REPUBLIKA HRVATSKA

P-1476/2019-24

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja ĐM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Perkov, odvjetnica u Odvjetničkom društvu „Marić, Stajčić & Perkov“ j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473), [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i Partneri“ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Mihaele Petrović, odvjetnice u Murteru i zamjenice punomoćnika tuženika MM, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i Partneri“ d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu presude održanom 19. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos pretplate od dana koji slijedi iza svakog pojedinog datuma uplate pa do 30. rujna 2015., i to kako slijedi:

- na iznos 3,73 EUR od 01/11/2007,

- na iznos 3,77 EUR od 01/12/2007,

- na iznos 3,77 EUR od 01/01/2008,

- na iznos 3,84 EUR od 01/02/2008,

- na iznos 35,39 EUR od 01/03/2008,

- na iznos 35,87 EUR od 01/04/2008,

- na iznos 34,83 EUR od 01/05/2008,

- na iznos 34,48 EUR od 01/06/2008,

- na iznos 34,95 EUR od 01/07/2008,

- na iznos 34,20 EUR od 01/08/2008,

- na iznos 34,31 EUR od 01/09/2008,

- na iznos 34,82 EUR od 01/10/2008,

- na iznos 47,29 EUR od 01/11/2008,

- na iznos 35,62 EUR od 01/12/2008,

- na iznos 52,75 EUR od 01/01/2009,

- na iznos 60,21 EUR od 01/02/2009,

- na iznos 63,98 EUR od 01/03/2009,

- na iznos 55,04 EUR od 01/04/2009,

- na iznos 53,74 EUR od 01/05/2009,

- na iznos 39,73 EUR od 01/06/2009,

- na iznos 36,93 EUR od 01/07/2009,

- na iznos 57,29 EUR od 01/08/2009,

- na iznos 61,24 EUR od 01/09/2009,

- na iznos 57,56 EUR od 01/10/2009,

- na iznos 57,22 EUR od 01/11/2009,

- na iznos 62,64 EUR od 01/12/2009,

- na iznos 73,96 EUR od 01/01/2010,

- na iznos 85,87 EUR od 01/02/2010,

- na iznos 82,75 EUR od 01/03/2010,

- na iznos 102,80 EUR od 01/04/2010,

- na iznos 97,64 EUR od 01/05/2010,

- na iznos 97,66 EUR od 01/06/2010,

- na iznos 153,84 EUR od 01/07/2010,

- na iznos 141,05 EUR od 01/08/2010,

- na iznos 189,02 EUR od 01/09/2010,

- na iznos 163,72 EUR od 01/10/2010,

- na iznos 144,69 EUR od 01/11/2010,

- na iznos 179,19 EUR od 01/12/2010,

- na iznos 214,13 EUR od 01/01/2011,

- na iznos 188,80 EUR od 01/02/2011,

- na iznos 192,52 EUR od 01/03/2011,

- na iznos 174,32 EUR od 01/04/2011,

- na iznos 179,94 EUR od 01/05/2011,

- na iznos 241,81 EUR od 01/06/2011,

- na iznos 250,50 EUR od 01/07/2011,

- na iznos 307,73 EUR od 01/08/2011,

- na iznos 283,13 EUR od 01/09/2011,

- na iznos 244,77 EUR od 01/10/2011,

- na iznos 243,78 EUR od 01/11/2011,

- na iznos 239,59 EUR od 01/12/2011,

- na iznos 253,50 EUR od 01/01/2012,

- na iznos 268,84 EUR od 01/02/2012,

- na iznos 269,30 EUR od 01/03/2012,

- na iznos 259,66 EUR od 01/04/2012,

- na iznos 263,57 EUR od 01/05/2012,

- na iznos 269,32 EUR od 01/06/2012,

- na iznos 263,13 EUR od 01/07/2012,

- na iznos 263,66 EUR od 01/08/2012,

- na iznos 257,94 EUR od 01/09/2012,

- na iznos 245,06 EUR od 01/10/2012,

- na iznos 260,26 EUR od 01/11/2012,

- na iznos 264,94 EUR od 01/12/2012,

- na iznos 263,07 EUR od 01/01/2013,

- na iznos 244,24 EUR od 01/02/2013,

- na iznos 243,73 EUR od 01/03/2013,

- na iznos 260,76 EUR od 01/04/2013,

- na iznos 247,07 EUR od 01/05/2013,

- na iznos 240,32 EUR od 01/06/2013,

- na iznos 223,24 EUR od 01/07/2013,

- na iznos 235,22 EUR od 01/08/2013,

- na iznos 242,99 EUR od 01/09/2013,

- na iznos 253,05 EUR od 01/10/2013,

- na iznos 253,93 EUR od 01/11/2013,

- na iznos 263,58 EUR od 01/12/2013,

- na iznos 248,48 EUR od 01/01/2014,

- na iznos 237,53 EUR od 01/02/2014,

- na iznos 241,95 EUR od 01/03/2014,

- na iznos 238,62 EUR od 01/04/2014,

- na iznos 232,52 EUR od 01/05/2014,

- na iznos 231,31 EUR od 01/06/2014,

- na iznos 236,22 EUR od 01/07/2014,

- na iznos 245,27 EUR od 01/08/2014,

- na iznos 248,56 EUR od 01/09/2014,

- na iznos 245,97 EUR od 01/10/2014,

- na iznos 255,98 EUR od 01/11/2014,

- na iznos 258,64 EUR od 01/12/2014,

- na iznos 259,68 EUR od 01/01/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/02/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/03/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/04/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/05/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/06/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/07/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/08/2015,

- na iznos 260,30 EUR od 01/09/2015,

po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos pretplate od dana koji slijedi iza svakog pojedinog datuma uplate pa do 30. rujna 2015., i to kako slijedi:

- na iznos 3,37 EUR od 01/06/2006,

- na iznos 1,75 EUR od 01/09/2006,

- na iznos 30,56 EUR od 01/11/2007,

- na iznos 30,84 EUR od 01/12/2007,

- na iznos 30,87 EUR od 01/01/2008,

- na iznos 31,39 EUR od 01/02/2008,

- na iznos 59,92 EUR od 01/03/2008,

- na iznos 60,73 EUR od 01/04/2008,

- na iznos 58,96 EUR od 01/05/2008,

- na iznos 58,37 EUR od 01/06/2008,

- na iznos 59,17 EUR od 01/07/2008,

- na iznos 57,90 EUR od 01/08/2008,

- na iznos 58,09 EUR od 01/09/2008,

- na iznos 58,95 EUR od 01/10/2008,

- na iznos 101,23 EUR od 01/11/2008,

- na iznos 60,30 EUR od 01/12/2008,

- na iznos 106,38 EUR od 01/01/2009,

- na iznos 113,42 EUR od 01/02/2009,

- na iznos 116,97 EUR od 01/03/2009,

- na iznos 108,54 EUR od 01/04/2009,

- na iznos 107,32 EUR od 01/05/2009,

- na iznos 94,10 EUR od 01/06/2009,

- na iznos 82,48 EUR od 01/07/2009,

- na iznos 107,44 EUR od 01/08/2009,

- na iznos 116,30 EUR od 01/09/2009,

- na iznos 111,25 EUR od 01/10/2009,

- na iznos 106,34 EUR od 01/11/2009,

- na iznos 117,63 EUR od 01/12/2009,

- na iznos 128,32 EUR od 01/01/2010,

- na iznos 139,59 EUR od 01/02/2010,

- na iznos 136,63 EUR od 01/03/2010,

- na iznos 155,60 EUR od 01/04/2010,

- na iznos 150,71 EUR od 01/05/2010,

- na iznos 149,75 EUR od 01/06/2010,

- na iznos 202,80 EUR od 01/07/2010,

- na iznos 190,73 EUR od 01/08/2010,

- na iznos 236,06 EUR od 01/09/2010,

- na iznos 212,13 EUR od 01/10/2010,

- na iznos 194,16 EUR od 01/11/2010,

- na iznos 224,32 EUR od 01/12/2010,

- na iznos 257,24 EUR od 01/01/2011,

- na iznos 233,37 EUR od 01/02/2011,

- na iznos 236,87 EUR od 01/03/2011,

- na iznos 219,72 EUR od 01/04/2011,

- na iznos 225,03 EUR od 01/05/2011,

- na iznos 283,30 EUR od 01/06/2011,

- na iznos 291,48 EUR od 01/07/2011,

- na iznos 344,14 EUR od 01/08/2011,

- na iznos 320,98 EUR od 01/09/2011,

- na iznos 284,90 EUR od 01/10/2011,

- na iznos 283,96 EUR od 01/11/2011,

- na iznos 280,02 EUR od 01/12/2011,

- na iznos 293,12 EUR od 01/01/2012,

- na iznos 307,54 EUR od 01/02/2012,

- na iznos 307,97 EUR od 01/03/2012,

- na iznos 298,90 EUR od 01/04/2012,

- na iznos 302,58 EUR od 01/05/2012,

- na iznos 308,00 EUR od 01/06/2012,

- na iznos 302,16 EUR od 01/07/2012,

- na iznos 302,66 EUR od 01/08/2012,

- na iznos 297,29 EUR od 01/09/2012,

- na iznos 285,17 EUR od 01/10/2012,

- na iznos 299,46 EUR od 01/11/2012,

- na iznos 297,02 EUR od 01/12/2012,

- na iznos 302,11 EUR od 01/01/2013,

- na iznos 284,20 EUR od 01/02/2013,

- na iznos 283,90 EUR od 01/03/2013,

- na iznos 299,93 EUR od 01/04/2013,

- na iznos 287,06 EUR od 01/05/2013,

- na iznos 280,71 EUR od 01/06/2013,

- na iznos 264,64 EUR od 01/07/2013,

- na iznos 275,91 EUR od 01/08/2013,

- na iznos 283,22 EUR od 01/09/2013,

- na iznos 292,69 EUR od 01/10/2013,

- na iznos 293,52 EUR od 01/11/2013,

- na iznos 302,59 EUR od 01/12/2013,

- na iznos 288,38 EUR od 01/01/2014,

- na iznos 244,40 EUR od 01/02/2014,

- na iznos 248,41 EUR od 01/03/2014,

- na iznos 245,39 EUR od 01/04/2014,

- na iznos 239,84 EUR od 01/05/2014,

- na iznos 238,74 EUR od 01/06/2014,

- na iznos 243,20 EUR od 01/07/2014,

- na iznos 251,42 EUR od 01/08/2014,

- na iznos 254,41 EUR od 01/09/2014,

- na iznos 252,06 EUR od 01/10/2014,

- na iznos 261,15 EUR od 01/11/2014,

- na iznos 263,57 EUR od 01/12/2014,

- na iznos 264,52 EUR od 01/01/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/02/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/03/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/04/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/05/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/06/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/07/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/08/2015,

- na iznos 265,08 EUR od 01/09/2015,

po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 16.681,92 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose označene pod točkom I. izreke ove presude teku od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 43.683,84 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose označene pod točkom II. izreke ove presude teku od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa (kamatna stopa je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te na iznos od 23.782,80 EUR od 30. rujna 2015. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.“

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak prouzročen joj ovim postupkom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 6. lipnja 2019. tvrdi da je 18. veljače 2005. i 3. travnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovore o namjenskom kreditu br. 006/05 (dalje: Ugovor) i br. 012/06 (dalje: Ugovor II) kojima da su mu odobreni namjenski krediti za izgradnju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF i 150.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koji iznos kredita da se obvezao vratiti, uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorima; da su Ugovor i Ugovor II sklopljeni uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukama tuženika (koja da je u vrijeme sklapanja Ugovora i Ugovora II utvrđena u visini od 5,50% godišnje odnosno 4,50% godišnje), a sve u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, uz njegov pristanak na sve buduće izmjene i dopune Općih uvjeta; da su u ožujku 2016. stranke sklopile Dodatke navedenih ugovora kojima da je ugovorena konverzija tih kredita iz valute CHF u kredite uz valutnu klauzulu u valuti EUR. Nadalje je naveo da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, te koja da je ništetna; da je navedenim odlukama, koje da su sukladno odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03., odnosno „Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07. te „Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) obvezujuće, utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja (Banke), bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija; osim toga, da okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su te odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno da u ugovoru ili općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara, pa da su slijedom toga navedene odredbe utvrđene nepoštenima, a time i ništetnima. Nadalje, da sklapanjem Dodataka predmetnih ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15., dalje: ZID ZPK) nije utvrđen gubitak pravnog interesa na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu kako bi se ostvarila prava koja bi pripadala na temelju istoga, a kako da to uostalom proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Stoga, da se tuženik i u predmetnim ugovorima koristio ništetnom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i suglasnost tužitelja u vezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a čija ništetnost da je utvrđena kao prethodno pitanje za odlučivanje o tužbenom zahtjevu koji je bio predmetom odlučivanja naprijed citiranim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, da su predmetni ugovori o kreditu djelomično ništetni, i to u dijelu koji se tiče potonjih odredbi koje zbog toga ne proizvode pravne učinke, zbog čega da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti početne kamatne stope utvrđene predmetnim ugovorima i tečaj valute CHF na dan korištenja predmetnih kredita. Ujedno je naveo da je svako povećanje kamatne stope i tečaja CHF na temelju ništetnih odredbi uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, zbog čega da ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa na temelju povećane kamatne stope i tečaja valute CHF. Slijedom istaknutog činjeničnog supstrata, tužitelj je ustao zahtjevima za isplatu iznosa od 122.443,71 kunu (tj. 16.251,07 EUR) na ime pretplate po Ugovoru, odnosno iznosa od 336.378,66 kuna (tj. 44.645,12 EUR) na ime pretplate po Ugovoru II, a koji zahtjevi su, sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, konačno stavljeni u sadržaju koji je predmet odlučivanja ovom presudom.

2.1. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenim zahtjevima ističući prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnim ugovorima (iz osnova naknade štete) zastarjelo u trogodišnjem zastarnom roku, i to sve sukladnom primjenom članka 118. ZZP/14. kojom da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, suviše toga navodeći i da kada bi se imao primijeniti dulji rok zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 10. lipnja 2014. također nastupila zastara. Nadalje, da je u ožujku 2016. izvršena konverzija predmetnih kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15., sve sukladno Dodacima tim ugovorima kojima su parnične stranke izmijenile osnovne ugovore o kreditu na način da su tužiteljevi krediti koji su bili denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertirani u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR te time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga, da je navedenim Dodacima promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa da se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je i da su cilj i osnovno načelo ZID ZPK/15. propisani odredbom članka 19.b prema kojoj konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok da je odredbom članka 19.c određen način izračuna konverzije, i to tako da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju valute koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, zatim, da se početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, uključujući sve njegove izmjene na temelju kojih su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s naprijed navedenim, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, s tim da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Osim toga, da odredbama ZID ZPK/15. nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji, pa je tako ujedno propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZID ZPK/15,. te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog propisa, a u skladu s čim da je i postupio. Naveo je i da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodataka, a tužitelj da je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, s tim da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom na način da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega da se zahtjev tužitelja u cijelosti ukazuje neosnovanim, a što da uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019 donesene u oglednom postupku, a u kojoj odluci je zauzeto pravno stajalište da odgovarajući sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15.) ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Suviše toga, da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZID ZPK/15. poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91., odnosno „Narodne novine“ br. 35/05., 41/05., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05.) o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15. Osim toga, da je u rečenoj odluci zauzeto pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15., iz čega proizlazi da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15. nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Stoga je predložio da se tužba odbaci, podredno da se tužbeni zahtjevi odbiju kao neosnovani u cijelosti i tužitelju naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

2.2. Tuženik je ujedno u nastavku postupka dopunio navode iz odgovora na tužbu ističući da je sud Europske unije 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu br. C-567/20 kojom da je odgovorio na prvo pitanje postavljeno od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu na način da smatra da potrošači nemaju pravo osporavanja bilo odredbi dodatka kojim je provedena konverzija, bilo osnovnog ugovora o kreditu, pa da tako potrošači nemaju niti pravo povrata navodnih koristi, a to stoga jer je cilj zakonodavca kod donošenja odredaba o konverziji u ZID ZPK/15. bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom doista i postignut, tako da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Stoga, iz primjene Direktive 93/13/EZ (dalje: Direktiva) da su isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice Europske unije, slijedom čega je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja da je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15., isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su svi učinci konverzije (koji su retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Naveo je i da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 1014/18 iz listopada 2021. potvrđeno da je sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

3. Tužitelj je, pak, očitujući se na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu naveo da se tuženikov prigovor zastare ukazuje neosnovanim, a to stoga jer da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove na koje potraživanje se primjenjuje opći zastarni rok, a to stoga jer je svrha tužbi kao predmetne obeštećenje i restitucija za sve one kojima je povrijeđen interes koji se štiti putem kolektivne zaštite. Osim toga, da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravomoćna utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu. Naveo je i da je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovo teći pravomoćnošću presude Trgovačkom suda u Zagrebu citirane u tužbi (13. lipnja 2014.), a od kada da su korisnici kredita došli u situaciju zahtijevati povrat onoga što su preplatili na temelju ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, s tim da isto vrijedi i za odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a koja odredba da je 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđena ništetnom. Naveo je i da izvršenom konverzijom predmetnih kredita nije u cijelosti obeštećen, a to primarno iz razloga jer je propis koji je tuženika obvezao na provedbu konverzije na snagu stupio 30. rujna 2015., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske tek odlukama br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. utvrdio ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, da je već i iz samog vremenskog okvira evidentno da provedenom konverzijom ni na koji način nisu mogli biti razriješeni svi učinci ništetnosti spornih odredbi. Osim toga, da je konverzija provedena na način da je tuženik bio obvezan uzeti početni otplatni plan ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim promjenama istog te, sukladno uvjetima za kredite s valutnom klauzulom u EUR u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF napraviti usporedni otplatni plan kojim simulira da je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a na koji način da mu je priznat prvotno više obračunati iznos i to tako da mu je kroz Dodatak smanjena glavnica duga, međutim, unatoč tome što je tuženik prilikom izračuna konverzije u obzir uzeo stvarno uplaćene iznose od strane tužitelja, da je u konverziji zanemario (a na što ga Zakon o potrošačkom kreditiranju, „Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK, u vrijeme izrade izračuna konverzije nije ni obvezivao) činjenicu da su i promjenjivost kamatne stope i valuta CHF od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske proglašeni ništetnima. Dakle, tuženik je izračun konverzije napravio tako da je u obzir uzeo povećane iznose anuiteta u CHF (zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF), a koji da su, sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nezakonito povećavani. Nadalje, da je konverzijom uređen odnos za ubuduće, dakle da se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita kada on to nije bio. Naveo je i da je EUR simulirani otplatni plan banci poslužio samo za izračun nedospjele glavnice, a nipošto ne može značiti da se ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćao i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Osim toga, da je formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao budući da uslijed nezakonitog povećanja tečaja i kamatne stope (koje ništetne odredbe nisu naknadno mogle konvalidirati) takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju, u vezi s čim da ne treba zanemariti činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, dok su potrošači imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Naveo je i da unatoč provedenoj konverziji postoje od strane tuženika više obračunati iznosi i po osnovi ništetne promjene kamatne stope i po osnovi ništetne promjene tečaja CHF, a za koje da ima pravo povrata, te u vezi s čim je naveo da ne tvrdi da je konverzija ništetna već da konverzijom nije u cijelosti obeštećen.

4. Tuženik je u nastavku postupka naveo da između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su Dodaci predmetnim ugovorima sačinjeni u skladu s odredbama ZID ZPK/15. koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, a u vezi s čim je istaknuo da se odredbe glave II. ZZP/14. koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP/14., tako da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP/14. prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, da u naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da su Dodaci predmetnim ugovorima sklopljeni na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. Ujedno je naveo da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive, a koja odredba Direktive je implementirana i u ZZP/03. i 07. na način da je navedeno da se odredbe ZZP koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. Stoga je konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR, i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF; da odlučnom u postupku konverzije potonje navedeni sud uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije; da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao; da više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. ZOO/05. Naveo je i da sve da bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, da bi takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan, a to stoga jer je odredbom članka 1115. ZOO/05. propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u vezi s čim je mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici 5. ožujka 2004. da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega bi tužitelja za slučaj osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva pripadala zakonska zatezna kamata od podnošenja tužbe, a suviše toga, da bi za slučaj osnovanosti zahtjeva tužitelja bilo nužno u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, sve primjenom odredbi članka 323. ZOO/05. prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 006/05 od 18. veljače 2005. i br. 012/06 od 3. travnja 2006. s Dodatkom istom br. 01/2016 od 3. ožujka 2016., Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., dopisa tuženika od 12. studenog 2015. s prilozima, tuženikovih podataka po kreditnoj partiji br. 7102604392 od 5. veljače 2019. s prilozima (prometom po računu od 15.02.2005. - 01.02.2019.) i br. 7103089495 od 6. veljače 2019. s prilozima (prometom po računu od 03.04.2006. - 01.02.2019.) te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke nakon sklapanja Ugovora i Ugovora II, i to nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15., a sukladno odredbama navedenog propisa, u ožujku 2016. sklopile Dodatke sa stanjem na dan 30. rujna 2015., međutim, sporan je pravni doseg Dodataka, odnosno sporno je da li su sklapanjem Dodataka stranke uredile sve svoje odnose vezane za ništetne odredbe Ugovora i Ugovora II koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja) i da li se tim propisom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a odgovori na koja pitanja su odlučni u vezi pitanja zaštite tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

8. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe ZZP, dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora primjenjuju odredbe ZOO/91. koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15. i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je po drugoj strani stečeno bez osnove i platiti mu zatezne kamate.

9. Nadalje, stajalište je ovog suda da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da ZID ZPK/15. predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju odgovarajuće područje obveznog prava, odnosno ZOO/91. i 05. u konkretnom slučaju, a koji propisi su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora i Ugovora II, slijedom čega opća pravila ZOO/91. i 05. o ništavosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji neće dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava) koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske ističe u odluci br. U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15. upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15. imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Navedeni propis u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15. (br. U-I-3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti propis usklađenim s Ustavom i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog propisa s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15. zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske je posebno naglasio da ZID ZPK/15. ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanje dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge strane, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

10. Suviše toga, a neovisno o tome što se Direktiva u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako se navodi i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), te zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, valja primijetiti da Direktiva ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

11. Relevantne odredbe ZID ZPK/15. kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

12. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15. bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

13. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, kako je to propisano općim propisom obveznog prava.

14. Iz citiranih odredbi ZID ZPK/15. i Dodataka sklopljenih sukladno tim odredbama proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, Dodacima uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.

15. Tijekom postupka između stranaka zapravo nije bilo sporno da je Dodatak sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15. koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis, a što uostalom proizlazi i iz mišljenja u postupku angažiranog vještaka za financije. U takvoj situaciji se odredbe ZZP/03., 07. i 14. koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba potrošačkog prava prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodataka na temelju odredbi ZID ZPK/15. kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja Ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti odgovarajućih odredbi Ugovora, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

17. Pri ovakvoj ocjeni ovaj sud ima u vidu ustaljeno stajalište Suda Europske unije prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako se navodi i u odluci br. C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15. imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15. je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15. Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istaknula, među ostalim, da ZID ZPK/15. predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema kredita u CHF.“.

18. Tako je ZID ZPK/15. u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim, omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15., također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu navedenog propisa zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. navedenog propisa, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog propisa ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. tog propisa ako je on utvrđen. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. je propisano da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ZID ZPK/15., iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4., te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. snosi potrošač. Osim toga, člankom 19.e stavak 8. ZID ZPK/15. propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

19. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

20. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15. djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako navodi i Sud Europske unije u presudi br. C-308/156 ĐMH, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

21. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, zaključenjem Dodatka koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15.) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u svom zahtjevu unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15. bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

22. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate na iznose preplate stečene po tuženiku bez osnove tj. na temelju nepoštenih a time i ništetnih odredbi Ugovora i Ugovora II, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa obveznog prava na čiju primjenu upućuju i odredbe potrošačkog prava.

23. Stoga, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15., nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

24. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15., nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatne stope, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

25. Imajući u vidu naprijed navedeno, nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužbenih zahtjeva u pogledu isplate glavnica u visini od 16.681,92 EUR i 43,683,84 EUR, kao i za isplatu zateznih kamata na preplaćeni dio anuiteta od dana konverzije do isplate, zbog čega je presuđeno kao pod točkom III. izreke.

26. Nasuprot tome, stajalište je ovog suda da tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćeni dio anuiteta uslijed nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora i Ugovora II o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sve to primjenom relevantnog potrošačkog prava, a polazeći od činjenice da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača /koji je predmetni kredit ostvario radi zadovoljena stambenih potreba njezine obitelji/, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge), nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava (ZZP/03., 07. i 14. usklađenim s odredbama Direktive), sve to kraj utvrđenja ovog suda da se o navedenim odredbama u konkretnom slučaju nije posebno pregovaralo, kao i da su iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovo posebno polazeći od činjenice da su navedene odredbe sadržane u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu sastavljenom od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, odnosno koje odredbe su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora i Ugovora II.

27. U vezi s naprijed navedenim zaključkom ovog suda valja navesti i da se tužiteljica utemeljeno tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom odlukom je odbijena revizija tuženih banaka kojom su pobijale navedenu drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena navedena prvostupanjska presuda kojom je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj. Osim toga, navedenim odlukama su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. i članka 102. ZZP/07. te odredbe utvrđene ništetnima. Suviše toga, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, te je u navedenoj presudi izraženo pravno shvaćanje da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da u vrijeme sklapanja Ugovora i Ugovora II, kao osoba koja je po zvanju tokar, a po zanimanju ribar, nije posebno razumio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti da je u tom smislu bio poučen od strane tuženika, zatim, da su Ugovor i Ugovor II bili unaprijed sastavljeni od strane banke i ponuđeni mu na potpis, s tim da se glede pojedinih odredbi nije posebno razgovaralo ili pregovaralo, kao i da su mu predmetni ugovori o kreditu nuđeni od strane djelatnika banke kao najpovoljniji na tržištu.

28. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF i time povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, i to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora i Ugovora II kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama tijekom spornog razdoblja važećih odredbi ZZP, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti zateznu kamatu na više plaćene iznose anuiteta (u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem) od dana njihovog plaćanja do konverzije predmetnih kredita, a što nije bilo obuhvaćeno sporazumom o konverziji sklopljenom između stranaka, te slijedom svega potonje navedenog presuditi kao pod točkama I. i II. izreke, a u vezi s kojom odlukom se ističe da sud u konkretnom slučaju tuženika drži nepoštenim stjecateljem (koji je više plaćene anuitete stekao na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora) - članak 214. ZOO/91. odnosno članak 1115. ZOO/05. - koji zatezne kamate na više plaćene anuitete od strane tužiteljice ima platiti od dana stjecanja istih.

29. Nadalje, tuženik je, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor i Ugovor II s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, kao i s promjenjivom kamatnom stopom, a koje odredbe su utvrđene nepoštenima i ništavima, pa polazeći i od činjenice da tužiteljica od tuženika nije primila ništa u odnosu na iznos koji bi tuženika pripao na ime manje plaćenih anuiteta po navedenim ugovorima, te što je uostalom uzeto u obzir prilikom izrade novog otplatnog plana sačinjenog na temelju odredbi ZID ZPK/15., to tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio.

30. Konačno, kako su stranke djelomično uspjele u ovoj parnici u približno jednakim dijelovima (to sve kraj činjenice da je tužitelj u cijelosti uspio s tvrdnjama kojima je pobijao odredbe Ugovora i Ugovora II o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao nepoštene i ništetne, a što je zapravo predstavljalo prethodno pitanje za odluku o kamatnom potraživanju tužitelja te djelomično sa zahtjevom kondemnatorne naravi - u pogledu dijela potraživane zatezne kamate, dok je tuženik uspio glede preostalog dijela kondemnatornog zahtjeva tužitelja), te suviše toga, kako je tužitelj, s obzirom na ranije pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, opravdano mogao očekivati udovoljenje potraživanju na ime preplaćenih iznosa anuiteta po predmetnim ugovorima uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora i Ugovora II, to je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

Šibenik, 19. siječnja 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima