REPUBLIKA HRVATSKA
P-1672/2019-34
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kod [adresa], koju zastupa punomoćnik Ringo Špaleta, odvjetnik u Drnišu, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Anić & Anić“ d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice KP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Ringo Špaleta u Drnišu, na ročištu za objavu presude održanom 19. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i sudi:
1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 5. i članku 11. Ugovora o kreditu broj: 82847/04, kojeg su tužiteljica ŽP iz [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao banka, sklopili dana 25.10.2004. godine, a solemniziranom po javnom bilježniku Ljiljanki Malenica dana 25.10.2004. godine pod posl. br.: OU-718/04, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.
2. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 10. a. i b. Ugovora o kreditu broj: 82847/04, kojeg su tužiteljica ŽP iz [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao banka, sklopili dana 25.10.2004. godine, a solemniziranom po javnom bilježniku Ljiljanki Malenica dana 25.10.2004. godine pod posl. br.: OU-718/04, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata mjesečne rate vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., 21000 Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici ŽP iz [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta:
- na iznos od 5,03 € od 13.03.2007. godine;
- na iznos od 5,01 € od 11.04.2007. godine;
- na iznos od 4,93 € od 11.05.2007. godine;
- na iznos od 4,94 € od 12.06.2007. godine;
- na iznos od 4,88 € od 11.07.2007. godine;
- na iznos od 4,94 € od 11.08.2007. godine;
- na iznos od 4,94 € od 11.09.2007. godine;
- na iznos od 4,87 € od 11.10.2007. godine;
- na iznos od 4,93 € od 13.11.2007. godine;
- na iznos od 4,90 € od 11.12.2007. godine;
- na iznos od 4,98 € od 11.01.2008. godine;
- na iznos od 5,05 € od 13.02.2008. godine;
- na iznos od 5,14 € od 11.03.2008. godine;
- na iznos od 5,06 € od 11.04.2008. godine;
- na iznos od 5,00 € od 13.05.2008. godine;
- na iznos od 4,99 € od 11.06.2008. godine;
- na iznos od 4,98 € od 11.07.2008. godine;
- na iznos od 4,95 € od 12.08.2008. godine;
- na iznos od 4,99 € od 11.09.2008. godine;
- na iznos od 5,15 € od 11.10.2008. godine;
- na iznos od 5,37 € od 11.11.2008. godine;
- na iznos od 5,12 € od 11.12.2008. godine;
- na iznos od 9,35 € od 13.01.2009. godine;
- na iznos od 30,94 € od 11.02.2009.godine
- na iznos od 27,18 € od 11.03.2009. godine;
- na iznos od 22,33 € od 11.04.2009. godine;
- na iznos od 22,25 € od 12.05.2009. godine;
- na iznos od 22,18 € od 11.06.2009. godine;
- na iznos od 22,26 € od 11.07.2009. godine;
- na iznos od 21,95 € od 11.08.2009. godine;
- na iznos od 22,16 € od 11.09.2009. godine;
- na iznos od 21,89 € od 13.10.2009. godine;
- na iznos od 22,13 € od 11.11.2009. godine;
- na iznos od 22,00 € od 11.12.2009. godine;
- na iznos od 36,26 € od 12.01.2010. godine;
- na iznos od 43,10 € od 11.02.2010. godine;
- na iznos od 41,80 € od 11.03.2010. godine;
- na iznos od 47,04 € od 13.04.2010. godine;
- na iznos od 56,98 € od 11.05.2010. godine;
- na iznos od 56,92 € od 11.06.2010. godine;
- na iznos od 74,16 € od 13.07.2010. godine;
- na iznos od 69,57 € od 11.08.2010. godine;
- na iznos od 88,38 € od 11.09.2010. godine;
- na iznos od 79,36 € od 12.10.2010. godine;
- na iznos od 80,78 € od 11.11.2010. godine;
- na iznos od 96,99 € od 11.12.2010. godine;
- na iznos od 112,35 € od 11.01.2011. godine;
- na iznos od 81,14 € od 11.02.2011. godine;
- na iznos od 87,41 € od 11.03.2011. godine;
- na iznos od 78,54 € od 12.04.2011. godine;
- na iznos od 98,61 € od 11.05.2011. godine;
- na iznos od 112,35 € od 11.06.2011. godine;
- na iznos od 118,59 € od 12.07.2011. godine;
- na iznos od 187,92 € od 11.08.2011. godine;
- na iznos od 122,17 € od 13.09.2011. godine;
- na iznos od 112,35 € od 11.10.2011. godine;
- na iznos od 114,77 € od 11.11.2011. godine;
- na iznos od 113,88 € od 13.12.2011. godine;
- na iznos od 112,44 € od 11.01.2012. godine;
- na iznos od 128,42 € od 11.02.2012. godine
- na iznos od 130,27 € od 13.03.2012. godine;
- na iznos od 125,66 € od 11.04.2012. godine;
- na iznos od 128,24 € od 11.05.2012. godine;
- na iznos od 130,63 € od 12.06.2012. godine;
- na iznos od 127,04 € od 11.07.2012. godine;
- na iznos od 126,80 € od 11.08.2012. godine;
- na iznos od 119,95 € od 11.09.2012. godine;
- na iznos od 122,25 € od 11.10.2012. godine;
- na iznos od 127,27 € od 13.11.2012. godine;
- na iznos od 125,68 € od 11.12.2012. godine;
- na iznos od 127,99 € od 11.01.2013. godine;
- na iznos od 121,32 € od 12.02.2013. godine;
- na iznos od 118,90 € od 12.03.2013. godine;
- na iznos od 126,12 € od 11.04.2013. godine;
- na iznos od 119,05 € od 11.05.2013. godine;
- na iznos od 115,33 € od 11.06.2013. godine;
- na iznos od 111,13 € od 11.07.2013. godine;
- na iznos od 116,27 € od 13.08.2013. godine;
- na iznos od 119,09 € od 11.09.2013. godine;
- na iznos od 121,77 € od 11.10.2013. godine;
- na iznos od 122,36 € od 12.11.2013. godine;
- na iznos od 125,91 € od 11.12.2013. godine;
- na iznos od 103,11 € od 11.01.2014. godine;
- na iznos od 88,00 € od 11.02.2014. godine;
- na iznos od 89,93 € od 11.03.2014. godine;
- na iznos od 89,57 € od 11.04.2014. godine;
- na iznos od 86,46 € od 13.05.2014. godine;
- na iznos od 86,01 € od 11.06.2014. godine;
- na iznos od 88,71 € od 11.07.2014. godine;
- na iznos od 91,45 € od 12.08.2014. godine;
- na iznos od 92,88 € od 11.09.2014. godine;
- na iznos od 93,04 € od 11.10.2014. godine;
- na iznos od 95,67 € od 11.11.2014. godine;
- na iznos od 96,48 € od 11.12.2014. godine;
- na iznos od 97,54 € od 13.01.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.02.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.03.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.04.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 12.05.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.06.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.07.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.08.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.09.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 13.10.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.11.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.12.2015. godine;
- na iznos od 90,49 € od 12.01.2016. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.02.2016. godine;
- na iznos od 90,49 € od 11.03.2016. godine,
s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 24. ožujka 2016. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., 21000 Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici ŽP iz [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.913,66 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose označene pod točkom I./3. izreke ove presude teku od 25. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u visini od 1.597,22 EUR istaknuto prigovorom radi prijeboja s predmetnom tražbinom tužiteljice.
IV. Svaka stranka snosi svoj trošak prouzročen joj ovim postupkom.
i r i j e š i o j e
Utvrđuje se povlačenje tužbe u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se tuženiku naloži da joj isplati daljnji iznos glavnice u visini od 453,33 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi podnesenoj sudu 12. lipnja 2019. navela da je 25. listopada 2004. s pravnim prednikom tuženika (HVB Splitska banka d.d., Split), kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 82847/04 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg da joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.300,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita, kao i da je Ugovorom, koji da predstavlja standardni tipizirani ugovor tuženika kao trgovca, ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa koja da je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje i potom višekratno rasla dovodeći tako do povećanja njezinih obveza po Ugovoru, te u vezi promjene koje da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna (tako da promjenu iste nije mogla predvidjeti, a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takve promjene za nju proizlaze), s tim da nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja odredba da joj je ujedno nerazumljiva budući da ne posjeduje znanja iz područja bankarskog poslovanja. Ujedno je navela da je navedena odredba Ugovora suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. , dalje:
ZZP/03., odnosno "Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje:
ZOO/91., tj. Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05.), odnosno odredbama Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), pa kako da se radi o nepoštenoj odredbi, koja da je uz to i neodređena odnosno neodrediva, da se ista ukazuje ništetnom. Navela je i da je potonje navedeno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (potvrđenom u odgovarajućem dijelu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.) donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, navela je i da se nepoštenom odredbom Ugovora, a na čiji sadržaj da također nije mogla utjecati, ukazuje i ona o valutnoj klauzuli sukladno kojoj je isplata kredita vezana uz valutu CHF, a to stoga jer da od strane tuženika nije bila informirana u vezi rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u valuti CHF, a za razliku od valutne klauzule u valuti EUR čiji tečaj da je za razliku od tečaja CHF štitila Hrvatska narodna banka. Navela je i da valuta CHF predstavlja tzv. valutu utočišta čiji tečaj naglo jača u vrijeme gospodarske krize. Suviše toga, navela je i da je potonje utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (potvrđenom u odgovarajućem dijelu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.). Navela je i da joj je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) ponuđen na sklapanje Dodatak br. 1. Ugovora (dalje: Dodatak) kojim da je isti denominiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR kojeg da je konačno i prihvatila, s tim da je Dodatkom visina neotplaćene glavnice na dan 24. ožujka 2016. utvrđena u visini od 31.354,69 EUR, te ujedno utvrđena kamatna stopa za razdoblje nakon sklapanja Dodatka. Nadalje je navela da sklapanjem Dodatka nije obeštećena za preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je konačno ustala zahtjevima kojima je tražila da se ništetnima (tj. ništavima po ranije važećoj zakonskoj terminologiji) i bez pravnog učinka utvrde odgovarajuće odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da se tuženiku naloži da joj na ime preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta kredita isplati iznos od 63.041,07 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od plaćanja pojedinih preplaćenih iznosa do isplate.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenim zahtjevima navodeći da ne postoji pravni osnov, a time ni pravni interes tužiteljice za vođenje ove parnice budući da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u valuti CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR (čime da je raniji ugovor prestao postojati i isti više ne proizvodi pravne učinke jer se radi o pravno nepostojećem ugovoru), slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile Ugovor s važenjem izmjena ex tunc tj. od samog početka, a koje pravno shvaćanje da je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2868/18 od 12. veljače 2019. i rješenju istog suda br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Podredno je naveo da sporne odredbe Ugovora (koje da su jasne, lako uočljive i razumljive) nisu predstavljale nepoštene, a time ni ništetne odredbe budući da su stranke o istima pregovarale te da tužiteljici nije zatajio niti jednu informaciju kojom je raspolagao, a koja da je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u valuti CHF, kao što je upozorio i na sve rizike ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, s tim da je u vrijeme sklapanja Ugovora imao u ponudi i kredite uz primjenu valutne klauzule u drugoj valuti, ali da je tužiteljica željela sklopiti ugovor o kreditu upravo s valutnom klauzulom u valuti CHF. Slijedom istaknutih navoda, predložio je da se zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan i istoj naloži da mu nadoknadi troškove prouzročene ovom parnicom, suviše toga predlažući da sud u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva odluči i o postojanju njegovog potraživanja prema tužiteljici (na ime negativne razlike u razdobljima kada su tečaj CHF i ugovorena kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih) stavljenog u formi prigovora radi prijeboja.
3. Tužiteljica je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu navela da se neutemeljenim ukazuje navod tuženika o tome da bi s njom pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora, a niti da su Ugovorom utvrđeni egzaktni i točni parametri te metoda za izračun parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa, posljedica čega da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u odnosu na koje kao potrošač nije imala nikakvog utjecaja, a niti ih je na bilo koji način mogla predvidjeti. Ujedno je, sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, konačno ustala zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkama I. i II. izreke ove presude, pa kako je time zapravo izvršeno djelomično povlačenje tužbe, i to glede dijela zahtjeva kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati daljnji iznos glavnice u visini od 453,33 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a kojoj procesnoj dispoziciji tužiteljice se tuženik prešutno nije protivio, zbog čega se ima smatrati da je pristao na istu, to je valjalo riješiti kao u izreci.
4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva solemniziranog 25. listopada 2004., Izračuna EKS-a i otplatnog plana po Ugovoru, Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 82847/04 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava solemniziranog 22. ožujka 2016., nalaza i mišljenja Marijana Jovića, stalnog sudskog vještaka za financije od 29. ožujka 2024. s prilozima (dokumentacijom pribavljenom po vještaku za financije od strane tuženika) i pisane dopune istih od 20. svibnja 2025. te iskaza tužiteljice, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok ne postoji potraživanje tuženika istaknuto u formi prigovora radi prijeboja.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke nakon sklapanja Ugovora, i to nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15., a sukladno odredbama navedenog propisa, 22. ožujka 2016. sklopile Dodatak, međutim, sporan je pravni doseg Dodatka, odnosno sporno je da li su sklapanjem Dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezane za ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja) i da li se tim propisom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, a odgovori na koja pitanja su odlučni u vezi pitanja zaštite tužiteljice kao potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.
7. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora primjenjuju odredbe ZOO/91. koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15. i Zakona o zaštiti potrošača. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je po drugoj strani stečeno bez osnove i platiti mu zatezne kamate.
8. Nadalje, stajalište je ovog suda da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da ZID ZPK/15. predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju odgovarajuće područje obveznog prava, odnosno ZOO/91. u konkretnom slučaju, a koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega opća pravila ZOO/91. o ništavosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji neće dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava) koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske ističe u odluci br. U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15. upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15. imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Navedeni propis u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15. (br. U-I-3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti propis usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog propisa s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15. zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15. ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanje dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge strane, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
9. Suviše toga, a neovisno o tome što se Direktiva u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako se navodi i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), te zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, valja primijetiti da Direktiva ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.
10. Relevantne odredbe ZID ZPK/15. kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:
„Članak 19.b
Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Članak 19.c
(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,
- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.
11. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15. bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.
12. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, kako je to propisano općim propisom obveznog prava.
13. Iz citiranih odredbi ZID ZPK/15. i Dodatka sklopljenog sukladno tim odredbama proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, Dodatkom uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.
14. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je Dodatak sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15. koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji se odredbe ZZP/03. i ZZP/07. koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba potrošačkog prava prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka na temelju odredbi ZID ZPK/15. kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja Ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti odgovarajućih odredbi Ugovora, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.
16. Pri ovakvoj ocjeni ovaj sud ima u vidu ustaljeno stajalište Suda Europske unije prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako se navodi i u odluci br. C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15. imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15. je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15. Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istaknula, među ostalim, da ZID ZPK/15. predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema kredita u CHF.“.
17. Tako je ZID ZPK/15. u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15., također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu navedenog propisa zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. navedenog propisa, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog propisa ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. tog propisa ako je on utvrđen. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ZID ZPK/15., iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4., te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. snosi potrošač. Osim toga, člankom 19.e stavak 8. ZID ZPK/15. propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.
18. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
19. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15. djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako navodi i Sud Europske unije u presudi br. C-308/156 ŽPC, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.
20. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, zaključenjem Dodatka koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15.) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužiteljica zahtijeva u točki III. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15. bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.
21. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate na iznose preplate stečene po tuženiku bez osnove tj. na temelju nepoštenih tj. ništetnih odredbi Ugovora, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa obveznog prava na čiju primjenu upućuju i odredbe potrošačkog prava.
22. Stoga, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15., nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.
23. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15., nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatne stope, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).
24. Imajući u vidu naprijed navedeno, nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate glavnice u visini od 7.913,66 EUR, kao i za isplatu zateznih kamata na preplaćeni dio anuiteta od dana konverzije do isplate, zbog čega je presuđeno kao pod točkom II. izreke.
25. Nasuprot tome, stajalište je ovog suda da tužiteljici pripadaju zatezne kamate na preplaćeni dio anuiteta uslijed nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sve to primjenom relevantnog potrošačkog prava, a polazeći od činjenice da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača /koji je predmetni kredit ostvarila radi zadovoljena stambenih potreba njezine obitelji/, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge), nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava (ZZP/03. i ZZP/07., odnosno Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19. usklađenim s odredbama Direktive), sve to kraj utvrđenja ovog suda da se o navedenim odredbama nije posebno pregovaralo, kao i da su iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovo posebno polazeći od činjenice da su navedene odredbe sadržane u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu sastavljenom od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, odnosno koje odredbe su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora.
26. U vezi s naprijed navedenim zaključkom ovog suda valja navesti i da se tužiteljica utemeljeno tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom odlukom je odbijena revizija tuženih banaka kojom su pobijale navedenu drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena navedena prvostupanjska presuda kojom je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj. Osim toga, navedenim odlukama su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima. Suviše toga, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, te je u navedenoj presudi izraženo pravno shvaćanje da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužiteljice kao logičnog i uvjerljivog, te koji ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da u vrijeme sklapanja Ugovora nije posebno razumjela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti da je u tom smislu bila poučena od strane prednika tuženika, zatim, da je Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke i ponuđen joj na potpis, s tim da se glede pojedinih odredbi nije posebno razgovaralo ili pregovaralo, kao i da joj je predmetni ugovor o kreditu nuđen od strane djelatnika banke kao najpovoljniji na tržištu.
27. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF i time povrijedio prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita, i to u smislu da je u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je pravni prednik tuženika postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama tijekom spornog razdoblja važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti zateznu kamatu na više plaćene iznose anuiteta (u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem) od dana njihovog plaćanja do konverzije kredita, a što nije bilo obuhvaćeno sporazumom o konverziji sklopljenom između stranaka, te slijedom svega potonje navedenog presuditi kao pod točkom I. izreke, a u vezi s kojom odlukom se ističe da sud u konkretnom slučaju tuženika drži nepoštenim stjecateljem (koji je više plaćene anuitete stekao na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora) - članak 214. ZOO/91., a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO/05. - koji zatezne kamate na više plaćene anuitete od strane tužiteljice ima platiti od dana stjecanja istih. Ujedno je ovaj sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014., od tog dana počinje teći opći zastarni rok od pet godina u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u vezi potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počinje teći od 14. lipnja 2018. tj. dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10, pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da zastara predmetnog kondemnatornog potraživanja nije nastupila.
28. Nadalje, tuženik je, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, kao i s promjenjivom kamatnom stopom, a koje odredbe su utvrđene nepoštenima i ništavima, pa polazeći i od činjenice da tužiteljica od tuženika nije primila ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, to tužiteljica ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primila, zbog čega je glede potraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja valjalo presuditi kao pod točkom III. izreke.
29. Konačno, kako su stranke djelomično uspjele u ovoj parnici u približno jednakim dijelovima (to sve kraj činjenice da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa zahtjevima deklaratorne naravi te djelomično sa zahtjevom kondemnatorne naravi - u pogledu dijela potraživane zatezne kamate, dok je tuženik uspio glede preostalog dijela kondemnatornog zahtjeva tužiteljice), to je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude (članak 154. stavak 4. ZPP).
Šibenik, 19. siječnja 2025.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv prvostupanjske presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- strankama, po punomoćnicima
