REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-700/2025-7

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice EC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II-tužiteljice IC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], te III - tužiteljice MC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku u Ivanić-Gradu, Savska 28, protiv tužene ŽC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Radovanu Dožudiću, odvjetniku Odvjetničkog ureda Marijane Habijančić sa sjedištum u Čazmi, Trg Čazmanskog kaptola 18, radi iseljenja i predaje u posjed, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 03. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenice punomoćnika tuženika i zastupnice umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 19. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica, koji glasi:

„Nalaže se tuženoj ŽC OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da preda u posjed tužiteljicama EC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], IC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i MC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], poslovni prostor sa prostorijom WC-a koji se nalazi iza tog poslovnog prostora, te skladišni prostor, koje prostorije se nalaze na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv, ali i da te prostorije preda tužiteljicama potpuno slobodne od osoba i stvari, kao i da tužiteljicama kao solidarnim

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

vjerovnicima naknadi parnični trošak u iznosu od 4.631,18 Eura, zajedno sa zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkiom društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koja na iznos parničnog troška teče počev od dana 19. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

II. Tužiteljice su dužne solidarno tuženoj nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 1.515,59 Eura, isplatom u roku od 15 dana.

III. Tužiteljice su dužne solidarno umješaču na strani tuženika, Republici Hrvatskoj nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 787,50 Eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva umješača na strani tuženika, Republike Hrvatske u vezi naknade parničnih troškova i to preko dosuđenog iznosa od 787,50 Eura, do zatraženog iznosa od 1.050,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 262,50 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelji EC, IC, ĐC i MC su protiv tužene ŽC, dana 07. studenog 2020. godine, podnijeli tužbu radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv.

2. Navedeni tužitelji tvrde da je na navedenoj nekretnini uknjižena osobna služnost prava doživotnog plodouživanja za korist tužitelja ĐC (koji je bio tužitelj samo u vrijeme pokretanja parnice, te koji je u međuvremenu tijekom ove parnice umro) i tužiteljice MC, koje dvije osobe su inače roditelji preostalih tužiteljica EC i IC. Nadalje, tužitelji su istakli kako se na navedenoj nekretnini i to samo u dijelu iste, neosnovano i bez ikakve osnove nalazi tužena, koja je u nezakonitom i neosnovanom posjedu dijela predmetne nekretnine. Tvrde da je tužiteljica inače u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, pod brojem P-942/2016, vodila protiv tadašnjih vlasnika, ĐC i MC, parnicu radi utvrđenja vlasništva nad dijelom nekretnine opisane u ovoj tužbi, time da je presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici donesenoj u predmetu pod brojem Gž- 133/2019, tužena pravomoćno izgubila tu parnicu, radi utvrđenja prava vlasništva.

3. Tužitelji navode da su ĐC i MC osobe starije životne dobi, darovnim ugovorom darovali tu svoju nekretninu kćerkama EC i IC, svakoj u ½ dijela, te da su sebi pridržali osobnu služnost - pravo doživotnog plodouživanja.

4. Kako tužena po mišljenju tužitelja, neovlašteno i bez ikakve osnove koristi navedenu nekretninu tužitelja, tužitelji su predložili da se tužena odmah i bez odgode

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

iseli iz navedene nekretnine, te da istu slobodnu od osoba i svojih stvari preda tužiteljima u isključivi posjed. Tužitelji su dopisom još u travnju 2020. godine, pozvali tuženu na predaju navedene nekretnine u posjed, no do podnošenja tužbe, tužena nije dio navedene nekretnine koju posjeduje, prepustila u posjed tužiteljima.

5. U odgovoru na tužbu iz podneska od 03. prosinca 2020. godine , tužena je osporila tužbeni zahtjev, te je istakla da je potpuno netočno da bi ona bez ikakve pravne osnove posjedovala poslovni prostor, koji se nalazi i to kao etažno i faktički poseban dio nekretnine, na kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekt i dvorište u [adresa] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također je istakla da ne posjeduje u cijelosti navedenu katastarsku česticu, već samo dio te čestice i to poslovni prostor na toj čestici, koji je kupila na sudskoj javnoj dražbi, te da se radi samo o dijelu u zemljišnim knjigama zabilježene katastarske čestice. Smatra da je ta činjenica u vezi posjedovanja dijela te nekretnine – poslovnog prostora kojeg je kupila na javnoj dražbi, važna s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja u posjed nekretnine u cijelosti, tim više što je i u dvije ranije sudske odluke na koje su ukazali tužitelji, bilo utvrđeno da je tužena vlasnica navedenog poslovnog prostora, dakle dijela navedene predmetne nekretnine, ali nikako ne i cijele nekretnine. Napomenula je da je zadnja od tih navedenih presuda bila ona križevačke službe ovoga suda broj P - 942/2016 od 09. srpnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da je ŽC izvanknjižni vlasnik posebnog dijela nekretnine koji se odnosi na poslovni prostor – lokal površine 32 m2 i skladišni prostor od 8 m2, a koji se nalaze prizemno u stambenom i dvorišnom objektu kuće u [adresa] u [adresa], izgrađenoj na čestici broj 1418/3 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Nadalje, tužena je navela kako je ta presuda od 09. srpnja 2018. godine, bila preinačena, a upravo takvu presudu o preinaci navedene prvostupanjske odluke su tužitelji priložili svojoj predmetnoj tužbi, time da je tom preinačujućom odlukom odbijen tužbeni zahtjev ŽC, od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici pod brojem Gž-133/19 od 05. veljače 2020. godine. Protiv te presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tom predmetu tužiteljica, a sada tuženica ŽC, podnijela je prijedlog za dopuštenje revizije, o kojem još nije odlučeno, a ujedno je protiv iste presude podnijela i ustavnu tužbu, ali je obaviješću Ustavnog suda Republike Hrvatske rečeno da će se o ustavnoj tužbi rješavati tek nakon donošenja odluke Vrhovnog suda RH, povodom izjavljenog pravnog lijeka – prijedloga za dopuštenje revizije, a o kojem još nije odlučeno.

7. Prema tome, tužena ističe da je u okviru postojećih navedenih sudskih postupaka nedvojbeno:

- da je između tužitelja i njihovih pravnih prednika još dana 25. veljače 1992. godine , sklopljena sudska nagodba kojom tadašnji vlasnici poslovnog prostora , a kojeg je tuženica sada vlasnik i posjednik priznaju pravo vlasništva tadašnje pravne prednice Moslavina d.d., Slavija OOUR Moslavina Čazma, toj istoj pravnoj osobi na poslovnom prostoru koji se nalazi u objektu, još uvijek na predmetnoj nekretnini;

- da je navedeni poslovni prostor ušao u pretvorbenu masu, sukladno propisima o pretvorbi;

- da je Moslavina d.d. [adresa], kasnije u stečaju postala vlasnik navedenog poslovnog prostora;

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

- da je, nakon što je otvoren stečajni postupak nad tvrtkom Moslavina d.d. [adresa] - u stečaju utvrđen navedeni poslovni prostor pred stečajnim sudom – Trgovačkim sudom u Bjelovaru, kao nekretnina koja se prodaje na javnoj dražbi;

- da je raspisan natječaj za prodaju tog prostora, natječaj objavljen putem javnih medija;

- da je, sukladno odredbama Stečajnog zakona, zakazana javna dražba koju je proveo javni bilježnik Ljerko Torbašinović iz [adresa], te da je u tom postupku tuženica kupila taj poslovni prostor i stupila u posjed te nekretnine koja je bila oglašena, te je prema tome zakonit i pošten posjednik iste, od trenutka kupoprodaje do danas.

8. Tužena tvrdi da je izvanknjižna vlasnica predmetne nekretnine, pa tako i dijela iste, poslovnog prostora – lokala. Tužena smatra, kako iz tog dijela nekretnine (misli se na poslovni prostor), tužena nije dužna iseliti, a ujedno ponovo naglašava kako ne posjeduje cijelu nekretninu, već samo dio kojeg je kupila u sudskom postupku provedenom sukladno odredbama Stečajnog zakona. Dakle, sporni poslovni prostor je nekretnina koju je tužena kupila na sudskoj javnoj dražbi, provedenoj putem javnog bilježnika, te je stupila u njezin posjed, a koji posjed traje do danas. Predmetni poslovni prostor je pravni prednik tužene stekao, a što mu je priznato i u pravnom postupku pretvorbe, uz očitovanje tužitelja i njihovih pravnih prednika, te je taj poslovni prostor nesporno ušao u imovinu pravnog prednika tužene.

9. Ako vezano uz gore navedenu tvrdnju tužene nije tako, a očigledno jest, tužena smatra da bi to značilo, da je Republika Hrvatska u stečajnom postupku, posredstvom Trgovačkog suda u Bjelovaru, prodala tuženoj dio nekretnine – poslovni prostor, suprotno postojećih pravnih propisa, što bi bio razlog za ništetnost ugovora, te bi u tom slučaju Republika Hrvatska odgovarala za štetu – naknadu, koja bi tuženoj pripadala. Zbog toga je tužena i predložila da se na njezinoj procesnoj strani umiješa u ovu parnicu Republika Hrvatska, posredstvom nadležnog zakonskog zastupnika, jer za to postoji neposredni pravni interes.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige (list 4), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019-2 od 05.02.2020.g. (list 5-9), presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-942/2016-40 od 09.07.2018.g. (list 10- 19), prijedlog za dopuštenje revizije (list 42-46), ustavnu tužbu (list 48-50), dopis Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH, list 51-52), smrtni list za bivšeg tužitelja ĐC (list 68), rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĐC broj O-2513/2020 od 07.05.2021.g. (list 73-74), ugovor o kupoprodaji od 22.02.2010.g. (list 103-105), zapisnik o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića od 12.02.2010.g. (list 106-109), uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka Damira Mlinarića, dana 20.09.2024.g. (list 113-123), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Damira Mlinarića od 12.11.2024.g., sa skicom izmjere i fotografijama lica mjesta (list 133-139). Također, izvršen je uvid u priloženi spis Općinskog suda u Bjelovaru broj P-942/2016.

11. Izvedeni su dokazi saslušanjem tužiteljice EC (list 98-99), te tužene ŽC (list 99-101).

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

12. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljica nije osnovan.

14. Prije svega, valja istaći da je ovaj sud već donio presudu broj P-1081/2021-43, dana 10. travnja 2025. godine, kojom je:

- u točci I., izreke naložio tuženoj da preda u posjed tužiteljima samo sporni poslovni prostor sa prostorijom WC-a (koja prostorija se nalazi iza tog poslovnog prostora), te skladišni prostor, a koji skladišni prostor se nalazi na istoj predmetnoj nekre tnini, time da je tužena trebala predati tužiteljima te prostorije potpuno slobodne od osoba i stvari, a tužena je bila dužna također, tom točkom I., izreke predmetne presude, nadoknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 3.056,18 Eura,

- u točci II., izreke presude odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosio na zahtjev da tužena iseli iz nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv, ali i u dijelu u kojem je zatraženo da tužena preda u posjed tužiteljicama dio predmetne nekretnine koju koriste tužiteljice i to potpuno slobodnu od osoba i stvari (dakle, sve ostalo u vezi predmetne nekretnine i to kako u vezi zemljišta, tako i u vezi objekata koje tužena uopće ne posjeduje i ne koristi, izuzev navedenih nekretnina opisanih u točci I., izreke presude),

- kojom je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljica u pogledu naknade parničnih troškova, preko dosuđenog iznosa od 3.056,18 Eura, do zatražene svote od 3.656,18 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj odbijajući zahtjev u iznosu od 600,00 Eura.

15. Povodom žalbi stranaka podnesenih protiv ove presude, ali i žalbe umješača na strani tuženika, Županijski sud u Puli je presudom i rješenjem broj Gž -756/2025-2 od 09. lipnja 2025. godine, odbio djelomično kao neosnovanu žalbu tužiteljica i potvrdio presudu ovoga suda broj P-1081/2021-43 od 10. travnja 2025. godine i to u odbijajućem dijelu, pod točkom II., izreke, dok je prihvatio kao djelomično osnovanu žalbu tužiteljica, ali i kao osnovanu žalbu tužene, te umješača na strani tužene, te je ukinuo navedeno ovosudnu presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I., izreke, ali i u vezi odluke o trošku, donesene pod točkom III. izreke , pa je u tom ukinutom dijelu predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

16. Navedeni drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, istakao da prvostupanjska presuda za sada, zbog pogrešnog pravnog pristupa i posljedično tome, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bar za sada, nije zakonita i pravilna. U tom smislu je napomenuo:

- prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, činjenica što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P -942/2016- 40 od 09. srpnja 2018. godine, preinačene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019-2 od 05. veljače 2020. godine, odbijen zahtjev tužiteljice u toj parnici ŽC (koja je tužena u ovome predmetu) da se utvrdi da je izvanknjižna vlasnica posebnog dijela nekretnine i to poslovnog prostora – lokala površine 32 m2 i skladišnog prostora površine 8 m2, koji se nalaze prizemno u stambenom i dvorišnom objektu kuće u [adresa] u [adresa], a izgrađenih na čestici broj 1418/3 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], ne znači samo po sebi da ŽC, nema

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

pravo koje ju ovlašćuje na posjed predmetnog dijela navedene nekretnine (pravo na posjed) i da posljedično tome, na temelju čl. 163.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), ima pravo odbiti predaju tog poslovnog prostora i skladišta, tužiteljima,

- da je za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u dijelu u kojem je prvostupanjski sud ocjenjuje da tužena ŽC, nema pravo koje ju ovlašćuje na posjed predmetnog dijela navedene nekretnine (pravo na posjed) i da posljedično tome, temeljem čl. 163.st.1. ZV, nema pravo odbiti predaju predmetnog dijela predmetne nekretnine,

- da je sud prvog stupnja propustio pravilno utvrditi i ocijeniti činjenice (čl. 8. ZPP), koje proizlaze iz navedenog predmeta koji je između stranaka vođen pod brojem P - 942/2016 i to činjenice koje proizlaze iz isprava priloženih tom predmetu (kupoprodajnog ugovora od 22. veljače 2010. godine, zapisnika o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića iz [adresa], od 12. veljače 2010. godine i sudske nagodbe od 27. veljače 1992. godine) i nakon ocjene tih materijalnih dokaza, donijeti "valjano obrazloženu presudu".

17. Prema tome, nakon što donošenjem istaknute drugostupanjske odluke postala pravomoćna predmetna presuda samo u točci II., izreke, valjalo je u ovom nastavnom postupku donijeti novu odluku samo u vezi zahtjeva tužiteljica radi predaje u posjed poslovnog prostora (iza kojeg se nalazi prostorija WC-a u okviru poslovnog prostora kojeg trenutno posjeduje tužena) i skladišta, slobodnih od osoba i stvari, odnosno novu odluku o naknadi parničnih troškova, vodeći pri tome računa o činjenicama na koje je ukazao drugostupanjski sud u obrazloženju svoje djelomično ukidne odluke, a koje su u bitnome istaknute u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke.

18. Kako je ovaj sud već detaljno konstatirao što je sve između stranaka bilo nesporno, odnosno što sve proizlazi iz spisa koji je priložen ovome predmetu i vodio se pod brojem P-942/2016, u ranije donesenoj presudi broj P-1081/2021-43 od 10. travnja 2025. godine, radi ne ponavljanja već iznesenog, valja u tom dijelu uputiti na sadržaj točaka 14. – 18., obrazloženja, ranije donesene ovosudne presude, ali i na točku 20., obrazloženja ranije donesene presude u ovome predmetu.

19. Također, valja ponovo naglasiti, kao što je to bilo istaknuto u točci 19., ranije donesene ovosudne presude u ovome predmetu, da je između stranaka u ovom predmetu (pogotovo nakon djelomično pravomoćne donesene ovosudne presude u točci II., izreke iste) bilo sporno koja stranka (tužiteljice ili tužena) ima jače pravo na posjed u vezi navedenog poslovnog prostora (kojem pripada i WC koji se nalazi kao posebna prostorija iza poslovnog prostora, gledajući od ceste), ali i skladišnog prostora, koje prostorije se obje nalaze na predmetnoj nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno da li tužena ima opravdan razlog ili pravo koje ju ovlašćuje da odbije tužiteljicama predati posjed navedenih prostorija ili tužiteljice imaju opravdan razlog da podnesu protiv tužene s uspjehom zahtjev radi predaje u posjed navedenih prostorija, slobodnih od osoba i stvari.

20. Ovaj sud, bitno je to napomenuti u ovom dijelu obrazloženja, prihvaća pravno stajalište drugostupanjskog suda iz navedene odluke datirane sa 09. lipnja 2025. godine, istaknuto u prvoj natuknici točke 16., obrazloženja ove odluke, a koje glasi:

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

„...time što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-942/2016-40 od 09. srpnja 2018. godine, preinačenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-133/2019-2 od 05. veljače 2020. odbijen zahtjev tužiteljice, ovdje tuženice, da se utvrdi da je izvanknjižna vlasnica posebnog dijela nekretnine i to poslovnog prostora – lokala površine 32 m2 i skladišnog prostora površine 8 m2, koji se nalaze prizemno u stambenom i dvorišnom objektu kuće u [adresa] izgrađenih na k. č. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekt i dvorište u [adresa] upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da su joj posljedično tome prednici tužiteljica, u tom predmetu ĐC i MC, to dužni priznati...., ne znači samo po sebi da tuženica, nema pravo koje ju ovlašćuje na posjed predmetnog dijela navedene nekretnine (pravo na posjed) i da posljedično tome, na temelju odredbe čl. 163.st.1. ZV ima pravo odbiti predaju predmetnog dijela navedene nekretnine."

21. Kako je drugostupanjski sud u svojoj odluci broj Gž-756/2025-2 od 09. lipnja 2025. godine, uputio ovaj sud na potrebu detaljnijeg analiziranja navedene tri isprave, pobliže istaknute i u trećoj natuknici točke 16., ovoga obrazloženja, valjalo je p rije svega prvo pomnije obratiti pažnju na sadržaj navedene sudske nagodbe od 27. veljače 1992. godine.

22. Naime, iz te sudske nagodbe i zapisnika koji se nalazi prije iste u priloženom spisu broj P-942/2016, na listovima 6 i 7, sasvim jasno proizlazi da je PT „Moslavina“ Čazma, podnijela tijekom 1992. godine, prijedlog za sklapanje sudske nagodbe, Općinskom sudu u Čazmi u odnosu na protustranke ZC i MC (koje dvije osobe su uostalom u svojstvu tužitelja, podneskom od 07. studenog 2020. godine, podnijele tužbu u ovom predmetu). Iz zapisnika sa ročišta održanog dana 25. veljače 1992. godine, proizlazi da je između stranaka tog izvanparničnog postupka bilo posve nesporno da ĐC i MC nisu vlasnici u ovom predmetu spornog poslovnog prostora i skladišta, te da su ĐC i MC još ranije prodali predniku predlagatelja iz tog postupka (RO„Slavija“ OOUR „Moslavina“ Čazma) taj poslovni prostor i skladišni prostor koji se nalazi u dvorišnom objektu (o kojim prostorima ili prostorijama se uostalom i raspravlja u ovoj parnici), a navedeno poduzeće je isplatilo prodavateljima kupovninu za taj prostor i skladište, a kako nije bilo moguće riješiti uknjižbu etažnog vlasništva na tim nekretninama za korist predlagatelja iz tog sudskog postupka, obzirom da se nekretnina na kojem se nalazi poslovni prostor i skladište nalazi u društvenom vlasništvu - suvlasništvu, na kojem ĐC i MC imaju pravo korištenja, radi izgradnje porodične stambene zgrade, a stambena zgrada je već bila izgrađena, no nije bila upisana u zemljišnoj knjizi, ali je bila suvlasništvo ĐC i MC u jednakim omjerima, ĐC i MC su na zapisniku s tog ročišta izričito priznali sve istaknute navode, potvrdivši da se taj prodani poslovni prostor, veličine 32 m, nalazi u prizemlju kuće u [adresa], ali i da je uz taj poslovni prostor, prodan i skladišni prostor površine 8m2, pa su potvrdili da je ukupna površina prostora od 40m2 u posjedu predlagatelja i sklopili su na tom ročištu sudsku nagodbu.

23. Tom nagodbom su priznali radi rješavanja zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva u korist poduzeća „Moslavina“ Čazma, da je PT „Moslavina“ Čazma, kao pravni sljednik RO„Slavija“ OOUR „Moslavina“ Čazma, temeljem kupoprodajnog

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

ugovora stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u stambenom i dvorišnom objektu u [adresa] u [adresa], a koji objekti su izgrađeni na čestici 1418/3, površine 133 čhv, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također, tom nagodbom su ĐC i MC potvrdili da se PT „Moslavina“ Čazma nalazi u posjedu poslovnog prostora u površini od 32 m2, te skladišnog prostora u površini od 8 m2, te su se ujedno ĐC i MC obvezali izdati valjanu tabularnu ispravu, navedenom predlagatelju za uknjižbu etažnog prava vlasništva na navedenim poslovnim prostorima u roku od 8 dana, a ukoliko to ne učine, pristali su da istu zamijeni ta sklopljena sudska nagodba.

24. Obzirom na navedeni sadržaj sudske nagodbe sklopljene pred Općinskim sudom u Čazmi u situaciji:

- kada PT „Moslavina“ Čazma, nije provela bilo kakav upis svog prava etažnog vlasništva u zemljišnoj knjizi, na navedenim prostorima koje je stekla kao nasljednik pravne osobe, koja pravna osoba je upravo od ĐC i MC, otkupila ta dva prostora (poslovni i skladišni),

- kada je nekretnina na kojoj se oba sporna prostora nalaze postala zemljišnoknjižno suvlasništvo ĐC i MC u jednakim omjerima,

- kada je nakon prestanka pravnog egzistiranja PT „Moslavina“ Čazma u stečajnom postupku, vođenom nad tadašnjom pravnom osobom Moslavina d.d. u stečaju, [adresa], tužena ŽC kupila ta dva prostora za iznos od 70.226,11 kuna,

- te nakon čega je sklopila i kupoprodajni ugovor sa stečajnim upraviteljem, navedene pravne osobe, JC dana 22. veljače 2010. godine, od kada uostalom, nakon isplate kupoprodajne cijene, ŽC i posjeduje ključeve od poslovnog prostora i ima te dvije prostorije u svom posjedu (dakle i sporni skladišni i sporni poslovni prostor),

bilo je po uvjerenju ovoga suda, posve nesavjesno da ĐC i MC, uopće daruju cijelu svoju nekretninu (kćerkama koje su tužiteljice u ovoj parnici) upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica], površine 133 čhv, bez da svoj čin darovanja ograniče na tu nekretninu, izuzev poslovnog prostora u površini od 32 m2 i skladišnog prostora od 8m2, koje prostorije se nalaze na toj istoj čestici jer su znatno prije navedenog darovanja svojim kćerkama cijele sporne nekretnine, već prodali dio te nekretnine pravnoj osobi, uzevši novac od te prodaje.

25. Bez obzira što se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe tek upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, te bez obzira na razloge zbog kojih se prednik tužene nije upisao ili nije mogao upisati kao vlasnik posebnog dijela nekretnine (poslovnog prostora i skladišta) u zemljišnoj knjizi, činjenica jest, a što nije praktički niti bilo sporno između stranaka, da upravo tužena dugi niz godina i to od 2010. godine (dakle, nakon navedenog poduzeća „Moslavina“ Čazma, a potom sljednika - društva „Moslavina“ iz [adresa]), koristi i posjeduje navedene prostore (poslovni i skladišni) i to čini po uvjerenju ovoga suda, na temelju valjane pravne osnove, bez obzira na određene očite nedostatke prilikom provođenja usmene javne dražbe za prodaju ta dva prostora i prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora dana 22. veljače 2010. godine.

26. Naime, tužitelji u opisanim okolnostima slučaja, sasvim neosnovano u tužbi tvrde da tužena neovlašteno i bez osnove koristi sporni dio nekretnine tužitelja (čak su

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

u točci 4. tužbe, tvrdili da koristi cijelu nekretninu, što nema veze sa istinom), te su pokušali zatajiti u historijatu tužbe bitne činjenice o prodaji navedenog poslovnog i skladišnog prostora na predmetnoj nekretnini, izvršenoj upravo od strane dvoje tužitelja koji su podnijeli tužbu (ĐC i MC) pravnom predniku tužene, ali i načinu stjecanja prava na posjed tih istih spornih prostorija od strane tužene.

27. Međutim, iz materijalnih dokaza koji se nalaze u priloženom spisu broj P - 942/2016, jasno proizlazi da je nakon opisane prodaje „spornog poslovnog i skladišnog prostora“, RO „Slavija“ OOUR „Moslavina“ Čazma, nakon čega su ĐC i MC dobili novac od te pravne osobe, kao kupoprodajnu cijenu, PT „Moslavina“ Čazma postao pravni sljednik tog kupca posebnog dijela nekretnine broj 1418/3 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da su upravo ĐC i MC u navedenom izvanparničnom predmetu, pred tada samostalnim Općinskim sudom u Čazmi, sklopili navedenu sudsku nagodbu kojom su priznali i pravo vlasništva PT „Moslavina“ Čazma na spornom poslovnom i skladišnom prostoru i ujedno se obvezali izdati tabularnu ispravu toj pravnoj osobi za upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u vezi navedenih dvaju prostora ukupne površine od 40m2.

28. Nadalje, iz sadržaja zapisnika o usmenoj javnoj dražbi radi prodaje imovine stečajnog dužnika, Moslavina d.d. u stečaju, Čazma od 12. veljače 2010. godine (list 8-10, priloženog spisa broj P-942/2916) je prije svega za zaključiti da se radi o pravnoj osobi koja je bila pravni sljednik PT „Moslavina“ Čazma, obzirom da je predmet dražbe bio samo dio stambeno poslovnog objekta „u kojem se danas nalazi prodavaonica rezervnih dijelova“ (što je navedeno u predzadnjem odlomku na prvoj stranici zapisnika) ili da je predmet dražbe bila cijela nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa 230 čhv (što je bilo navedeno na drugoj stranici zapisnika), no kako je procijenjena vrijednost nekretnine bila samo 70.226,11 kuna, očito je da se ipak radilo samo o tome da su predmet prodaje bili navedeni u ovom postupku sporni poslovni prostor i skladišni prostor jer je jasno da je na čestici bila izgrađena obiteljska kuća u suvlasništvu ĐC i MC u jednakim omjerima, a osim toga u naravi je ta nekretnina bila upisana u zemljišnoj knjizi kao kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa], te je sasvim logično i očito, kako u to vrijeme nije postojala obiteljska kuća u [adresa], koja bi zajedno sa zemljištem na kojem je sagrađena i poslovnim prostorom od 32 m2, vrijedila samo 70.226,11 kuna. Očito je iz tog zapisnika da je ŽC, kao jedini zainteresirani kupac ispunila uvjete da joj se prodaju nekretnine koje su bile predmet prodaje.

29. Obzirom da je u vezi prodaje te cijele nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa 230 čhv, bio sastavljen i kupoprodajni ugovor dana 22. veljače 2010. godine (list 12-13, priloženog spisa broj P-942/2916), koji je morao biti u skladu sa navedenim zapisnikom o usmenoj javnoj dražbi radi prodaje imovine stečajnog dužnika, Moslavina d.d. u stečaju, [adresa] od 12. veljače 2010. godine, te se taj pravni posao također, odnosio na cijelu nekretninu (jer se očito navedeni javni bilježnik Torbašinović u trenutku kada je provodio usmenu javnu dražu, a time i prodavao nekreninu ŽC, nije mogao dosjetiti na koji to način, može prodati samo poslovni prostor i prostor skladišta, bez zemljišta), upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] sa 230 čhv, iz tog Ugovora proizlazi da je ŽC kupila u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom Moslavka d.d. u stečaju, [adresa], (ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

navedenu cijelu nekretninu (premda je u točci II., tog pravnog posla bilo navedeno da su kao vlasnici u zemljišnoj knjizi upisani u jednakim suvlasničkim omjerima ĐC i MC).

30. Kako iz stranačkog iskaza saslušane ŽC, jasno proizlazi da je nakon kupnje nekretnina tijekom javne dražbe nad navedenim stečajnim dužnikom, Moslavinom, dobila od stečajnog upravitelja (koji joj je i pokazao prostorije koje je kupila) ključeve od navedenih prostorija, te da je počela koristiti sporni poslovni prostor i skladišni prostor unutar stambeno-poslovnog objekta, ali da nije ujedno počela koristiti i kuću koja se nalazi na toj istoj nekretnini na kojoj je izgrađen stambeno - poslovni objekt, koju kuću su koristili ĐC i MC, a što u bitnome proizlazi iz u tom dijelu suglasnog iskaza tužiteljice EC, sasvim je jasno i izvjesno da je ŽC, nakon sklopljenog navedenog kupoprodajnog ugovora dana 22. veljače 2010. godine, postala posjednik predmetnih spornih prostorija (poslovnog prostora i skladišnog prostora) koje objekte je geodetski vještak identificirao prilikom održanog predmetnog uviđaja, dok su ĐC i MC od 2010. godine, pa nadalje nastavili koristiti kuću i prizemni dio nekretnine, gledajući prema dvorištu.

31. Ne ulazeći u porive, zbog kojih je TC podnošenjem tužbe u predmetu koji se vodio pod brojem P-942/2016, sama sebi odjednom (kao osoba koja uostalom nikada nije posjedovala cijelu nekretninu na kojoj se nalaze dvije prostorije koje je posjedovala – poslovni prostor površine 32 m2 i skladišni prostor površine 8 m2) pokušala svojatati suvlasnička prava od ½ dijela, na cijeloj nekretnini (iako i sama tvrdi prilikom predmetnog saslušanja, da je predmet prodaje bio taj poslovni prostor sa skladišnim prostorom, a ne cijela nekretnina), te ne ulazeći u porive, zbog kojih su tužitelji unatoč opisanim okolnostima slučaja, predmetnom tužbom pokušali potpuno izignorirati sve bitne činjenice koje se odnose na stjecanje prava na posjed poslovnog prostora i skladišnog prostora, od strane TC, podnoseći predmetnu tužbu sa tvrdnjom da tužena neovlašteno i bez pravne osnove koristi „nekretninu tužitelja“, te zahtjevajući tužbenim zahtjevom, da im tužena preda u posjed cijelu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari, valja se ponovo osvrnuti na to što je u ovome predmetu sporno.

32. U tom smislu je bitno navesti da je nakon pravomoćosti dijela ranije donesene presude u ovome predmetu, potrebno u nastavnom postupku, osim odluke o parničnom trošku, donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zhatjeva tužitelja u pogledu predaje u posjed poslovnog i skladišnog prostora, slobodnih od osoba i stvari.

33. Da bi se o tom preostalom zahtjevu donijela odluka, ovaj sud je u kontekstu činjenice da je bio upućen od strane navedenog drugostupanjskog suda, da posebno izanalizira navedene tri isprave koje se nalaze u priloženom spisu P-942/216, prvo izanalizirao navedene tri isprave.

34. Nadalje, tijekom ove parnice je bio održan uviđaj na licu mjesta dana 20. rujna 2024. godine, uz sudjelovanje geodetskog vještaka Damira Mlinarića, koji je nakon uviđaja dostavio u spis i pisani nalaz i mišljenje, ali i fotografije stambeno -poslovnog objekta na predmetnoj nekretnini, odnosno fotografije spornog poslovnog prostora i skladišnog prostora, te skicu izmjere iz kojih vještačkih fotografija jasno proizlazi

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

lokacija spornog poslovnog prostora unutar stambeno-poslovne zgrade i lokacija skladišnog prostora, koje prostorije uz WC, koji se nalazi do poslovnog prostora u prizemlju objekta, predstavljaju predmet preostalog tužbenog zahtjeva tužiteljica.

35. U vezi spornog pitanja navedenog u točci 19., obrazloženja ove presude, nakon ocjene svih izvedenih dokaza u ovoj parnici, a pogotovo imajući u vidu sve tri isprave koje se nalaze u ovom spisu, priloženom predmetu broj P-942/2016 (kupoprodajni ugovor od 22. veljače 2010. godine, zapisnik o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića iz [adresa], od 12. veljače 2010. godine i sudsku nagodbu od 27. veljače 1992. godine, sklopljenu pred Općinskim sudom u Čazmi) , ovaj sud je promijenio svoj raniji pravni stav i zaključio da je ipak tužena osoba koja ima jače pravo od tužitelja na posjed, spornog poslovnog prostora i skladišnog prostora.

36. Naime, činjenica jest da ovaj sud pune tri godine, računajući od dana kada je predmetna tužba tužitelja bila podnesena, nije pribavio ili nije mogao pribaviti spis broj P-942/2016, koji je priložen ovome predmetu tek dana 28. studenog 2023. godine , a do tada su u ovome predmetu u razdoblju od 3 godine, postupale druge dvije sutkinje, prije predmetnog suca.

37. Činjenica jest da prilikom donošenja ranije presude, ovaj sud posredstvom predmetnog suca nije na valjan i adekvatan način izanalizirao sadržaj sudske nagodbe koja je bila sklopljena pred Općinskim sudom u Čazmi, dana 27. veljače 1992. godine, dovodeći u vezi sa tim materijalnim dokazom, preostala dva materijalna dokaza u vidu, zapisnika o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića iz [adresa], od 12. veljače 2010. godine, te kupoprodajnog ugovora od 22. veljače 2010. godine, odnosno vodeći računa o tome da je nakon isplate kupoprodajne cijene za kupljene nekretnine u stečajnom postupku nad Moslavina d.d. u stečaju, [adresa], ŽC počela koristiti i posjedovati sporni poslovni prostor i skladišni prostor, te da je za tu svrhu dobila ključeve od ovlaštene osobe, stečajnog upravitelja navedene Moslavina d.d. u stečaju, [adresa].

38. Obzirom da je čl. 163.st.1. ZV, propisano da posjednik (u ovom slučaju je posjednik dvaju spornih prostorija, tužena ŽC) ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku (suvlasnice nekretnine na kojoj je izgrađen objekt u okviru kojeg se nalaze dvije sporne prostorije, su tužiteljice EC i IC), ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), sud smatra da je u opisanim okolnostima slučaja, sasvim jasno da tužena ima pravo koje ju ovlašćuje da posjeduje i koristi navedene dvije sporne prostorije, koje je uostalom otkupila na zakonit način (posredstvom javne dražbe od ovlaštene osobe, nakon čega je kasnije sa ovlaštenom osobom sklopila i pisani kupoprodajni ugovor o toj kupnji).

39. Okolnost da je prilikom provođenja dražbe, isključivo zbog stručnog nesnalaženja osoba zaduženih za provođenje dražbe (neovisno o tome da li je propust nastao na nivou suda koji je provodio stečajni postupak ili javnog bilježnika koji je bio zadužen da provede usmenu dražbu), došlo do problema oko pravilnog označavanja što je to točno predmet prodaje, a posljedično tome i problema oko same prodaje nekretnina i konkretizacije predmeta prodaje u kupoprodajnom ugovoru od 22. veljače (ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

2010. godine, nema veze sa donošenjem predmetne odluke o tome da li je tužena, ovlaštena odbiti predaju u posjed tužiteljima u vezi spornih prostorija koje koristi.

40. Tužena je otkupila te prostorije od prednika u posjedovanju, a koje prostorije koristi i drži u svom posjedu od kupnje, koju je realizirala posredstvom ovlaštene osobe, tijekom zakonom reguliranog postupka, koje iste prostorije su ĐC i MC, prodali jednom od više pravnih prednika tužene u posjedovanju i korištenju tih istih prostorija, pa je prije svega bio nesavjestan pokušaj tužitelja ĐC i MC da u historijatu predmetne tužbe, zataje te bitne činjenice koje su njima svakako bile dobro poznate, vezano za kupoprodaju spornih prostorija pravnoj osobi RO „Slavija“ OOUR „Moslavina“ Čazma, ali i za njihovo sklapanje sudske nagodbe sa sljednikom te pravne osobe - PT „Moslavina“ [adresa], odnosno za iznošenje bitnih činjenica o tome na koji je to način tužena stupila u posjed spornih prostorija, a koje činjenice su očito bile poznate svim tužiteljima na dan podnošenja tužbe, pa se jedino može zaključiti da je u ovom slučaju odvjentik tužitelja, pokušao pravnom egzibicijom realizirati pravni interes tužitelja i riješti se tužene za sva vremena, makar zaobilaženjem istine u historijatu tužbe.

41. Bez obzira što je čl. 30.st.1. i 2. ZV, propisano da pravo vlasništva ovlašćuje svog nositelja, između ostalog, na posjed i korištenje, te da sa stvari koju ima u vlasništvu čini što ga je volja, odnosno da svakog drugoga od toga isključi, valja napomenuti da to vlasnik može u smislu čl. 30.st.1. ZV, samo ako to nije protivno tužim pravima.

42. Kako je tijekom ove parnice na temelju svega iznesenog, utvrđeno da je tužena dobila posjed spornih prostorija, nakon što ih je kupila, od prednika u posjedovanju, koji je pak jedan od sljednika pravne osobe kojoj su upravo ĐC i MC, prodali te iste prostorije, ne ulazeći u pitanje da li je tužena stekla pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine tužitelja, dosjelošću (jer to pitanje ne predstavlja predmet ove parnice), nedvojbeno je po uvjerenju ovoga suda, da je tužena ovlaštena koristiti i posjedovati te dvije sporne prostorije, te da je u smislu čl. 163.st.1. ZV, ovlaštena odbiti da ih preda tužiteljicama.

43. U opisanim okolnostima slučaja, obzirom na sve što se izdešavalo u vezi korištenja i posjedovanja sporne dvije prostorije, odnosno u vezi opisanih kupoprodaja istih, sasvim je jasno da je u interesu svih stranaka, bez držanja fige iza leđa, da se pronađe zajednički pravni interes i način uz pomoć kojeg će tužena moći legalizirati svoja prava u zemljišnoj knjizi, bez obzira tko što misli i tko sebi što svojata jer će u suprotnom doći samo do novih sudskih postupaka u vezi istih prostorija, bez obzira tko će se pojaviti kao stranka u tim postupcima.

44. Kada se govori o tužiteljici MC (koja je zbog pravne egzibicije svog odvjetnika i pokušaja da ovaj podnošenjem predmetne tužbe, izignorira iznošenje svih bitnih činjenica ili koja je zbog godina života zaboravila da je sa sada pokojnim mužem prodala dvije sporne prostorije i time zaradila novac, a sada ih ipak želi nazad, samo tako), tužbeni zahtjev te tužiteljice nije i ne može biti osnovan jer dotična, kao nevlasnik nekretnine na kojoj se nalaze divje sporne prostorije koje koristi tužena, nema jače

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

pravo na posjed tih prostorija od tužene, koja je pravo na posjed stekla na legalan i zakonit način.

45. Kada se radi o preostale dvije tužiteljice – EC i IC, bez obzira što su obje tužiteljice upisane u zemljišnoj knjizi kao suvlasnice predmetne nekretnine broj 1418/3 (dakle i zemljišta i svega onoga što je na njemu izgrađeno jer su to suvlasništvo stekle temeljem darovnog ugovora od 25. listopada 2019. godine – što su navele u podnesku od **.**.2025.), ŽC i u odnosu na njih ima jače pravo na posjed sporne dvije prostorije, iz svih opisanih razloga, koj i se na najkraće opisani način svode na činjenicu da je posjed stekla od legitimnog i savjesnog prednika u posjedovanju, te da su pravni prednici sadašnjih suvlasnica predmetne čestice broj 1418/3 (MC i sada pokojni ĐC), prije više od 30 godina, prodali ta dva sporna u ovom predmetu prostora (zadržavši za sebe novac koji su dobili od prodaje), pravnoj osobi koja je bila jedan od pravnih prednika tužene u korištenju i posjedovanju tih prostorija, te je u tom kontekstu sasvim neprimjereno tvrditi ono što u tužbi svi tužitelji tvrde, da tužena „neovlašteno i bez ikakove osnove koristi nekretninu tužitelja“.

46. Zbog svega navedenog je ocijenjen neosnovanim, preostali tužbeni zahtjev tužiteljica o kojem je trebalo raspraviti nakon što je točka II., izreke ranije donesene ovosudne presude u ovome predmetu postala pravomoćna.

47. Odluka o parničnom trošku je donesena u smilsu čl. 154.st.1. ZPP.

48. Parnični trokovi tužene su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužene, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

49. Tuženoj je za sastav odgovora na tužbu priznat iznos od 150,00 Eura, za sastavljanje obrazloženog podneska od 09. prosinca 2024. godine, kojim se tužena očiotvala o vještačkom nalazu, priznat je isti iznos od 150,00 Eura, za sastav žalbe podnesene protiv ranije donesene presude je priznat iznos od 187,50 Eura, dok je za sastav obrazloženog podneska od 24. studenog 2025. godine, priznat iznos od 150,00 Eura. Tuženoj je i u vezi zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na održanim ročištima i uviđaju, dana 24. travnja 2022. godine, 09. veljače i 20. rujna 2024. godine, 19. veljače i 03. prosinca 2025. godine, priznato za svako zastupanje po 150,00 Eura ili za svih 5 zastupanja ukupno 750,00 Eura. U vezi zastupanja po odvjetniku na ročištu na kojem je objavljena ranije donesena presude je priznato tuženoj 75,00 Eura .

50. Pored ovih opravdanih troškova u iznosu od 1.462,50 Eura, tuženoj je priznat i iznos od 53,09 Eura u vezi sudske pristojbe na podnesenu žalbu protiv ranije donesene presude, pa su tužitelji obvezani da joj isplate iznos od 1.515,59 Eura u vezi naknade opravdanih parničnih troškova.

51. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu za nakandu troška za prisustvovanje ročištu za objavu ove odluke jer je u vrijeme izrade ove odluke, potpuno neizvjesno hoće li ili neće odvjetnik tužene pristupiti na to ročište.

(ranije spisi: br. P-1024/2020 i P-1081/2021)

52. Tužitelji su dužni i umješaču na strani tuženika nadoknaditi sve opravdane parnične troškove u smislu čl. 154.st.1. i čl. 163. ZPP.

53. Opravdan parnični trošak umješača na strani tuženika je također odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika zastupnika Republike Hrvatske (umješača), a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

54. Shodno tome, umječaču na strani tuženika je za sastavljanja podneska od 11. siječnja 2022. godine, priznat iznos od 150,00 Eura, a u vezi troškova zastupanja umješača po zakonskom zastupniku na ročištima održanim dana 25. travnja 2022. godine, te 15. veljače i 03. prosinca 2025. godine, priznat je ukupan iznos od 450,00 Eura ili po 150,00 Eura za svako zastupanje. Također, iznos od 187,50 Eura je priznat za sastavljanja žalbe podnesene protiv ranije donesene ovosudne presude, pa su tužiteljice obvezane isplatiti navedenom umješaču ukupan iznos od 787,50 Eura, dok je preko te svote do zatražene odbijen kao neosnovan zahtjev umješača za naknadom troškova.

U Bjelovaru, 19. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 20. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.