH, Odluka br. 3240/05, I protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).
23. Sud je prihvatio kao osnovan djelomično tužbeni zahtjev tužitelja po njegovoj "drugoj" varijanti, odnosno umanjen za iznos preplate koja je izračunata kod konverzije i koja se koristila za plaćanje budućih anuiteta. Naime, Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima/Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
23.1.Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. siječnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR (čl.6 Dodatka ugovoru o kreditu).
23.2.Sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu tužitelj se nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF iz 2007. Ta činjenica je neodlučna i to stoga što na strani tužitelja sklapanjem Dodatka uz ugovor, čija valjanost nije dovedena u pitanje, nije došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. (obračuna konverzije) platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Naime, i ti iznosi su iskorišteni za njegov račun (i u njegovu korist) za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Dodatkom. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 22. siječnja 2007. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
23.3. Zaključak je ovog suda da je sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 22. siječnja 2007. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorišteni za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom uz ugovor o kreditu. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripadaju iznosi koje potražuje u prvom tužbenom zahtjevu.
23.4.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26.
23.5.Iako je tuženik na temelju sklopljenog Dodatka uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. siječnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje- ZOO-a) nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22.siječnja 2007. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. siječnja 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom tom ugovoru. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema Dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. siječnja 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. siječnja 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.
23.6.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32.
23.7. Slijedom navedenog je valjalo naložiti tuženiku da isplati tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Tužitelj je uglavničio zahtjev za pripadajuću isplatu zakonskih zateznih kamata. Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO-a). Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
23.8. Također od pripadajućih zakonskih zateznih kamata valja odbiti iznos preplate od 2.599,91 Eur izračunat konverzijom koji se koristio za buduće obveze tužitelja pa je na taj način vraćen u njegovu imovinu. Stoga je odlučeno kao u točkama III i IV izreke.
24. Kada je vještak u nalazu uzeo u obzir efekte konverzije uračunao je i nastalu razliku u preostaloj glavnici u visini od 4.461,27 Eur, koja je nastala zbog toga što nije korišten tečaj koji je bio na dan isplate kredita. Izračunata razlika glavnice ne pripada tužitelju. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka, kada bi mu se i ona uračunala, radilo bi se o dvostrukom obeštećenju.
25. Tuženik nema pravo na povrat razlike manje plaćenih iznosa od početnog tečaja i početne kamatne stope, nije postavio takav zahtjev u postupku. Tužitelj je plaćao tuženiku ono što je tražio, pa nije bilo nikakvog stjecanja na strani tužitelja bez osnove. Nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanje. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. U periodu kada je kamatna stopa bila niža od početne (31. prosinca 2013. do 1. listopada 2015.) ista je bila određena neovisno o volji stranaka.
26. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu sa zahtjevima za utvrđenjem, a djelomično i zahtjevom za kamatu na kondikcijske zahtjeve koju je uglavničio u jednom od tužbenih zahtjeva, dok u odnosu na glavne kondikcijske zahtjeve i dijelom na sporedne zahtjeve za kamatu nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove koji se odnose na zastupanje punomoćnika iz reda odvjetnika. No, obvezan je tuženik da plati trošak financijskog vještačenja koje je bilo nužno. Trošak vještačenja za koji potražuje nadoknadu tužitelj je u iznosu od 350,00 Eur, pa mu se i dosuđuje. Kao nužni trošak mu se dosuđuje i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 215,39 Eur. Ovaj trošak se dosuđuje temeljem odredbe čl. 154 st. 3 i 6 ZPP-a.
U Opatiji, 20. siječnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti: sudska pristojba na odgovor na tužbu i na presudu
