Poslovni broj: P-549/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tužiteljice JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 4. tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnici ČG, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredna banka d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. siječnja 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu br. 9011035889 koji je sklopljen 22. veljače 2006. kojeg su stranke solemnizirale kod javne bilježnice Melanije Duić 22. veljače 2006. pod brojem OU- 162/06-1 između prvo tužitelja GG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, drugo tužiteljice JG, [adresa], 42205 Vidovec, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao solidarnog jamca te treće tužitelja ĐG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i četvrto tužitelja ZG, [adresa], 42205 Vidovec, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnih dužnika, te tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Banke za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da 1.tužiteljici GG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.089,17 € (pet tisuća osamdeset devet eura i sedamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 1.1.2008. pa do 30.6.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 64,40 € sa kamatom od 20.10.2010. do plaćanja;

na iznos od 85,08 € sa kamatom od 20.11.2010. do plaćanja;

na iznos od 196,88 € sa kamatom od 26.1.2011. do plaćanja;

na iznos od 84,20 € sa kamatom od 26.2.2011. do plaćanja;

na iznos od 91,62 € sa kamatom od 18.3.2011. do plaćanja;

na iznos od 89,66 € sa kamatom od 21.4.2011. do plaćanja;

na iznos od 99,91 € sa kamatom od 21.5.2011. do plaćanja;

na iznos od 173,83 € sa kamatom od 25.6.2011. do plaćanja;

na iznos od 55,20 € sa kamatom od 19.7.2011. do plaćanja;

na iznos od 443,64 € sa kamatom od 3.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 1,19 € sa kamatom od 01.01.2012. do plaćanja;

na iznos od 199,75 € sa kamatom od 11.1.2012. do plaćanja;

na iznos od 107,56 € sa kamatom od 16.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 130,45 € sa kamatom od 1.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 24,21 € sa kamatom od 20.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 111,66 € sa kamatom od 14.4.2012. do plaćanja;

na iznos od 114,27 € sa kamatom od 25.5.2012. do plaćanja;

na iznos od 84,21 € sa kamatom od 31.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 165,16 € sa kamatom od 21.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 103,98 € sa kamatom od 16.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 384,74 € sa kamatom od 19.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 102,74 € sa kamatom od 18.1.2013. do plaćanja;

na iznos od 76,02 € sa kamatom od 19.2.2013. do plaćanja;

na iznos od 82,76 € sa kamatom od 18.5.2013. do plaćanja;

na iznos od 109,29 € sa kamatom od 19.6.2013. do plaćanja;

na iznos od 96,14 € sa kamatom od 24.7.2013. do plaćanja;

na iznos od 472,29 € sa kamatom od 27.9.2013. do plaćanja;

na iznos od 157,18 € sa kamatom od 20.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 44,50 € sa kamatom od 24.1.2014. do plaćanja;

na iznos od 124,55 € sa kamatom od 20.2.2014. do plaćanja;

na iznos od 49,62 € sa kamatom od 22.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 39,82 € sa kamatom od 30.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 364,51 € sa kamatom od 24.6.2014. do plaćanja;

na iznos od 61,90 € sa kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;

na iznos od 64,29 € sa kamatom od 2.8.2014. do plaćanja;

na iznos od 45,21 € sa kamatom od 1.9.2014. do plaćanja;

na iznos od 138,94 € sa kamatom od 25.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 76,42 € sa kamatom od 21.1.2015. do plaćanja;

na iznos od 125,83 € sa kamatom od 27.2.2015. do plaćanja;

na iznos od 45,56 € sa kamatom od 13.6.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, da 1.tužiteljici GG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.777,86 EUR (dvije tisuće sedamsto sedamdeset sedam eura i osamdeset šest centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 19. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u podnesku tužitelja od 30. siječnja 2025. smanjen sa iznosa od 5.651,63 EUR (42.582,17 kn) na iznos od 5.089.17 EUR, da je dakle tužba djelomično povučena za iznos od 562,46 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika koja je zaprimljena na sudu 6. lipnja 2019., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a 1.tužiteljica i radi isplate novčanog iznosa koji je ona kao korisnica kredita prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene tih ugovornih odredbi za koje se u tužbi tvrdi da su ništetne. U tužbi navode da su prvo tužitelj kao korisnik kredita, drugo tužitelj kao solidarni jamac te treće tužitelj i četvrto tužitelj kao založni dužnici, sklopili s tuženikom dana 22. veljače 2006. Ugovor o kreditu br. 9011035889,, kojim je tuženik stavio 1. tužiteljici na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredit u iznosu od 60.000,00 CHF. Ugovor u svojem članku 4. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. U skladu s time tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope od 4,75% godišnje, o čemu je prvotužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je tužitelj otplaćivao. Postupajući na taj način, tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je plaćao prvo tužitelj, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvo tužitelja kao potrošača. Osporavanje tuženikovog prava da samovoljno mijenja kamatne stope, temelji se između ostalog i na presudi Europskog suda pravde br. C- 26/13, od 30. travnja 2014. prema kojoj se čl. 4.,st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Točnije, u konkretnom slučaju to bi značilo da je 1. tužiteljici prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima, te na koji način dolazi do promjene kamatne stope te odnos te odredbe ugovora s ostalima tako da 1. tužiteljica može jasno predvidjeti koje ekonomske posljedice vuče sklapanje takvog ugovora. Predmetna, sporna ugovorna odredba ovisila je isključivo o odluci jedne strane, banke, bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvo tužiteljice jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji tu istu promjenu ne može ni na koji način predvidjeti, niti provjeriti okolnosti pod kojima je došlo do te promjene jer ne postoje precizni mehanizmi kontrole. Nadalje, ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. U konkretnom slučaju, unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno je svim navedenim načelima obveznog prava, jer je time prvo tužiteljica korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok ni približno nije znao ni mogao znati kako i u kojem smjeru će se ta kamatna stopa tijekom otplate kredita kretati. Upravo tako je zaključio i Vrhovni sud u reviziji Revt- 249/14-2 od 9.4.2015., a i u reviziji Rev.1172/2018 od 19.3.2019. Stoga dio odredbe čl. 4. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao: "promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana" temeljem čl. 81. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZZP/03), predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl. 87. ZZP/03, te čl. 296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutno klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Prvo tužiteljica je temeljem čl. 7. Ugovora bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici. Tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio prvo tužiteljice kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke. Tako ga osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kroz reklame i prilikom razgovora poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o sigurnoj valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika.Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelje, naročito prvo tužiteljice, koji je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno, otplaćivao u hrvatskim kunama, čime je za prvo tužiteljicu učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvo tužiteljice kao potrošača. Prvi svemu tome treba naglasiti kako prvo tužiteljica nije ekonomski stručnjak, pa čak ni osoba koja bi imala neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na prvo tužiteljicu kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu prvo tužiteljice, propuštajući pružiti im potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Stoga se i kod odredaba čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao s prvo tužiteljicom niti mu je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Navedena pravna utvrđenja sadržana su i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, posl. br. Revt-575/16 od 3.10.2017, VSRH posl. br. Revt- 249/14-2 od 9.4.2015., kao i Ustavnog suda RH, posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelji se stoga pozivaju na predmetna prava utvrđenja za koja je vezan i Naslovni sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Posljedica nepoštenih ugovornih odredaba opisanih u toč. III, IV. i V. tužbe znatna je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedeno se neosporno očituje u činjenici da je prvo tužiteljičina ukupna obveza do dana 30.9.2015 (kada je izvršena konverzija, koja će se u nastavku tužbe obrazložiti)po tom kreditu zajedno sa ugovorenom kamatom od 4,75% godišnje i po tečaju na dan korištenja kredita trebala iznositi 208.873,53 kn, a da je do tog dana tužitelj isplatio tuženiku umjesto ovog iznosa ukupan iznos od 260.450,84 kn, odnosno čak 51.577,31 kn više nego što je bilo ugovoreno. Dana 18.1.2016., na poziv tuženika a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke su sklopile Dodatak predmetnog ugovora o kreditu, tzv. konverziju kredita u EUR, kojom je na dan 30.09.2015. ustanovljena neotplaćena glavnica kredita koja iznosi EUR 25.804,43, i priznata je pretplata u iznosu od 14.734,42 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Ukoliko se iznos iz pretplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi od 8.995,14 kuna za razdoblje od 29.2.2008. do 15.7.2010. i obračunata zakonska zatezna kamata na te iznose od 5.739.28 kuna, preplaćeni iznosi do 30.9.2015. godine iznose 42.582,17 kuna. O pitanju postojanja kredita pravnog interesa tužitelja da nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev. 2868/2018 od 12.2.2019. utvrdivši da tužitelj i dalje ima pravni interes za ovim zahtjevom, to stoga što joj konverzijom nije u cijelosti namiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu. Budući da je preplaćeni iznos od 42.582,17 kn tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužitelji i tuženik su 22.2.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011035889 te su dana 18.1.2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011035889. Tvrdnje tužitelja su neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno da je sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK, da odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, da je odredbama ZID ZPK uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca, da na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK, da je CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH, da je ZID ZPK jUstavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem G1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a prema čl. 502.n st. 1. ZPP sudovi nižeg stupnja su vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019:da je ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača, da su kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjet, da je ZID ZPK je poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK, da su pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke, da utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari Sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR. Pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate. Svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja, prvenstveno voljom potrošača te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da Sud ne provodi daljnje dokaze, zaključi glavnu raspravu i odbije tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Podredno, tuženik se dalje očituje o zastari, odlukama iz kolektivnog spora te odredbama ugovora o kreditu za koje tužitelj smatra da su ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 zauzima stav da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993., a obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012) Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, a čl. 4. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a ne sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a kako to navodi tužitelj u tužbi. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Svojstvo promjenjivosti se ne može odvajati od ugovorene kamatne stope, posebno stoga što ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno, time niti ništetno. Na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela. Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Tuženik je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja. Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. VSRH svojom odlukom Gzz-2/02-2 utvrdio da pod uvjetom da određena kamata nije zelenaška. ..stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna te da kad se zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje. Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Vezano za prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik prvenstveno ističe da se protivi istome, s obzirom da je provedena konverzija, pa ako bi Naslovni sud prihvatio takav prijedlog tužitelja, tada bi predmetom vještačenja jedino moglo biti pitanje je li konverzija provedena sukladno ZIDZPK, ako isto nije nesporno. Nadalje, početno ugovorena kamatna stopa je promjenjiva kamatna stopa, a koja je samo na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,75%. Ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, štoviše, odredbom članka 26. st. 3. ZOO-a predviđena je mogućnost i da stopa ugovorene kamate ne bude određena, a u kojem slučaju se primjenjuje određena visina zakonske kamate. Prema tome, primjena kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijelo ugovorno razdoblje, dakle kao fiksnu kamatnu stopu, svakako nema uporište niti u jednom propisu, pa je tako nezakonito i nedopušteno. Presudom Pž-7129/13 nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je utvrđeno da je nepoštena odredba, odnosno dio odredbe o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Naime, VTSRH ukida presudu Trgovačkog suda u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, pa je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kao fiksnu kamatnu stopu. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodida se zakonodavac opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. te da navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO). VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe da kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute. U ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje 60.000,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.10. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, založni dužnici i solidarni jamac izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 30. siječnja 2025.

1. tužiteljica koja uz zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF postavlja i zahtjev za isplatu, odnosno traži od tuženika povrat stečenog bez osnove zbog primjene tih ugovornih odredbi, je postavila 1 svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznosa od 5.079,17 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji je manji od prethodnog za 562,46 eura. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao. Sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba djelomično povučena za iznos od 542,46 eura.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija dostavljena uz tužbu na omotnici (na stranici 12 spisa), plan otplate (na stranici 14-18 spisa), opći uvjeti poslovanja s građanima (na stranicama 52-62 spisa), sudska praksa (na stranicama 73-88 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (na stranicama 93-97 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa, pročitani su nalaz vještakinje Vlaste-Santo Olđa od 13. siječnja 2025. (na stranicama 109-142 spisa), sudska praksa (na stranicama 155-184 spisa) te je saslušana i tužiteljica koja je prije sklapanja pregovarala s tuženikom o kreditu, kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelji smatraju ništetnima.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je 22.2.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 9011035889 između Privredne banke Zagreb d.d. i GG kao korisnice kredita, VG i HG, kao založnih dužnika te JG, kao solidarnog jamca, kojim je 1. tužiteljici odobren kredit u iznosu od CHF 60.000,00 po uz redovnu kamatu od 4,75% godišnje na rok otplate 20 godina, a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,75% godišnje

- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 18.01.2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

7. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara tražbine, da li tužitelj ima pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe te da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži 1. tužiteljica riješeno temeljem Dodatka sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK. Sporno je i to da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.

8. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 22. veljače 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelji, i to 1. tužiteljica kao korisnica kredita, 2. tužiteljica kao solidarni jamac, a ostali tužitelji kao založni dužnici, da au ga isti sklopili tuženikom sklopio kao fizičke osobe, potrošači, pa su isti u tom pravnom poslu potrošači te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

13. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž- 7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž- 6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako se u konkretnom slučaju tužitelji pozivaju upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

16. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

17. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

18. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 4. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim 1.tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s 1. tužiteljicom i ostalim tužiteljima kao fizičkim osobama, dakle potrošačima te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji 1.tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da zaključen sa fizičkom osobom, da je namjena kredita adaptacija dijela obiteljske kuće u kojoj je 1. tužiteljica živjela, a to proizlazi i iz iskaza 1. tužiteljice. Iz provedenih dokaza dakle nedvojbeno proizlazi da je 1.tužiteljica predmetni ugovor s tuženikom sklopila kao potrošač, da je to dakle potrošački ugovor. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,75 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

23. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže. Na temelju iskaza 1.tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da je 1. tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu, da je sredstva kredita koristila za stambene potrebe, adaptaciju dijela kuće u kojoj je živjela, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da joj je nakon što je zatražila kredit s valutnom klauzulom u eurima predmetni kredit od strane banke bio ponuđen kao najpovoljniji i jedino mogući s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost, da joj pojedine ugovorne odredbe nisu bile pojašnjene niti joj je bilo rečenu na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, da joj sporne ugovorne odredbe nisu bile pojašnjene niti od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora te da se početna rata kredita tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF znatno povećala.

24. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da je 1. tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač za stambene potrebe, da je to dakle potrošački ugovor, da joj od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti obveze, da dakle nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama za koje tužitelji tvrde da su ništetne te rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

25. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Vlaste Santo Olđa. Za ovaj spor odlučno to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, tužitelji ni na koji način nisu mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom kao korisnicom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,75%.

26. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni nisu znali, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,75 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

27. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

28. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, 1. tužiteljici kao korisnici kredita koja ga je i otplaćuje pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,75 % prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo 1. tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

29. U ovom slučaju je 18. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK)), kojim je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su stranke mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

32. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 3. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

33. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite 1. tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom od 18. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je 1. tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

34. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio 1.tužiteljici kao korisnici kredita prilikom sklapanja ugovora niti je tuženik dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

35. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

37. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda 1. tužiteljica se sklapanjem Dodatka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom, pa 1. tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a 1. tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne, a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. Dakle, tužitelji prema stavu ovog suda imaju pravni interes za vođenje ovog postupka.

38. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

39. Po stavu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

40. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo 1. tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

41. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga su u pravu tužitelji kad ističu da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

42. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji 1. tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

43. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

44. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 UG protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

45. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to 1. tužiteljici kao korisnici kredita koja ga i otplaćuje pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

46. U svrhu utvrđenja koliko je 1. tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo Vlasti Santo Olđa. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužitelja i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka 16. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužitelju priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

47. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je preplata radi promjene kamatnih stopa izračunata na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana uz kamatnu stopu od 4,75% godišnje i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita, da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika ukupno više platila CHF 2.665,55, odnosno kuna 12.481,81 i to po razdobljima više (kada je stopa bila viša od ugovorene) kuna 14.830,77 i manje (kada je stopa bila niža od ugovorene) kuna 14.830,77., da je kredit isplaćen 23.2.2006. po tečaju 1 CHF = 4,682639 kuna, da je razlika radi promjene tečaja izračunata na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama, da je tužiteljica js osnova promjene tečaja CHF više ukupno platila kuna 35.562,57 i to više od obveze kuna 48.812,00i manje od obveze kuna -1.3249,43. Prikazane razlike nisu samo radi promjene tečaja CHF, već i radi neredovitih uplate tužiteljice, da je izračun duga uz primjenu kamatne stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,75% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. radi utvrđivanja točnog dana preplate, da je ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,75% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica do 30.9.2015. više uplatila kuna 47.839,74, odnosno 6.349,42 €, da je 18.1.2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR, da prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi EUR 25.804,43, a preplata iznosi kuna 14.734,42, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, da je umanjenje iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije moguće je izvršiti na dva načina i to: uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose ili uz obračun zatezne kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. od dana preplate do 30.9.2015. te će se iznose preplate uvećati za tako obračunatu kamata, da ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi kuna 9.495,41 u razdoblju od 31.8.2008. do 19.10.2010. (djelomično) i obračunata kamata na te iznose kuna 5.239,01 prema gornjem izračunu, preplaćeni iznosi do 30.9.2015. iznose kuna 38.344,33, odnosno 5.089,17 €, da ukoliko se obračuna zatezna kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje od dana preplate do 30.9.2015., a koja iznosi kuna 19.611,25 te se iznos obračunate kamate doda iznosu prepleta i od tog iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji preplata iznosi kuna 52.716,57, odnosno 6.996,69 €.

48. 1. tužiteljica je kao što je već prethodno rečeno konačni tužbeni zahtjev uskladila s nalazom vještakinje te je u podnesku od 30. siječnja 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev za isplatu, kojim potražuje isplatu iznosa od 4.520,79 eura, utemeljen na izračunu vještakinje bez uračunavanja obračunati zateznih kamata do dana konverzije, prema kojem zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa izračunate preplate po pojedinim mjesecima.

49. Stranke nisu istaknule primjedbe na matematički izračun preplate iz Nalaza i mišljenje vještakinje, ali tuženik smatra da je prilikom izračuna preplate potrebno uračunati i manje plaćene iznose. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s negativnim kamatnim i tečajnim razlikama. Napominje se da bi, kad i ne bi bilo tako u skladu sa Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 11. siječnja 2024. za obračun bio mjerodavan izračun vještakinje bez uključenih iznosa razlika kad su kamate bile manje od početne kamatne stope i tečaj bio manji od početnog. Naime, prema odluci VSRH poslovni broj Rev 549/2023-4 donesenoj u proširenom vijeću od 13 sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke da se razlika umanji za te razlike to da je ista istakla protu tužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. U ovom slučaju tuženik u pogledu tih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu, a sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP). S obzirom na to da tuženik takav zahtjev nije podnio, o bilo kakvom njegovom potraživanju s naslova negativnih kamatnih i tečajnih razlika se ne može odlučivati niti može biti izvršen prijeboj sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

50. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji utvrđeno da je 1.tužiteljica do konverzije, dakle do 30.9.2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa, više uplatila ukupno 5.089,17 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti 1. tužiteljici navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na koje teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

51. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

52. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

53. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

54. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. 1.tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 5.089,17 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sud je 1. tužiteljici koja je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u većem dijelu uspjela u parnici, iako je djelomično povukla tužbu za 562,46 EUR, čemu se tuženik nije protivio niti je zatražio trošak po tom osnovu, u povodu čega nisu niti nastali posebni troškovi, priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio joj je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. 1.tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 260,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 7/1, Tbr. 40. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), Tarife trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 12.11.2019., 27.4.2023. i 29.1.2025., za svaki po 260,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/1, Tbr. 40. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 12.5.2023., 14.9.2023. i 10.12.2025., za svako ročište po 260,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1, Tbe. 40 i Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,86 EUR i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.777,86 EUR. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

55. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju punomoćnici ČG, odvjetnici u [adresa],

2. Tuženiku po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu,