REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1735/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6902/2024-8 od 29. rujna 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6902/2024-8 od 29. rujna 2025. u pobijanom dijelu-točki I., II. i IV. izreke.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-77/2008, sklopljenog između tužitelja ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, od dana 9.4.2008., sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.„

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.860,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim pod tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 7,74 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9.travnja 2008. do isplate te u dijelu kojem od tuženika potražuje isplatu zateznih kamata na iznos od 1.860,83 EUR za razdoblje od 9. travnja 2008. do 18. travnja 2008.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.066,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. U točki 2. žalbe tuženik navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, međutim, kako je točkom III. izreke prvostupanjske presude djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, to za pobijanje tog dijela prvostupanjske presude tuženik nema pravni interes jer je u tom dijelu uspio u sporu, zbog čega je ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st.1. ZPP uzeo da tuženik pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle, u toč. I., II. i IV. izreke.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora te je odlučio o svim prigovorima tuženika.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žalitelj žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspio dovesti u pitanje.

8. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 266-77/2008, sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. travnja 2008. (u nastavku: Ugovor o kreditu), koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) iznosa kredita.", te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.860,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 18. travnja 2008. do isplate.

9. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 9. travnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 205.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 20 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada, tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% jednokratno od iznosa kredita, kao i činjenica da je 17. travnja 2008. tuženik naplatio tužitelju tu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.860,83 EUR odbijanjem navedenog iznosa od iznosa kredita. Također nije sporno da je tuženik promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Addiko Bank d.d.

10. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 5. stavak 2. ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

11. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, u svrhu stambenog zbrinjavanja odnosno za kupnju stana u [adresa], u kojem i danas živi, pa da tužitelj ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.); da je predmetna ugovorna odredba jasno napisana, međutim, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke; da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba; da je tuženik, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja; da tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnim troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje jednokratnih troškova obrade i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača; da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07 i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07 pozivajući se pritom i na presude Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19, te da stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznosa od 1.860.83 EUR (koja visina među strankama nije sporna) sa zakonskim zateznim kamatama od slijedećeg dana po uplati, odnosno od 18. travnja 2008. jer je tuženik, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga nepošten stjecatelj. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu, a da zahtjev za isplatu predstavlja restitucijski zahtjev temeljem čl. 323. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 navodeći kako u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

13. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se suprotno žalbenim navodima tuženika, radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na drugoj stranici Ugovora o kreditu te je uočljiva, kao i da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (1,50% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 100. ZZP/07. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 120/17.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale.

15.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za njega (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

15.5. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Đ i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., K i Káslerné A od 30. travnja 2014., t. 75.).

15.6. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

15.7. U odnosu na žalbene navode tuženika da je u svojim prostorijama učinio dostupnim podatke koje se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita navesti je kako takvo postupanje banke nema značaj pregovaranja o spornoj odredbi a tuženik ničim nije dokazao da je na taj način tužitelju pružio potrebne informacije o tome na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

17.1. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelji kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.2. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, neosnovani.

18. Neosnovani su žalbeni navodi žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo provodeći tzv. test poštenosti iz čl. 96. st.1. ZZP/07 jer da je predmetna odredba akcesornog karaktera isključena iz testa poštenosti pri čemu se poziva na presude Suda EU broj C 224/19 i C-259/19. Suprotno shvaćanju žalitelja odredba članaka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ).

18.1. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18.2. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

19. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, ništetna u smislu odredbi čl. 102. st.1 ZZP/07 te čl. 322. st 1. ZOO.

20. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.860,83 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja te naknade sukladno čl.1115. ZOO jer je tuženik, koja je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, bio nepošten stjecatelj.

21. Pravilno je odbijen i tuženikov prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. Pri tome nije odlučno je li o ništetnosti pojedine ugovorne odredbe odlučeno tužbenim zahtjevom ili kao o prethodnom pitanju.

22. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je po osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a po visini je pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.- dalje: Odvjetnička tarifa) sve to prema vrijednosti predmeta spora u visini od 1.860,83 EUR.

22.1. Također prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući se ne radi o sporu pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa tužitelj nije oslobođen od plaćanja pristojbi kako to pogrešno smatra žalitelj.

23. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP budući tuženik sa žalbom nije uspio.

Pula - Pola,19. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković