Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-74/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 22. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 218- 50-3173253 koji je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu, dana 05.12.2005. godine, pod poslovnim brojem OU-1622/05-1 u dijelu koji glasi:

NAKNADA „Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju SEKIRNIK RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 503,76 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počevši od 07.12.2005. godine po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju SEKIRNIK RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 615,58 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. siječnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi:

- da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 02.12.2005. godine u Čakovcu Ugovor o kreditu broj: 218-50-3173253 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 24.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu, dana 05.12.2005. godine, pod poslovnim brojem OU-1622/05-1;

- da u čl. 3. ugovorena je ulazna naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % iznosa odobrenog kredita, i to kao jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; da citirana odredba čl. 3. ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, da riječ je o odredbi kojom o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a zbog čega tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njezin sadržaj, da stoga je tužitelju kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade za obradu kredita - koja je struktura troškova, te zašto je naknada određena upravo u visini od 3,30 % i da takva obveza tužitelja kao potrošača čini je u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično tome citirana ugovorna odredba smatra se nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO); da činjenica da čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakve parametre za donošenje informirane odluke tužitelja kao korisnika kredita na temelju potpune obavijesti, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o predmetnoj odredbi, rezultat je dovođenja tužitelja u neravnopravan položaj koji za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja; da s tim u vezi, odredbom čl. 296. ZOO je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, dok je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovora, bilo da se na njih ugovor poziva, a da opće je poznato da se odredbama akta kreditora, ovdje tuženika, koji regulira materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi; da se citirana odredba ugovora smatra nepoštenom potvrđuje i odredba čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama; da prema Direktivi 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29) u članku 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U st. 2. istog članka propisuje se kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru; da iz citirane Direktive u konačnici slijedi da u slučaju kad prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu

– tuženiku; da isti pravni stav zauzeo je i sud EU vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ u smislu davanja odgovora na pitanje da li plaćena ulazna naknada odgovara stvarno pruženoj usluzi i troškovima, a o čemu je bilo govora u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojim se, između ostalog, u točki 78. utvrđuje: „Naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima iz čega slijedi da odredba koja bi za učinak imala izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveza dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i na njegovu štetu može stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“; da razvidno je kako je tekst ugovora, koji je sastavljen u banci od strane tuženika, potpisan i predan klijentu - tužitelju, radi solemnizacije ugovora, odnosno da je isti formularni, tipski ugovor, koji sadrži ugovorne klauzule određene kao model za sklapanje budućih ugovora, te kako je tuženiku bila isključena mogućnost pregovaranja o bilo kojem elementu ugovora. Pa tako iz ugovora ne proizlazi tečaj po kojem će se obračunavati sporna naknada, niti je igdje utvrđeno hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili nešto treće; da prema tome je ugovorena ulazna naknada nepoštena i ništetna odredba, netransparentna i protivna ugovornom načelu savjesnosti i poštenja, jer tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi „obrade kredita“ niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva;

- da tužitelj stoga postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom su utvrđeni troškovi „obrade kredita“, a koja je s obzirom na nemogućnost pregovaranja o njenom sadržaju nepoštena i tipska. A, ujedno podnosi i tužbu radi isplate, obzirom je sporna odredba prouzročila na strani tuženika stjecanje bez osnove; da naime, tužitelj je temeljem navedenog članka prilikom isplate kredita, dana 06.12.2005. godine, na ime troškova „obrade kredita“ morao platiti iznos od 3.795,60 HRK, a što po tečaju konverzije iznosi 503,76 EUR, a da navedeno potvrđuje Potvrda banke od 07.01.2025. godine, te da vidljivo je da je sve troškove snosio tužitelj, međutim, isti i dan danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tuženik kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, nije jasno koje je točno troškove tužitelj mogao imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj.

1.1. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu broj 218-50-3173253 koji je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu, dana 05.12.2005. godine, pod poslovnim brojem OU-1622/05-1 u dijelu koji glasi: NAKNADA „Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka I. tužbenog zahtjeva); isplatu iznosa od 503,76 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počevši od 07.12.2005. do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva); te nadoknadu parničnog troška zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka III. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi:

- da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 02.12.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3173253 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 24.100,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, no tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom;

- da odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!; da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora; da tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade; da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika; da prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor;

- da tuženik ističe prigovor zastare; da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, te da obzirom da je tužitelj podnio tužbu 01.03.2025.g. razvidno je da je tražbina zastarjela;

- da nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima; da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja;

- da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva;

- te da slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

2.1. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te kod navoda iz tužbe, osporavajući navode i prigovore tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te svih navoda, s time da je na pripremnom ročištu održanom dana 6. listopada 2025. tuženik naveo kako visina tužbenog zahtjeva nije sporna, te predložio da se vrijednost predmeta spora utvrdi u iznosu od 503,76 EUR-a, a koji iznos čini tužbeni zahtjev na isplatu, dalje navodeći da u predmetima gdje tužitelj traži utvrđenje i isplatu nije dopušteno kumuliranje tužbenih zahtjeva što se tiče vrijednosti predmeta spora, već je za određivanje istog relevantan samo tužbeni zahtjev koji glasi na istu, o čemu je stav već zauzeo i Vrhovni sud RH.

5. Nakon toga tužitelj se na istom pripremnom ročištu očitovao da obzirom da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužitelj odustaje od financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a dalje je tužitelj naveo kako je točka I. tužbenog zahtjeva deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti koji je utvrđen u iznosu od 1.000,00 EUR-a, dok je točka II. kondemnatorni zahtjev također postavljen u iznosu od 1.000,00 EUR-a.

6. Na navedenom pripremnom ročištu od 6. listopada 2025. sud je, povodom prigovora tuženika na u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta ovog spora utvrđena u iznosu od 503,76 EUR.

6.1. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 2.000,00 EUR, koja je vrijednost predmeta spora po mišljenju suda naznačena u previsokom iznosu imajući u vidu da deklaratornim tužbenim zahtjevom pod točkom I. tužbenog zahtjeva tužitelj traži utvrđenje ništenosti odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, a u svrhu dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavljenog pod točkom II. kojim s osnova ništetnosti navedene odredbe ugovora o kreditu traži isplatu novčanog iznosa od 503,76 EUR. Slijedom toga, primjenom odredbi članka 40. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), odlučeno je da vrijednost predmeta ovog spora iznosi 503,76 EUR.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Dopis tuženika od 07.01.2025. (list br. 7 spisa), Potvrdu tuženika od 07.01.2025. (list br. 8 spisa) i Ugovor o kreditu broj 218-50- 3173253 od 02.12.2005., solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodi iz Čakovca dana 05.12.2005. pod brojem OU-1622/05-1 (listovi br. 9-14 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

9. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 02.12.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3173253.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski kredit, za kupnju novog vozila Opel, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa ugovorenom redovnom kamatom od 5,50 % godišnje, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate 84 mjeseca.

11. Nesporno je da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita, od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

12. Također je nesporno da je navedena ulazna naknada obračunata u visini od 3,30% iznosa kredita, tj. u iznosu od 3.795,60 HRK, te u tom iznosu i naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, dana 06.12.2005., a kako to proizlazi i iz priložene Potvrde tuženika od 07.01.2025.

13. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.1. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

15. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

16. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

18. Nedvojbeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranje navedene naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno, no ugovaranje takve naknade nije bilo ni predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, odnosno iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

22. Tužitelj je saslušan u ovom postupku iskazao da 2.12.2005. je uzeo kredit u Raiffeisen banci za vozilo, da kredit je bio u švicarskim francima, misli da 22.000 franaka, tak negdje; da navedeni kredit mu je isplaćen od strane banke, te da prilikom isplate kredita banka mu je obračunala i naplatila naknadu, 3.600,00 kuna je misli bilo, tu negdje. Na pitanje na što se odnosila ta naknada, odgovorio je da nema pojma, ulazna naknada, ne zna, nije mu poznato. Na pitanje da li je ta naknada sadržana u ugovoru o kreditu koji je sklopio s bankom, odgovorio je da da, a na pitanje da li je znao za to kada je potpisivao ugovor o kreditu, odgovorio je pa čitao je ugovor, znao je, ali nije znao za šta to ide, nije mu jasno bilo. Na pitanje zamjenice svog punomoćnika jesu li mu bili predočavani kakvi parametri ili dokumentacija koji se tiču određivanja visine ulazne naknade, tužitelj je odgovorio da ne. Na pitanje je li imao mogućnost odabira ugovaranja kredita koji ne uključuje naplatu ulazne naknade, odgovorio je da nije mu bilo ponuđeno ništa drugo. Na pitanje je li naknada za obradu kredita bila uvjet za realizaciju kredita, odgovorio je da bila je. Na pitanje je li mu poznata informacija na što je banka konkretno utrošila ulaznu naknadu u vezi s predmetnim kreditom, odgovorio je da nije mu bilo poznato. Na pitanje je li pročitao i razumio predmetni ugovor o kreditu, odgovorio je da je pročitao, ali nije mu jasno bilo baš, nije mu ni dan danas jasno za što je ta ulazna naknada. Na pitanje je li mu predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. ugovora kojom je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze, odgovorio je da pročitao je, ali rekao je, nije mu bilo jasno, nije mu bilo predstavljeno koji je iznos. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika je li tražio dodatna pojašnjenja u vezi te ulazne naknade, odgovorio je da nije tražio, njemu je to bilo ponuđeno kak je bilo napisano, njemu još nije jasno apsolutno, te dalje naveo da je imao izbora, da mu je nešto drugačije bilo ponuđeno, on bi razmislio. Na pitanje je li pokušao pregovarati o ovim ugovornim odredbama što se tiče ulazne naknade, odgovorio je da ne, nije, jer mu nije bilo ponuđeno drugo.

23. Osnovom iznesenog, nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pao tako niti o odredbi kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

24. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužitelj o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužiteljici zaračunati naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

25. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je gramatički razumljiva, budući je osnovom te ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi od 3,30 % od ukupnog iznosa kredita tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti ocijeniti visinu te naknade te time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, no sama činjenica da je navedena odredba gramatički razumljiva ne znači i da je ta odredba poštena.

26. Naime, ovdje tužitelj stavljen je u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužitelj imao stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti mu je bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanje obveze tužitelju plaćanja navedene ulazne naknade u visini od 3,30 % iznosa kredita prema mišljenju suda predstavlja znatnu novčanu obvezu, te plaćanje navedene naknade u toj visini od 3,30 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku od 3,30 % iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 3. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP/03, te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO- a.

27. Shodno iznesenom, osnovano tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

28. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. uzlaznu naknadu ništetna.

29. U presudi RMU i RMUF protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

30. Kako je već ranije izneseno, nedvojbeno je da je tuženik prilikom isplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, dana 06.12.2005. tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3.795,60 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije (7,5345 HRK za EUR) iznosi 503,76 EUR.

31. Nadalje, visinu navedenog utuženog iznosa od 503,76 EUR tuženik niti ne spori.

32. Obzirom da je navedena odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, to tužiteljiu osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, u kojem je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer se, kako je prethodno utvrđeno, radi o nepošteno ugovorenoj naknadi za obradu kredita.

33. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu nije u zastari.

34. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužitelja, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

35. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništenost sporne odredbe Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

36. Slijedom iznijetog, zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 503,76 EUR, utvrđuje se u cijelosti osnovanim.

37. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, tekuće od 7. prosinca 2005. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

38. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

38.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 14.03.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 22.5.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6.10.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 22.12.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 20.1.2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 450,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 112,50 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 615,58 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

38.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije, budući da u spis ovog predmeta takav zahtjev nije ni priložen.

Čakovec, 20. siječnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku