Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-747/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĆ iz [adresa], S [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Alija Hrastinski, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski & Graf j.t.d., u Zagrebu, Zagrebačka cesta 50, protiv tuženice OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Fras, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Tuškan i Fras j.t.d. u Zagrebu, Ilica 117A, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-299/2024-10 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja SĆ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-299/2024-10 od 23. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja SĆ za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici OĆ, s prebivalištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju SĆ, s prebivalištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete iznos od 15.250,00 EUR uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Nalaže se tuženici OĆ, s prebivalištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju SĆ, s prebivalištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka uvećane za iznos zakonskih zateznih kamata koje na iznos tih troškova teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.“

II. Nalaže se tužitelju SĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženici OĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eur sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno da presude ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 15.250,00 EUR, koju tužitelj tvrdi da je pretrpio zbog navodnih propusta tuženice kao njegove punomoćnice u parničnom postupku vođenom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-3680/2001, i to zbog nepravodobne preinake protutužbenog zahtjeva, nepodnošenja žalbe protiv dijela prvostupanjske presude od 18. lipnja 2010. te zbog neiniciranja posebnog postupka radi isplate, uslijed čega je, prema tvrdnjama tužitelja, izgubio mogućnost prijeboja međusobnih tražbina s bivšom suprugom.

5. Tužitelj u žalbi prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni, jer prvostupanjski sud nije jasno obrazložio od kojeg trenutka računa početak tijeka zastarnog roka.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne, određene i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude utvrdio relevantne činjenice u pogledu tijeka postupka P- 3680/2001, sadržaja presude od 18. lipnja 2010., kao i daljnjeg tijeka postupka po žalbi i reviziji, naveo odlučne okolnosti vezane uz saznanje tužitelja za navodne propuste tuženice, izričito se pozvao na odredbu čl. 230. ZOO, te zaključio da je zastarni rok počeo teći najkasnije od trenutka kada je tužitelj bio upoznat sa sadržajem prvostupanjske presude iz 2010. godine, odnosno u odnosu na navodni propust nepodnošenja žalbe najkasnije od 2013. godine, te da je do podnošenja tužbe 13. veljače 2024. protekao zastarni rok. Činjenica da se žalitelj ne slaže s pravnim zaključkom suda o početku tijeka zastare ne znači da presuda nema razloge ili da su oni proturječni. Presuda se može ispitati, razlozi su razumljivi, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

7. Nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženica kao punomoćnica odvjetnica zastupala tužitelja u postupku pod poslovnim brojem P-3680/01 i to od 20. lipnja 2002. pa do 2. studenog 2016.

- da je taj postupak 20. ožujka 2001. protiv SĆ pokrenula njegova bivša supruga JĆ za zahtjevom za utvrđenje da su po osnovi bračne stečevine suvlasnici stana na adresi u [adresa], svaki u ½ dijela

- da je **.**.2002. SĆ podnio protutužbu kojom je predložio utvrditi da su stranke suvlasnici stana u [adresa] u svaki u ½ dijela

- da je tijekom tog postupka došlo do otuđenja obje nekretnine time da je JĆ tužbeni zahtjev preinačila na ročištu održanom 7. lipnja 2010. na način da je zatražila isplatu iznosa od 233.618,00 kuna sa zateznim kamatama od 6. veljače 2001. godine do isplate

- da je sud 18. lipnja 2010. donio presudu kojom su i tužbeni i protutužbeni zahtjev odbijeni te je naloženo tužiteljici – protutuženici JĆ da ovdje tužitelju naknadi parnični trošak

- da je protiv te presude žalbu podnijela JĆ te da je Županijski sud u Zagrebu 12. veljače 2013. donio presudu poslovni broj Gž-1671/2011 kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 109.998,40 kuna, te preinačio u odbijajućem dijelu na način da mu je naložio isplatiti JĆ iznos od 123.619,60 kuna s pripadajućim zateznim kamatama

- da je povodom revizije SĆ Vrhovni sud Republike Hrvatske 20. siječnja 2015. donio rješenje poslovni broj Rev-x 1012/2013 kojim je ukinuo drugostupanjsku odluku u dosuđujućem dijelu te predmet vratio na ponovno suđenje

- da je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-3310/2015 od 31. siječnja 2017. ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3680/2001 od 18. lipnja 2010. u dijelu kojim je odbijen zahtjev JĆ za isplatu iznosa od 123.619,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama te predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak

- da je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P Ob-305/2017 (novi broj) od 30. studenog 2021. naložio da JĆ isplati iznos od 61.809,80 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te odbio zahtjev za isplatu daljnjih 61.809,80 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 6. veljače 2001. godine do isplate

- da je Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž Ob-136/2022 od 8. studenog 2022. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti JĆ iznos od 61.809,80 kn, a preinačio u dijelu kojim je bio odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 61.809,80 kn na način da mu je naloženo isplatiti i taj iznos, sve sa pripadajućim zateznim kamatama

- da je protiv te drugostupanjske presude SĆ podnio prijedlog za dopuštenje revizije koji je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-

374/2023 od 8. veljače 2023. odbačen,

- da je tužitelj o sadržaju prvostupanjske presude iz 2010. godine bio obaviješten telefonski u srpnju 2010., a pisani otpravak presude zaprimio najkasnije krajem kolovoza 2010.,

- da je tužitelj bio upoznat s podnošenjem revizije protiv drugostupanjske odluke iz 2013. godine,

- da je tužba u ovom predmetu radi naknade štete podnesena 13. veljače 2024.

9. Žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome se svode na ponavljanje tužiteljeve pravne teze da šteta nije mogla nastati prije pravomoćnog okončanja postupka u kojem mu je naložena isplata, odnosno prije 2022. godine. Međutim, odlučne činjenice u pogledu vremena saznanja tužitelja za navodne propuste tuženice nisu sporne, niti su dovedene u sumnju provedenim dokazima. Tužitelj je već 2010. godine bio upoznat s činjenicom da njegov protutužbeni zahtjev nije uspio, kao i s okolnošću da žalba protiv tog dijela presude nije podnesena, dok je najkasnije 2013. godine bio upoznat s posljedicama postupanja po žalbi protivne strane. Pitanje kada je nastupila šteta u smislu prava na naknadu štete predstavlja prvenstveno pravno pitanje, a ne činjenično pitanje, te se ne može podvesti pod žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga su ovi žalbeni navodi neosnovani.

10. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava, smatrajući da zastarni rok nije mogao početi teći prije pravomoćnosti odluke kojom mu je naložena isplata novčanog iznosa, jer prije toga, prema njegovu shvaćanju, šteta nije bila izvjesna niti je bila poznata njezina visina.

11. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, odgovornost odvjetnika za štetu nastalu propustom u zastupanju ima obilježja ugovorne odgovornosti, zbog čega se na zastaru potraživanja primjenjuje odredba čl. 230. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), kojom je propisano da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru o nalogu. Odredbom čl. 763. st. 1. i st. 2. ZOO propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, za što ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa. U skladu sa navedenom odredbom nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. Čl. 7. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 91/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21 - dalje: ZO), propisano je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike (st. 1.), dok je st. 2. propisano da odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivene ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. Stoga, a imajući pri tom u vidu navedene zakonske odredbe, svako eventualno nesavjesno postupanje tužiteljeve punomoćnice predstavlja povredu njezine ugovorne obveze, što je pretpostavka i za njezinu zakonsku odgovornost za štetu koja je time prouzročena. Kako odredbe o ugovoru o nalogu ne sadrže poseban rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO, koji se primjenjuje i na tražbinu iz čl. 230. st. 3. ZOO. Stoga, iako je prvostupanjski sud pitanje zastaru očigledno razmatrao kroz primjenu čl. 230. st. 1. ZOO, ovaj sud smatra da je mjerodavna odredba čl. 230. st. 3. ZOO, uz primjenu općeg petogodišnjeg roka zastare iz čl. 225. ZOO.

12. Odlučno pitanje u ovom postupku je trenutak početka zastarnog roka. Zastara počinje teći od trenutka kada je nastupila povreda ugovorne obveze sa objektivno prepoznatljivom štetnom posljedicom, odnosno kada je oštećenik mogao saznati za štetu i osobu koja ju je prouzročila, a ne od pravomoćnosti odluka donesenih u povezanim postupcima niti od konačne financijske realizacije štete.

13. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, valja sagledati svaki od navodnih propusta tuženice zasebno u pogledu nastanka štetne posljedice i početka tijeka zastarnog roka.

14. U odnosu na navod da tuženica nije pravodobno preinačila protutužbeni zahtjev s utvrđenja prava suvlasništva na zahtjev za isplatu novčanog iznosa, štetna posljedica u vidu gubitka mogućnosti meritornog odlučivanja o takvoj tražbini nastupila je najkasnije donošenjem i dostavom prvostupanjske presude od 18. lipnja 2010., kojom je protutužbeni zahtjev odbijen, o čemu je tužitelj bio obaviješten najkasnije krajem kolovoza 2010. Tužitelj je već tada objektivno mogao uočiti da zahtjev nije bio prilagođen promijenjenim okolnostima otuđenja nekretnine te da o novčanoj tražbini nije odlučeno.

15. U odnosu na navod da tuženica nije podnijela žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude od 18. lipnja 2010., iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj već 2010. godine bio upoznat s činjenicom da njegov zahtjev nije prihvaćen i da žalba protiv tog dijela presude nije podnesena. Time je već tada mogao uočiti povredu ugovorne obveze tuženice. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj najkasnije primitkom drugostupanjske presude, odnosno u vrijeme podnošenja revizije 12. lipnja 2013., bio upoznat i s konkretnim pravnim posljedicama takvog postupanja, kada mu je postalo razvidno da se pravna situacija mijenja isključivo po žalbi protivne strane, dok njegov odbijeni zahtjev nije bio predmet preispitivanja.

16. Nadalje, u odnosu na navod da tuženica nije inicirala poseban parnični postupak radi isplate dijela vrijednosti nekretnine u [adresa], tužitelj je već donošenjem prvostupanjske presude iz 2010. godine mogao uočiti da o toj tražbini neće biti donesena meritorna odluka u okviru tog postupka, te da bi njezino ostvarenje zahtijevalo pokretanje zasebne parnice.

17. Slijedom navedenog, u odnosu na sve istaknute navodne propuste tuženice, povreda ugovorne obveze i objektivno prepoznatljiva štetna posljedica nastupile su najkasnije donošenjem i dostavom prvostupanjske presude iz 2010. godine, kada je tužitelj mogao uočiti da njegov protutužbeni zahtjev nije prihvaćen i da protiv odbijajućeg dijela presude nije izjavljena žalba. Okolnosti koje su se dodatno razjasnile tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, osobito 2013. godine dostavom odluke drugostupanjskog suda, samo su potvrdile pravne posljedice takvog procesnog postupanja, ali ne predstavljaju novi ili samostalni početak tijeka zastare. Stoga je, primjenom petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. st. 3. ZOO, zastara u svakom slučaju nastupila znatno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu 13. veljače 2024.

18. Stoga žalbeni navodi tužitelja prema kojima zastara počinje teći tek od pravomoćnosti odluka kojima mu je naložena isplata novčanog iznosa nisu osnovani, jer se početak tijeka zastare ne veže uz konačnu financijsku realizaciju štete, već uz nastanak povrede ugovorne obveze i objektivno prepoznatljive štetne posljedice takve povrede.

19. S obzirom na osnovanost prigovora zastare, ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

20. Tužitelj žalbu u pogledu dosuđenog troška posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku, uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

21. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 20. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina