Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj Pr-38/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐG iz [adresa], Ž [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nemanji Nožinić, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv prvotuženika OPĆA BOLNICA NOVA GRADIŠKA, Nova Gradiška, Josipa Jurja Strossmayera 17A, OIB: 71630358814, zastupane po punomoćniku ŽĐ, dipl. iur., te drugotuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupane po punomoćniku Mati Kačan, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave 18. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika PĐ, punomoćnika prvotuženika, te zamjenice punomoćnika drugotuženika, FĐ, a presude javno objavljene dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prvotuženik OPĆA BOLNICA NOVA GRADIŠKA, Strossmayerova 17 a, Nova Gradiška, OIB 71630358814 i II-tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB 26187994862 dužni su tužitelju ŽĐG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno platiti na ime naknade štete iznos od 7.371,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počam od dana 19. srpnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, kao i da mu solidarno nadoknade parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate , sve to u roku 15 dana

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu od 2.986,26 eura na iznos sa zakonskim zateznim kamatama od pa do konačne isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.113,90 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, po stopi zatezne kamatne koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi naknade štete u kojoj je navela da je na temelju Ugovora o radu i Aneksa istoga, bila zaposlena kod prvotuženika na radnom mjestu medicinske sestre. Dana 19. srpnja 2010., doživjela je ozljedu na radu, na način što je pri odlasku sa posla pala u krugu bolnice, uslijed čega je zadobila višestruke teške tjelesne ozljede, te druge ozljede pobliže navedene u medicinskoj dokumentaciji. Navela je da se zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda kontinuirano liječi od dana štetnog događaja, da je bila podvrgnuta nizu liječničkih zahvata, terapijama i naposljetku operativnim zahvatima. Uslijed zadobivenih ozljeda trpjela je bolove, strah, trajno joj je smanjena životna i radna aktivnost, zbog čega je bila na bolovanju, bila joj je potrebna tuđa njega i pomoć, a zbog ožiljaka na tijelu ostala joj je naruženost. Zbog navedenoga na ime povrede prava osobnosti i materijalne štete potražuje od tuženika pravičnu novčanu naknadu i to: na ime fizičkih boli iznos od 24.300,00 kn, na ime straha iznos od 16.700,00 kn, na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 26.000,00 kn, na ime duševnih boli zbog naruženosti iznos od 6.000,00 kn, na ime tuđe pomoći i njege iznos od 5.000,00 kn, te na ime troškova liječenja, 40,63 kn. Tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 103. Zakona o radu. Navela je i da je prvotuženik sa drugotuženikom kao osiguravajućim društvom imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti, pa kako je nastupio osigurani slučaj, smatra da joj je drugotuženik u obvezi naknaditi predmetnu štetu. Dalje je navela da se obratila tuženicima sa zahtjevima za mirno rješenje spora, ali do mirnog rješenja spora nije došlo.

2. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja podneskom od 12. siječnja 2023. tako da tužiteljica na ime povreda prava osobnosti i materijalne štete potražuje od tuženika pravičnu novčanu naknadu i to ukupno iznos od 7.371,51 EUR i to za pretrpljene fizičke bolove2.389,01 EUR, za pretrpljeni strah 1.154,69 EUR, za smanjenje životnih aktivnosti 2.389,01 EUR, za tuđu pomoć i njegu 637,07 EUR, za naruženost 796,34 EUR te za troškove liječenja 5,39 EUR.

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik je učinio nespornim da je tužiteljica kod njega bila zaposlena u vrijeme kada je doživjela ozljedu na radu, ali da nije pretrpjela višestruke teške ozljede. Smatra da je tužiteljica obeštećena prema polici osiguranja koju je kao prvotuženik imao zaključenu sa drugotuženikom. Nadalje je prvotuženik opisao operativne zahvate tužiteljice, te je naveo da operacija koja je kod njega učinjena, nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, tj. sa padom tužiteljice. Nejasno je prvotuženiku je li tužbeni zahtjev posljedica njezinog pada ili moguće liječničke pogreške pa je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o liječničkoj pogrešci, niti se ne može govoriti o uzročnoj vezi između štetne radnje odnosno propusta liječnika i štetne posljedice, jer štetne radnje nije bilo. Prvotuženik je predložio da se tužiteljica u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, te da mu naknadi troškove ovoga parničnog postupka.

4. U odgovoru na tužbu drugotuženik je priznao pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, međutim osporio je pravo tužiteljice na naknadu štete na temelju police osiguranja od odgovornosti koju je prvotuženik zaključio sa drugotuženikom, obzirom da tužiteljica nije pretrpjela ozljedu obavljajući djelatnost prvotuženika, već se ozlijedila idući sa posla, što nije pokriveno policom osiguranja. Podredno je istakao da osporava visinu potraživanja, kao i da je policom osiguranja ugovorena franšiza od 4.000,00 kn. Naknadno je drugotuženik na ročištu održanom 17. lipnja 2014., te u podnescima od 4. svibnja 2016. i 4. srpnja 2022., istakao da šteta koja je nastala tužiteljici nije utemeljena na riziku koji proizlazi iz organizacije procesa rada i upravljanja tim procesom, jer je tužiteljica ozljedu zadobila pri odlasku sa posla, pa se ne može govoriti o odgovornosti poslodavca za štetu nastalu tužiteljici. Pozvao se na odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-4353/05 od 6. ožujka 2008., te istakao da na temelju police osiguranja od odgovornosti koju je prvotuženik s njim sklopio, tužiteljica nema pravo na naknadu štete za ozljede koje je pretrpjela pri odlasku sa posla 19. srpnja 2010., jer taj rizik nije pokriven predmetnom policom osiguranja. Drugotuženik je predložio da se tužiteljica odbije sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, te da mu naknadi troškove ovoga parničnog postupka.

5. Na ročištu održano 6. listopada 2022., prvotuženik je naveo da je Ministarstvo financija RH za sve korisnike državnog proračuna, osim pripadnika Oružanih snaga RH, sklopilo policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) sa Croatia osiguranjem d.d., za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010., a uz podnesak od 11. listopada 2022., dostavio je navedenu policu sa prilozima.

6. Drugotuženik je u podnesku od 13. siječnja 2023., naveo da u cijelosti ostaje kod prigovora isključive odgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja pozivajući se pri tome na njezin iskaz sa ročišta od 6. listopada 2022. godine. Smatra da je tužiteljica pogriješila u slobodnom izboru izlaza iz bolnice, jer je izabrala izlaz koji je namijenjen za kretanje u invalidskim kolicima i bolničkim krevetima na kotačima, a ne za pješake, pa stoga njezin poslodavac nije počinio nikakav propust.

7. Na ročištu održanom 29. listopada 2025. prvotuženik je naveo da se rampa koristi za svladavanje visinskih razlika prostora te da se njome kreću osobe smanjene pokretljivosti uz upotrebu invalidskih pomagala ili u pratnji zdravstvenog osoblja ili članova obitelji pacijenta. U trenutku nastanka štetnog događaja tužiteljica nije bila osoba smanjene pokretljivosti, a imala je mogućnost alternativnog korištenja stepenica smještenih s lijeve i desne strane rampe. Rampa ne posjeduje rukohvate jer je ulaz u hitni kirurški blok istovremeno evakuacijski put u slučaju izvanrednih situacija (požar, potres i slično), te stoga rukohvati nisu projektirani niti izvedeni. Do pada tužiteljice, prema stavu prvotuženika, došlo je isključivo njezinom krivnjom, budući da je kao dugogodišnja zaposlenica bila upoznata s načinom korištenja rampe, uključujući i situacije kada je rampom prevozila pacijente uz pratnju.

8. U ovoj pravnoj stvari nesporno je da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila u radnom odnosu kod prvotuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu medicinske sestre, što je razvidno iz ugovora i aneksa ugovora o radu sklopljenih između tužiteljice i prvotuženika. Nesporno je i da je u vrijeme štetnog događaja prvotuženik sa drugotuženikom imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti prema djelatnicima. Nesporno je i da je tužiteljica 19. srpnja 2010., doživjela ozljedu koja je priznata ozljedom na radu 1. rujna 2010., na način što je nakon završetka radnog vremena prilikom odlaska sa posla pala na izlasku iz bolnice (prvotuženika), silazeći niz kosinu, tj. rampu, kojom prilikom je zadobila tjelesne ozljede, što sve proizlazi iz prijave o ozljedi na radu.

9. Sporna je odgovornost za nastalu štetu, osnovanost tužbe, te visina tužbenog zahtjeva. Dakle, sporno je, prije svega, pitanje odgovornosti prvotuženika za nastanak štetnog događaja, odnosno je li šteta koju je tužiteljica pretrpjela posljedica propusta poslodavca u osiguravanju sigurnih uvjeta rada i kretanja zaposlenika u krugu bolnice, ili je do štetnog događaja došlo isključivo zbog postupanja same tužiteljice. Nadalje, sporno je pitanje odgovornosti drugotuženika kao osiguratelja, odnosno obuhvaća li sklopljena polica osiguranja od odgovornosti štetu nastalu tužiteljici prilikom odlaska s posla u krugu poslodavca.

10. Radi utvrđivanja spornih činjenica suda je proveo slijedeće dokaze: uvid u prijavu o ozljedi na radu, ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i prvotuženika 27. ožujka 1996., rješenje o prijemu u radni odnos od 3. travnja 1992., Anex ugovora o radu II od 9. lipnja 2003., Anex ugovora o radu III od 5. svibnja 2009., medicinsku dokumentaciju i zdravstveni karton tužiteljice, zahtjeve za naknadu štete od 14. rujna 2010. i 2. ožujka 2011., sa preslikom potvrda o primitku preporučene pošiljke, prijepis police broj [broj police], privitak police odgovornosti broj 007211009911, Uvjete za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti Croatia osiguranja d.d., rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu Tt-13/5892- 4 od 8. siječnja 2014., rješenja Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu Tt-17/7813-2 od 6. prosinca 2017., Tt-17/4879-7 od 4. listopada 2017. i Tt-17/4813-2 od 18. srpnja 2017., sudsku praksu, policu osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) broj 026620002530 sa prilozima, Opće uvjete za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) Croatia osiguranja d.d., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke ŠĐ, dr.med., saslušana je svjedokinja EĐ, te tužiteljica ŽĐG .

11. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

12. Uvidom u policu osiguranja broj: [broj police osiguranja] Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, kao i Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja, slijedom čega je utvrđena je aktivna legitimacija tužiteljice i pasivna legitimacija prvotuženika i drugotuženika.

13. Tužiteljica ŽĐG iskazala je da je izlazila iz bolnice na izlazu kod tada stare hitne, što je sada hitna kirurška ambulanta koji izlaz nema stepenište nego kosinu zbog ulaska invalida, te kolica i bolničkih kreveta. Prilikom silaska niz kosinu izvrnula je nogu te je pala na desnu ruku koju je slomila. Išla je iz prve smjene i ozlijedila se oko 15,00 sati, bio je sunčan dan, bez kiše, izlaz nema rukohvate. Zbog pretrpljene ozljede Allianz osiguranje d.d., joj je po osnovi invaliditeta isplatio iznos od 3.000,00 kn. Opisala je tijek liječenja za koje je navela da je trajalo oko dvije godine, ali ne konstantno. Na posebno pitanje je iskazala da u bolnicu (prvotuženika) ima više ulaza i izlaza, da je izlaz na staroj hitnoj bio njezin uobičajeni ulazak/izlazak u bolnicu, a da je mogla izaći i kod kirurgije i kod laboratorija. Iskazala je i da izlaz na staroj hitnoj ima jednu stepenicu, po središtu koje ide rampa, odnosno kosina na kojoj je pala, točnije to je mjesto ulaska za invalidska kolica, odnosno rampa za invalide. Naposljetku je iskazala da se ozlijedila kada je završila sa svojim poslom i krenula kući.

14. Dopunski saslušana na raspravi 18. prosinca 2025. tužiteljica je iskazala da u cijelosti ostaje kod ranije danog iskaza na ročištu održanom 6. listopada 2022. godine. Pojasnila je da je sporni izlaz, koji je ranije služio i kao ulaz i izlaz stare hitne pomoći, bio izveden na način da se u sredini nalazila kosina širine približno 50 do 75 cm, dok su se s lijeve i desne strane kosine nalazile stepenice. Navela je kako se zapravo radilo o jednoj stepenici, dok se drugom stepenicom dolazilo na ravninu ispred samog ulaza, pri čemu je postojala manja povišenost terena. Istaknula je da je taj prolaz uobičajeno koristila prilikom dolaska i odlaska s posla, krećući se upravo navedenom kosinom, te da nije bila jedina koja se tako kretala, već su isti ulaz koristile i druge kolegice, kao i ostale osobe koje su parkirale vozila s te strane objekta radi lakšeg pristupa ulazu. Navela je da se sjeća kako je u trenutku izlaska s desne strane, gledano iz njezine perspektive, kod stepenica na dnu bio parkiran automobil Hitne pomoći, zbog čega tom stranom nije mogla prolaziti. Tužiteljica je nadalje navela da na tom mjestu nije bilo postavljeno nikakvo upozorenje niti znak zabrane korištenja tog ulaza i izlaza, niti joj je ikada, usmeno ili pisanim putem, od strane poslodavca ili drugih nadležnih osoba, bilo rečeno da je zabranjeno kretanje tom kosinom. Isto tako, istaknula je da ni uz kosinu niti uz stepenice nije postojao rukohvat, a da takav rukohvat ne postoji ni danas. Navela je i da su se tom kosinom uobičajeno prevozili pacijenti u invalidskim i ležećim kolicima, pri čemu je netko od osoblja morao hodati kosinom i gurati kolica. Tužiteljica je pojasnila da je u vrijeme štetnog događaja mogla koristiti i druge izlaze iz objekta, no koristila je upravo ovaj jer joj je bio bliži. Na nogama je imala sandale s punom petom, odnosno platformom visine oko 2 cm, s remenom iza pete, pri čemu je noga bila stabilno učvršćena. Navela je da se radilo o kožnim sandalama koje nisu bile klizave, koje je ranije već nosila, te da je u njima i ranije prolazila istim putem bez ikakvih poteškoća. Opisala je da je površina kosine bila djelomično klizava, usporediva s izlizanim kamenom, no ne izrazito, te da je toga dana bilo sunčano i suho vrijeme, bez kiše i vlage. Također je navela da joj ni nakon predmetnog događaja poslodavac nije zabranio daljnje korištenje tog izlaza, niti joj je poznato da bi se još netko na tom mjestu ozlijedio. Na poseban upit punomoćnika tužiteljice izjavila je da su navedeni ulaz i izlaz koristile i druge osobe, uključujući pacijente, te da je isti bio njezin uobičajeni ulaz i izlaz na posao. Na daljnji upit navela je da joj poslodavac u postupku priznavanja ozljede na radu nije osporavao nastanak ozljede niti je podnosio prigovor. Na poseban upit punomoćnika prvotuženika navela je da se štetni događaj dogodio oko 15,00 ili 15,05 sati, te da je i nakon tog događaja ponekad nastavila koristiti isti ulaz. Izjavila je da je sigurna da u vrijeme događaja nije bilo postavljenog znaka upozorenja, osim u situacijama kada bi čistačica postavljala znak „opasnost-klizav pod“ tijekom čišćenja, što tada nije bio slučaj. Na upit zašto nije koristila stepenice, navela je da je ponekad koristila stepenice, a ponekad kosinu, koja joj se nije činila opasnom niti izrazito strmom. Izjavila je da joj poslodavac nije zabranio korištenje stepenica, kao ni kosine, te da je obuća koju je nosila bila njezina privatna obuća. Na poseban upit punomoćnika drugotuženika navela je da je u vrijeme štetnog događaja u bolnici postojalo više alternativnih ulaza i izlaza.

15. Svjedok EĐ rođ. P iskazala je da je bila u radnom odnosu kod prvotuženika do 2015., na radnom mjestu medicinske sestre primalje na Odjelu ginekologije i rodilišta, da tužiteljicu poznaje iz razdoblja kada je dolazila u ginekološku ambulantu, a s njom je kontaktirala samo sa kao pacijenticom. Kada je svjedokinji predočeno da ju je tužiteljica predložila saslušati na okolnosti štetnog događaja od 19. srpnja 2010., iskazala je da štetni događaj nije vidjela, te da joj vezano uz isti ništa nije poznato. Tužiteljica nikada nije radila na Odjelu ginekologije, a svjedokinji nije poznato na koji je ulaz tužiteljica u bolnicu ulazila ili izlazila. Misli da je oduvijek kod prvotuženika na izlazu "stare hitne" postojao ulaz za invalida i stepenice kojima su u bolnicu ulazili i izlazili pacijenti i pokretne stranke.

16. U konkretnom slučaju tuženica odgovara tužiteljici za nastalu štetu temeljem kriterija objektivne odgovornosti - kauzalna (uzročna) odgovornost, to iz razloga što je za zasnivanje odštetne odgovornosti odgovorne osobe, sasvim dovoljna činjenica prouzrokovanja štete, dok o krivnji odgovorne osobe ne treba voditi računa, tj. krivnja nije relevantna u zasnivanju odgovornosti.

17. Opći propisi obveznog prava koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja sadržani su u Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 -dalje ZOO). Zakonom o obveznim odnosima u odredbi čl. 1067., propisane su pretpostavke za oslobođenje od objektivne odgovornosti. Međutim, tuženica u ovome postupku nije dokazala da je do nastanka štetnog događaja došlo isključivom krivnjom, odnosno radnjom tužitelja ili treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ni otkloniti, pa dakle nije dokazala postojanje razloga zbog kojih bi je u konkretnom slučaju trebalo osloboditi odštetne odgovornosti, a također nije dokazala niti postojanje uvjeta koji bi ju djelomično ekskulpirali odgovornost za štetu i štetu koju tužitelj trpi, tj. nije dokazala niti da bi tužitelj djelomično pridonio nastanku štete. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica kritičnog dana kada je doživio ozljedu na radu i to na izlasku iz bolnice.

18. Prema odredbi čl. 103. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i dr.), poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom, ako je šteta nastala krivnjom poslodavca ili osobe za koju on odgovara. Navedena odgovornost temelji se na načelu objektivne odgovornosti, osim ako poslodavac dokaže da je šteta nastala isključivo krivnjom radnika ili uslijed više sile. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da je tužiteljica pretrpjela ozljedu prilikom odlaska s posla, u krugu bolnice prvotuženika, koristeći izlaz koji je bio uobičajen i dostupan zaposlenicima, pacijentima i drugim osobama. Činjenica da se štetni događaj zbio nakon završetka radnog vremena ne isključuje odgovornost poslodavca, budući da se radnik i tada nalazi u prostornoj i funkcionalnoj vezi s radnim mjestom, a kretanje kroz krug poslodavca radi dolaska i odlaska s posla predstavlja aktivnost u vezi s radom. Sud je nadalje utvrdio da je sporni izlaz bio izveden s kosinom (rampom) bez rukohvata, da na tom mjestu nije bilo postavljenih znakova upozorenja niti zabrane korištenja izlaza za pješake, te da tužiteljici nikada nije bilo zabranjeno koristiti navedeni izlaz. Iz provedenih dokaza proizlazi da se navedena kosina redovito koristila, kako od strane zaposlenika, tako i od strane pacijenata i osoba u invalidskim kolicima, što upućuje na zaključak da je poslodavac takav način korištenja izlaza prešutno dopuštao.

19. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, budući da je njezin iskaz dosljedan, logičan i u suglasju s ostalim provedenim dokazima, te nije doveden u sumnju nijednim suprotnim dokazom. Posebno se ističe da poslodavac nije dokazao da je predmetni izlaz bio isključivo namijenjen za kretanje osoba u invalidskim kolicima, niti da je bio obilježen kao opasan ili zabranjen za pješake. Slijedom navedenog, sud nalazi da prvotuženik nije osigurao sigurne uvjete kretanja u krugu bolnice, čime je propustio ispuniti svoju zakonsku obvezu zaštite radnika. Takav propust predstavlja uzrok štetnog događaja, pri čemu postoji adekvatna uzročna veza između načina uređenja spornog izlaza i nastanka ozljede tužiteljice.

20. Sud ne prihvaća prigovor isključive odgovornosti tužiteljice. Naime, tužiteljica se kretala uobičajenim putem, nosila je primjerenu obuću, a kosina joj se nije činila opasnom, niti je bila označena kao rizična. Sama činjenica da je tužiteljica mogla koristiti i druge izlaze ne oslobađa poslodavca odgovornosti, jer je poslodavac dužan osigurati sigurnost svih putova koje radnici uobičajeno koriste.

21. Tvrdnje prvotuženika da je tužiteljica, kao dugogodišnja zaposlenica, trebala znati kako koristiti rampu i da je time sama pridonijela nastanku štete, sud odbacuje kao neosnovane. Naime, čak i da je tužiteljica bila upoznata s rampom, prvotuženik je kao poslodavac imao objektivnu obvezu osigurati sigurne uvjete kretanja unutar kruga bolnice, uključujući i rampa-kosinu koja je bila u svakodnevnoj uporabi. Tužiteljica je, sukladno iskazu i dokazima, postupala uobičajeno i odgovorno, te nije postupala suprotno pravilima sigurnosti ili uputama poslodavca. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je korištenje rampe bilo uobičajeno i da su je koristili i drugi zaposlenici te pacijenti, što potvrđuje da je prostor bio namijenjen svakodnevnoj uporabi.

22. Na osnovu svega izloženog sud utvrđuje kako je nedvojbeno da je tužiteljica u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnom ozljedom na radu ostvario pravo na naknadu neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, visina koje se štete određuje primjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te pravo na naknadu imovinske štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege cijena sata koje se određuje sukladno važećoj sudskoj praksi.

23. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dr. ŠĐ tužiteljica je pretrpjela običnu tešku tjelesnu ozljedu koje se može uzročno-posljedično povezati sa spornom nezgodom.

24. Prema nalazu i mišljenju vještaka, a koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud ocjenjuje stručnim i nepristranim i isti u cijelosti prihvaća, tužiteljica je zbog štetnog događaja trpila fizičke bolove jakog intenziteta kroz 1 dan, srednjeg intenziteta kroz 14 dana i slabog intenziteta kontinuirano kroz 20 dana, a slabijeg intenziteta i povremenog karaktera 90 dana. Uvažavajući Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Vrhovni sud Republike Hrvatske 29.11.2002.g. i izmjenama Orijentacijskih kriterija od 05. 03. 2020. i 15. 06. 2020. - u daljnjem tekstu Orijentacijski kriteriji) ovaj sud smatra da tužitelj po tom vidu nematerijalne štete ima pravo na ukupan iznos od 2.389,01 EUR, eura, koliko je i tužiteljica i postavila postavio u tužbenom zahtjevu.

25. Nadalje prema nalazu i mišljenju tužiteljica je trpila primarni strah jakog intenziteta kratkotrajno u trenutku događaja, a nakon toga sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 dana za vrijeme dijagnostičkih pretraga i do operativnog zahvata, a potom strah srednjeg intenziteta kroz 7 dana, slabog intenziteta kroz 30 dana, a sve zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja, te sud smatra da tužiteljica po tom vidu nematerijalne štete ima pravo na ukupan iznos od 1.154,69 EUR.

26. Kod tužiteljice prema nalazu i mišljenju postoji naruženje lakog stupnja radi postoperativnog ožiljka na desnoj podlaktici povremeno vidljivo trećim osobama, pa sud ocjenjuje d da tužiteljica po tom vidu nematerijalne štete ima pravo na ukupan iznos za naruženost od 796,34 EUR.

27. Nadalje prema nalazu i mišljenju kod tužiteljice postoji trajno umanjenje opće životne i radne aktivnosti od 15%, pa sud ocjenjuje da joj za to pripada iznos od 2.389,01 EUR na ime naknade štete.

28. U odnosu na naknadu materijalne štete prema nalazu i mišljenu vještaka tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć i njega 4 sata dnevno kroz 30 dana te nakon toga po 2 sata dnevno kroz 60 dana. Ovaj sud je procijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev za tužitelja od 637,07 EUR, pravična novčana naknada

29. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka i isti ocjenjuje stručnim i nepristranim, izrađenim po pravilima struke. Vještak je na ročištu pred sudom 9. ožujka 2023. dao usmeni nalaz i mišljenje u kojem je detaljno pojasnio mišljenje i odgovarao na pitanja tužitelja i tuženika.

30. Uvažavajući Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Vrhovni sud Republike Hrvatske 29.11.2002.g. i izmjenama Orijentacijskih kriterija od 05. 03. 2020. i 15. 06. 2020. - u daljnjem tekstu Orijentacijski kriteriji) ovaj sud na ime sveukupne štete imovinske i neimovinske dosudio iznos od ukupno 7.371,51 EUR. Sud ocjenjuje da su navedeni iznosi u skladu s prirodom i težinom povreda, trajanjem liječenja i posljedicama za život i radnu sposobnost tužiteljice, te su pravični i primjerene visine.

31. Temeljem odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu. U slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisnu od naknade imovinske štete a i kad nje nema. Sud je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanim fizičkih boli, pretrpljenog straha, umanjenu životne aktivnosti cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

32. Na temelju odredbe čl. 965. st. 1. ZOO-a, u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koju odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Tužiteljica je ovlaštena od drugotuženika zahtijevati naknadu štete koju je pretrpjela događajem zbog kojega je odgovoran osiguranik drugotuženika, ovdje prvotuženik. Drugotuženik je u postupku osporio pravo tužiteljice na naknadu štete iz police osiguranja od odgovornosti zaključene s prvotuženikom, navodeći da ozljeda nije nastala pri obavljanju djelatnosti prvotuženika, već pri odlasku tužiteljice s posla. Sud je pregledom police osiguranja broj [broj police osiguranja] i priloga utvrdio da ista pokriva odgovornost poslodavca prema zaposlenicima za štetu nastalu u vezi s radom, pri čemu se osiguranje odnosi i na ozljede koje zaposlenik pretrpi u prostornoj i funkcionalnoj vezi s radnim mjestom, uključujući kretanje kroz krug poslodavca u svrhu dolaska na posao i odlaska s posla. Sud smatra da je šteta nastala u okviru osiguranog rizika, budući da se tužiteljica kretala kroz uobičajeni izlaz u krugu bolnice prvotuženika, koji je bio fizički povezan s prostorom poslodavca i namijenjen kretanju osoba, uključujući i zaposlenike. Nije postojala zabrana, znak opasnosti niti upozorenje, što je osiguratelj mogao predvidjeti kao potencijalni rizik. Stoga sud zaključuje da je drugotuženik pasivno legitiman i odgovoran u okviru police osiguranja prema djelatnicima prvotuženika, te da nema osnove za prigovor da je šteta izuzeta iz osiguranja.

33. Na temelju svih provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud smatra da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za naknadu štete tužiteljici:nastupila je ozljeda na radu u prostornoj i funkcionalnoj vezi s radnim mjestom, postoji propust prvotuženika u osiguranju sigurnih uvjeta kretanja, postoji uzročna veza između propusta poslodavca i nastale štete, tužiteljica je pretrpjela štetu koja je dokazano prouzročena štetnim događajem i drugotuženik je obvezan naknaditi štetu u okviru police osiguranja od odgovornosti prvotuženika. Slijedom toga, tužbeni zahtjev tužiteljice se usvaja u cijelosti u odnosu na prvotuženika i drugotuženika, u visini od 7.371,51 EUR.

34. Tužiteljica je u tužbi od prvotuženika i drugotuženika potraživala naknadu štete u ukupnom iznosu od 78.040,63 kn (sada 10.357,77 eura), a nakon provedenog medicinskog vještačenja naknadu štete u iznosu od 7.371,51 eura, dakle povukla je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.986,26 eura. Na ročištu održanom 9. ožujka 2023., drugotuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.986,26 eura.

35. Naime, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, tužba se može povući, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (Su-IV-16/2021-8) zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika." Budući se prvotuženik ni drugotuženik nisu protivili djelomičnom povlačenju tužbe odlučeno je kao u izreci toč. I. rješenja da se smatra da je tužba u tom dijelu povučena.

36. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Na navedeni glavnični iznos od tužitelju osnovom odredbe članka 29. st. 1. ZOO-a pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a.

37. Tužitelj je uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/2023). U ovome predmetu vrijednost predmeta spora se mijenjala tijekom postupka tako da je od podnošenja tužbe bila označena na 10.357,77 eura EUR, a u trenutku zaključenja glavne rasprave nakon uređenja tužbenog zahtjeva nakon vještačenja podneskom tužitelja je iznosila 7.371,51 eura. Međutim, tužiteljica je u ovoj parnici u cijelosti uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa, a zbog čega tuženicima nisu nastali posebni troškovi. Prilikom određivanja troškova postupka, iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno, te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka, odnosno što je u postupku bilo sporno. Ukoliko je najveći dio troškova postupka ili barem veći dio istih ostvaren radi protivljenja osnovi tužbe, onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio. Kako je iz predmetnog spisa razvidno da su radnje tužitelja za koje traži naknadu troškova od tuženice prema specificiranom troškovniku, poduzete upravo u pravcu dokazivanja osnova, osim troškova medicinskog vještačenja, koji troškovi se i inače priznaju u cijelosti bez obzira na uspjeh stranke u parnici, valjalo je tužitelju zatražene troškove, a koji su osnovani, dosuditi u punim iznosima, jer su oni također bili potrebni bez obzira na uspjeh tužitelja u parnici (predmet Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, Presuda ESLJP od 18. srpnja 2013. godine).

38. Trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe po tbr. 7/1 OT u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištima održanim 17. lipnja 2014., 3. svibnja 2016., 6. listopada 2022., 9. ožujka 2023., 6. travnja 2023., 8. travnja 2024., 29. listopada 2025. i 18. prosinca 2025. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 200,00 EUR, dakle ukupno 1.600,00 EUR, pristupa na ročište za objavu presude 23. svibnja 2024. i 19. siječnja 2025. po tbr. 9/3 OT u iznosu od 100 EUR, ukupno 200,00 EUR, sastava podnesaka od 5. listopada 2022., 20. listopada 2023. po tbr. 8/1 OT u iznosima od po 200,00 EUR, dakle ukupno 400,00 EUR, sastava podnesaka od 7. listopada 2022. u iznosu od 50,00 EUR po tbr. 8/2 OT, trošak sastava žalbe od 10. lipnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR, sastav odštetnog zahtjeva u iznosu od 400,00 EUR ( dva puta po 200,00 EUR) pdv u iznosu od 775,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak predujma medicinskog vještačenja u iznosu od 238,90 EUR. Tužitelju je dakle priznat ukupno trošak u iznosu od 4.113,90 EUR, koji trošak je u cijelosti osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tužitelju valjalo dosuditi.

39. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 4. siječnja 2013., kao ni 4. veljače 2013. budući da je u istima samo dostavio dokumentaciju koju omaškom nije dostavljena uz tužbu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. travnja 2013. budući da istog podneska nema zabilježenog u spisu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 24. lipnja 2013., 30. kolovoza 2013., 28. siječnja 2014., 14. travnja 2014., 20. listopada 2023. budući da se radi o podnescima kojima se samo požuruje postupanje suda. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. lipnja 2016. jer je navode iz podneska mogao iznijeti na ročištu u kojem je predložio zastoj postupka. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. listopada 2022. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje. Tužitelju nije priznat putni trošak za pristup na ročište za 29. listopada 2025. i 18. prosinca 2025. jer je sjedište suda u Slavonskom Brodu pred kojim sudom je i podnesena tužba.

40. Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljica po punomoćniku

2. Prvotuženik po punomoćniku

3. Drugotuženik po punomoćniku