REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2959/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja IE (nominativ GE), OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i punomoćnika tuženika, 19. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13.2. ugovora o kreditu broj 9018680083 sklopljenog 15. rujna 2014. između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,30% od iznosa odobrenog kredita.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 118,15 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2014. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 19. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 227,32 eura sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 24. travnja 2025. ističe da je 15. rujna 2014. s tuženikom sklopio nenamjenski ugovor o kreditu na iznos od 25.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 13.2. tog ugovora ugovorena naknada 1,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Također navodi da je predmetni ugovor sklopio kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. Ističe da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora unaprijed sastavljenom od strane tuženika po principu uzmi ili ostavi. Ističe da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji spomenuta naknada niti zašto je određena u tom iznosu zbog čega nije lako razumljiva prosječnom potrošaču te da se o toj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati. Navodi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna sporna ugovorna odredba pobliže opisana u izreci. Traži i isplatu iznosa od 118,15 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2014. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Ističe da nije sporno da su stranke 15. rujna 2014. sklopile ugovor o kreditu te da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 118,15 eura. Ističe da je sporna odredba jasna, lako razumljiva, uočljiva te da ispunjava i uvjet predvidljivosti. Ističe da tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te da je cijena za uslugu obrade kredita određena kroz tu naknadu. Ističe da se o primjerenosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Navodi da nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, ali da se pregovaračka moć tužitelja kao potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu, a da je tužitelj ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji odnosno da je mogao odlučiti da li mu ta odredba odgovara. Osporava i tijek zateznih kamata. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz saslušanjem tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.1. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu. Nije sporno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.
5.2. Čitanjem otplatne tablice utvrđeno je da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 118,15 eura 15. rujna 2014.
6. Čitanjem ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik 15. rujna 2014. (list 15-21 spisa) utvrđeno je da je u čl. 13.2. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba čime je dokazano njegovo svojstvo potrošača. Okolnost da je tužitelj potrošač tuženik osporio, niti je ijednim dokazom doveo u sumnju tu okolnost.
7. Čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
8. Prema tome, s obzirom da nije sporno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor, a tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (a na njemu leži teret dokaza te okolnosti), smatra se da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo zbog čega tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj (čl. 49. st. 2. ZZP-a).
9. Na temelju iskaza tužitelja (list 103 spisa) sud nalazi utvrđenim da mu nitko nije dao specifikaciju što sadrži trošak obrade kredita, da je on pitao na što se odnosi taj postotak i zašto toliko iznosi, ali da mu nitko nije specificirao te troškove, nego mu je samo rečeno da to može prihvatiti ili odustati od ugovora. Sud prihvaća njegov iskaz kao istinit jer je životan i uvjerljiv.
10. Razmatrajući sadržaj članka 13.1. ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,30% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
11. Članak 52. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Dakle, nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 52. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 52. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 4. ugovora o kreditu) kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 52. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 13.2. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
12. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 49. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Tuženik ničim ne dokazuje da su stvarni troškovi obrade kredita iznosili 1,30% iznosa kredita. Tome treba dodati da u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje. Tužitelju niti na njegov upit nije objašnjeno na koje se određene troškove odnosi ta naknada (kako je to navedeno u toč. 9. obrazloženja). Po ocjeni ovog suda ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Tužitelj bi neprihvaćanjem te odredbe bio ograničen u ostvarivanju svog prava odnosno ne bi mogao ishoditi kredit. Kao što je već navedeno, ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kredita naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Po ocjeni ovog suda nije razumno zaključiti da se navodni troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita. Ne može se zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja razmjerni (1,30% od iznosa kredita) u odnosu na stvarno nastale troškove i pružene usluge. Navedeno prema shvaćanju ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
17. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) izrijekom je dopuštena naknada za obradu kredita. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
18. Sasvim je izvjesno da je prilikom obrade kreditnog zahtjeva tuženik imao određene troškove. Međutim sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu namireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
19. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da je sporna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,30% od iznosa kredita.
20.1. Kako je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna ista se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
20.2. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći.
20.3. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu utuženog iznosa.
21. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata, unutar granica postavljenog zahtjeva, odlučeno kao u izreci. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.
22. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.
23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 21.07.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročište 08.12.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 75 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu u daljnjem iznosu od 13,27 eura. Navedeno sveukupno iznosi 227,32 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.
U Zagrebu 19. siječnja 2026.
Sutkinja:
Marija Šipek
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.
