Poslovni broj: P-1882/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Trg žrtava fašizma 1

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodig kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Sanji Barbarić, odvjetnici iz Oroslavja, protiv tuženika PRIVREDNE BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika IĐŽ, odvjetničke vježbenice, 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 11.3 /Završne odredbe/ u Ugovoru o kreditu, kojeg su dana 28.03.2007.g. zaključili tužitelj GĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zorke Čavajda u Zagrebu, Radnička cesta 48 pod poslovnim brojem OV-6426/2007 dana 29.03.2007.g., a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju GĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 450,47 EUR / 3.394,05 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2007. do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju GĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati parnični trošak u iznosu od 1.000,00eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

4.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog postupka.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 27. lipnja 2023. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012369576 dana 28. ožujka 2007. temelj kojeg da mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 18.558,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu, i to odredbu o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita koju da mu je kreditor bez valjane pravne osnove naplatio, budući da je prilikom ugovaranja te odredbe tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelj smatra da je ništetna odredba iz čl. 11.3. ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, tvrdeći da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na plaćanje jednokratne naknade, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na tužitelja. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev i predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci, uz nadoknadu parničnog troška.

4.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je između stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o plaćanju sporne jednokratne naknade, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća tužitelj mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

5.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 28. ožujka 2007., otplatnu tablicu, prikaz tečaja valute CHF i Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima, te je saslušao tužitelja.

6.Sud je proveo sve konačno predložene materijalne i personalne dokaze.

7.Provedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

8.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:9012369576 od 29. ožujka 20079. studenog 2005., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka-kreditor temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kreditni iznos od 18.558,93CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

9.Nadalje, sud je utvrdio da je u čl. 11.3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, koja se plaća prije ili istovremeno s korištenjem kredita.

10.Time je sud utvrdio sporni dio predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.

11.U svom usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF za svoje osobne potrebe – kupnju osobnog vozila kojeg je koristio za svoje osobne svrhe. Nadalje je iskazao da mu bankovni službenici tuženika nisu objasnili značenje ulazne (jednokratne) naknade, njezinu visinu i od čega se ona sastoji i zašto ju mora platiti, a da je ugovor o kreditu banka sama unaprijed pripremila i u čijem sastavljanju nije sudjelovao.

12.Dakle, na temelju iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinitog, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe, što znači da u konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za privatne svrhe tužitelja predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

13.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. GĐŽ od 14.06.2012. godine, točka 73., utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.

14.Prema stavu ovog suda ništetna je odredba iz točke 11.3. ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Naime, navedena naknada je ugovorena jednostrano i netransparentno, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga, pa je tužitelju bilo onemogućeno da prije ugovaranja sam procijeni da li mu je uopće povoljno uzeti kredit kod tuženika. Pravni temelj navedene ništetnosti nalazi se u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 i članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, mora se upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Sukladno ranije već navedenoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ili troška. Sud EU je tako zauzeo stajalište da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknadi za osiguranje kredita u visini od 2,00%, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje sporne naknade može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što u ovom slučaju tuženik nije ničime dokazao. Dakle, ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita ima se smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 2., 3. i 4. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tuženika, pa se ima smatrati ništavom u smislu čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i kao da nikada nije niti bila ugovorena.

15.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetne odredbe iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao s osnova naplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

16.U konkretnom slučaju, tuženik nije ničime dokazao da se o spornoj odredbi ugovora doista pojedinačno pregovaralo, pa je stoga nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade na čiju ništetnost upire tužitelj. Slijedom naprijed navedenog, sud je odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu utvrdio ništavom u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je ona zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao u točki 1. izreke presude.

17.U konkretnom slučaju između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva (list 81), dok je uvidom u otplatnu tablicu utvrđeno da je sporna jednokratna naknada naplaćena dana 31. ožujka 2007.

18.Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje novčanu isplatu s osnova naplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila u iznosu od 450,47eur, a s tijekom zatezne kamate od dana njezina plaćanja 31. ožujka 2007., te je isti iznos dosudio tužitelju na teret tuženika u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), kao u točki 2. izreke presude.

19.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 29. st. 2. i 8. i čl. 1115. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02 i 153/04).

20.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara konačno utuženog novčanog potraživanja tužitelja oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost sporne odredbe ugovora utvrđena kao glavno pitanje, niti po toj osnovi nije došlo do zastare.[1]

21.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a ona je određena u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a u iznosu od 1.777,70eur koja čini zbroj naznačene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva (1.327,23eur) i vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva

1 Stajališta zauzeta kao u presudama Županijskog suda u Splitu broj: Gž - 428/2021 od 15. srpnja 2021. i broj: Gž-2468/2023 od 7. veljače 2024.

(450,47eur), te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

22.Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podneska od 15. studenog 2024. u iznosu od 250,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), te trošak zastupanja na ročištima od 23. prosinca 2025. i 15. siječnja 2026. iznosu od po 250,00eur za svako ročište (Tbr. 9.1. i 46. OT), što ukupno iznosi 1.000,00eur, kao u točki 3. izreke presude.

23.Odluka o plaćanju zatezne kamate na troškove parničnog postupka temelji se na odredbama iz čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24.Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, nema uvjeta da se prihvati njegov zahtjev za nadoknadu troškova ovoga parničnog postupka, kao u točki 4. izreke presude.

25.Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zaprešiću 19. siječnja 2026.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig,

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.