Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-933/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanoga po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-650/2025-6 od 31. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-650/2025-6 od 31. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke u cijelosti te u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 9011404861 koji su tužiteljica PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sklopili dana 24.05.2006. na iznos od 39.000,00 CHF, kojima su glavnica i kamate te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50 da tužiteljici PĆĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.225,59 € (dvijetisućedvjestodvadesetpeteurai- pedesetdevetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri

postotna poena te od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.956,81 €

(tisućudevetstopedesetšesteuraiosamdesetjedancent) sa zakonskom zateznom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče od dana donošenja presude, tj. 31. srpnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 € o d b i j a.''

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud navodi da je u ponovljenom postupku saslušao vještaka koji je ostao u cijelosti kod svojeg nalaza i mišljenja, no nije dao razloge za svoju odluku, posebno nije uzeo u obzir prigovore tuženika. Tužitelj tužbeni zahtjev specificira tako da potražuje iznos od 2.225,59 EUR koji dobiva zbrajajući iznos razlike zbog promjene tečaja koja iznosi 2.106,88 EUR i obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose u iznosu od 670,38 EUR, te potom od navedenog iznosa oduzima iznos preplate od 551,67 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 14. siječnja 2016. do isplate. Tužba je podnesena 13. lipnja 2023. pa je osnovan prigovor zastare, čak i da se prihvati pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je zahtjev za preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope u zastari ako je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13. lipnja 2019. Osim što je u cijelosti neosnovano dosuđivanje navedenog iznosa jer je potraživanje preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope u zastari, u potpunosti je neosnovano dosuđivanje zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate. Tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, a konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je konverzija provedena sukladno donesenom zakonu, a preplata je priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati. Neosnovano je vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Iznosi koje je tužitelj platio više, na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni su u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. ZOO. Konverzija je izvršena prema ZID ZPK/15 i imala je za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi. Tužitelj je ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga, te je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana. Valutna klauzula izričito je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, a smisao odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. Uslijed cjelokupne argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka u cijelosti, jer je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka. Osporava se dosuđeni trošak obrazloženog podneska po Tbr. 8. t. 1. Tarife za podnesak od 3. lipnja 2025. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, te je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano, a na ročištu je otklonio sve prigovore tuženika.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužiteljica nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS-a i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS-a, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da tužiteljica, nakon provedenog vještačenja, potražuje iznos koji se sastoji od zbroja preplate po osnovi tečajne razlike od 2.106,88 € i kamata na više plaćene iznose izračunate u postupku konverzije 670,38 €, odnosno 2.777,26 €, te umanjeno za konverzijom priznati iznos preplate od 551,67 €

- da je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik sklopili 24. svibnja 2006. Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 360 mjeseci

- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011404861 14. siječnja 2016.

- da ukupna preplata priznata u konverziji iznosi 551,67 €

- da je sporno je li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem ništetnih odredbi

- je li osnovan prigovor tuženika zastare potraživanja

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ugovor o kreditu zaključila 2006., a kredit joj je bio potreban za kupnju stambenog objekta

- da joj je djelatnik tuženika preporučio kredit u CHF kao najpovoljniji i nije joj nudio drugi kredit

- da je banka pripremila ugovore o kreditu po svojim uvjetima

- da je početna rata bila oko 800,00 kn da bi se povećala na iznos od oko 1.400,00 kn

- da je nastavila plaćati po povećanim iznosima do sklapanja Dodatka ugovoru 2016., koji je također sačinila banka

- da joj trenutno rata iznosi oko 140,00 € i mora ga otplaćivati još 12 godina

- da je utvrđeno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, ali da tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke

- da se o ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo posebno pregovarati, a kako to nije učinjeno da se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, čime je tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj

- da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne,

- da iako je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora

- da je konverzija provedena sukladno zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještakinje je utvrđeno da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o primjeni valutne klauzule

- da je Sud Europske unije donio presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete, čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure

- da je tužiteljica oštećena, pa joj pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a

- da je iz nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković utvrđeno da zbroj preplate po osnovi tečajne razlike u iznosu od 2.106,88 € i kamata na te iznose izračunate u postupku konverzije od 670,38 €, iznosi 2.777,26 €

- da je taj iznos umanjen za konverzijom priznati iznos preplate od 551,67 €, te se dobiva iznos od 2.225,59 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je zastara prekinuta danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 24. svibnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi tuženiku preplaćen iznos od 2.225,59 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom, te je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba. Provedenim vještačenjem nesporno je utvrđeno da zbroj preplate po osnovi tečajne razlike iznosi 2.106,88 € te kamate na taj iznos izračunate u postupku konverzije od 670,38 € iznosi 2.777,26 €, koji iznos je umanjen za konverzijom priznati iznos preplate od 551,67 €, pa je pravilno utvrđen iznos od 2.225,59 €, jer je utvrđeno da ravnoteža konverzijom nije postignuta. Nesporno je utvrđeno da je između ovih stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011404861 dana 14.01.2016., pa treba uzeti u obzir da valutna klauzula, kao glavni predmet konverzije, nije bila pravomoćno suđena kao ništetna sve do 2018.,odnosno nakon što je provedena konverzija, pa bi suprotno tumačenje zakonske intervencije i instituta ništetnosti predstavljalo umanjenje razine zaštite i opsega prava potrošača, a što je vještačenjem utvrđeno. Nije osnovan žalbeni navod tužene o slobodi ugovaranja u slučaju konverzije, s obzirom na općepoznatu činjenicu da je sadržaj aneksa kojim je provođena konverzija u potpunosti bio reguliran i određen zakonom, te se o sadržaju aneksa i tamo primijenjenoj metodologiji izračuna nije moglo pregovarati, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, kao i činjenicu da tužiteljica ima pravo na utvrđenje ništetnosti i pravo na restituciju, a kojih prava se nije odrekla, niti eksplicitno niti prešutno, a niti slobodno niti informirano. Sudovi imaju obvezu sagledati konverziju i njezino ugovaranje uzimajući u obzir ključne naknadne bitne činjenične i pravne okolnosti koje su se dogodile nakon konverzije, kao što ih je i uputio Sud EU-a u presudi C-567/20, a što je prvostupanjski sud dostatno obrazložio.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25). Na žalbene navode treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužiteljici odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke u cijelosti te u točki III. u dosuđujućem dijelu troškova parničnog postupka.

27. U preostalom, a nepobijanom dijelu (dio točke III. izreke kojom je odbijena tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

28. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina