REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-941/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. srpnja 2025., poslovni broj: P-6424/2024-11, u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice VJ odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. srpnja 2025., poslovni broj: P-6424/2024-11:

1. potvrđuje u točkama I. i II. izreke,

2. preinačuje u točki III. izreke i sudi se tako da se nalaže tuženici Privrednoj banci Zagreb da naknadi tužiteljici VJ parnični trošak u iznosu od 334,35 eura (umjesto iznosa od 678,10 eura) sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012111754 od 22. studenog 2006. zaključenog između tužiteljice VJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditora, koja odredba glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 platiti tužiteljici VJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], iznos od 184,27 EUR sa zateznom kamatom od 24. studenoga 2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 678,10 eur, sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Žalbu protiv presude podnijele su tuženica i tužiteljica.

2.1. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici, kao i troškova žalbe ili podredno ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zatim tužiteljica navodi da je prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 184,27 eura, a da je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.511,50 eura, te se u tom dijelu poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 374/13-3, navodi da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari, pa da je i deklaratorni tužbeni zahtjev trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, da prvostupanjski sud nije utvrdio trenutak saznanja tužitelja za ništetnost ugovornih odredbi, a da je, s obzirom na medijsku eksponiranost u javnosti svih činjenica vezanih uz kolektivni spor, jasno da je tužiteljica imala saznanja o ništetnim odredbama u trenutku kolektivnog spora, pa da je od tada počela teći zastara potraživanja tužiteljice, te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-561/2021 od 25. travnja 2024.

2.2. Osim toga tuženica ističe da tužiteljica nije dokazala da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na njezinu štetu, da je u konkretnom slučaju pregovarano oko svih spornih naknada, da iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je ista razumjela o kakvoj se naknadi radi i za što se plaća, da je tužiteljica vlastoručnim potpisom potvrdila i jasno izjavila da pristaje na sporne odredbe i da su joj te odredbe jasne, te da povrat naknada nije tražila punih 19 godina, da banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može pružiti onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, da ugovor o kreditu sadrži jasne i razumljive odredbe, da je tekst uočljiv i da je precizno ugovoreno što se korisnik kredita obvezuje platiti banci, da je javni bilježnik ugovor o kreditu i dodatno objasnio, da u vrijeme potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženice, a da je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element, da je plaćena naknada od 1,5% zaprimljenog iznosa kredita neznatna u odnosu na ukupnu isplatu kredita, da je tužiteljica bila više no informirana o svim elementima ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog, a da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i da ih svaka strana može prekinuti kad hoće, da je ugovor o kreditu pisani pravni posao, te da za njega vrijedi presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele.

2.3. Tuženica smatra da je na temelju navedenog u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je činjenično stanje ostalo potpuno neutvrđeno, a da je ono koje je utvrđeno, pogrešno utvrđeno, te da je na pogrešnim činjenicama donesena odluka u ovoj pravnoj stvari, kao i da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer je presuda u kontradikciji s provedenim dokazima i raspravama u ovoj pravnoj stvari, zatim da pobijana presuda stvara neravnopravan položaj na tržištu te pogoduje jednoj ugovornoj strani, dok drugu i sve druge sudionike i građane stavlja u neravnopravan i lošiji položaj od tužiteljice, pa da je tako povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti svih građana i načelo pravičnosti, posebno dodaje da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjena ugovora u cijelosti i da je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, kao i da se ništetnost više ne može isticati, zatim da nema osnove za utvrđenje ništetnosti jer su sporne odredbe transparentne, uočljive i jasne, da naknade ne predstavljaju neravnotežu u odnosu ugovornih strana, da je tužiteljica bila svjesna ekonomskog značenja ugovorne odredbe, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i da nema zakonske osnove da se ista tumači, s obzirom da je jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, da ugovor o kreditu predstavlja javnu ispravu, čiju istinitost nije u parničnom postupku dopušteno utvrđivati drugačije nego kako glasi, da nema stjecanja bez osnove i da nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog, te da je ugovor o kreditu sklopljen 2006., dakle prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije i da je Sud EU nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u državi članici isključivo od dana njezinog pristupanja Uniji, a kako je to izraženo i u odluci C- 92/14 od 6. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-698/19 i 699/18.

2.4. U odnosu na parnični trošak tuženica ističe da prvostupanjski sud pri odluci o trošku nije bio neovisan i nepristran, te da je sudio protivno ZPP-u, da je vrijednost predmeta spora određena suviše visoko i suprotno praksi Vrhovnog suda RH, da osim toga svi troškovi nisu bili nužni, jer nije bilo potrebe za dodatnim očitovanjem osim navoda iz tužbe, te da je isto tako prvostupanjski sud na jednom ročištu mogao provesti sve predložene dokaze. Traži trošak žalbe.

2.5. Tužiteljica je žalbu podnijela protiv odluke o troškovima postupka i to u dijelu u kojem nije priznat njezin zahtjev za naknadom parničnog troška od po 100 bodova za svaku radnju, sve imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora 1.511,50 eura. U žalbi ističe kako potražuje razliku troškova u iznosu od 100 eura (50 bodova) za četiri radnje (sastava tužbe, sastava podneska od 30. prosinca 2024. i zastupanje na ročištima od 18. veljače 2025. i 17. lipnja 2025.) što čini ukupan iznos od 400,00 eura + PDV odnosno ukupan iznos od 500,00 eura. Predlaže stoga uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima. Traži trošak žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, dok je žalba tužiteljice neosnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna, te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na glavno potraživanje i zakonsku zateznu kamatu.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu: broj 9012111754 od 22. studenog 2006., iz članka 11.3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatom iznosa od 184,27 eura sa zateznom kamatom od 24. studenog 2006.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit za kupnju vozila, u iznosu od 20.007,12 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i na rok otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Nije sporno da je tužiteljica platila predmetnu naknadu 23. studenog 2006. i nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporno je, je li odredba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužiteljica ima pravo na isplatu navedenog iznosa. Sporna je zastara potraživanja, kao i vrijednost predmeta spora.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice, te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužiteljica s tuženicom u svezi predmetne naknade nije mogla posebno pregovarati i da je ujedno u postupku utvrđeno da se o odredbi članka 11.3. Ugovora i nije pregovaralo, da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora i da tuženica nije postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i da je nesporno tužiteljica bila u podređenom slabijem položaju u odnosu na tuženicu, koja je iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane i ugovorila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljicom pa je, na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 11.3. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, pa dakle predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženica nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz ugovorenu naknadu, niti je sukladno članka 81. stavka 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i o njezinoj visini.

10.1. S obzirom da je u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP na tuženici teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, valja reći da se smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženica, dakle mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetne ugovorne odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu, koja sadrži odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita i da se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužiteljica platila ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužiteljici, što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužiteljica financijski oštećena, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je pravilno zaključio da je sporna odredba nepoštena, a time i ništetne pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012., te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

13. U odnosu na daljnje žalbene razloge, ispravno tuženica navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženica nije dokazala opravdanost visine naknade, nesporno je sastavila predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Nadalje, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Člankom 326. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Budući je u konkretnom slučaju tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana, te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je već naprijed navedeno, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

15. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

16. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su- IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka, pa je pravilno prvostupanjski sud presudio da kamata teče od dospijeća do isplate. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da je kondemnatorni zahtjev u zastari, te da je zbog toga, odnosno pomanjkanja pravnog interesa, trebalo odbaciti deklaratorni zahtjev tužiteljice.

17. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, te da je ista temeljem odredbe članka 81. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužiteljica isplatila tuženici novčani iznos naveden u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio glavno potraživanje tužiteljice sa zakonskom zateznom kamatom, zbog čega je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a, valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u točki I. i II. izreke.

18. Što se tiče žalbi parničnih stranaka u odnosu na troškove postupka valja navesti da je žalba tuženice u odnosu na troškove postupka djelomično osnovana, dok je žalba tužiteljice neosnovana.

19. Naime, odredbom članka 40. stavak 1., 2. i 3. ZPP-a propisano je: (stavak 1.) "Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.", (stavak 2.) "U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.", (stavak 3.) "Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem, protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora."

20. Iz prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.511,50 eura, da je u tužbi postavljen deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 184,27 eura, da je tuženica pravovremeno u odgovoru na tužbu prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsoko određenoj, te da je sud na pripremnom ročištu kao vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani zahtjev odredio iznos od 663,00 eura.

21. Prilikom obračuna parničnih troškova prvostupanjski je sud kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos od 663,00 eura, jer je za svaku pojedinu radnju računao vrijednost boda u visini od 50 bodova.

22. Prvostupanjski sud nije pravilno odredio vrijednost predmeta spora.

23. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na naknadu za obradu kredita) u kojem pravcu je tužiteljica postavila deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

24. U ovom predmetu tužbeni zahtjev za isplatu predstavlja iznos od 184,27 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužiteljici pripada temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora, a ne kako to tužiteljica smatra u svojoj žalbi, prema zbroju vrijednosti predmeta spora deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, zbog čega je njezina žalba odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženice u tom dijelu osnovana.

25. U preostalom dijelu žalba tuženice koja se odnosi na trošak postupka nije osnovana, jer je prvostupanjski sud pravilno, imajući u vidu odredbu članka 155. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 dalje: Tarifa) osnovanim troškom smatrao trošak sastava tužbe, sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 30. prosinca 2024., sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, jer se u navedenom podnesku tužiteljica očitovala na navode iz odgovora na tužbu, trošak zastupanja po punomoćniku na dva ročišta, sukladno Tbr. 9 točki 1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude, prema Tbr. 9. točki 3. Tarife, te trošak PDV-a, prema Tbr. 46. Tarife, kao i trošak sudske pristojbe, koja se žalbom i ne osporava.

26. S obzirom da vrijednost predmeta spora, koja je odlučna za obračun troškova postupka, iznosi 184,27 eura, za svaku poduzetu radnju punomoćniku pripada nagrada od 25 bodova, odnosno 50,00 eura, jer vrijednost boda, sukladno Tbr. 54 iznosi 2,00 eura. Dakle, pravilnim obračunom troškova tužiteljici pripada pravo na trošak u visini od 334,35 eura, zbog čega je u tom dijelu žalba tuženice prihvaćena, te je odluka o trošku preinačena.

27. Zbog navedenog, a temeljem članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. i 3. ZPP- a odlučeno je kao u točki I.1. i I.2. izreke ove presude.

28. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška jer sa žalbom nije uspjela, dok je tuženica sa svojim zahtjevom odbijena iz razloga što se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženice glede glavne stvari odbijena je kao neosnovana. Ova se odluka temelji na članku 166. stavku 1. i 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

29. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II. i III. izreke.

Slavonski Brod, 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić