REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-949/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 4. kolovoza 2025., poslovni broj: P-435/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 4. kolovoza 2025., poslovni broj: P-435/2024-8 :

1. potvrđuje u točkama I. i II. izreke,

2. preinačuje u točki III. izreke i sudi se tako da se nalaže tuženici Privrednoj banci Zagreb da naknadi tužitelju IJ parnični trošak u iznosu od 298,40 eura (umjesto iznosa od 954,65 eura) sa zateznim kamatama od 4. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 9013398400, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 28.02.2008., koja odredba nosi naziv “ZAVRŠNE ODREDBE”, a koja odredba glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan cijelih posto) od iznosa kredita...”.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 85,87 EUR (slovima: osamdeset pet eura i osamdeset sedam centi), koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troška obrade i odobrenja kredita, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29.02.2008. pa do isplate,

a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu 954,65 eur (slovima: devetsto pedeset četiri eura i šezdeset pet centi) sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29., st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe. Iz obrazloženja žalbe je vidljivo da tuženica ističe da je kod donošenja presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer u obrazloženju presude nema razloga o bitnim činjenicama, ne osporavaju se pojedinačno utvrđene činjenice, već činjenični zaključci prvostupanjskog suda da iz utvrđenih činjenica proizlazi ništetnost sporne ugovorne odredbe zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica je žalbu uložila i zbog odluke o troškovima postupka navodeći da je prigovorila previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora. Ukazuje i na sudsku praksu prema kojoj se vrijednost predmeta spora, kada je uz deklaratorni zahtjev istaknut i kondemnatorni zahtjev, računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. Dalje navodi kako niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja, nakon tužbe, kao niti prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodatna vrijednost utjecale na rezultat raspravljanja i sadržaj presude, niti su bile potrebne za vođenje parnice.

Tuženica traži i trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi.

6. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, koji je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9013398400 sklopljenog između tužitelja i tuženice 28. veljače 2008., kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a radi odgovora na žalbene navode tuženice za istaći je da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP/07), koji je u članku 96. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

7. Sud prvog stupnja utvrdio je sve bitne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, a tuženica u žalbi utvrđeno činjenično stanje ni ne osporava. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno: - da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 9013398400 dana 28. veljače 2008. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u iznosu od 64.696,68 kuna za kupnju automobila, s time da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta, da je člankom 12.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita…..sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, što je tužitelj nesporno uplatio tuženici u iznosu od 85,87 eura.

8. Iako se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (dalje u tekstu: ZZP/03) s obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja ZZP/07, odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. ZZP/03 na koje se poziva prvostupanjski sud, identične su odredbama članka 96. stavak 1. i 99. ZZP/07, pa u tom smislu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja i ocjenom provedenih dokaza, te pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud utvrđuje da je ova sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, koja je određena u visini od 1,00% iznosa kredita, ništetna, pozivom na članak 81. stavak 1. i 2. i članak 87. stavak 1. ZZP-a, uz obrazloženje da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, na sadržaj koje da tužitelj nije imao utjecaj, jer se o istoj s njim nije pregovaralo, uz što da tuženica tužitelju nije niti objasnila kako je ista i zašto utvrđena u navedenom postotku, slijedom čega po toj osnovi nalaže isplatu iznosa od 85,87 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29. veljače 2008. do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ove sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale, već se radilo o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu u cjelini, pa ni na sadržaj ove sporne ugovorne odredbe. Naime, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da s tuženicom glede samih uvjeta kredita, nije ništa pregovarano, da je došao na „gotovo“ i da se radilo po principu „uzmi ili ostavi“.

11. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim sporni dio ugovorne odredbe iz članka 12.3. Ugovora o kreditu. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, a iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 12.3. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva. Osim toga, tuženica nije u postupku dokazala kakve je imala stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih. Slijedom toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u i to jer se o njoj nije pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženica nije dokazala suprotno, iako je teret dokaza bio na njoj, niti je tuženica dokazala da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženica također trebala dokazati. Ugovaranjem takve odredbe tuženica je postupila i protivno odredbama članka 4. i članka 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO).

12. Na navode žalbe drugostupanjski sud napominje i da, sukladno recentnoj praksi, iz odluke Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-673/2023, odluka kakva je donesena nije protivna pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. I ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama, jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženica u Ugovoru o kreditu kojeg je sama sastavila na standardiziranom obrascu nije navela niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,00% od odobrenog kredita i zato tuženica bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, ali mu nije pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste, dakle tuženica je istu naplatila bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženici treba platiti naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna, jer je tuženica postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja. Na tuženici je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade, dok tuženica ne samo da nije navedeno dokazala, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan korištenja kredita, te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je to nepoštena i ništetna odredba u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP/03. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega se žalba tuženice ukazuje neosnovanom i u okviru ovog zakonskog žalbenog razloga.

14. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018., te iznesenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, koja odluka postaje pravomoćna donošenjem ove drugostupanjske presude, to i zastara počinje teći tek s tim danom, tako da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

15. Zbog navedenog je žalba tuženice odbijena kao neosnovna i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanim točkama I. i II. izreke. Ova se odluka temelji na članku 368. stavak 1. ZPP-a.

16. Što se tiče odluke o parničnom trošku (točka III. izreke prvostupanjske presude) valja navesti da je u tom dijelu žalba tuženice djelomično osnovana.

17. Naime, odredbom članka 40. stavak 1., 2. i 3. ZPP-a propisano je: (stavak 1.) "Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.", (stavak 2.) "U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.", (stavak 3.) "Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem, protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, odrediti vrijednost predmeta spora."

18. Iz prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.413,09 eura, da je u tužbi postavljen deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 85,87 eura, da je tuženica pravovremeno u odgovoru na tužbu prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsoko određenoj, te da je sud na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u visini od 1.413,09 eura, zbrajajući pri tome vrijednost predmeta spora kondemnatronog i deklaratornog zahtjeva tužitelja.

19. Prvostupanjski sud nije pravilno odredio vrijednost predmeta spora.

20. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na naknadu za obradu kredita) u kojem pravcu je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavak 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavak 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/20 od 25. listopada 2023., Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022., Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

21. U ovom predmetu tužbeni zahtjev za isplatu predstavlja iznos od 85,87 eura, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

22. Pravilnim obračunom troškova postupka, sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 dalje: Tarifa) tužitelju pripada pravo na trošak parničnog postupka u iznosu od 298,40 eura, a isti se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troška sastava podneska od 6. studenog 2024. u kojemu se tužitelj očitovao na navode tuženice iz odgovora na tužbu, u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. Točka 1. Tarife), troška zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 2. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), troška zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), troška PDV-a u iznosu od 43,75 eura (Tbr. 46. Tarife), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,10 eura.

23. Zbog navedenog, a temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka koja je sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude je preinačena tako da je tuženici naloženo da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 298,40 eura umjesto iznosa od 954,65 eura.

24. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe iz razloga što se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženice glede glavne stvari odbijena je kao neosnovana. Ova se odluka temelji na članku 166. stavku 1. i 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić