Poslovni broj P-2116/2021-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovana Doneskog, Perice Medakovića, Nere Panjkret, Bojana Doneskog, Antonia Mihocia i Kristine Brucar iz Garešnice, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 08. prosinca 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 20. siječnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju SĐ na ime tečajne razlike isplati iznos od 5.748,57 eura (slovima: pet tisuća sedamsto četrdeset osam eura i pedeset sedam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 19. rujna 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,88 eura od 19. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 2,72 eura od 17. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 7,63 eura od 18. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 7,06 eura od 19. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 13,06 eura od 18. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 10,51 eura od 17. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 1,16 eura od 17. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 4,94 eura od 18. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 4,36 eura od 17. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 1,24 eura od 20. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 3,01 euro od 17. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 14,34 eura od 17. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 18,66 eura od 19. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 8,01 euro od 18. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 35,79 eura od 21. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 35,15 eura od 25. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 24,52 eura od 18. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 29,37 eura od 8. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 28,62 eura od 22. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 25,50 eura od 24. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 25,81 euro od 21. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 25,95 eura od 27. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 22,90 eura od 13. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 26,90 eura od 19. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 25,20 eura od 10. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 31,91 euro od 3. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 36,59 eura od 2. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 35,46 eura od 2. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 43,52 eura od 2. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 41,77 eura od 2. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 43,68 eura od 2. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 47,80 eura od 17. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 60,37 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 77,82 eura od 2. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 69,17 eura od 2. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 61,70 eura od 3. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 73,81 eura od 27. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 95,37 eura od 2. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 86,86 eura od 2. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 89,49 eura od 2. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 82,36 eura od 2. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 83,15 eura od 3. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 105,75 eura od 2. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 109,49 eura od 2. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 135,23 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 131,59 eura od 2. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 111,38 eura od 2. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 110,90 eura od 3. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 109,40 eura od 2. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 114,63 eura od 3. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 120,47 eura od 2. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 120,60 eura od 2. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 116,96 eura od 2. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 116,41 eura od 17. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 120,40 eura od 2. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 118,27 eura od 2. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 118,43 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 116,37 eura od 2. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 112,31 eura od 2. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 116,99 eura od 2. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 118,32 eura od 2. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 118,43 eura od 2. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 111,65 eura od 2. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 116,01 eura od 2. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 117,19 eura od 2. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 114,58 eura od 2. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 107,23 eura od 2. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 104,33 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 107,35 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 110,44 eura od 2. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 116,11 eura od 2. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 113,37 eura od 2. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 114,86 eura od 2. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 115,87 eura od 2. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 118,48 eura od 2. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 120,22 eura od 2. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 118,99 eura od 2. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 116,77 eura od 2. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 115,67 eura od 2. lipnja 2014. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju SĐ naknadi troškove postupka, u iznosu od 750,00 eura (slovima: sedamsto pedeset eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 20. siječnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 24. prosinca 2021. godine, navodi se da je 14. svibnja 2007. godine tužitelj SĐ (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim tužbenim zahtjevom traži se isplata iznosa od 43.312,57 HRK, s kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 01. prosinca 2025. godine, tužitelj je tužbeni zahtjev izrazio u eurima, točnije zahtijevao je isplatu iznosa od 5.748,57 eura, s kamatama i s troškovima postupka.

3. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da tužitelj nije potrošač, jer na adresi nekretnine koju je kupio sredstvima kredita ima prijavljen obrt te uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije iz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i zato jer su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

5. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

6. Iako je tuženica isprva predlagala izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje HĐ, od ovog je dokaza personalne naravi izrijekom odustala na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 13. studenog 2025. godine (list 212. sudskog spisa).

7. Kroz sadržaj odgovora na tužbu tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje MĐ.

8. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje MĐ za istaknuti je sljedeće.

9. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

10. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

11. Stoga sud drži da je pisani iskaz imenovane svjedokinje mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja to je i učinio.

12. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 13. studenog 2025. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 212. sudskog spisa).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 01. prosinca 2025. godine.

14. Pri tome je bitno naglasiti da je upravo takvu visinu tražbine tužitelja tuženica učinila nespornom, i to na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 08. prosinca 2025. godine (list 217. sudskog spisa).

15. Među strankama nije sporno da su 14. svibnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 34.000,00 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 84 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 14. svibnja 2007. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan odobrenja žiro-računa tuženice. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Konačno, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

16. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute

- je li tužitelj potrošač te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

17. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (iskaz tužitelja) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

18. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je iskaz tužitelja dosljedan, logičan i životan.

19. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

20. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

21. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

22. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. toga propisa.

23. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti upravo ZOO.

24. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je tuženica izrijekom osporila status potrošača na strani tužitelja, upirući na to da na adresi nekretnine koju je kupio sredstvima kredita koji mu je odobrila tuženica na temelju konkretnog Ugovora o kreditu tužitelj ima prijavljen obrt (navodi tuženice s pripremnog ročišta od 13. studenog 2025. godine, s lista 212. sudskog spisa).

25. Međutim, tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazom personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 14. svibnja 2007. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

26. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 7. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupovini nekretnine.

27. Iz stranačkog iskaza tužitelja (list 218. sudskog spisa) slijedi da je sredstvima kredita koji mu je odobren po tuženici kupio kuću u kojoj i danas stanuje, s tim da je tek naknadno, točnije 2011. godine, na adresi te kuće prijavio obrt, ali taj obrt ne djeluje na adresi kuće jer je on vodoinstalater pa sav rad obavlja na terenu, dok u kući kupljenoj sredstvima kredita ima samo računalo uz pomoć kojega vodi poslove obrta.

28. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 14. svibnja 2007. godine) te personalne naravi (iskaz tužitelja) bezrezervno upućuju na to da je tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

29. Po ocjeni suda prvog stupnja za takav je status bitno vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Na takvu spoznaju upućuje sintagma "sklapa pravni posao na tržištu" iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

30. Niti iz jednog dokaza provedenog za potrebe konkretnog spora nije moguće zaključiti da je tužitelj Ugovor o kreditu od 14. svibnja 2007. godine sklopio u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili njegovoj poduzetničkoj djelatnosti. Na to ne upućuje niti sadržaj Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine niti stranački iskaz tužitelja.

31. Zato status potrošača na strani tužitelja sud prvog stupnja nalazi dokazanim.

32. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je ocijenio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

33. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz postavljenog tužbenog zahtjeva, čiju visinu tuženica nije osporila), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine o valutnoj klauzuli ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

35. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

36. Nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 (na koji se tužitelj pozvao u povijesnom dijelu tužbe), te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

37. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

38. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

39. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

40. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog postupka.

41. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

42. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

43. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

44. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

45. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

46. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen kao tzv. tipski Ugovor (tužitelj tvrdi da je Ugovor sastavljen u tuženoj banci i da prilikom sklapanja tog Ugovora nije upozoren ni na kakve rizike vezane uz valutnu klauzulu).

47. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

48. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi isplate onih iznosa koje je tuženici više platio zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

49. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

50. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništetnosti.

51. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

52. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

53. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

54. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

55. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 14. svibnja 2007. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom, i to kao prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatu pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, koji tvrdi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine i koji upravo na temelju takve pravne osnove traži isplatu, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

56. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. I. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.

57. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

58. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. godine o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice plan otplate, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

59. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je tuženica izričito učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Stoga je o ovoj okolnosti sud odlučio upravo na temelju tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio u podnesku od 01. prosinca 2025. godine.

60. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. I. izreke presude.

61. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

62. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. I. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

63. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

64. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

65. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

66. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 20. siječnja 2026. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

67. Utoliko je i tužitelj bio u pravu kada je u podnesku od 01. prosinca 2025. godine tražbinu izrazio u eurima.

68. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke II. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.

69. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za zastupanje na dva ročišta, od 13. studenog 2025. godine i od 08. prosinca 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

70. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 150,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

71. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 20. siječnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

72. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u tužbi i u podnesku od 01. prosinca 2025. godine), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

73. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. II. dispozitiva presude.

74. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 750,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

U Rijeci 20. siječnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a). RJ.

- presuda nepravomoćna

- vidi upisnik “P”

- kal. do pravomoćnosti

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženice

na način određen u zapisniku o objavi presude

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 20. siječnja 2026.

S u t k i nj a