REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-149/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Ivančiću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d., ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.), sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave 4. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 735843, koji su tužitelj LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik Hrvatska poštanska banka dioničko društvo, [adresa], OIB: 87939194217 (kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d., ranije Sberbank d.d. i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska br. 9) kao kreditor, zaključili dana 27. siječnja 2006., a koja u članku 1. glasi: „… u iznosu CHF 21 505,00 (CHF dvadeset jedna tisuća petstopet) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“, u članku 4. „kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednost“, u članku 8.“… 304,96 CHF( tristočetiri i 96/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. [adresa], OIB: 87939194217 isplatiti tužitelju LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove ukupan iznos od 1.923,63 eura (slovima: tisuću devet stotina dvadeset tri eura šezdeset tri centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 14 % godišnje od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj zapet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 2,86 eura, počev od 04.11.2008. do konačne isplate

- na iznos od 2,67 eura, počev od 03.01.2009. do konačne isplate

- na iznos od 5,03 eura, počev od 03.02.2009. do konačne isplate

- na iznos od 6,11 eura, počev od 03.03.2009. do konačne isplate

- na iznos od 4,52 eura, počev od 02.04.2009. do konačne isplate

- na iznos od 3,66 eura, počev od 03.05.2009. do konačne isplate

- na iznos od 1,20 eura, počev od 02.06.2009. do konačne isplate

- na iznos od 1,69 eura, počev od 02.09.2009. do konačne isplate

- na iznos od 1,41 eura, počev od 02.12.2009. do konačne isplate

- na iznos od 3,49 eura, počev od 03.01.2010. do konačne isplate

- na iznos od 7,48 eura, počev od 02.02.2010. do konačne isplate

- na iznos od 6,60 eura, počev od 02.03.2010. do konačne isplate

- na iznos od 11,66 eura, počev od 02.04.2010. do konačne isplate

- na iznos od 9,92 eura, počev od 04.05.2010. do konačne isplate

- na iznos od 14,21 eura, počev od 02.06.2010. do konačne isplate

- na iznos od 27,24 eura, počev od 02.07.2010. do konačne isplate

- na iznos od 24,10 eura, počev od 03.08.2010. do konačne isplate

- na iznos od 36,67 eura, počev od 02.09.2010. do konačne isplate

- na iznos od 30,55 eura, počev od 02.10.2010. do konačne isplate

- na iznos od 25,94 eura, počev od 03.11.2010. do konačne isplate

- na iznos od 40,85 eura, počev od 02.12.2010. do konačne isplate

- na iznos od 48,80 eura, počev od 04.01.2011. do konačne isplate

- na iznos od 44,15 eura, počev od 02.02.2011. do konačne isplate

- na iznos od 44,78 eura, počev od 02.03.2011. do konačne isplate

- na iznos od 40,63 eura, počev od 02.04.2011. do konačne isplate

- na iznos od 42,08 eura, počev od 03.05.2011. do konačne isplate

- na iznos od 58,19 eura, počev od 02.06.2011. do konačne isplate

- na iznos od 60,41 eura, počev od 02.07.2011. do konačne isplate

- na iznos od 77,61 eura, počev od 02.08.2011. do konačne isplate

- na iznos od 71,84 eura, počev od 02.09.2011. do konačne isplate

- na iznos od 62,67 eura, počev od 02.10.2011. do konačne isplate

- na iznos od 62,57 eura, počev od 02.11.2011. do konačne isplate

- na iznos od 62,29 eura, počev od 02.12.2011. do konačne isplate

- na iznos od 65,74 eura, počev od 03.01.2012. do konačne isplate

- na iznos od 70,28 eura, počev od 02.02.2012. do konačne isplate

- na iznos od 70,59 eura, počev od 02.03.2012. do konačne isplate

- na iznos od 68,43 eura, počev od 03.04.2012. do konačne isplate

- na iznos od 69,93 eura, počev od 03.05.2012. do konačne isplate

- na iznos od 71,87 eura, počev od 02.06.2012. do konačne isplate

- na iznos od 70,48 eura, počev od 03.07.2012. do konačne isplate

- na iznos od 71,21 eura, počev od 02.08.2012. do konačne isplate

- na iznos od 70,09 eura, počev od 02.09.2012. do konačne isplate

- na iznos od 67,86 eura, počev od 02.10.2012. do konačne isplate

- na iznos od 71,42 eura, počev od 03.11.2012. do konačne isplate

- na iznos od 73,09 eura, počev od 02.12.2012. do konačne isplate

- na iznos od 72,96 eura, počev od 03.01.2013. do konačne isplate

- na iznos od 65,79 eura, počev od 02.02.2013. do konačne isplate u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. [adresa], OIB: 87939194217, naknaditi tužitelju LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.920,68 eura (slovima: tisuću devet stotina dvadeset eura šezdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. siječnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 292,36 eura zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., (kasnije Sberbank d.d. i Nova Hrvatska banka d.d.) zaključio Ugovor o kreditu broj: 735843, s danom 27. siječnja 2006. (dalje: Ugovor) koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga smatra da je ugovorena valutna klauzula ništetna.

1.1. Nadalje da je usprkos navedenome tuženik teretio tužitelja pozivom na valutnu klauzulu pa da je opisanim ponašanjem tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez valjane pravne osnove. Tužitelj ističe da u predmetnom pravnom poslu nije bilo konverzije ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja. Tužbom potražuje novčani iznos od 1.815,20 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Dalje navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 735843, sklopljenog 27.01.2006., ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Ističe da Zakon o parničnom postupku odredbom sadržanom u članku 70. dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost pa kako u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, tuženik smatra da je valjan sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti. O tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda (pravomoćno) je odlučeno rješenjem od 3. svibnja 2024. poslovni broj: P- 149/2023-5 (str. 44-46).

2.1. Tuženik je tužbu osporio u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare koji obrazlaže činjenicom da je tužitelj pokrenuo parnični postupak tek 9. ožujka 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

2.2. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27.01.2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

2.3. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.4. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Zaključno, ističe da o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, da je zastara svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

2.5. Tuženik navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. 8. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, da je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

2.6. Tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 27.01.2006. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 21.505,00 CHF kao i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

2.7. Dalje navodi da sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (u ovom postupku da niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik tvrdi kako je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač.

2.8. Osvrčući se na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik ističe da su neosnovani tužiteljevi navodi kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Nadalje, da su odredbe navedenih članaka stupile na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku da bi pozivanje na iste bilo moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

2.9. Nadalje, da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, da osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga da svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu da se tužitelj uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Ističe da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač.

2.10. Dalje navodi da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena te da tužitelj nije ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Prema tome, da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

2.11. Tuženik navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

2.12. Slijedom navedenoga, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a da ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik smatra da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju. Ističe da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

2.13. Tuženik posebno ističe da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne i visinu slijedom čega smatra da je iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Zaključno, predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (otplatnu tablicu, plan otplate, prijepis knjigovodstvene kartice). Tužitelj je predložio visinu kondikcijskog zahtjeva utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, međutim s obzirom da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva te se protivio provođenju predloženog vještačenja, to predmetnu činjenicu nije bilo potrebno dokazivati pa ovaj dokaz nije izveden o čemu je sud odlučio raspravnim rješenjem od 22. ožujka 2023.

3.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP), sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu i koji su dostavljeni uz tužbu i odgovor na tužbu, odnosno do zaključenja prethodnog postupka te su isti pročitani: ugovor o kreditu broj: 735843, od 27. siječnja 2006. (str.7- 12 spisa), otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit (str.13-15), otplatna tablica po kreditu (str. 16-18 spisa), promet po računu tužitelja (str.19-29 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Andrije Ilakovca, dipl. oec. iz Slavonskog Broda od 18. rujna 2025. (str.76-80), a vještak je svoj nalaz usmeno obrazložio na ročištu za glavnu raspravu 4. prosinca 2025. (str.92-93) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.64-66).

3.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

3.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su 27. siječnja 2006., tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor, sklopili Ugovora o kreditu broj: 735843 s ugovorenim iznosom kredita od 21.505,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci i početno ugovorenim ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 304,96 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća

- da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti te da nije bilo konverzije

- da je člankom 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća

- da visina uplata plaćenih na temelju opisane odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznosi 1.923,63 eura te da su pojedini iznosi plaćeni u visini i na dan kako se u tužbi tvrdi.

4.1. Između parničnih stranka nije bila sporno niti pravno sljedništvo tuženika i njegova prednika Volksbank d.d. koji je poslovao pod tvrtkom Volksbank d.d. poslovao do početka 2012. godine, od početka 2012. do 2. ožujka 2022. poslovao je pod tvrtkom Sberbank d.d., a od 2. ožujka 2022. do 14. travnja 2002. poslovao je pod tvrtkom Sberbank d.d. – u sanaciji. Nadalje, nije bilo sporno niti da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP/03) da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, tj. da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

5. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost zahtjeva za utvrđenje te osnovanost i pravodobnost tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva. Sporno je ima li tužitelj status potrošača, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru.

6. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja ugovora. Tužitelj LŠ je u svom iskazu naveo da je kredit podigao u Sberbank kao fizička osoba za kupovinu osobnog automobila jer mu je isti trebao za osobne potrebe i potrebe članova njegove obitelji. U to vrijeme kada je podigao kredit 2006. godine banke su preporučivale podići kredit u upravo u CHF. U banci su mu preporučili da podigne kredit u CHF kao najpovoljniji i nitko ga nije upozorio na to da bi rate kredita mogle tako značajno rasti. Kredit je podignuo na vrijeme od 7 godina u iznosu od 21.000,00 CHF, a isplata je izvršena u kunama. Rate su tijekom razdoblja otplate kredita značajno rasle što je utjecalo na egzistenciju njegove obitelji. Nije mu bilo omogućeno pregovaranje o odredbama ugovora jer je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. U banci ga nisu upozorili da HNB ne može garantirati odnosno intervenirati u odnosu na valutu CHF. Da je bio od strane banke upozoren na rizike istoga, sigurno ne bi podigao kredit. Kredit je u cijelosti isplatio te nije radio konverziju, odnosno nije sa bankom potpisao dodatak ugovora o kreditu. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 735843, od 27. siječnja 2006. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, kojim je u članku 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

7.1. Na temelju odredbe članka 81. stavka 2. tada važećeg ZZP/03 smatra se da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a teret dokaza u protivnom je na tuženiku pa su u tom smislu neodlučni prigovori tuženika da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

7.2. Naprotiv, tuženik nije pokušao dokazati suprotno pa je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a u vezi s člankom 81. stavka 2. ZZP/03 utvrđeno da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Kolektivni spor u odnosu na tuženika je pravomoćno završen na način da je točkom 8. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je

Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.):

a) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. . Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj je naloženo prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranjeno joj je korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, b) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

8.1. Predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF zaključen je 27. siječnja 2006., što znači da je riječ o ugovoru koji je ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora), ratione temporis (od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i od 10. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na jednostranu izmjenu promjenjive kamatne stope) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao osmotuženik) obuhvaćen pravomoćnom presudom koja je 14. lipnja 2018. donesena u postupku u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) dakle pravnih prednika ovdje tuženika te sedam drugih banaka.

8.2. Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, primjenjuju se u ovom postupku jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o izmjeni promjenjive kamate svojom jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. U skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici sud je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

8.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., imajući na umu utvrđenja iz kolektivnog spora i ranije citirani sadržaj točke 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, koja se izravno odnose na ovdje tuženika, u posebnoj parnici radi isplate u kojoj se potrošač poziva na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja iz tog postupka i odredbe članka 502.c ZPP-a te članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP), drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi to bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ovo pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovoj pravnoj situaciji.

8.4. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

8.5. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena.

8.6. Slijedom navedenoga, s obzirom da je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništava, to je utvrđeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

9. Prema mišljenju ovoga suda, pozivom na odredbu članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO) tužitelj osnovano zahtijeva vraćanje isplata koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF . Tužitelju pripada kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sud je utvrdio da taj prigovor nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., a koje shvaćanje je primjenjivo i na ovaj predmet, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke ili od dana kad je na drugi način utvrđena ništetnost ugovora.

10.2. U ovoj pravnoj stvari tužitelju pripada isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje su u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Nepoštenost navedenih odredbi utvrđena je presudom donesenom u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P1401/12 i koja je u dijelu koji se odnosi na izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014, a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. godine. Zbog toga je, u odnosu na ovu parnicu, riječ o utvrđenju ništetnosti „na drugi način“, sukladno navedenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10.3. Računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, pod pretpostavkom da pojedini iznosi nisu zastarjeli prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu kojom se zastara prekida, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije ugrožena djelotvorna zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi predviđena glavom 10. II. dijela ZZP/03, ovo iz razloga jer je potrošač, koji se sam u skladu sa zakonom poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, očito već u trenutku pravomoćnosti te odluke saznao za nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu ili mu nije mu mogla ostati nepoznatom nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu i na koje se u ovom pojedinačnom sporu poziva. Prema mišljenju ovog suda, upravo zbog navedenoga nema bojazni da bi zastarni rok mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru koji je sklopio.

10.4. Tumačenjem zastare na način da ona počinje (ponovno) teći od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnom sporu, a ne od dana donošenja odluke u pojedinačnom sporu u kojem je sud vezan za pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, nije ugrožena djelotvorna zašita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi jer takvim tumačenjem zastarni rok ni na koji način nije mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenu ugovornu odredbu u odnosu na koju i traži isplatu. Takvo je i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022-2).

10.5. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. pa je podnošenjem tužbe zastara prekinuta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka i to za sve iznose koji su dospjeli 4. travnja 2007. ili nakon toga dana.

10.6. Iz isprava koje prileže spisu proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 1.923,63 eura dospijevalo u razdoblju od 4. studenog 2008. kada je dospio iznos od 2,86 eura pa sve do 2. veljače 2013. kada je dospio iznos 65,79 eura.

10.7. Iz navedenoga proizlazi da, je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, prekinula zastarijevanje, dok je presuda donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 9. ožujka 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve za isplatom jer taj rok počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.).

10.8. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužitelju pripada pravo na povrat iznosa od ukupno 1.923,63 eura plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na pojedine iznose koje su plaćeni na ima ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana plaćanja (neosnovanog stjecanja) do isplate.

11.1. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka.

12.1. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

12.2. Tužitelj zastupan po opunomoćeniku iz reda odvjetnika popisao je trošak u ukupnom iznosu od 2.213,04, a sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

12.3. Tužitelju je dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 20. veljače 2025. i 13. listopada 2025 . u iznosu 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 10. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife 100 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 4. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 12. veljače 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. toč. 5. Tarife, 25% nagrade) pristup ročištu za objavu presude 19. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade, najviše 50 bodova), što ukupno iznosi 1.150,00 eura.

12.4. Navedenom iznosu od 1.150,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 46 Tarife, 25% iznosa 1.150,00 eura) u iznosu 287,50 eura te trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 450,00 eura (str.71/75 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eura vidljivo iz uplatnice na str. 6 spisa pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 1.920,68 eura.

12.5. U preostalom dijelu preko dosuđenog, za iznos od 292,36 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan jer je previsoko postavljen budući je tužitelj za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 12. veljače 2025. popisao trošak po Tbr.9. toč. 1, Tarife premda je ovo ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelju pripada pravo na nagradu po Tbr. 9.toč.5. Tarife te je popisao trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 69,02 eura premda je platio iznos od 33,18 eura vidljivo iz uplatnice priložene uz tužbu i iz aplikacije e-spis, dok je sudsku pristojbu za presudu u obvezi platiti tuženik sukladno odredbi članka 11. st.1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18., 51/23.) pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

12.6. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 19. siječnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO, a tužitelj je postavio zahtjev za zakonskim zateznim kamatama na trošak postupka.

12.7. Tuženik nije postavio zahtjev za naknadu troškova postupka.

13. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Draženu Ivančiću, odvjetniku u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb.