Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-673/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Darku Kožiću odvj. iz Ivanca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 5. prosinca 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, Darka Kožića odvj. iz Ivanca, te prisutnosti zamjenice pun. tuženika Crnković Kristijana, odvj. vježbenika u uredu Metelko i Knežević iz Zagreba, dana 19. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju HŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.106,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015.g. pa do isplate, po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 06. listopada 2019., te nadalje na iznos od 5.907,54 EUR po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 07. listopada 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.

Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove negativnih anuitetnih razlika (potplaćenih i povlaštenih anuiteta) u iznosu od 198,65 EUR sa zateznim kamatama koje teku do 06. listopada 2019.

III. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto radi prebijanja s osnove negativnih anuitetnih razlika u iznosu zateznih kamata koje teku na iznos od 198,65 EUR, te da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku zateznih kamata koje teku na iznos od 198,65 EUR, s time da obostrane kamate teku od 07. listopada 2019. pa do isplate, po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 07. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, te se međusobne tražbine stranaka prebijaju u navedenom dijelu i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 2.509,04 EUR.

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju HŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 198,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015.g. pa do isplate po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 06. listopada 2019., te nadalje na iznos od 5.907,54 EUR po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 07. listopada 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.576,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 56,30 eura.

r i j e š i o je

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je 4. lipnja 2019. podnio tužbu temeljem čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list „ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., „Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992.,112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), odnosno radi se o tužbi kojom on prethodno traži od tuženika da preda tužitelju dokumentaciju koja se prema sadržaju građanskopravnog odnosa ima smatrati zajedničkom, a vezana je za ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 od 27. ožujka 2006. Tužitelj je 27. srpnja 2020., a nakon što mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, specificirao tužbeni zahtjev.

Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik dana 27.03.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102919875. Predmetnim ugovorom je tužitelju odobren iznos kredita od 39.320,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan odobrenja a kamata je ugovorena promjenjiva sukladno odluci banke a iznosi 7.99 % godišnje. Ugovorena je i valutna klauzula CHF tj. da se povrat kredita obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF, a visina mjesečnog anuiteta iznosi 425,42 CHF. Također je nesporno i to da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je redefinirana obveza tužitelja na način da je njegov kredit pretvoren u EUR kredit sukladno prisilnom propisu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj102/15) počevši od 1. listopada 2015.

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka, vezano za promjenjivost kamatne stope, navodi da odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i koje se vežu uz određenu valutnu klauzulu, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO), dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Kako kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO- a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Člankom 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Vezano za valutnu klauzulu, tužitelj navodi da je tuženik ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Tužitelj ističe kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 04.07.2013.g. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač - hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presuđeno da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru koji sklopile stranke, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i u odnosu na valutnu klauzulu gdje je glavnica vezana za švicarski franak, ništetne. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. Tužitelji napominje da konverzija koja je provedena prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5102919875 od 27.03.2006.g. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetne ugovorne odredbe po kojoj se glavnica i kamata vežu uz švicarski franak - CHF. Člankom 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelji navodi da sklopljenim dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz sličnih kredita vezanih za valutu euro, nije obračunavao zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose niti je izvršio isplatu tužiteljici na koju ista ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.

U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu navodeći da su stranke u ugovoru ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci, te da nadležnost toga suda proizlazi i iz zakonskih odredaba o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika. Nadalje tuženik navodi da su stranke sklapanjem aneksa ugovora izmjenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prilikom samog postupka konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate, odnosno uzete su u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao potpuno neosnovano. Ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari navodi da se ima primjeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom 230. Zakona o obveznim odnosima, polazeći od toga da je potrošač ovlašten pokrenuti postupke radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje tuženik govori o odluci Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda u kolektivnom postupku. Navodi da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci, u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u takozvanoj predugovornoj fazi reklame i oglasi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Navodi da je tuženik prvenstveno u reklamnom materijalu kao i u oglasima informirao potrošače, gdje je nudio kredite u više valuta. Potrošačima su u banci uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Također je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da je tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju/13 predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža, te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014., mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom što je i učinio. Dok je prije donošenja ZIDZPK 112/12 i 143/13 bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, a što je također učinio. Konačno tuženik je pravovremeno tijekom prethodnog postupka stavio prigovore radi prebijanja i to s osnove negativnih anuitetnih razlika i s osnove preplate priznate tužitelju u konverziji.

7. Sud nalazi da je prije nego se upusti u određivanje i utvrđivanje spornih činjenica u ovom predmetu, potrebno da prvenstveno odluči o svojoj mjesnoj nadležnosti, budući da je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku, „Službeni list SFRJ“ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., „Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP) propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u [adresa] (uvod Ugovora), prema tome radi se svakako o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegovog sjedišta, budući da tuženik ima sjedište u [adresa]. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor zaključen u [adresa] nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, a povodom te djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] nastao je i ovaj spor između parničnih stranaka. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadržavao je i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi do 28. svibnja 2022., a sadrži ih i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22., 59/23.) koji je trenutno na snazi, a navedeni zakoni su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03, odnosno članka 55. st. 1. ZZP/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., Posl. br. Su IV – 308/2020, vezano uz pitanje smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), usvojen je zaključak da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužiteljica, koja ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužiteljicu u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu. S obzirom na navedeno, sud utvrđuje da je ugovorna odredba čl. 14. Ugovora, prema kojoj je u slučaju spora, nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, ništetna odredba, te je ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje o predmetu spora.

Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača JŠ prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, ima li tuženik potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja, te visina tužiteljeve tražbine.

10. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-617), saslušao je tužitelja, te proveo dokaz vještačenjem po financijsko- knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežnom dijelu.

11. Vezano za navedeni prigovor zastare tuženika valja reći da brojna sudska praksa potvrđuje da je stjecanje bez osnove oblik štete za potrošača. Da se radi o šteti koja nastaje za potrošača proizlazi i iz samih pretpostavaka potrebnih za izvanugovorni odnos stjecanje bez osnove a koje su: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje na drugoj, uzročna veza, nepostojanje pravnog osnova i da ne smije biti riječ o štetnoj radnji jer tada postoji odgovornost za štetu. Osim toga odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te bi se navršila 14. lipnja 2019. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara u vrijeme podnošenja tužbe (4. lipnja 2019.) nije nastupila. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga ni u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.

12. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

13. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

15. Što se tiče ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit uzela za osobne potrebe kako bi podmirila ranije novčane dugove prema banci, odnosno zatvorila neke druge kredite. Namjena je bila kako je navedeno u ugovoru iz minusa u plus. Rekla je da je u banci kada se interesirala za kredit prvo pitala za euro kredit, ali joj je službenik od kojeg je došla predložio CHF kredit kao najpovoljniji, odnosno rečeno joj je da s obzirom na njenu plaću može dobiti veći iznos kredita ako ga uzme u CHF valuti, te joj je onda valuta CHF prezentirana kao valuta kredita koju bi trebala uzeti. A budući da se ne razumije u financije, vjerovala je službeniku i uzela taj kredit. Rekla je da nije upozorena na nikakve rizike od strane službenika vezano uz valutu CHF, niti o tome da je rizik CHF valute veći u odnosu na euro, niti o tome da je to valuta utočišta jer to nikada nije niti čula. S obzirom da je ranije imala kredit, nije se brinula oko toga da je kamatna stopa promjenjiva jer nikada nije došlo do tako značajnog rasta rate koji je bila u obavezi plaćati kao u slučaju ovog kredita koji je predmet ovog postupka. Kredit je uzela na 12 godina. Da je znala da će rata toliko porasti ne bi uzimala kredit.

17. S druge strane, kako tuženik na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke u predugovornoj i ugovornoj fazi, nije predložio saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica nije dokazala da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.

18. Valja reći da se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-396/21-3 je da je banka kao visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, bila dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Navedeni stav valja primijeniti i na ovaj slučaj.

21. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je banka - tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004.- 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

23. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora. Što se tiče ugovaranja valute CHF, to posebno uključuje informiranje potrošača o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

24. Temeljem provedenih dokaza očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni, te da je tužitelj izložen valutnom riziku o kojem nije bio obaviješten. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.

25. Tuženik nije dokazao da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo jer je odustao od personalnih dokaza kojima bi to dokazao, a davanje letaka i obavijesti izvan ugovora potrošaču ne može se tumačiti kao pregovaranje o točno određenoj odredbi točno odrečenog individualnog ugovora. S druge strane, sud utvrđuje da odredbe ugovora o kamatnoj stopi i valuti kao predmet i cijena uopće nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 52. ZZP) prosječnom potrošaču, budući da su nepotpune, ne sadrže obrazloženje već samo zaključak u smislu da neodređeno definiraju konačnu obvezu za potrošača, ali ne i način kako se ista formira, čak i ako se uzme u obzir širi kontekst izvan samog ugovora, koji sukladno ZZP-u uključuje sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Pri tome pojam prosječnog potrošača razumijeva objektivan kriterij, pa podrazumijeva prosječan nivo informiranosti, opreza i pažnje koji se očekuje od tipične fizičke osobe koja djeluje izvan svoje profesionalne djelatnosti, te koja sa takvim prosječnim nivoom informiranosti, opreza i pažnje procjenjuje može li predvidjeti ekonomske posljedice ugovorne odredbe na temelju jasnih i razumljivih informacija, odnosno informacija koje su dane. Također prema interpretaciji odredaba ZZP i u duhu suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

26. Budući da je izostalo pregovaranje stranaka o bitnim elementima ugovora (predmetu i cijeni) za koje elemente je osim toga sud utvrdio da u ugovoru nisu jasno, lako razumljivo i lako uočljivo sadržani, sud utvrđuje da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost (čl. 55. ZZP), a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove na strani jedne ili obiju strana, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Što se tiče provedenog vještačenja, ono je provedeno na slijedeće okolnosti: koliki je iznos anuiteta izražen u kunama, tužitelj je platio svojom otplatom ugovora o kreditu od 27.3.2006. do dana konverzije u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, nadalje, kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita. Također je vještaku naloženo da iskaže i pozitivne i negativne razlike s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule, ukoliko takve postoje, sve specificirano po datumima.

28. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da pretplata kamate iznosi 768,68 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 0,39 EUR, odnosno neto pretplata kamate iznosi 768,29 EUR. Nadalje je utvrdila da preplata tečaja odnosno pozitivna tečajna razlika iznosi 5.842,09 EUR, dok negativna tečajna razlika iznosi 198,65 EUR, pa neto pretplata tečaja iznosi 5.643,44 EUR. Također je utvrdila da je u konverziji prema izračunu banke utvrđena pretplata od 2.509,04 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Vještakinja je izvršila prijeboj pretplate iz konverzije sa neto preplatom kamate i tečaja i zakonskom kamatom obračunatom do 30. rujna 2015, te je tako utvrdila preostalo potraživanje tužitelja u iznosu od 6.106,19 EUR.

29. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti glede spornih bitnih činjenica dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u skladu sa pravilima struke. Stoga je isti sud i prihvatio.

30. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje specificirao svoj tužbeni zahtjev.

31. Sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 6.106,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do 6. listopada 2019. a nadalje na iznos od 5.907,54 EUR pa do isplate budući da je našao da je prigovor radi prebijanja koji je tuženik istaknuo s osnova negativnih anuitetnih razlika osnovan u dijelu koji se tiče zateznih kamata na glavnični iznos preplate koji iznosi 198,65 EUR, no ne i samom glavničnom iznosu, budući da je taj iznos tužitelj već uračunao u postavljeni tužbeni zahtjev, dakle priznao tuženiku iznos preplata s osnova negativnih anuitetnih razlika. Stoga je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u glavničnom iznosu preplate koji iznosi 198,65 EUR, dok je uzajamne tražbine stranka koje se odnose na zatezne kamate na iznos od 198,65 EUR nakon što je utvrdio da one postoje prebio i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio. Budući da je tuženik nepošteni stjecatelj kamate mu pripadaju od dana podnošenja prigovora, što je bilo 07. listopada 2019. Nadalje je sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji, budući da je i taj iznos tužitelj već uračunao, odnosno obračunao prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a da to nije on učinio, učinio bi to sud po službenoj dužnosti iz razloga koji se dalje navode. Konačno, budući da tuženik nije pristao na djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva koji je u odnosu na početno postavljeni smanjen za 198,71 EUR, a u procesno-pravnom smislu navedeno predstavlja povlačenje tužbe, sud je o tom dijelu meritorno odlučivao, pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Zbog svega odlučeno je kao pod toč. I.-V. izreke presude.

32. Tužitelj je istaknuo prigovor zastare na tuženikovo potraživanje radi prebijanja, no sud nalazi da ono nije u zastari u dosuđenom dijelu, budući da i za tuženika zastara teče jednako kao i za tužitelja, te bi s obzirom da njegovo potraživanje potječe iz potplate po osnovi tečaja, za isto zastara nastupila tek 2023., a on je prigovor stavio već 2019.

33. O trošku je sud odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 5 . ZPP-a: Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, sud je utvrdio da tužitelj nije uspio samo sa 3,25% (omjer iznosa iz toč. V. u odnosu na zbroj iznosa toč. I. i V. izreke presude) iznosa postavljenog tužbenog zahtjeva, a zbog dijela u kojem nije uspio nisu nastali posebni troškovi.

34. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i odnosi se na: sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 27.7.2020. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 1.2.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 9.2.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 14.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 22.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 9.5.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 16.10.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 17.10.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 5.12.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/25), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada inicijalna nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 9.1., Tbr. 8.1., Tbr. 9.3), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Tužitelju je također priznat u trošak plaćeni predujam za vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.520,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu koji do danas nije plaćen u iznosu od 56,30 eura. O trošku je odlučeno kao pod toč. VI. izreke presude.

U Čakovcu 19. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte